Pokorom do pobjede

Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli (1708.-1719.) u mnogome je značajan za našu crkvenu povijest. Njegovu je službu obilježilo teško doba mletačko-turskog rata 1714.-1718., ali i slavna obrana Sinja 1715. god., koji je čudesno oslobođen od turske opsade po zagovoru Majke Božje (na spomen te pobjede nastala je viteška igra alka).

No, kako je ta velika pobjeda izmoljena od neba? Izmoljena je pokorom!
Ovdje je bila ključna uloga nadbiskupa Cupillija.

Velika je sreća za nas to što kad želimo proučavati živote naših starih biskupa, ne trebamo kopati po arhivima tražeći izvore. Sve glavne izvore skupio je i objavio još u 18. stoljeću isusovac Daniel Farlati. To stalno naglašavam: hrvatski narod mora biti zahvalan tom čovjeku, jer je obavio jedan stvarno preteški posao. Ljudi ne shvaćaju kako je teško pretraživati stare arhive, gdje ti među tisućama dokumenata, ne možeš naći baš onaj koji te zanima (kao da tražiš iglu u sijenu).

Podatke o nadbiskupu Cupilliju objavio je Farlati u III. tomu svog djela Illyricum sacrum.
Tu možemo čitati kako je za vrijeme rata s Turcima, nadbiskup Cupilli naredio pokoru (ne samo riječima, nego prvenstveno vlastitim primjerom), potaknuo je sve vojnike na kajanje i ispovijed, svjestan činjenice da su grijesi uzrok nesreća koje nas pogađaju.

Ovako piše Farlati:

"primum illi maximae curae fuit, ut cives omnium ordinum ad veniam delictorum, opemque divinam exposcendam excitaret, publicis precibus et supplicationibus indictis, quibus ipsemet demisso capite, plenus lacrymarum, pedibus aliquando nudis, totiusque oris et corporis habitu ad religionem ac poenitentiam composito, interfuit ac prefuit. Tentoria et stationes militum frequens obibat; gravibus et vehementius concionibus adeo illorum animas permovebat, ut lacrymis perfusi, et acri scelerum suorum dolore confixi ad pedes sacerdotum, quos secum adduxerat, sese confitendi caussa abjicerent. Et ipse quoque confitentibus aures dabat; inde divinis mysteriis expiatos armatosque ac plenos bonae spei hortabatur, ut fortiter animoseque cum hostibus Christiani nominis pugnarent, ut pro Christo, si res ferat, gloriosam mortem non dubitarent."

("prvo, najviše se brinuo da građane svih staleža potakne na kajanje za svoje grijehe, i moljenje Božje pomoći, odredivši javne molitve i prošnje, u kojima je on sam sudjelovao i predvodio ih, otkrivene glave, pun suza, ponekad i bosih nogu, i čitavim ustima i držanjem tijela usmjerenim na vjeru i pokoru. Često je obilazio šatore i postaje vojnika; svojim ozbiljnim i žestokim propovijedima toliko je dirnuo njihove duše, da su se u suzama i velikoj boli zbog svojih grijeha, bacali pred noge svećenicima, koje je sa sobom doveo, kako bi se ispovijedili. I on je sam ispovijedao; a zatim ih je, okrjepljene i ojačane božanskim otajstvima, i pune dobre nade, hrabrio da se čvrsto i ustrajno bore s neprijateljima kršćanskoga imena, i da za Krista, ako bude potrebno, ne oklijevaju umrijeti.")


Za vrijeme turske opsade Sinja, nadbiskup Cupilli pošao je u selo Dicmo, u neposrednoj blizini bojišnice:

"Obsessos ut quoquo posset modo succurerret, Stephanus explicato erectoque crucis vexillo cum delecta clericorum manu advolavit. Haud longe ab arce substitit in quadam villula, cui nomen est Dicmo; ac licet undique a barbaris pericula impenderent, ibidem opperiri statuit, dum aditus aliquis patefieret, qua se suosque in oppidum intromitteret, ut obsessis solatio et auxillio esset, eosque suis verbis et exemplis ad sustinendos et repellendos Turcarum impetus accenderet."

