Sv. Ivan Trogirski

Sv. Ivana Trogirskog obično ne ubrajamo u hrvatske svece, jer je bio došljak iz Italije.
I on je sam na samrti rekao: "Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo ut vobiscum viverem, peregrinus et advena" ("Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica").

Ipak, uvijek smo ga smatrali svojim svecem, jer:
- njegovo tijelo leži u Trogiru;
- jer su ga Hrvati stoljećima štovali, i primali obilne milosti po njegovom zagovoru;
- jer je imao značajnu ulogu u političkim zbivanjima u Dalmaciji u vrijeme hrvatskih narodnih kraljeva, i kasnije za vrijeme ugarskog zauzimanja naše obale. Naime, sv. Ivan Trogirski je 1105. g. obranio Zadar od uništenja kojim mu je prijetio kralj Koloman.

Sv. Ivan je došao u Hrvatsku kao član papinog poslanstva u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Sudjelovao je u crkvenim saborima u Splitu (1075., 1089.-1090.) i u Zadru (1095.). Bio je trogirski biskup 1062.-1111. god.
Neka vas ne čudi toliko duga biskupska služba. Izvori nam svjedoče da je bio vrlo mlad kad je postao biskup (Farlati smatra da je tada ima tek nešto više od 30 godina).

U ovom ću tekstu pokušati prikazati osnovne činjenice o ovom svecu, koje bi svaki hrvatski katolik trebao znati (barem općenito).

Podijelio sam tekst na sljedeće dijelove:
1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog
2. Prijatelj hrvatskih kraljeva
3. Život u pokori
4. Obrana Zadra 1105. g.
5. Smrt sv. Ivana Trogirskog
6. Relikvije
7. Oprosti za blagdan sv. Ivana Trogirskog
8. Oficij sv. Ivana Trogirskog
9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog

Glavni izvor o životu i radu sv. Ivana Trogirskog je životopis koji je napisao neki njegov (anonimni) suvremenik ubrzo poslije njegove smrti. Taj je životopis prepisao i proširio trogirski biskup Treguan 1203. g., dodavši mu izlaganje o pronalasku svečevih relikvija i njegovim čudima.

Naš veliki povjesničar iz 17. stoljeća, Ivan Lucius (Lučić), dao je tiskati taj svečev životopis 1657. god., pod nazivom "Vita beati Ioannis Confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula".
Možete ga naći na Google Books (link).

Drugi važan izvor je slavno djelo Tome Arhiđakona Historia Salonitana (napisana 1266. god.). Iako Toma piše prvenstveno o salonitanskim i splitskim biskupima, na nekoliko mjesta govori i o sv. Ivanu Trogirskom.

Značajan izvor su i isprave hrvatskih kraljeva, Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II., u kojima se sv. Ivan Trogirski često spominje kao svjedok.

Sve izvore o životu i čudima sv. Ivana Trogirskog, skupio je na jedno mjesto isusovac Daniel Farlati (1690.-1773.), u IV. tomu svog velikog djela Illyricum sacrum.
I tu knjigu imate na Google Books (ovdje).
Tko god želi ozbiljno istraživati našeg sveca, mora početi s Farlatijem.

2. Prijatelj hrvatskih kraljeva

Kao što sam već rekao, sv. Ivan Trogirski se često spominje u ispravama hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II.

Njegovo ime redovito dolazi iza imena tadašnjeg splitskog nadbiskupa Lovre, koji mu je bio metropolit (i od koga je primio biskupsko ređenje). Njih dvojica su bili bliski suradnici.

O njihovom zajedničkom apostolskom žaru ovako piše Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 322.):

"Neuter sine alterius consilio et auxilio quidquam decernere aut aggredi solebat; idem sentiebat uterque, idem volebat, in id unum intenti conspirantesque, ut Dei cultus et gloria, plebis christianae religio ac pietas magis semper magisque augeretur.
Itaque in monumentis illorum temporum Joannes fere semper cum Laurentio reperitur, huiusque 'comitem perpetuum' vocat Joannes Lucius. Nullum hic concilium provinciale convocavit, quin ille interfuit: Cresimiri, Svinimiri, Stephani regum Croatiae diplomata cum Laurentio approbavit et subscripsit."

