"...avertunt faciem suam, ne videant in finem; oculos habent et non vident; aures habent et non audiunt; diu se vivere arbitrantur. Et quia mortem indispositam non metunt; ideo miseri praevidere ipsius damna contemnunt.
Dum nuncius mortis - infirmitas - adest, conveniunt amici et socii ad aegrotum gratia visitandi. Omnes quae bona sunt, prophetando promittunt; et nequaquam mortem adesse, sed neque omnino sibi timendum esse, vel etiam periculum sibi imminere attestantur, sed fluxum transeuntem... in brevi transituram.
Sic amici corporis, inimici animae fiunt, et miserum negligunt; quia, dum singulis momentis infirmitas ingravescit et aegrotus semper de convalescentia sperat, tandem exhaustus improvise deficit, et sine fructu salutis spiritum infelicem exhalat."
("...okreću svoje lice da ne vide kraj; oči imaju i ne vide, uši imaju i ne čuju; misle da će dugo živjeti. I jer se ne boje nespremne smrti, zato jadnici preziru predvidjeti njene štete.
Kad glasnik smrti - bolest - dođe, okupe se prijatelji i društvo da posjete bolesnika. Svi mu prorokujući obećavaju ono što je dobro, a nipošto da mu smrt dolazi, čak mu govore da se ne treba uopće bojati, ili također da mu nikakva opasnost ne prijeti, već da je to prolazna slabost... koja će brzo proći.
Tako prijatelji tijela postaju neprijatelji duše, i zanemaruju jadnika; jer, dok u svakom trenutku bolest jača, a bolesnik se stalno nada da će ozdraviti, naposljetku iscrpljen, premine nespreman, i bez ploda spasenja izdahne nesretni duh.")
- bl. Henrik Suso (Horologium aeternae Sapientiae, lib. II., cap. 2.)
Nema komentara:
Objavi komentar