Zagrebački brevijar

Kako je sve do 1794. Zagrebačka crkva imala svoj posebni obred mise, tako je imala i svoj vlastiti časoslov. Sačuvan je veći broj zagrebačkih rukopisnih brevijara iz 13., 14. i 15. stoljeća. Nakon pojave tiska, Zagrebačka crkva daje tiskati svoj brevijar (prvo u Veneciji, zatim u Beču). Zagrebački brevijar je tiskan ukupno tri puta: 1484., 1505. i 1688. god.

Zadnjih godinu dana uporno sam tražio ono prvo tiskano izdanje iz 1484. god., jer me zanimalo kako su tamo opisani životi sv. Ladislava Kralja i sv. Emerika u čitanjima II. nokturna.

Nedavno sam napokon uspio pronaći taj brevijar u mađarskoj državnoj knjižnici.
Ovom prilikom moram zahvaliti Mađarima - jer su skenirali, digitalizirali i objavili na stranicama svojih knjižnica praktički sve sačuvane srednjovjekovne knjige koje posjeduju.
I naše bi biskupije trebale napokon digitalizirati svoje stare liturgijske knjige da postanu dostupne široj javnosti. Siguran sam da bi mnogi htjeli vidjeti npr. Splitski evanđelistar iz 8. stoljeća, šibenski Liber sequentiarum iz 11. st., ili npr. bribirski franjevački brevijar iz 1304. god. itd., itd.


No, vratimo se na našu današnju temu.
Naš je zagrebački brevijar, kao što sam rekao, tisakan 1484. god. To znamo po napomeni na zadnjoj stranici kojom završava brevijar:

"Explicit breviarium secundum usum ecclesiae Zagrabiensis, magna cum diligentia revisum et fideli studio emendatum per venerabilem dominum Blasium, decretorum doctorem, archidiaconum de Kemleck et canonicum ecclesiae Zagrabiensis. Impressum Venetiis... Anno salutiferae incarnationis M.CCCC.LXXXIIII..."

("Završava brevijar prema običaju Zagrebačke crkve, pregledan s velikom pomnjom i vjernom pažnjom od gospodina Blaža, doktora dekreta, arhiđakona kalničkoga i kanonika crkve zagrebačke. Tiskano u Veneciji... Godine spasonosnog Utjelovljenja M.CCCC.LXXXIIII...")

Recimo prvo nešto o oficiju sv. Ladislava, zbog kojeg nam je posebno zanimljiv ovaj brevijar.
Začudio sam se da čitanja za blagdan sv. Ladislava skoro uopće ne spominju njegove vojne uspjehe, ni njegove političke poteze, čak niti njegove obiteljske prilike.
U čitanjima se praktički jedino govori o njegovom unutarnjem vjerskom životu: o njegovim pokorama, molitvama, bdijenjima i odricanju od svih užitaka ovoga svijeta.


Tako se već u prvom čitanju kaže:

"Erat namque fidei catholicae cultor eximius: et pura semper mentis devotione Christo servire studuit. Illustratus enim Spiritus Sancti gratia arridentis sibi atque blandientis mundi gloriam caducam reputans et transitoriam: esuriit et sitivit iustitiam ut ad aeternam felix perveniret patriam."

("Bio je naime izuzetan štovatelj katoličke vjere; i uvijek je nastojao služiti Kristu sa čistom pobožnošću duše. Prosvjetljen milošću Duha Svetoga, smatrao je propadljivom i prolaznom slavu ovoga svijeta koji mu je pljeskao i laskao; a on je gladovao i žeđao za pravdom, da sretan dospije u vječnu domovinu.")


Slično je i u drugom čitanju:

"Quamvis enim sibi mundus fores alluderet: in eius tamen corde iam aruerat, cuius ipse concupiscentiis crucifixus fuerit. In suo itaque corpore vivens: iam non ipse, sed in ipso Christus; fidem rectam veram catholicam in Christo fundatam tota mente fideliter amplectendo tenuit."