("Nijedan od njih nije običavao bez savjeta ili pomoći drugoga bilo što odlučiti ili pokrenuti; obojica su mislili isto, isto željeli, usmjereni jedino na to, i složno djelujući, da se kult Božji i slava, vjera i pobožnost kršćanskog puka, uvijek više i više povećava. Stoga se u ispravama onoga vremena Ivan gotovo uvijek nalazi s Lovrom, i njegovim ga 'stalnim pratiteljem' naziva Ivan Lucius. Nijedan provincijski sabor nije sazvao, a da na njemu nije nazočio: isparave Krešimira, Zvonimira, Stjepana, kraljeva Hrvatske, zajedno je s Lovrom odobravao i potpisivao.")


Ja ću ovdje staviti dva primjera, koje možete naći na stranicama Hrvatskog državnog arhiva: Monumenta antiquissima.

Podebljao sam u transkripciji isprava ime sv. Ivana Trogirskog, koji se u njima pojavljuje kao svjedok.

Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta (1076. g.)

Isprava glasi ovako:

In Christi nomine. Ego Suinimir nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum rex. Nobis diuina clementia concedente in regali solio inuiolabiliter residentibus unidique uterque sexus militum uidelicet utriusque uite laicorum, seruorum et ancillarum, nostram affluens pro rebus sibi oportunis curiam ac causis sibi necessariis perquirens semper astabat. Inter quos quedam sanctimonialium mater Maria uidelicet cenobii sancti Benedicti in sollempnitate consecrationis ecclesie nostri episcopatus sancte Marie uocabulo auxilium immo subsidium memorati cenobii a nobis perquirens ex regali throno cum suis quibusdam sororibus coram nobis astitit. Unde consultu omnium seruorum dei et nobilium nostrorum, qui gratia dei dicte sollempnitati aduenerant, pro pensione et uoluntate prefate abbatissse et quia locus territorii eidem monasterio contiguus uidebatur nostra regali potestate, quod Pustiza nominatur, perpetuo iure possidendam sibi inuiola[biliter conce]ssimus in Lazani. Actum est hoc in uilla regali, quo in loco iam dicta ecclesia sancte Ma[rie sita uidetur, his] coram testibus. Inprimis coram Laurentio, venera[bili archiepiscopo, Petro, Chroatensi episcopo, Stephano, Iaderensi episcopo, Johanne Traguriensi episcopo, Johanne, sancti Bartholomei abbate, Petro, Belgradensi abbate, Dominico tep]zi, Iurrina Tenenstico, Uiseno Polstico. Isti [ad nostram confirmacionem cum innumerabili multitudine ibidem astan]te sufficiant. Iacobum uero ducem Marianorum ex [parte nostra legatum et intr]oductorem abbatisse fieri immemoratis terris permisimus. Si quis uero regum uel principum, iupanorum, parua siue magna persona, huic nostre donationi contraire temptauerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC decem et octo sanctorum patrum consequatur maledictionem. Et molendinum, que est uita ipsorum, similiter fiat. Ego Theodorus, presbiter et ecclesie sancti Domnii et eiusdem regis cancellarius, scripsi et sum testis ibidem.

Potvrda kralja Stjepana II.  samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu (1089. god.)

Iprava glasi:

