subota, 12. ožujka 2016.

IZGUBLJENA GENERACIJA (3. dio) - Prodor mlakosti

Nekoliko mjeseci prije uvođenja novog obreda mise 1969. god., mons. Čedomil Čekada je napisao članak pod nazivom "Orate, fratres!", u kojem je upozorio na veliku mlakost pokoncilskih svećenika.

U trenutku kad je Čekada pisao taj članak, on još nije znao kako će izgledati nova misa.

No, ono što je tada gledao i slušao, očito ga je jako uznemiravalo.
Žali nam se:
"Već su u mnogim sakristijama poskidali table i ploče sa "Orationes ante et post Missam"; ne daju ni svećeniku, koji bi to htio, da koju od njih izmoli. Kao da je to sramota, naivnost, praznovjerje!
Brzo će iz sakristija i prezbiterija ukloniti i klecala. Ne daju ni drugima oko sebe moliti."


Mislim da je Čekadi bilo lakše podnijeti 12 godina mučenja po zatvorima, nego gledati ovu mlakost i dekadenciju "modernih svećenika":
"Kad čovjek gleda naše mlade levite oba klera, s koliko bezbrižne ležernosti zbacuju iza mise sa sebe albu i odmah iza toga, u punom civilu, izlaze na ulicu, ne dobiva nikako dojma, ni da oni nose u sebi Boga, ni da na njega misle."

Ti (tada mladi) svećenici danas imaju sigurno preko 65 godina.
Vidite li s kojim su se nemarom oni odnosili prema (tada još uvijek donekle) tradicionalnoj liturgiji?

I sad se postavlja ono "vječno pitanje": Je li nova misa proizvela mlake svećenike ili su pak mlaki svećenici proizveli novu misu? Ili jedno i drugo?

U svakom slučaju, granje je bilo suho i prije nego što je počeo požar... Zato je i zahvatio tolike!


Mlaki svećenici su jedva dočekali novu misu. Novi obred je jednostavan; ne zahtijeva punu koncentraciju, revnost i predanost svećenika (kao tradicionalni obred).
Novus ordo je baš obred za mlake svećenike i mlake "vjernike" - one kojima je "preteško" klečati, moliti u tišini i poniznosti.

Novi obred je svakako plod protestantizacije, ali on je barem u jednakoj mjeri i plod mlakosti koja se uvukla u kler tijekom 1960-ih.
Nevjerojatno je s kojom je brzinom, u samo par godina od II. vatikanskog koncila, nestala svaka revnost i pobožnost kod znatnog dijela klera.

Čekada je to vidio! Sve se to odvijalo pred njegovim očima...

On je smatrao da je jedini lijek protiv te mlakosti - česta i ustrajna molitva.

Neka nam ovo bude pouka, da ne budemo mlaki poput izgubljene generacije s kraja 1960-ih i početka 1970-ih.

(članak je objavljen u Čekadinoj knjizi Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 98.-102.)







1 komentar:

  1. Inače, Čekadi su posebno smetali svećenici koji zanemaruju obvezu moljenja časoslova. Upozoravao je da je taj propust - smrtni grijeh, i da takvi svećenici žive u smrtnom grijehu.

    Čekada otvoreno kaže da se čuvamo takvih svećenika:

    "A oni od naših kolega, koji nam, kojiput i previše nametljivo, došaptavaju kako je i brevijar samo jedna od formi, besmislenog, crkvenog juridizma, davno su umrli Bogu, pa i ako ih odista ima 65 odsto. A nema. Ne daj, Bože, da je tako!
    To bi bila tragedija savremene Crkve. Takvi više ne žive ni u celibatu. Ali žive, već i iz titula brevijara, "habituati in peccato mortali"...
    To su totalno lajicizirani svećenici, najamnici i vukovi u svetištu, kandidati apostazije i ženidbe.
    Čuvajmo ih se! Ne dajmo da oni igdje i ikada ispred nas govore!
    A najbolja će nam obrana od tih napasnika i zavodnika biti naša pobožna svagdanja misa i naš časoslov."
    (Za Crkvu; za Papu! Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 126.)

    OdgovoriIzbriši