("Iako mu je svijet izvana laskao: u njegovom je srcu već ishlapio, jer je prema njegovim požudama bio raspet. I tako živeći u svom smrtnom tijelu: nije živio on, već u njemu Krist; držao je svom dušom pravu istinitu katoličku vjeru koja je utemeljena na Kristu Isusu.")


U 5. čitanju piše da je sv. Ladislav činio pokoru za cijeli svoj narod, "plakao za grijehe puka":

"Hic beatus rex non quae sua, sed quae Iesu Christi sunt quaerebat... Ieiuniis denique orationibus instebat: peccata populi plangebat: et in ara cordis semetipsum Deo hostiam vivam offerebat."

("Ovaj blaženi kralj nije tražio svoje, nego ono što je Isusa Krista... Postojano je nastojao u postovima i molitvama, oplakivao je grijehe puka: i na žrtveniku svoga srca samoga sebe prinosio Bogu kao živu žrtvu.")

"De sancto Ladislao rege Hungariae, confessore" - početak oficija o sv. Ladislavu

I u oficiju sv. Emerika slavi se pokornički život, odricanje od ovoga svijeta i prezir ovozemaljskih ispraznosti. Ovdje moram napomenuti da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama, sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae" ("knez Slavonije"). Kako je do toga došlo, objašnjavao sam prije godinu dana, pa ne trebam ponavljati.


U prvom čitanju oficija za blagdan sv. Emerika piše da je taj sveti mladić svake noći bdio, moleći psalme:

"Beatus Emericus, dux Slavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae, modico contentus sopore per singulas noctes cunctos se in lecto collocantibus, et ut regiam decet sobolem duobus candelabris ante lucentibus in psalmis Deo decantandis vigilabat: et uniuscuiusque psalmi fine veniam delictorum cum cordis contritione a Deo postulabat."

("Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana prvoga kralja Ugarske, zadovoljan s malo sna, svake je noći, dok su svi drugi spavali, bdio u pjevanju psalama Bogu pred dva svijećnjaka, kako dolikuje kraljevskom porodu, i na kraju svakog psalma sa skrušenošću srca molio oproštenje od Boga.")

Koliko sam vidio i kod drugih svetaca, zagrebački brevijar ističe poglavito njihovu pokoru i odricanje od ovozemaljskih udobnosti i užitaka. To se svakako smatra jednim od glavnih kriterija svetosti.

U ono su vrijeme katolici vrlo često razmišljali o ozbiljnim riječima Svetoga pisma:
- "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve." (1 Iv 2, 15)
- "Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće biti prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4) 
- "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)
- "Naša je domovina na nebesima..." (Fil 3, 20)
- "jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Heb 13, 14)
- "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12)

Ovo uvijek trebate imati na umu, ako želite shvatiti tradicionalni časoslov, pa tako i zagrebački brevijar. Jer ljudi koji su vezani za ovozemaljsko ("amatores mundi" - "ljubitelji svijeta") ne razumiju i ne mogu razumjeti klerike i redovnike svih prošlih stoljeća, koji su cijeli dan, od jutra do mraka, gotovo neprekidno molili časoslov.


Što se tiče strukture zagrebačkog časoslova, mogu reći da je vrlo slična tradicionalnom rimskom časoslovu. Opazit ćete u njemu sve one iste molitve i himne kao u rimskom brevijaru. Dakako, zagrebački brevijar sadrži i posebne himne i molitve posvećene svojim svecima zaštitnicima: sv. Ladislavu, sv. Stjepanu i sv. Emeriku, i još neke druge.

Ipak, ima i nekih značajnijih razlika između zagrebačkog i rimskog brevijara.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje se tradicionalno moli u prvom času (prima) - po rimskom se brevijaru moli nedjeljom (kad je tako propisno), dok se po zagrebačkom brevijaru moli i tijekom tjedna, u ferijalnom oficiju.

