Obveze božanskog kulta i briga za duše prema starom Statutu zagrebačkog kaptola

Nasljeđe bl. Augustina Kažotića je stoljećima živjelo u zagrebačkoj crkvi.
Osim što je imao značajnu ulogu u razvoju "zagrebačkog obreda", dajući mu izvjesne dominikanske elemente (bl. Augustin je bio dominikanac), on je autor čitavog niza odredaba koje su dugo uređivale crkvene i društvene odnose na zagrebačkom Kaptolu.

Podsjećam vas da je bl. Augustin Kažotić bio zagrebački biskup 1303.-1322.

Jedan od njegovih najbližih suradnika, Ivan Arhiđakon Gorički, izradio je 1334. g. Statut zagrebačkog kaptola (Statuta capituli zagrabiensis).
Utjecaj bl. Augustina je i više nego očit u tom Statutu. Osim što sadrži brojne izvorne prijepise njegovih pisama, pobudnica, odredaba..., on donosi i nešto više - duh njegovog razmišljanja, njegove pobožnosti i želje da štovanje i klanjanje Bogu budu iznad svih zemaljskih stvari.

Da doista odredbe Statuta o obvezama časoslova i služenja misa, potječu od samog bl. Augustina, zaključujemo po ovim riječima (Statut, p. II., cap. 2.):

"Pium est et meritorium ea in memoria retinere et sequi pro posse quae ille pater sanctus, dominus Augustinus, felicissime recordationis, olim ecclesiae nostrae dignissimus episcopus, non solum servandum instituit, sed etiam gessit..."

("Pobožno je i zaslužno zadržati ono u sjećanju i slijediti koliko se može, što je onaj sveti otac, gospodin Augustin, najsretnije uspomene, nekada najdostojniji biskup naše crkve, ne samo odredio da se obdržava, već i sam činio...")



Inače, Statut zagrebačkog kaptola bio je u rukopisu sve do 1874. g. kad ga je tiskom objavio Ivan Krstitelj Tkalčić u Monumenta historica episcopatus zagrabiensis (vol. II.).

Rukopis Statuta zagrebačkog kaptola

U Statutu vidimo kako su sjajno bili organizirani prebendari - dakako, u danonoćnom klanjanju i  služenju Bogu, te čašćenju svetaca-zaštitnika biskupije i moljenju njihovog zagovora.
Prebendari su bili podijeljeni u tri skupine: prva grupa od 9 prebendara bila je zadužena da svakodnevno služe sv. mise o Blaženoj Djevici, drugih 9 prebendara da služe posebne mise, i treća skupina od 9 prebendara da služe mise za pokojne.

Ovako je izgledao tadašnji poredak svetih misa koje su prebendari morali služiti u zagrebačkoj katedrali (Statuta capituli zagrabiensis, p. I., cap. 38.):

"Suave iugum Domini, quod portare prebendariis in nostra ecclesia, in missis celebrandis, principaliter conpetit, propter eorum numerum novissimis temporibus satis augmentatum noscitur esse tale, quod tres ex eis primi... suas semper ebdomadas inchoabunt a dominica prima, kalendis januarii proxima sequenti et observabunt in missis celebrandis tali modo et ordine:
Primo ebdomadarius primus missarum Beatae Virginis debet semper celebrare, cantando missam suam in aurora, et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. 
Item primus ebdomadarius in missis peculiaribus, debet, sine nota, suam celebrare missam statim et sine intervallo, finita missa Beatae Virginis... scilicet, die dominico quolibet de Sancta Trinitate, feria secunda de Sancto Spiritu, feria tertia de angelis, feria quarta de sancto rege Stephano, feria quinta de sancto rege Ladislao, feria sexta de Sancto Cruce, et sabbato de Benedicta Virgine gloriosa et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. Item ebdomadarius in missis defunctorum celebrandis, debet suam celebrare missam, sine nota, statim finito officio horae primae..."

("Slatki jaram Gospodinov, čije nošenje prvenstveno spada na prebendare naše crkve, u služenju misa, zbog znatnog povećanja njihovog broja u zadnje vrijeme, neka se zna da je ovakav, da trojica od njih prvi... uvijek započinju svoje tjedne od prve nedjelje, koja slijedi najbližu siječnja i obdržavat će u služenju misa ovakvim redom i poretkom:
Prvo, prvi hebdomadar misu Blažene Djevice treba uvijek celebrirati, pjevajući svoju misu u zoru, i slično svaki koji ga po svom redu slijedi. Isto tako, prvi hebdomadar u posebnim misama, treba, bez zadrške, celebrirati svoju misu odmah i bez razmaka, po završetku mise Blažene Djevice... i to, svake nedjelje misu o Svetom Trojstvu, ponedjeljkom o Svetom Duhu, utorkom o anđelima, srijedom o svetom kralju Stjepanu, četvrtkom o svetom kralju Ladislavu, petkom o Svetom Križu, i subotom o slavnoj Blagoslovljenoj Djevici i slično svaki [prebendar] koji ga slijedi prema svom redu.
Isto tako, hebdomadar u celebriranju misa za pokojne, treba služiti svoju misu, bez zadrške odmah po završetku oficija prvog časa...")