In Christi nomine. Stephanus ego, nutu dei Chroato[rum et Dalmatinorum rex,] huius paginis seriem uel dictaminis causam cunctis nostri regni conprouincialibus ad fut….. s gratia notare his studui scriptis. Cum igitur omnipotentis dei pietas me sua clementia p[atrum], auum proauumque solio [nostro r]egio omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus exaltauerit honore, undique un[iuersa] nobilitas seu exigui populi manus ac ceteri ecclesiarum cenobiorumque rectore]s [u]el [retroactis pro] causis e[t co]nfirmatio[nis]…. arum uel gratia comunis nostri regni utilitatis ad nostram, ut moris est o[mnibus] imperantibus, confluere [ce]perunt. Itaque mater et procu[ratri]x sanctimonialium Spalatini cenobii sancti uidelicet Benedicti m….. inter hos nostri presentia una cum quibusdam suis sororibus quoddam scriptum a nuper rege defuncto Suinimiro concessum sibi hoc ad opus sui cenobii de quodam territorio regali, quod in loco, qui dicitur Lasani, habetur, secum deferens in die natiuitatis sancte dei ge[nit]ricis et uirginis Marie se medium statuit. Et hoc idcirco e….. at ut quem ammodum a memorato rege illud donationis scriptum habebatur ratum atque firmatum pari modo immo meliori a nostra regali dignitate cum nostri impressione sigilli robarari (!) nec non perpetim deberet firmari. Quo cognito tum illarum precibus flexi, tum nostorum nobilium consilio suffulti, quod postulauerant, adimpleri illis precepimus. Igitur memoratum territorium iam dicto in loco inconcussum perpetualiter atque inuiolatum ad opus prescripti monasterii cum terris, quod Pustica nominatur, firmamus, ita quidem, ut nostrorum successorum [n]ul[lus] uel cuiuslibet persona magna uel parua nullo modo his nostris firmationibus et sigilli impressioni contraire debeat. Quod si, quod absit, aliud aliquis agere temptauerit et prenominatam domus (!) dei his r[ebus] disuestire uoluerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC X et VIII sanctorum patrum consequatur maledictionem [et] cum Iuda traditore in inferno mancipetur. Actum est hoc apud castrum Sibinico in die prefate sollempnitatis ante notitiam horum testimoniorum: in primis Laurenti archiepiscopi, Iohannis Tragurini episcopi, Petri, Spalatini archidiaconi, presbiteri Petri Spalatini, Iacobi Morstici, [Lu]bimiri [t]epci, Stresigna Breberistici, Uiseni Zetinstici Dragoslaui Sagorstici, Uratina Polstici, Osrina Dridi[stici]. [Desimiri ubrusari]…………uone..s.….cici, Tole…. epkiza ac ceterorum [nostrorum] nobilium. Ad hee quoque [causa diuini amo]ris a parte nostri sibi concessimus perpetim Salone molendinum similiter et starea, que est propria nostra…….testibus confirmantibus. Quibus eis omnibus legatum iupanum Zentene Uisenum uidelicet…

Dakle, sv. Ivan Trogirski je nesumnjivo bio važna osoba u doba navedenih kraljeva, kad se tražila i njegova koroboracija na kraljevskim ispravama. Ime mu uvijek dolazi među najznačajnijim velikašima Hrvatskog Kraljevstva.

3. Život u pokori

Sv. Ivan Trogirski je vodio strog pokornički život. Cijeli je život vojevao protiv svoga tijela. Ali, u skrovitosti! Tek kad je umro, njegovi su sugrađani vidjeli ispod odjeće tragove mrtvljenja: rane, modrice itd., da od glave do pete na njemu nije bilo nijednog zdravog dijela tijela.

Njegove stroge pokore spominju svi izvori.

O tome piše Toma Arhiđakon (Historia Salonitana, cap. XVI.):

"Pro amore caelistis patriae cuncta carnis blandimenta contemnens asperrimam vitam ducebat; et sicut asserunt, ad tantam virtutum gratiam excrevit, ut quaedam in eo sanctitatis insignia eniterent: unde et in vita et post mortem in magna veneratione habitus est a civibus suis."

("Za ljubav nebeske domovine vodio je strog život prezirući sve naslade tijela; i kako kažu, porastao do tolike milosti vrlina, da su se u njemu isticali neki znakovi svetosti; stoga je i u životu i nakon smrti bio u velikom štovanju svojih sugrađana.")

Svrha pokore je okajavanje grijeha. A to su svi dužni, bez obzira jesu li biskupi, svećenici ili obični laici.

Zato o našem sv. Ivanu kaže stara Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 2.):

"Sublimatus igitur cathedra pontificali, non dedit se corrumpendum inertiae, veluti plerique adepti causam desidiosae quietis solent; sed jugi meditationi intentus totius vitae suae cursum jejuniis, orationibus, vigiliis et eleemosynis adorsus est."

