Sv. Ignacije Lojola je 8. kolovoza 1553. odredio da svaki svećenik Družbe Isusove mora jednom mjesečno prikazati svetu misu na nakanu: da se Bog smiluje Njemačkoj i sjevernoeuropskim zemljama i da ih oslobodi od krivovjerja (protestantizma).
A isusovcima-laicima je odredio da moraju predano moliti na tu nakanu.
Sv. Ignacije izričito kaže da to mora trajati dok god postoji potreba za tim, tj. dok god bude hereze protestantizma u tim zemljama.
Naredba u cijelosti glasi ovako:
“Cum ratio charitatis, qua totum Ecclesiae corpus in ejus capite Christo Jesu, diligere debemus, exigat, ut ei maxime parti remedium adhibeatur, quae graviori morbo ac periculosiori laborat, visum est nobis pro virium nostrarum tenuitate ad Germaniae ac Septentrionalium regionum gravissimo haeresum morbo periclitantium subventionem, operam Societatis nostrae peculiari quodam affectu impendendam esse et quamvis aliis etiam modis hoc ipsum solicite curemus et orationum ac Missarum applicatione jam a multis annis plurimi ex nobis earum regionum necessitati subvenire studuerimus; tamen ut hoc charitatis officium latius pateat, diutiusque praestetur, omnibus fratribus nostris, tam iis, qui nobis immediate subditi sunt, quam aliis rectoribus vel praepositis, qui curam aliorum gerunt, injungimus, ut ipsi et reliqui ipsorum fidei commissi singulis mensibus, si sacerdos sint, offerant Deo Missae sacrificium, si vero ad sacerotium non sunt promoti, orent pro Germaniae spirituali necessitate, ut tandem Dominus ejus et aliarum provinciarum ab ipsa infectarum, misereatur; et ad Christianae fidei ac religionis puritatem reducere dignetur.
Eaque tandiu durare volumus, quandiu earumdem regionum necessitas ipsa vigebit.
Nec ullam provinciam etiam in extremis Indiarum finibus constitutam ab hoc officio charitatis excludi (ubi quidem Societas nostra fuerit) volumus.”
PRIJEVOD:
“Jer razlog ljubavi, kojim moramo ljubiti cijelo tijelo Crkve u njezinoj glavi Kristu Isusu, traži da pružimo lijek njezinom dijelu koji se najviše muči teškom i opasnom bolešću; shvatili smo da zbog slabosti naših vlastitih snaga u pokušaju da pomognemo Njemačkoj i sjevernim pokrajinama koje se muče teškom bolešću krivovjerja, nalaže da se treba upotrijebiti osobita dobrohotnost naše Družbe, i iako se drugim sredstvima predano trudimo da postignemo cilj, te su molitvama i misama nastojali već puno godina mnogi od naših pomoći potrebama tih pokrajina, ipak, da se šire otvori put tom djelu ljubavi i da se kroz duže vrijeme ističe;
određujemo svoj našoj braći, kako onima koji su nam neposredno podređeni, tako i ostalim upraviteljima ili poglavarima, koji vode brigu o drugima, da sami i oni koji su povjereni njihovoj brizi, svaki mjesec, ako su svećenici, prikažu Bogu misnu žrtvu, a ako nisu uzdignuti na čast svećeništva, mole za duhovne potrebe Njemačke, da se Gospodin smiluje njoj i drugim pokrajinama koje su od nje zaražene [krivovjerjem] i da se udostoji vratiti ih kršćanskoj vjeri i čistoći vjere.
I želimo da to traje dok god postoji ta potreba u tim pokrajinama.
I želimo da od ovoga djela ljubavi ne bude isključena nijedna provincija (gdje postoji naša Družba), čak ni one u dalekim krajevima Indije.”
Nema komentara:
Objavi komentar