("Da nekako pomogne onima pod opsadom, Stjepan je prišao s razvijenom i uzdignutom zastavom križa, sa odabranom četom klerika. Zadržao se nedaleko od utvrde, u jednom malom selu koje se zove Dicmo; i iako je posvuda prijetila opasnost od barbara [Turaka], odlučio se ondje kriti; dok se ne otvori neki prolaz, kojim bi se mogao sa svojima prebaciti u utvrdu, da ljudima pod opsadom donese utjehu i pomoć, i da ih svojim riječima i primjerom potakne na otpor i odbijanje turskih navala.")


Iz Dicma, biskup Cupilli piše pismo papi Klementu XI. (9. kolovoza 1715.) u kojem moli papinu pomoć za borbu protiv Turaka. To pismo možete naći i na drugim stranicama, pa nema potrebe da ga ovdje navodim.

Nakon čudesne pobjede nad Turcima, nadbiskup Cupilli služi svečane mise zahvalnice u Splitu i Sinju:

"Tunc Stephanus Spalatum regressus primum in aede Metropolitana ingenti civium eo confluentium frequentia, deinde Signum profectus in templo ejus oppidi primario ritu solemni et rem divinam fecit, et gratias pro Arce extremis obsidionis periculis exempta Deo sospiti persolvit; utrobique concione ad populum habita, in qua tam insignis beneficii divinitus accepti magnitudinem gravissimis verbis et sententiis explicavit."

("Tada je Stjepan vrativši se u Split, prvo u metropolitanskom hramu, uz veliko mnoštvo građana, a zatim pošavši u Sinj, u hramu te utvrde svečanim obredom održao bogoslužje, i iskazao zahvalu Bogu što je tvrđava oslobođena krajnjih opasnosti opsade; i tamo održao propovijed puku, u kojoj je značajnim riječima objasnio svu veličinu tog dara primljenog od Boga.")

Krunjenje čudotvorne Gospe Sinjske

Nadbiskup Cupilli se također iskazao kao gorljivi širitelj katoličke vjere.
Zapravo, više od 60% biografskih podataka koje je Farlati iznio o Cupilliju odnose se na njegovo nastojanje oko obraćenja protestanata, istočnih raskolnika, muhamedanaca i židova.
Ne znam zašto to današnji povjesničari zaobilaze. Očito im ta tema nije interesantna. To je jedan dobar primjer kako se danas piše povijest. Mnogi povjesničari čitajući izvore, uzmu samo ono što je njima zanimljivo i to objave, a sve ostalo zanemare. I onda do publike dopre samo polovična slika o pojedinim događajima... Zato se uvijek moramo vraćati izvorima. I sva sreća da su nam danas svi glavni izvori pri ruci. Ovo je bila jedna mala digresija. Vratimo se na temu...


Farlati daje jednu zanimljivu informaciju koja može biti poticaj za daljnje istraživanje:

"Extat accurate descriptus catalogus illorum , quos Stephanus vel a schismate, vel ab haeresi Lutherana et Calviniana, vel denique a Mahometana et Judaica superstitione ad rectam in Deum fidem sinumque Ecclesiae Catholicae traduxit. Hi autem numero fuerunt fere ad qingentos..."

("Postoji točno popisani katalog onih koje je Stjepan bilo od raskola, bilo od luteranskog i kalvinističkog krivovjerja, bilo pak od muhamedanskog i židovskog praznovjerja, privukao na ispravnu vjeru u Boga i u krilo Katoličke Crkve. Ovih je naime brojem oko petsto...")


Nadbiskup Cupilli je također pratio zbivanja u Crkvi u drugim zemljama. S velikom je boli promatrao kako se u Francuskoj širi jansenističko krivovjerje.

U pismu jednom francuskom biskupu u studenom 1717., Cupilli tvrdi da se takvo krivovjerje nikada ne bi moglo pojaviti u Dalmaciji - i to zahvaljujući ćudi ovdašnjih ljudi. Daje zanimljiv opis našeg puka u Dalmatinskoj zagori. Opisuje ih kao snažne ljude, zauzete borbom protiv Turaka, i vrlo sumnjičave prema novotarijama:

"Hic siquidem fides orthodoxa ab Apostolorum discipulis plantata, aliorumque martyrum irrigata cruore, altas adeo defixit radices, ut omnium haeresum ventos eluserit. Quinimo strenuus Dalmata, de reprimenda Turcarum immanitate sollicitus, inutilium scholasticorum certaminum incuriosus, mavult Christiana catechesi instructus militari virtute, nec non praestita Christo Domino ejusque Vicario obedientia gloriari, quam novarum opinionum multitudine et subtilitate tempus contendere, pietatis fervorem imminuere, fideique puritatem discrimini exponere."