("Uzdignut dakle pontifikalnom katedrom, nije se dao lijenosti da ga pokvari, kao što mnogi običavaju zgrabiti priliku za lijenu besposlicu; nego predan neprekidnom razmatranju cijeli je tijek svog života izgladio postovima, molitvama, bdijenjima i milostinjama.")

U starim dalmatinskim časoslovima, imate oficij za blagdan sv. Ivana Trogirskog (14. studenog), gdje se u II. nokturnu, u 4. čitanju, kaže:

"Acriore enim bello coepit in corpus suum et amorem sui dimicare: jejuniis saepius ac diutius instabat; ciliciis continuo operiebatur; vigilias, orationes, contemplationesque ad multam noctem protrahebat; inde super duram humum, asparagorum vepribus stratam, furtim carpebat somnum; et nonnunquam, rigescente hyeme, nocturno tempore domo egredi, atque in proximo mari, nudatis membris, longo temporis spatio sese continere deprehensus est."

("Žestokim je naime ratom stao vojevati na svoje tijelo i sebeljublje: postovima je često i dugo ustrajao, kostrijetom se neprestano odijevao; bdijenja, molitve, i razmatranja produžio je na mnogu noć; odatle bi na tvrdoj zemlji prekrivenoj trnjem šparga, potajno uhvatio san; i nerijetko je bio zatečen kako, dok bjesni zima, noću izlazi iz doma i u obližnjem se moru zadržava golih udova tijekom duljeg vremenskog razmaka.")

4. Obrana Zadra 1105. god.

Kao što znate, 1102. g. ugarski kralj Koloman je zavladao Hrvatskom. No, dalmatinski gradovi su još bili izvan njihove vlasti. Tek 1105. g. on kreće u osvajanje dalmatinskih gradova. Došao je pred Zadar s golemom vojskom, okružio ga katapultima i drugim bojnim spravama.

Sv. Ivan Trogirski se pridružio braniteljima grada koji su već bili očajni zbog spoznaje da se neće moći obraniti. Osim toga, velik je dio grada već bio srušen. Sv. Ivan Trogirski je na čudesan način onesposobio ugarske bojne sprave, i sam je poveo pregovore o miru s kraljem Kolomanom.

O tome govori 5. čitanje (II. nokt.) oficija sv. Ivana Trogirskog:

"...in id tamen praesertim ac speciatim incumbere solebat, ut dissidentium animos sedaret atque componeret. Insigne hoc sibi munus erat et labor perjucundus. Tunc lubentissime idipsum praestitit, quum a Jadretinis, durissima obsidione a Colomano rege ad extrema redactis, accitus, hostiles conatus elisit, furorem demulsit et odium in amicitiam convertit."

("...na to se osobito i naročito dao, da posvađene duše pomiri i složi. Osobit mu je to bio dar i radostan trud. To je najbolje pokazao onda kad je pozvan od Zadrana, dovedenih na rub okrutnom opsadom kralja Kolomana, suzbio neprijateljski pokušaje, izgladio srdžbu, i mržnju pretvorio u prijateljstvo.")

Nakon sklapanja mira u Zadru, kralj Koloman i sv. Ivan Trogirski su zajedno krenuli prema Trogiru. Zadržali su se u Šibeniku, gdje je sv. Ivan služio misu u crkvi sv. Mihovila. Tada se dogodilo jedno od najpoznatijih čuda tog vremena. Dok je sv. Ivan služio misu, kralj Koloman je vidio kako s neba silazi bijeli golub, koji je sletio na glavu sv. Ivana. Kad je završila misa, golub se uzdigao na nebo i nestao. To je vidio samo kralj Koloman.

Ovako taj događaj opisuje Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.):

"Honoravit autem eum muneribus plurmis, et pariter cum illo gradiens pervenit ad oppidum Sibenicum, ubi ecclesia beati Archangeli Mihaelis usque ad praesens cernitur esse constructa; in qua dum sacra missarum celebraret mysteria, columba nive candidior, solo rege vidente, descendit super caput sancti praesulis, et ei tandiu insedit, donec initiata sacrificia consummarentur: quibus peractis elevata est usque ad caelos nusquam ultro comparens. Quo viso miraculo rex obstupuit, et idipsum circumstantibus revelans ait: 'Vere nunquam audivi talia, qualia de hoc viro viderunt oculi mei hodie.'

