Makabejci - pralik i uzor kršćanske vojske

Sv. Bernard propovijeda križarima

Kršćanski borci su se uvijek uspoređivali sa starozavjetnim Makabejcima.
To je posebno došlo do izražaja tijekom križarskih ratova, i u kasnijim stoljećima u vrijeme ratova s Turcima.

Sv. Bernard je bio "duhovni vođa" Drugog križarskog rata (1147.-1149. g.). Cilj pohoda bilo je oslobođenje Edese i nekih drugih područja na Bliskom istoku, koja su muhamedanci nedugo prije toga osvojili.

Da upravo primjerom Makabejaca ohrabri križare, govori im sv. Bernard
(De laude novae militiae, cap. IV.):

"At vero ubi ventum fuerit ad certamen, tum demum pristina lenitate postposita, tanquam si dicerent. 'Nonne qui oderunt te, Domine, oderam, et super inimicos tuos tabescebam?' (Psal. 138, 21) irruunt in adversarios, hostes velut oves reputant; nequaquam, etsi paucissimi, vel saevam barbariem, vel numerosam multitudinem formidantes. Noverunt siquidem non de suis praesumere viribus, sed de virtute Domini sabaoth sperare victoriam: cui nimirum facile esse confidunt, juxta sententiam Macchabaei, 'concludi multos in manus paucorum, et non esse differentiam in conspectu Dei coeli liberare in multis, et in paucis; quia non in multitudine exercitus est victoria belli, sed de coelo fortitudo est' (I Mach. 3, 18-19)."

("A gdje naime dođe do borbe, tada odbacivši prijašnju blagost, kao da kažu: 'Zar da ne mrzim one koji te mrze, Gospodine, i zar da mi se ne gade tvoji neprijatelji?' (Psal.138, 21); navale na protivnike, neprijatelje smatraju kao ovce; nipošto se, iako malobrojni, ne boje ni divljeg barbarstva niti njihove ogromne brojnosti. Znaju naime da se ne usuđuju svojim snagama, već pomoću Gospodina nad vojskama, nadati pobjedi: kome je vrlo lako, prema izreci Makabeja, 'ukliještiti mnoštvo u rukama malobrojnih; nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima; pobjeda u ratu ne ovisi o veličini vojske, već od neba dolazi jakost.'(1 Mak 3,18-19).")

"Accipe sanctum gladium!" - "Prihvati sveti mač!" (2 Mak 15, 16)

Krajem 17. stoljeća, europske katolike je zahvatio jedan veliki val optimizma. Bilo je to vrijeme velikih oslobodilačkih ratova protiv Turaka. Napokon je došao kraj turskim osvajanjima. Narodi koji su stenjali pod Turcima, redom su dizali ustanke i uspješno zbacili sa svojih leđa okrutni muhamedanski jaram.
Kao da su i naši ljudi čuli drevne riječi Svetoga pisma: "Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!" (2 Mak 15, 16)

U tim vremenima velikog oslobodilačkog rata, biskup Johannes P. Verhorst piše svoju čuvenu knjigu Sacrae militiae typus et historia, u kojoj izlaže i doslovno i mističko tumačenje starozavjetne Prve knjige o Makabejcima. 

Makabejci su uzor pobune protiv vlasti inovjeraca. Pobune protiv nametnutog poganskog sistema. Odlučne borbe protiv kompromiserstva s lažnim religijama.

Makabejci su i dokaz da ne može vjera živjeti u suživotu s nevjerom i krivovjerjem. Ne može moral biti u suživotu s nemoralom. Ne može pobožnost živjeti u suživotu sa svetogrđem. Ne može čistoća biti u suživotu s nečistoćom. Tu ne može biti "suživota", "tolerancije", "dijaloga", "uvažavanja".
Protiv zla treba zaratiti, a ne s njime voditi dijalog.

I sam naš Spasitelj najavljuje rat svojim neprijateljima: "Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih." (Otk 2, 16)

Prema tome, ne trebaju se vjernici bojati rata s neprijateljima, kako se nisu bojali ni Makabejci.

Biskup Verhorst piše u predgovoru svoje knjige:

"Tum quia inter tubarum et armorum strepitus, inter tonitrua et ignes, quibus haec tempora horruerunt, non utique intempestivum fuit, ad bellicas virtutes scribendo deflectere: ut dum mundus pene totus in seipsum armatus insurgebant, prisci illae Divinae virtutis et gloriae milites redivivi apparerent docerentque, quid in bello suscipientes primum spectare oporteat, qua fortitudine quibusque auxiliis dimicandum, qua patientia sustinendum, qua promptitudine Divinae voluntati acquiescendum, qua charitate fraternis periculis subveniendum, qua denique animi constantia moriendum.
Ostendat Mathathis belli gerendi finem praecipuum non in terrenae gloriae quaestu nec in ampliandis terrarum spatiis, sed tuendo dilatandoque Divini nominis honore situm esse. Dicat ille filiis suis: 'Estote, o filii, aemulatores Legis et date animas vestras pro testamento patrum vestrorum.' (I. Mach. 2, 50)
Addat animum Iudas Machabaeus et auxilia de coelo timentibus promittat: 'Non est differentia in conspectu Dei coeli liberare in multis vel paucis... Cadat timor Iudae ac fratrum eius et formido super omnes gentes in circuitu eorum.' (I. Mach. 3, 18-25)
Et nihilominus si ita Domino exercituum placuerit, ut et ipsi vincantur, dicant omnes alterutrum se consolantes: 'Melius est nos mori in bello, quam videre mala gentis nostrae et sanctorum. Sicut fuerit voluntas in caelo sic fiat.' (I. Mach. 3, 59-60)...
Sint haec litteralia militum saecularium documenta, quibus inter corporis pericula suarum salutem procurent animarum."