("Ovdje je, naime, prava vjera posađena od učenika apostola i zalivena krvlju drugih mučenika, postavila toliko visoke korijene da je odbila vihore svih krivovjerja. Štoviše, snažni Dalmatinac, zauzet obranom od turskog divljaštva, nezainteresiran za beskorisne prepirke učenjaka, radije se poučen kršćanskim naukom hvali vojničkim vještinama i poslušnošću iskazanom Kristu Gospodinu i njegovom namjesniku, nego da gubi vrijeme na mnoštvo novih mišljenja i potankosti, koje izlažu opasnosti da umanje revnost pobožnosti i čistoću vjere.")


Ovo je svakako zanimljiva crta karaktera ljudi u Dalmatinskoj zagori, koji traže kratke i jasne odgovore, a ne trpe filozofiranja, muljanja, izvrtanja... Nego, kaži jasno: "što smijem, a što ne smijem".
Možda je baš zbog toga u Dalmaciji bio tako popularan Katekizam sv. Roberta Bellarmina. Raširili su se brojni njegovi prijevodi (i preradbe) baš u tim krajevima, u 17. i 18. stoljeću.

No, da se vratimo malo na pokoru...
Važno je naglasiti da sve mjere koje je u pogledu pokore poduzimao nadbiskup Cupilli imaju temelj u nauku Crkve. To nisu bila nekakva njegova privatna mišljenja.

O nužnosti pokore i zadovoljštine autoritativno govori Tridentski koncil (sess. XIV., c.8.):

"Procul dubio enim magnopere a peccato revocant, et quasi fraeno quodam coerceant hae satisfactoriae poenae, cautiores et vigilantiores in futurum poenitentes efficiunt: medentur quoque peccatorum reliquiis et vitiosis habitus, male vivendo comparatos... Neque vero securior ulla via in Ecclesia Dei unquam existimata fuit ad amovendam imminentem a Domino poenam, quam ut haec poenitentiae opera homines cum vero animi dolore frequentent."

("Bez sumnje, ove kazne zadovoljštine uvelike odvraćaju od grijeha i na neki ih način obuzdavaju poput uzde, te pokornike čine opreznijima i budnijima za budućnost; također, liječe ostatke grijeha i opake navike koje su ljudi usvojili zlim življenjem... 
I nije u Crkvi Božjoj nijedan drugi način ikada bio smatran sigurnijim za odvraćanje kazni koje prijete od Gospodina, nego kad ljudi ova pokornička djela često čine sa pravom boli u duši.")


A sad se možemo pitati: Koja su to pokornička djela? Što, gdje, kako?

Prvo i osnovno, da se čovjek ponizi u srcu i obavi čin kajanja (što bismo zapravo trebali činiti prije svake molitve).
Zatim, stoji nam na raspolaganju čitav niz pokorničkih molitava iz bogate crkvene tradicije.

Ovdje prvo mjesto pripada pokorničkim psalmima. Klečeći izmoliš sedam pokorničkih psalama i Litanije svih svetih. To je sve skupa oko 25 minuta klečanja i molitve.
Mislim da to nije puno.

Taj način pokore vidimo već kod sv. Augustina, koji se pripremao za smrt moleći pokorničke psalme. Ova metoda je kroz sva stoljeća zadržala poglavito mjesto u kršćanskoj pokori. Pa tako, npr. iz spisa sv. Roberta Bellarmina možemo zaključiti da je u njegovo vrijeme (16.-17. stoljeće) uobičajena pokora koju su svećenici određivali ljudima na ispovijedi bila da par dana poste o kruhu i vodi, i mole pokorničke psalme i Litanije svih svetih.

Rimski brevijar sv. Pija V. nalagao je klericima da mole pokorničke psalme u korizmene petke, iako je sv. Pio V. odredio da ta dužnost ne obvezuje pod smrtni grijeh (da tim više mogu obavljati tu pobožnost s ljubavlju, a ne pod pritiskom). Neki su pak crkveni redovi imali strogu obvezu da mole pokorničke psalme svaki petak kroz cijelu godinu.

U svim starim molitvenicima (koji su uređeni u duhu Rimskog brevijara), uvijek dolaze pokornički psalmi prije Litanija svih svetih. 

Evo iz jedne odlične knjižice iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X. (usklađeno s konstitucijom Divino afflatu iz 1911.).