Sigurnije je hodati s dvije noge nego samo s jednom

Proširit ću malo temu koju sam otvorio svojim prošlim postom.
Navest ćemo savjete sv. Roberta Bellarmina o praksi pokore i oprosta u vjerničkom životu.

Bellarminov stav je nešto blaži od Amortovog. Ne inzistira toliko na unutarnjim motivima vjernika u dobivanju oprosta (kao Amort).

Međutim, i on kaže da uz trud oko oprosta, vjernik ne bi trebao zanemariti pokoru.
E sad, što je korisnije vjerniku: pokornička djela ili oprosti?

Ovako odgovara Bellarmin (De indulgentiis, lib. I., cap. 26.):

"Utilius quidem est et tutius, pro se satisfacere, quam indulgentias quaerere: sed utroque utilius est, illud facere et istud non omittere. Et hoc est quod boni auctores consulunt, ut qui suscipiunt indulgentiam non cessent a poenitentiae fructibus producendis... utilius est, duobus pedibus iter facere quam uno tantum."

("Korisnije je doduše i sigurnije, naknađivati za sebe, nego tražiti oproste: ali oboje je korisno; ovo činiti, a ono ne propustiti. I to je ono što dobri pisci savjetuju, da oni koji primaju oprost ne prestanu donositi plodove pokore... korisnije je s dvije noge krenuti na put, nego samo s jednom.")


Dakle, potrebno nam je i jedno i drugo - i oprosti i pokora.  Sigurnije je hodati s dvije noge, nego samo s jednom.
A put kojim mi hodamo nije lagan. "O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze." (Mt 7, 14)

Zato nam kaže i Bellarmin (De indulgentiis, lib.II., cap. 8.):

"...in eo sensu quod Daniel regem quendam admonuit 'peccata tua eleemosynis redime et iniquitates tuas misericordiis pauperum' (Dan. 4, 24) nimirum existimamus per eleemosynas, ut etiam per ieiunia, aliaque pia opera, praesertim laboriosa et poenalia, remitti poenas temporales, quae remanent post culpam remissam..."

("...u onom smislu u kojem je Danijel potaknuo kralja 'grijehe svoje iskupi milostinjama i opačine svoje milosrđem siromasima' (Dan 4, 24) svakako procjenjujemo da se preko milostinja, kao također preko postova i drugih pobožnih djela, osobito teških i napornih, otpuštaju vremenite kazne, koje ostaju nakon otpuštenja krivnje...")


Dobro.
Kad smo ovo shvatili, želim vam skrenuti pozornost na još jednu važnu stvar o kojoj je također dosta pisao sv. Robert Bellarmin, a vezana je uz ovu temu.

Ovo pišem zbog mlađih čitatelja kojima se, nažalost, na današnjem modernističkom pseudovjeronauku ne prenosi pravi katolički nauk.

Razlika između pojmova "ablutio" i "absolutio"

Bellarmin je dobro primijetio (u De purgatorio, lib. I., cap. 14.) da je nepoznavanje razlike između pojmova "ablutio" i "absolutio" uzrok svih zabluda i krivih mišljenja o zadovoljštini, oprostima i čistilištu.

"Ablutio" se događa na krštenju. To je cjelovito i potpuno brisanje svih grijeha i kazna za grijehe (na budućem svijetu).

Ono se događa jednom u čovjekovom životu: na krštenju.

Na ispovijedi se ne događa "ablutio"!!!
Na ispovijedi svećenik daje "absolutio" - "odrješenje". Oprašta se i otpušta grijeh, ali često preostaju kazne za grijehe.
Ili još preciznije rečeno, vječna kazna u paklu koju čovjek zaslužuje smrtnim grijehom, zamjenjuje se vremenitom kaznom koju treba okajati ili na ovom svijetu ili nakon smrti u čistilištu.

Pokora i oprosti su sredstva kojima se rješavamo tih vremenitih kazni (koje ostaju nakon što je grijeh oprošten).