Post haec vero rex ingressus Tragurium, dona quae ecclesia cathedralis illius loci a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus promeruerat, ampliavit, et privilegiorum munimine roboravit; et vale faciens praesuli sancto, accepta benedictione discessit."

("Počastio ga je mnogim darovima, i zajedno s njime hodeći došao do utvrde Šibenik, gdje se do danas vidi podignuta crkva blaženoga Mihovila Arkanđela, u kojoj je, dok je slavio sveta otajstva mise, golub bjelji od snijega sišao na glavu svetoga prezula, i tamo je tako dugo ostao sve dok započeta žrtva nije bila dovršena; a kad je dovršena, uzdigao se do neba dok nije posve iščezao.

Kad je vidio to čudo, kralj se zapanjio, i otkrivajući to okolo stojećima, rekao: 'Zaista, nikada nisam čuo za nešto ovakvo što su danas o ovom čovjeku vidjele moje oči.'

Nakon toga kralj je, ušavši u Trogir, darove koje je katedralna crkva tog mjesta zadobila od kraljeva Hrvatske i od salonitanskih prvaka, proširio i potvrdio snagom privilegija; i pozdravivši svetoga prezula, primivši blagoslov otišao.")

5. Smrt sv. Ivana Trogirskog

Kad je sv. Ivan Trogirski osjetio da mu se približava posljednji dan na ovom svijetu, pozvao je k sebi sve trogirske klerike i vodeće laike. Tada im je održao kratki govor u kojem im je objasnio što im je činiti, ali i prorekao neke buduće događaje.

Prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.), taj govor glasi ovako:

"Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo, ut vobiscum viverem peregrinus et advena. Nunc vero tempus incumbit, ut commendem terrae corpus et reddam animam Creatori.

Considerate igitur dilecti, animadvertite carissimi, quam fragilis, quam sit labilis imago vitae praesentis. Quae cum incautis gaudium de praesenti, non spem offerat de futuro, nil aliud exercet, nisi ut cum repentino superveniat interitu; et quos incautos post se male illuxerat, male faciat interire: et ita est, ut qui hesterna die quasi flos vernans egrediebatur, hodie tanquam foenum exeat arefactus.

Neque ponatis spem in mundanis opibus aut gloria, quam cum homo interierit, non sumet aliquid, neque descendit cum illo gloria mundi. Nudi enim sumus egressi de matris utero, nec dubium, quia nudi revertemur illuc, nihil nobiscum praeter virtutes seu peccata portantes.

Quaecumque enim seminaverit homo, haec moriendo metet; et ut dixi vobis, redemptor vitae meae Deus vocare me dignetur de mundi medio, cujus vocationem tam laetus mente concipio quantum labori perituri saeculi laetabundus finem impono.

Vos autem, filii, pacem habete et Deus pacis et dilectionis erit vobiscum. 'Aprehendite disciplinam, ne quando irascatur Dominus et pereatis de via justa.' (Psal.2, 12)

Post mortem vero meam de pastoris deliberate successione, cujus vita vobis proficiat et doctrina. Corpus meum intra corpus terrae occulite; futurum est enim, ut propter peccata post generationem hanc surgentium visitet Deus in virga irae suae locum istum, et destructis moenibus ejus universis, incolae per aliena loca dispersi tempore non modico exulabunt. Post huc iterum redeuntes civitatem reaedificabunt..."

PRIJEVOD:

"Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica. A sada je došlo vrijeme da predam tijelo zemlji, a dušu vratim Stvoritelju.

Razmotrite dakle ljubljeni, uočite predragi, kako je krhka, kako je nestalna, slika ovoga života. Koja kad nesmotrenom srećom o sadašnjemu, ne nudi nadu budućega, ne čini ništa drugo, nego da kad brzo nadođe kraj, one koje je neoprezne navela da ju slijede na zlo, učini i da zlo propadnu: i tako je  da tko jučerašnjeg dana izađe cvjetajući kao cvijet, danas usahne kao trava.