PRIJEVOD:
"Jer usred trublji i oružja, usred grmljavine i ognja, kojima se tresu ova vremena, nije nikako bilo neprikladno skrenuti na pisanje o ratnim krepostima: da se, dok gotovo čitav svijet ustaje oružjem na sebe, pokažu oživljenima oni prijašnji vojnici božanske kreposti i slave, i da pouče na što u pokretanju rata treba prvo gledati, kojom snagom i kojim pomoćima treba vojevati, kojom strpljivošću trpjeti, kojom spremnošću se treba prilagoditi Božjoj volji, kojom ljubavlju treba priteći pogibelji brata, kakvom napokon postojanošću duše treba umrijeti.
Neka pokaže Matatija da glavni cilj vođenja rata nije u traženju zemaljske slave, niti u proširenju prostora zemalja, već se nalazi u obrani i proširenju časti Božjega imena. Neka kaže on svojim sinovima: 'Budite, sinovi, revnitelji Zakona i živote svoje dajte za Savez vaših otaca.' (1 Mak 2, 50)
Neka doda odlučnost Juda Makabej i obeća pomoć s neba onima koji se boje: 'Nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima... I zavlada strah pred Judom i braćom njegovom i obuze prepast sve okolne narode.' (1 Mak 3, 18-25)
I ništa manje, ako se tako svidi Gospodinu nad vojskama, da i sami budu poraženi, neka kažu svi međusobno se tješeći: 'Bolje nam je u boju izginuti, nego da gledamo zlo svog naroda i svojih svetinja. Bit će onako kako Nebo hoće.' (1 Mak 3, 59-60)
Neka ovo budu pisani spomenici svjetovnih vojnika, koji se među opasnostima za tijelo, brinu za spasenje duša."

Ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei

Nešto prije tog vremena, u prvim godinama Velikog bečkog rata, isusovac Leonard de Vaux napisao je knjigu "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum communem hostem christianorum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina zajedničkog neprijatelja kršćana"), koju možete vidjeti ovdje.

Ta je knjižica u osnovi molitvenik za kršćanskog vojnika, a sadrži i opširno izlaganje o povijesti borbe kršćana protiv muhamedanstva (od 7. stoljeća, pa sve do Bečkog rata).

I p. Leonard se sjetio Makabejaca.
On piše sljedeći poticaj križarima (str. 346.-347.):

"Milites christiani, qui pro gloria Crucis Christi Deo exercitum impellente ad bellum sacrum contra Ecclesiae militantis inimicos procedunt; aemulari debent sanctos martyres, omni desiderio exoptando totum sanguinem effundere pro imperatore suo optimo, rege regum Jesu Christo, qui in Cruce semetipsum obtulit pro omnibus: proponant igitur sibi quotidie exemplum regis martyrum et omnium qui pro eius Nomine sanguinem suum effunderunt: illorum heroum magnanimis actibus semetipsos compellant, ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei: quos non solum imitatus est, sed etiam superavit sanctus Mauritius..."

("Kršćanski vojnici, koji za slavu Križa Kristova, poticajem Boga nad vojskama, polaze na sveti rat protiv neprijatelja vojujuće Crkve, trebaju oponašati svete mučenike: da sa svim htijenjem priželjkuju da cijelu svoju krv prole za svog vrhovnog zapovjednika, kralja kraljeva Isusa Krista, koji je na Križu sebe prinesao za sve; neka si dakle napominju svakodnevno primjer Kralja mučenika i svih koji su za njegovo Ime prolili svoju krv; neka sami sebe potiču velikodušnim djelima tih heroja na ratovanje boja Gospodnjega sa srećom, kako su to činili velikodušni Makabejci, koje je ne samo oponašao, već i nadišao sveti Mauricije...")

Povratak na početak

Vraćam se malo na početak, i zaključujem sa sv. Bernardom (De laude novae militiae, cap. 1.):

"Securi igitur procedite, milites, et intrepido animo inimicos crucis Christi propellite, certi quia neque mors, neque vita poterunt vos separare a charitate Dei, quae est in Christo Jesu; illud sane vobiscum in omni periculo replicantes: 'Sive vivimus, sive morimur, Domini sumus' (Rom. 14, 8). Quam gloriosi revertuntur victores de praelio! Quam beati moriuntur martyres in praelio! Gaude, fortis athleta, si vivis et vincis in Domino: sed magis exsulta et gloriare, si moreris et jungeris Domino... Nam si 'beati qui in Domino moriuntur' (Apoc. 14, 13), num multo magis qui pro Domino moriuntur?" 

("Sigurni dakle pođite, vojnici, i neustrašivo potisnite neprijatelje Križa Kristova, sigurni da vas ni smrt, ni život, ne mogu odvojiti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu; ovo svakako u sebi u svakoj opasnosti ponavljajući: 'Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo' (Rim 14, 8). Kako se slavni vraćaju pobjednici iz boja! Kako blaženi umiru mučenici u boju! Raduj se, snažni junače, ako živiš i pobijediš u Gospodinu: ali još više usklikni i hvali se, ako umreš i pridružiš se Gospodinu... Naime, ako su 'blaženi koji u Gospodinu umiru' (Otk 14, 13), zar nisu onda mnogo više oni koji za Gospodina umiru?")