Što mislite zašto su svi veliki sveci činili tako stroge pokore?
Zar mislite da su oni uživali u boli i patnjama? Ne!
Oni su činili te pokore, jer je to najsigurniji način da se čovjek riješi vremenitih kazni. Što više dobrovoljno pretrpiš na ovom svijetu, to ćeš manje trpjeti u čistilištu.
Ljudi to ne vole čuti, ali to je tako...

Sveci nisu tražili sreću na ovom svijetu, nego su radili ono što je potrebno kako bi što prije došli do vječne sreće u raju.

Jedna od glavnih zabluda protestanata je to što negiraju da nakon oproštenja grijeha preostaje vremenita kazna. A na toj zabludi se temelji i njihovo negiranje čistilišta i katoličkog nauka o oprostima.

Kako kaže Bellarmin (De indulgentiis, lib. II., cap. 7.):
"radix totius Lutherani et Calviniani erroris in eo posita est, quod negant, post remissam culpam remanere poenae temporalis reatum expiandum in hac vita vel in alia"
("korijen cijele luteranske i kalvinističke zablude se nalazi u tome što niječu da nakon otpuštene krivnje preostaje obveza vremenite kazne, koju treba okajati na ovom svijetu ili na drugom")

Tu protestantsku zabludu je osudio Tridentski koncil (sess. VI., can. 30.):

"Si quis post acceptam iustificationis gratiam cuilibet peccatori poenitenti ita culpam remitti et reatum aeternae poenae deleri dixerit, ut nullus remaneat reatus poenae temporalis, exolvendae vel in hoc saeculo vel in futuro in purgatorio, antequam ad regna caelorum aditus patere possit, anathema sit."

("Ako netko kaže da se nakon primljene milosti opravdanja kojem god raskajanom grešniku, krivnja tako otpušta i briše dug vječne kazne, da ne preostaje nikakav dug vremenite kazne koji treba platiti bilo na ovom svijetu bilo na budućem u čistilištu prije otvaranja ulaza u kraljevstvo nebesko, neka bude proklet.")

Katolički nauk o tom pitanju je potvrdio i sam papa Pavao VI. (Indulgentiarum doctrina, 1967. god.):

"Poenas vero luendas vel reliquias peccatorum purificandas manere posse et revera frequenter manere etiam postquam culpa iam remissa est, doctrina de purgatorio luculenter ostendit: in hoc enim animae defunctorum, quae vere paenitentes in Dei caritate decesserint... post mortem poenis purgatoriis purificantur."

("Kazne koje treba okajati ili ostaci grijeha koje treba očistiti, mogu ostati i zaista često ostaju i nakon što je krivnja već otpuštena, što zorno pokazuje nauk o čistilištu: u njemu naime duše umrlih, koje su se doista pokajale i preminule u ljubavi Božjoj... nakon smrti čiste se kaznama čistilišta.")

O svemu ovom sam već pisao na ovom blogu. Ali treba to stalno ponavljati...

Za kraj trebam reći da se katolički nauk o ovom pitanju temelji na Svetom pismu.
Evo najpoznatiji primjer iz Biblije: kralj David je sagriješio s Batšebom. Gospodin mu je oprostio grijeh, ali ga je kaznio smrću njegovog sina. Ta kazna je došla nakon što je grijeh već bio oprošten!

Ovako kaže Sveto pismo (2 Kr 12, 13-15):

"Tada reče David Natanu: 'Sagriješih Gospodu.'
Natan odgovori Davidu: 'I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom bio povodom spoticanja neprijateljima Gospodnjim, umrijet će sin, koji ti se rodio.'
Potom se Natan vrati u svoju kuću. A Gospod udari bolešću dijete, što ga je bila Davidu rodila žena Urijina."

Zaključujem s prorokom Nahumom:
"Ne, Gospodin neće pustiti krivca nekažnjena." (Nah 1, 3)