Koliko god vam to danas zvučalo nevjerojatno, među srpskim patrijarsima u prošlosti našao se i jedan koji je bio ozbiljno zainteresiran za puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Bio je to patrijarh Jovan Kantul (1592.-1613.).
Planirajući ustanak protiv Turaka, Jovan se počeo sve više približavati Svetoj Stolici.
O tome ovako piše Janko Šimrak u svojoj Povijesti marčansko-svidničke eparhije:
"Unija, koja je počela da cvjeta u gornjoj Hrvatskoj, nije bila osamljeni pojav onih vremena. To je bila opća želja kršćana, koji su u ono teško doba težili za ujedinjenjem crkvi u borbi protiv turskog nekrsta. Pećki patrijarha Ivan šalje dva svoja monaha papi Klementu VIII. s pismom, u kojem traži pomoć protiv turskih zuluma i želi ujedinjenje sa Svetom Stolicom.
Papa mu odgovara 10. aprila 1598. i veli da je primio njegov list s velikim veseljem: 'Jucundum autem nobis fuit agnoscere pietatem tuam et devotionem, quam geris erga hanc sanctam Romanam Ecclesiam, omnium ecclesiarum caput, matrem et magistram, cui ut scribis, etiam praedecessores tui omnem obedientiam et venerationem adhibuerunt... Itaque gaudemus in Domino et tibi gratulamur, quod in huius Ecclesiae communione, extra quam non est salus, te perseverare et huic petrae fide te adhaerere profiteris.'
Pomenuti patrijarh i mitropolita Srbije Besarion poslali su papi ponovno pisma po dvojici monaha, od kojih se jedan zvao Damjan. Poslanici su stigli u Rim 1599. i papa Klement odgovara iste godine 24. aprila, da je primio njihove listove, u kojima govore o jedinstvu sa Rimskom Crkvom. On će ih primiti kao braću i udove tijela Hristova."
U spomenutom pismu koje je patrijarh Jovan uputio papi Klementu VIII. (pisano ćirilicom na starijem srpskom jeziku), iznosi se ukratko povijest srpskog naroda. Zanimljivo je da se navodi kako je Stefan Nemanja bio katolik ("i bio je vere rimske").
U pismu se nabrajaju srpska plemena koja su spremna da se dignu na ustanak protiv Turaka, i tvrdi da bi ih se diglo na noge "do sto tisuć i veće, da nije tu zločesta junaka, nego sve izabrano na boj".
Pismo završava ovim riječima:
"I mole se vašoj svetinji, blaženi otče, vsi crkovni ljudi i vas narod veliki i mali, i Boga mole za vaše presvijetlo gospodstvo. Ako biste poslali vašega človeka, da je gospodin ovoj zemlji, pošlji nam dobra krstijanina, koji će crkve ljubiti i krstijane milovati, a mi da smo vazda vašoj svetinji podložni i materi Crkvi. I od sada ako blagoizvoli vaša milost da napišemo vaša sveta imena u naših crkvah, da se pomenuju na svetih molitvah i na svetih misah, kako jesu i prvi sveti otci pape napisane te da se pomenuju s preždnimi svetimi. I mi ljubimo da se napišu našijeh episkupa imena u rimskoj velikoj crkvi..."
No, zašto na kraju nije uspio ovaj pokušaj srpskog povratka jedinstvu Crkve?
Jedan razlog je svakako to, što su Turci ubili patrijarha Jovana, prije nego što je uspio ostvariti svoje planove. Ali, to nije bio jedini problem.
Glavni problem je bila nevoljkost Srba da napuste neke svoje zablude, a bez cjelovite katoličke vjere - ne može biti crkvenog jedinstva!
U pismu od 24. travnja 1599., papa Klement VIII. poručuje onoj dvojici prvaka srpske crkve:
"Vos autem omnes errores et schismata abiicere et detestari oportet, et fidem catholicam, quam diximus, corde credere ad iustitiam ore autem profiteri ad salutem ex ea formula, quam haec Apostolica Sedes praescripsit."
("Vi, naime, morate sve zablude i raskole odbaciti i prezirati; a katoličku vjeru, kako smo rekli, vjerovati srcem na opravdanje, a ustima ispovijedati na spasenje, prema onoj formuli koju je propisala ova Apostolska Stolica.")
