Opasnost na samrti

Mislim da je najgora pojava s kojom se suočavaju svećenici koji se bave umirućima, kad naiđu na okorjelog grešnika koji se niti na samrti ne želi pokajati za svoje grijehe.
Danas je to češće nego ikada prije, jer je već narasla cijela jedna generacija "vjernika" koji u grijehu ne vide ništa loše.

A da bi stvar bila još gora, đavao napastuje ljude na samrti još jače i upornije, nego tijekom cijelog proteklog života.

Na to nas upozorava i Katekizam Tridentskog koncila (pars. II., cap. VI., 15.):

"Nam etsi humani generis hostis quoad vivimus, numquam desinit de interitu et exitio nostro cogitare; nullo tamen tempore, ut nos omnino perdat, ac, si fieri possit, spem nobis divinae misericordiae eripiat, vehementius omnes nervos contendit, quam cum supremum vitae diem appropinquare animadverterit."

("Naime, iako neprijatelj ljudskoga roda, dok god živimo, nikada ne prestaje smjerati o našem padu i propasti, ni u jedno vrijeme tako žestoko ne upire sve snage da nas posve upropasti i, ako je moguće, oduzme nam nadu božanskog milosrđa, kao kad vidi da se približava zadnji dan života.")



Možda ste mislili da su tim opasnostima najviše izloženi alkoholičari, narkomani i slične osobe s "dna društva"... No, višestoljetno iskustvo nas uči da su đavolskim prevarama vjerojatno najviše izložene visokoobrazovane osobe u tzv. višim slojevima društva.

Crkveni naučitelji upozoravaju da đavao često baš intelektualce napastuje na samrti, nastojeći im pobuditi sumnje u vjerske istine, kako bi im u tom sudbonosnom času oduzeo vjeru i povukao ih u propast.

Sv. Alfonz Liguori poručuje osobama koje se nalaze u takvim napastima da nipošto ne ulaze u rasprave s napasnikom, naročito neka ne traže u svojoj glavi nikakve argumente "za" i "protiv", dokaze... i slično na što su znanstvenici naviknuti.
Moraju paziti da im se ne dogodi ona situacija, koju najbolje opisuju ove riječi Biblije: "...ishlapiše u mozganjima svojim, te se pomrači bezumno srce njihovo." (Rim 1, 21)

Sv. Alfonz im preporučuje da samo ponavljaju strelovitu molitvicu:
"Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur."
("Ja vjerujem ono što vjeruje sveta majka Crkva, koja vjeruje i ispovijeda istinu.")

Treba vjerovati u vjerske istine čvrsto, bez bilo kakvog kompliciranja, pouzdano i sa jednostavnošću malog djeteta. I sam Gospodin govori:
"Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 18, 3)

A trebamo poslušati i sv. Pavla:
"...ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju, niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju..." (2 Sol 2, 2)
"U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga."
(Ef 6, 16)


Međutim, najveći problem predstavljaju ti "intelektualci", filozofi, znanstvenici, ljudi istraživačkog mentaliteta. Oni koji nikada ništa ne vjeruju bez "čvrstih dokaza".

Sv. Bernardin Sienski je isticao da je svaki katolik dužan vjerovati sve vjerske istine, bez ikakvih dokaza. Štoviše, kaže da je uporno traženje nekakvih "dokaza" za istinitost vjere, vrijeđanje autoriteta Boga i Crkve.
On uspoređuje ljude koji ne žele vjerovati bez očitih dokaza, sa trgovcima koji ne žele ispuniti svoju ugovornu obvezu ako prije toga ne dobe jamstvo.

Pravu, iskrenu vjeru, ovako opisuje sv. Bernardin (De evangelio aeterno, serm. XIII., art. 3., cap. 2.):
"Sinceritas fidei nostrae in hoc stat, quod homo credat alicui veritati praesentatae propter auctoritatem praecipientis."
("Iskrenost naše vjere u ovome stoji, da čovjek vjeruje nekoj predstavljenoj istini, zbog autoriteta onoga tko je određuje.")

Drugim riječima, naša vjera mora biti kao vjera bl. Ivana Merza, koji je govorio:
"Da meni Crkva kaže da je crno bijelo, a bijelo crno, ja bih to vjerovao."

A oni "katolici" koji nemaju takvu vjeru, mogu očekivati lavinu napasti o vjerskim pitanjima, naročito na samrti.


Vrijedi ovdje poslušati riječi sv. Alfonza Liguorija o napastima koje "učenjaci" često doživljavaju na samrti (pogledaj Praxis confessarii, t. 238.):

"Ab hac terribili tentatione praesertim agitantur, qui cum perditam egerint vitam, sibi suoque iudicio nimium adhaeserunt; praecipue si viri eruditi fuerint.
Hic sedulo advertendum, quod si daemon aliquod eis circa fidem dubium aut subtilitatem suggerat, statim constanti animo tantum generatim respondeant: 'Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur.'
Horteurque sacerdos infirmum, ut maximas Deo gratias agat, quod ipsum in Ecclesiae sinum ab incunabulis accipere dignatus sit; ideoque in ipsa fide usque ad extremum vitae perseverare velle profiteatur.
Praecipuus tamen modus et utilior ab huiusmodi tentationes regellendas erit mentem alio divertere, aliosque varios elicere actus, nempe contritionis, spei, charitatis erga Deum...
Cuiusdam doctoris, Bellarminus refert, quod hic dum in morte cum daemone disserere de quodam fidei articulo voluerit, deceptus succubuit et mortuus est."

PRIJEVOD:
"Od te strašne napasti naročito su gonjeni oni, koji nakon što su proveli promašen život, previše prijanjaju uz sebe same i svoju prosudbu, naročito ako su obrazovani ljudi.
Ovdje pomno treba paziti, ako bi im demon sugerirao neku sumnju ili potankost u vezi vjere, da odmah postojane volje općenito odgovore: 'Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur.'
I svećenik treba ohrabriti bolesnika da najviše zahvaljuje Bogu što se udostojao primiti ga još od kolijevke u krilo Crkve, i da zato ispovijeda da želi ustrajati u istoj vjeri sve do kraja života.
Osobit i korisniji način za odbijanje takvih napasti bit će da misli odvrati na nešto drugo, i da obavi druge čine, dakako, čin kajanja, ufanja, ljubavi prema Bogu...
Bellarmin spominje da se neki doktor, dok je na samrti želio s demonom raspravljati o nekom članku vjere, obmanjen srušio i umro."