I nemojte stavljati nadu u zemaljski imetak ili slavu, jer kod čovjek umre, ne uzima ništa od toga, i ne prelazi s njime svjetska slava. Goli smo naime izašli iz majčine utrobe, i nema sumnje da se goli vraćamo, ništa ne prenoseći sa sobom, osim vrlina ili grijeha.

Što god čovjek posije, to će kad umre žeti; i kao što sam vam rekao, otkupitelj moga života, Bog, udostojao se pozvati me s ovog svijeta, čiji poziv toliko sretan prihvaćam, koliko sam sretan da trud oko propadljivog svijeta privodim kraju.

A vi, sinovi, imajte mir, i Bog mira i ljubavi bit će s vama. 'Držite se stege, da se ne razgnjevi Gospodin i ne propadnete s puta pravednoga.' (Psal. 2, 12) 

Nakon moje smrti odlučite o nasljedniku pastirske službe, čiji će vam život i nauk koristiti.

Moje tijelo sakrite u tijelo zemlje. Dogodit će se naime, da će Bog posjetiti ovo mjesto u palici svojeg gnjeva, zbog grijeha naraštaja koji će ustati poslije ovoga, i pošto budu uništeni svi njegovi zidovi, stanovnici će se raspršiti po drugim mjestima, nemalo vrijeme bit će u izgnanstvu. Nakon toga vratit će se i obnoviti grad..."  

6. Relikvije sv. Ivana Trogirskog

Sv. Ivan Trogirski je na samrti prorekao da će Trogir biti uništen zbog grijeha svojih stanovnika. To se dogodilo 1123. g., kad su Saraceni opustošili Trogir. U ono su vrijeme saracenski gusari pljačkali po cijelom Sredozemlju, pa tako ni naši krajevi nisu bili pošteđeni.

Kako su se stanovnici tek nakon mnogo godina vratili i obnovili grad, nije se više znalo gdje se nalazi grob sv. Ivana Trogirskog. I kad se činilo da je i sam svetac u potpunosti zaboravljen, dogodilo se čudo.

Jednom jednostavnom čovjeku, po imenu Teodor, ukazao se sv. Ivan Trogirski i naložio mu da obavijesti trogirskog biskupa gdje se nalazi njegov grob. Inače, taj Teodor je proveo ostatak svog života kao pustinjak na otoku Čiovu.

Biskup mu isprva nije vjerovao, ali nakon što mu se još dva puta ukazao sv. Ivan, morao je popustiti. Svečev je grob pronađen točno kako je opisano u Teodorovom viđenju.

Bilo bi previše da sad izlažem cijeli tijek viđenja, ali evo ovdje opis prvog viđenja, zajedno s uvodom o saracenskom pustošenju Trogira, prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. II., cap. 1.):

"Ut autem ea, quae prophetico spiritu praedixerat, implerentur, evolutis paucis annorum circulis post ejus obitum, civitas a Saracenis non modo capta, verum etiam funditus est eversa; cujus incolae diversi non paucis temporibus exulaverunt.

Post multum vero temporis cum et civitatis reficiendae tempus et Confessoris esset gloria precanda profutura; nonnulli cives superstites ad propria redierunt, et intendentes propriis et publicis reaedificationis usibus, Confessoris memoriam oblivioni penitus tradiderunt.

Cumque post reaedificatam urbem nulla de ipso vel fabula vulgaretur, essetque illo tempore in eadem civitate quidam pauper spiritu, nomine Theodorus, quam ob vitae ejus innocentiam emancipaverat dominus suus, ei per visum Sanctus apparuit, dicens: 'Theodore frater.' At ille in visu respondens ait: 'Quis es, domine?' Cui Sanctus: 'Ego sum Joannes hujus civitatis quondam episcopus. Surge, vade, dic episcopo Traguriensi, ut meum educat corpus de loco illo, ubi jacet sepulcro  contectum, ut orem pro populo et civitate ista.' Quibus dictis repente disparuit."

PRIJEVOD:

"Da se naime ono, što je u proročkom duhu predvidio, ispuni: nakon što je prošlo nekoliko godina od njegove smrti, grad je bio od Saracena ne samo zauzet, već i do temelja porušen, čiji su stanovnici proveli nemalo vremena u izbjeglištvu na raznim mjestima.