Šimrak hvali ove papine riječi, ističući da je dužnost pape da naglašava katolički nauk:
"U onom velikom oduševljenju i želji za jedinstvom sviju kršćana, morao je papa jasno i precizno naglasiti katoličku nauku, da se ne bi ljudi prenaglili, i da ne bi poslije rekli da su bili prevareni. Ništa se ne može toliko pohvaliti baš kao ova papina otvorenost. Istina se mora donijeti na sredinu sa kršćanskom ljubavi, ali odrješito."
U sažetku na početku Povijesti marčansko-svidničke eparhije, Šimrak ovako sažima uvjet koji je papa postavio povratnicima:
"necesse est ut integram doctrinam catholicam amplectatur, sine qua nulla unio ecclesiastica existere potest"
("nužno je da se prihvati cjeloviti katolički nauk, bez kojega ne može postojati nikakvo crkveno jedinstvo")
Pogledajte naše grkokatolike. Kako su oni u isto to vrijeme došli do crkvenog jedinstva?
Jednostavno tako što je njihov vladika Simon Vratanja otišao 1611. u Rim i tamo pred svetim kardinalom Bellarminom ispovijedio cjelovitu katoličku vjeru.
To je jedini pravi način za ostvarenje jedinstva.
Inače, sam kardinal Bellarmin je zaredio Vratanju za biskupa, i to po rimskom obredu - što Šimrak smatra malo nezgodnim:
"Sime Vratanja stigne u Rim u pratnji Martina Dubravića početkom novembra 1611. god. Tu se prvo imalo riješiti teško pitanje njegove konsekracije. Premda je bio već jednom posvećen od pravoslavnog episkopa, ipak je po drugi put posvećen u Rimu, i to od kardinala Belarmina. Svakako je u ovom slučaju trebalo prije svega točno ispitati od Sime Vratanje, na koji je način obavljena njegova konsekracija po pravoslavnom episkopu, da li je upotrijebio valjanu materiju i formu sakramenta. Poznato je, naime, da Katolička Crkva priznaje valjanost sakramenta svetog reda podijeljenog po istočnim biskupima, samo što se u svakom konkretnom slučaju mora ispitati, da li se dotični episkop držao obrednika propisanog u istočnoj crkvi i da li u njemu nije samovoljno što izmijenio. Možda je ispitivanje u ovom slučaju bilo teško radi toga, jer se nije pravo ni znalo, ko je bio pravoslavni biskup u Đuru, koji je Vratanju posvetio za vladiku. Međutim, kako god bilo, ova posveta nije bila najsretnija za prvi početak unije, to više, što je ona obavljena po rimskom obredu i na latinskom jeziku."
No, ta unija je trajala i traje do danas: u obliku Križevačke eparhije.
Uporište njene čvrstoće leži u cjelovitom ispovijedanju katoličke vjere.
Koliko je to različito od ovog današnjeg modernističkog ekumenizma, koji u svakom pogledu zanemaruje važnost priznavanja i ispovijedanja katoličke vjere!
Pseudo-jedinstvo kako ga sebi zamišljaju moderni ekumenisti je otprilike nešto ovakvo - skupe se modernistički "katolici" sa hereticima i raskolnicima i svi zajedno viču: "Više je toga što nas spaja nego razdvaja".
To je fraza koju ekumenisti neprekidno ponavljaju: "Više je toga što nas spaja nego razdvaja".
Takvo zaključivanje se temelji na potpuno krivim pretpostavkama.
Pazite, ne može čovjek dodavati i oduzimati dogme kako mu se sviđa - i onda zbrajati koliko toga ima zajedničkog s drugima.
Ako netko svjesno odbacuje samo jednu istinu kršćanske vjere, on je već time heretik (pa makar priznavao sve ostale vjerske istine).
Evo, ponavljanje gradiva sa osnovnog vjeronauka: Što je heretik?
Klasična definicija iz katekizma kaže: "Heretik je krštena osoba koja se ustrajno protivi priznatoj istini kršćanske vjere."
Dakle, ako netko primjerice počne uporno negirati postojanje čistilišta, on time postaje heretik i prestaje biti kršćanin (pa makar priznavao sve ostale dogme).
Shvaćate li sada koliko je besmislena fraza: "Više nas toga spaja nego razdvaja"?
Iscjepkana i polovična vjera nema nikakve vrijednosti. To zapravo uopće nije vjera.
Kako bi rekao Bellarmin: "Onaj koji negira čistilište, nikada neće ni doći u čistilište, jer ide ravno u pakao."
Nema komentara:
Objavi komentar