Zagrebački brevijar naziva Atanazijevo vjerovanje: "Fides Athanasii episcopi" ("Vjera Atanazija biskupa"). I doista, to je prava vjera - i važnost te vjere najbolje izražavaju prve riječi toga simbola:

 "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

Rubrike zagrebačkog brevijara često donose razne vjerske pouke, objašnjenja o nastanku nekih blagdana, kao i o svrsi i cilju pojedinih molitava (vrlo slično je bilo i u rubrikama zagrebačkog misala).

Na primjer, na početku oficija za pokojne, stoji između ostaloga i ova pouka:

"Oratione etenim sicut et eleemosyna ac ieiunio mortuis subvenimus. Quo respectu officium mortuorum per Ecclesiam institutum est... Imitat autem ipsum officium triduanam Christi sepulturam: et illius sequitur vestigia, quia sicut in illo triduo: ita et in hoc officio omnia cantica laudis sicut 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' et similia. Sed loco 'Tu autem' dicitur 'Beati mortui', loco 'Gloria Patri' dicitur 'Requiem aeternam', loco 'Deo gratias' dicitur 'Requiescant in pace', ut inferius suis in locis apparebit."

("Molitvom naime, kao i milostinjom i postom, pomažemo mrtvima. Iz tog je razloga Crkva ustanovila oficij za mrtve... A taj oficij nalikuje trodnevnom Kristovom ukopu, i slijedi njegove tragove, jer kao i u tom trodnevlju, tako se i u ovom oficiju izostavljaju svi usklici hvale, kao 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' i slično. Već se umjesto 'Tu autem' kaže 'Beati mortui', umjesto 'Gloria Patri' kaže se 'Requiem aeternam', umjesto 'Deo gratias' kaže se 'Requiescant in pace', kao što će niže biti navedeno na tim mjestima.")

Nakon oficija za pokojne dolazi oficij Blažene Djevice Marije. Ta dva oficija na neki način povezuje pouka iz rubrike koja napominje da se prelazi na drugi oficij nakon što je prvi dovršen:
"Completo officio defunctorum quos nostris precibus ut de poena purgatorii liberentur conamur continue adiuvare"
("Dovršivši oficij za pokojne kojima našim molitvama uvijek nastojimo pomoći da se oslobode od kazne čistilišta").

Prelazimo sad na pokorničke psalme. U zagrebačkom brevijaru dolaze u jednom pasusu pod naslovom "Incipit ordo recitandi septem psalmos poenitentiales" ("Počinje red recitiranja sedam pokorničkih psalama").

Ovdje nam zagrebački brevijar daje svoju možda i najljepšu pouku:

"omni cum devotione orat et orare debet psalmos poenitentiales exemplo David, qui eos in spiritu humilitatis corde contrito orabat assidue pro adulterio cum Betsabee et homicidio in Uriam perpetrato: et misericordiam Domini consecutus est. Sunt autem septem psalmi poenitentiales, ut ostendant per septiformam Spiritus Sancti gratiam posse deleri quicquid in septenario huius vitae committimus... Hi psalmi a lachrymis et amaritudine penitudinis incipiunt et in certitudine veniae terminantur. Quam veniam ut pro delictis nostris obtinere possumus, cum omni devotione oremus: et cum lachrymis psalmos poenitentiae recitemus cum David hoc ordine..."

("sa svom pobožnošću moli [Crkva] i treba moliti pokorničke psalme, po primjeru Davida koji ih je molio u duhu poniznosti, srca skrušena, zbog preljuba s Batšebom i ubojstva Urije: i postigao je milosrđe Gospodnje. A sedam je tih psalama, da pokažu da se preko sedmerostruke milosti Duha Svetoga može otpustiti što smo god počinili tijekom sedmodnevlja ovoga života... Ovi psalmi počinju od suza i gorčine pokornika, a završavaju u sigurnosti oproštenja. A kako bismo postigli to oproštenje za naše prijestupe, molimo sa svom pobožnošću i sa suzama pokorničke psalme zajedno s Davidom po ovom redu..." [slijedi red pokorničkih psalama])

I za kraj, evo u zagrebačkom brevijaru i Litanija svih svetih, koje su inače najstarije od svih litanija - javljaju se u časoslovu od pamtivijeka.