Nakon mnogo vremena, kad je došlo vrijeme da se obnovi grad i navijesti slava Ispovjednika, nemali broj preostalih građana vratio se na svoje, i usredotočeni na ponovnu izgradnju vlastitih i javnih zgrada, sjećanje na Ispovjednika u potpunosti su predali zaboravu.

Iako nakon obnove grada o njemu nije ostala čak ni priča, bio je u to vrijeme u istom gradu neki čovjek siromah duhom, imenom Teodor, koga je zbog nevinosti njegova života oslobodio njegov gospodar. Njemu se u viđenju ukazao Svetac, govoreći: 'Teodore brate.' A on je u viđenju odgovarajući rekao: 'Tko si, gospodine?' A njemu Svetac: 'Ja sam Ivan, nekadašnji biskup ovoga grada. Ustani, idi, reci biskupu trogirskom da izvadi moje tijelo iz onoga mjesta, gdje leži grobom pokriveno, da molim za narod i ovaj grad.' To rekavši odmah je nestao."

Kapela sv. Ivana Trogirskog u trogirskoj katedrali

Kad je pronađen grob sv. Ivana Trogirskog, nitko ga nije mogao otvoriti, čak ni najsnažniji ljudi, ni više njih... 

Tada je pozvan spomenuti Teodor. On je s lakoćom otvorio grob.

A evo u kakvom je stanju pronađeno tijelo (Vita beati Ioannis Confessoris, p. II.,c.3.):

"Aperta itaque sacra tumba, tantus, tantaeque suavitatis odor, ut non modo vicina, verum etiam longe distantia loca mirando fragore compleret. Invenitur sanctum corpus illaesum et incorruptum, excepto cubito sinistro..."

("Kad je dakle otvorena sveta grobnica, proširio se takav miris takve slatkoće, da je ne samo obližnja, već i daljnja mjesta, ispunio čudesnim mirisom. Pronađeno je sveto tijelo netaknuto i neraspadnuto, osim lijevog lakta...")

Napominjem da je ove riječi biskup Treguan napisao 1203. g.!

Dakle, mi smo imali jednog takvog sveca već tada!

7. Oprost za blagdan sv. Ivana Trogirskog

Papa Eugen IV.

Papa Eugen IV. je 1438. podijelio oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjernicima koji na blagdan sv. Ivana Trogirskog pobožno posjete trogirsku katedralu.

Cijeli tekst papine isprave donosi Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 328.-329.).

Ne mogu, naravno, prenijeti ovdje cijeli tekst isprave, ali evo barem same odredbe o oprostu:

"...de omnipotentis Dei misericordia ac beatorum Petri et Pauli apostolorum ejus auctoritate confisi, omnibus vere poententibus et cofessis, qui die quartodecimo mensis Novembris, in qua memoria b. Joannis Confessoris Traguriensis episcopi honorifice et cum maxima populi devotione inibi celebretur, a primis vesperis usque ad secundas ecclesiam ipsam devote visitaverit annuatim, et ad conservationem, constructionem et ornamenta hujusmodi manus porrexerint adjutrices, septem annos et totidem quadragenas de injunctis eis poenitentiis misericorditer relaxamus..."

("...od milosrđa svemogućega Boga i oslonjeni na autoritet blaženih Petra i Pavla njegovih apostola, svima zaista pokajanima i ispovjeđenima koji četrnaestoga dana mjeseca studenoga, u kojem se spomen bl. Ivana Ispovjednika, biskupa trogirskoga, časno slavi i s velikom pobožnošću tamošnjeg puka, od prve večernje do druge, pobožno godišnje posjete tu crkvu, i za njeno očuvanje, izgradnju i ukras pruže pomoćne ruke, milosrdo otpuštamo sedam godina i toliko četrdesetnica  od naloženih im pokora...")

8. Oficij sv. Ivana Trogirskog

Za razliku od nekih starih lokalnih dalmatinskih brevijara, u rimskom brevijaru nema posebnog oficija za blagdan sv. Ivana Trogirskog.

Zato se taj oficij često tiskao kao posebna knjižica - kojom su se, dakako, gotovo isključivo služili hrvatski svećenici (koji su uvijek smatrali sv. Ivana svojim svecem).