Sitnoslika u Misalu Jurja iz Topuskog (1495. g.)

U trećem dijelu Statuta, cijelo 5. poglavlje govori o obvezama zagrebačkog arhiđakona.
Njemu je bilo stavljeno u dužnost da nadzire sve župnike zagrebačkog područja.
Morao je strogo paziti kako se župnici odjevaju i ponašaju, "quia deformitas habitus sive vestium, deformis animi est indicium" ("jer je nagrđenost habita ili odjeće, naznaka nagrđenosti duše").

Arhiđakon je morao bdjeti nad tim "quomodo se habeat in cultu divino, si divinum officium diuturnum et nocturnum implet sicut debet" ("kako se drži u božanskom kultu, ispunjava li božanski oficij dnevni i noćni kako bi trebao").

Ali, najviše od svega, arhiđakon je morao paziti da se svaki župnik brine za spasenje svake pojedine duše: "specialissime cavendum est circa confessiones et poenitentias morientium" ("posebno treba paziti oko ispovijedi i pokora umirućih").


Malo dalje dolazi jedna vrlo aktualna pouka:

"non  solum intus ardeat per amorem, sed etiam exterius luceat bonorum operum per splendorem; cavens illud quod dicit Isidorus scribens sic: Sacerdotes populorum iniquitate dampnantur, si eos aut ignorantes non erudiunt, aut peccantes non arguunt, testante Domino in Ezechiele: 'Speculatorem dedi te domui Israel, si non fueris locutus ut se custodiat impius a via sua, ille in iniquitate sua morietur, sanguinem autem eius de manu tua requiram' (Ezech. 3, 17-18)."

("neka ne gori samo iznutra ljubavlju, već i izvana svjetli sjajem dobrih djela; čuvajući se onoga što kaže sv. Izidor pišući ovako: Svećenici se osuđuju opačinama naroda, ako ih kad su u neznanju ne poučavaju, ili kad griješe ne prekoravaju, po svjedočanstvu Gospodina u Ezekielu: 'Postavio sam te za čuvara doma Izraelova; ako ne opomeneš opakoga da se kloni svoga puta, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću iz tvojih ruku tražiti račun za krv njegovu.' (Ez 3, 17-18)")



Statut također naglašava obvezu svakog svećenika da se brine za duše u čistilištu:

"Ultimo archidiaconus debet inquirere utrum sacerdos singulis diebus, quibus debet, exerceat orationes et vigilias mortuorum; gravissimum enim est peccatum vel non solvere vel diminuere vel tarde solvere... quod defunctis debetur, de quorum eleemosynis clerici vivunt, iuxta illud Osee: 'peccata populi mei comedunt' (Os. 4, 8), et cetera.
Unde contra tales dicit beatus Bernardus: 'Venient, venient ante tribunal Iudicis, ubi audietur eorum querela gravis et accusatio dura, quorum vixere stipendiis, nec diluere peccata, caeci duces, fraudulenti mediatores. Quid est ergo, quod cum tanto risu et applausu tot et tanta peccata comedunt, qui manducant panem doloris et de rebus pauperum, hoc est eleemosynis, nimis delicate vivunt et superfluas expensas faciunt, pauperes suo iure et sua portione defraudando et largitores in poenis purgatorii gementes debito suffragio."

("Naposljetku arhiđakon treba ispitati da li svećenik svakog dana, u kojem je to dužan, obavlja molitve i bdijenja za mrtve; naime, vrlo je težak grijeh ne ispuniti, ili umanjiti, ili rastreseno ispuniti... ono što se duguje pokojnima, od čijih milostinja žive klerici, prema onoj Hošee: 'Grijesima mog naroda oni se hrane' (Hoš 4, 8), i ostalo.
Stoga protiv takvih kaže blaženi Bernard: 'Doći će, doći će pred sud Suca, gdje će se čuti teška tužba i tvrda optužba, onih od čijih su plaća živjeli, a nisu izbrisali grijehe: slijepi vođe, prevarantski posrednici. Što je dakle da s toliko smijeha i pljeskanja tolike i takve grijehe proždiru, koji blaguju kruh boli i od stvari, to jest od milostinja, žive vrlo raskošno i rade velike troškove, uskraćujući siromahu njegovo pravo i njegov dio i darovateljima koji tuguju u kaznama čistilišta njihove dužne pomoći.")


Pod "molitve i bdijenja za mrtve" misli se na oficij za pokojne (u časoslovu), koji su nekada svećenici i redovnici morali vrlo često moliti.