Evo ovdje primjerak jedne takve knjižice, izdane u Dubrovniku 1805. god. - LINK.

Postavlja se pitanje: tko je i kada sastavio oficij sv. Ivana Trogirskog?

Lucius i Farlati smatraju da ga je sastavio 1192. god. neki član papinskog poslanstva, koje je baš te godine putovalo u Ugarsku, a zadržalo se cijele te zime u Trogiru. Voditelj poslanstva je bio kardinal Grgur de Crescentio.

Ovako kaže Lucius:

"...cum in secunda antiphona officii b. Joannis ad vesperas legatur: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperum jussit praedicari'; tunc secutis his probationibus a Martino quopiam suae legationis comite officium b. Joannis componere fecisse facile credi potest; cum adhuc reperiantur hymni et antiphonae rudi verborum serie compositi, illorumque temporum antiquitatem redolentes, nunc autem a quopiam viro erudito in meliorem formam reducti, nihil tamen de sensu mutato, quibus utitur Ecclesia Traguriensis."

("...jer se u drugoj antifoni oficija bl. Ivana u večernjoj čita: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperem jussit praedicari'; tada se lako može vjerovati, slijedeći ove dokaze, da je neki Martin, pratitelj njegovog [kardinalovog] poslanstva, sastavio oficij sv. Ivana, jer se još nailazi na himne i antifone načinjene jednostavnim riječima i odrazuju starost tih vremena, a danas su od nekog učenog čovjeka stavljeni u bolji oblik, ali ništa nisu izgubili od svog smisla, kojima se koristi trogirska crkva.")

Ovdje se pod trogirskom crkvom misli na Trogirsku biskupiju, koja je postojala do 1828., kad je njezino područje podijeljeno između Splitske i Šibenske biskupije.

9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

Drevna crkvica sv. Ivana Trogirskog kod Rogoznice, podignuta je početkom 14. stoljeća, u blizini mjesta gdje je naš sv. Ivan učinio jedno od svojih najpoznatijih čuda.

Evo što o tome piše don Krsto Stošić (Sela šibenskoga kotara, 1941., str. 278.):

"Ispod brda Movara (123 m, Maurus) spušta se goli rt, zvan Ploče, što su Talijani iskrivili u Planka. U staro se doba zvao Peninsola Hilis (O. G. Vinjalić). Ploče su pogibeljne mornarima radi morskih struja i uzburkanog otvorenog mora.

Na rtu stoji osamljena crkva sv. Ivana Trogirskoga, bez vegetacije naokolo. Podigli su je neki pobožni ljudi g. 1324. na uspomenu sveca, koji je ondje na moru učinio veliko čudo. Legenda pripovijeda, da je sv. Ivan bio u lađi, koja je kod Ploča doživjela brodolom. Bijesni se valovi razlijevali preko lađe i razbili je o gole grebene. Na lađi je bio sv. Ivan Trogirski, koji je spasio sve mornare iako izranjene te je sam došao suhim nogama na kopno. Ljudima je bilo teško, što im propade teret i lađa, ali im svetac reče: 'Ne bojte se, sinci!' Na to umiri more, brod postane cio i teret vina bi spašen na obali.

Ovaj je prizor lijepo opjevao Bernardin Prodi klasičnim jezikom:

Cymbula pontificem Sicensem vexit ad urbem,

Quae fors hybernis Adriae superata procellis

Mergitur ad syrtem, quae nostris Plancula fertur.

Merguntur comites manibusque tumentia verrunt

Caerula; vel tabulis haerent terraeque propinquant

Funditur atque cadus, glaucis et fluctuat nudis,

Vino quem nauta infelix onerarat eundo.

Omnia Joannem agnoverunt numina ponti.

Visus est ire pedes tumidas renare procellas,

Evasit, liquido nec mersit in aequore plantas;

Fluctibus eripuit navem hominesque merumque

Ac tandem incolumis Tragurii remeavit ad urbem.

Danas je u kapeli sv. Ivana misa treći dan Uskrsa, te blagoslov polja."

Ovo je don Krsto napisao 1941. godine. Danas je nažalost ta drevna crkva prilično zapuštena.