Dobra propovijed

Zakonik kanonskog prava iz 1917. g. točno je propisivao što i kako svećenici trebaju propovijedati.
Najvažnija je bila odredba can. 1347.:
"In concionibus exponenda in primis sunt quae fideles credere et facere ad salutem oportet."
("U propovijedima prvenstveno treba objašnjavati što vjernici trebaju vjerovati i činiti za spasenje.")


Upravo je to ono što ćete vidjeti u propovijedima većine svećenika prije II. vatikanskog koncila.

Čitajte propovijedi bl. Alojzija Stepinca. Naći ćete u njima stotine praktičnih savjeta i uputa kako da spasimo svoju dušu.

No, zašto je takav tip propovijedi danas krajnja rijetkost?
Je li to samo zbog nekakvih "promjena mentaliteta" ili su se promijenila i sama pravila?

I novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. g. (u kanonu 768.) traži od svećenika da propovijedaju o slavi Božjoj i spasenju duša.
Međutim, odmah nakon te odredbe dolazi jedan antropocentrični dodatak kojim se, između ostaloga, nalaže svećeniku da propovijeda o "dostojanstvu i slobodi ljudske osobe" ("de personae humanae dignitate et libertate").
Ako dovedete tu odredbu u vezu s kanonom 747., § 2., gdje se spominju i "personae humanae iura fundamentalia" ("temeljna prava ljudske osobe"), onda vam je jasno da se od današnjih svećenika očekuje da propovijedaju o "ljudskim pravima".

Ove promjene kanonskog prava su više-manje ozakonile dvoznačni modernistički tip propovijedi. Dakle, danas svećenik može (ili mora?) propovijedati o "ljudskim pravima"... kao da je djelatnik UN-a, a ne svećenik.

Napominjem da koncept "ljudskih prava", "prava čovjeka", nema nikakve veze s kršćanstvom. To je sekularni koncept. Ideja koja potječe iz Francuske revolucije.
I sam termin "prava čovjeka" nastao je 1789. g., kad je revolucionarna ustavotvorna skupština donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina.

Inače, ta je Deklaracija (u čl. 4.) definirala pojam "sloboda" ovako:
"sloboda se sastoji u tome da čovjek može raditi sve što ne šteti drugome".

Dakle, "ljudsko pravo" je da možeš počiniti bilo koji grijeh, samo da "ne šteti drugome".
Zar bi to trebali propovijedati svećenici?
Ili bi možda trebali propovijedati o UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima!?

Ovdje je očita tendencija prodora sekularno-liberalnih ideja u vjerski život; pokušaj da se vjera pretvori samo u sudionika "civilnog društva" ili da se ravna po njegovim principima.
Infiltracija demokratskih načela!


Dobro je to opisao mons. Čedomil Čekada još 1970. g. (Kuća na kamenu, str. 166.-167.):

"Danas su, sigurno, takve ideje u modi. Iz svijeta, koji je u naše vrijeme pun revolta protiv svakog auktoriteta, one se spontano i nesvijesno infiltriraju i u Crkvu; i u mentalitet katoličkih svećenika i vjernika.
Modernisti ih, 'progresisti' ih i 'kontestatori' nose masovno na svojoj zastavi. Samo, Božje i evanđeoske nijesu, sigurno.
Crkva je od početka, po volji i odredbi Kristovoj, hijerarhijska, auktoritativna, monarhijska, institucija. I božanska institucija. Njezini su temeljni zakoni objavljeni zakoni. Kroz nju ljude uči, vodi, spasava, Bog.
Ne mogu se na nju primijeniti norme koje vrijede za civilno društvo.
Ne može u njoj biti demokracije, odglasavanja, vlade naroda..."

Uvođenje demokracije i "ljudskih prava" u vjerski život može samo dezorijentirati vjernike... Što je opet odlično primijetio mons. Čekada (Kuća na kamenu, str. 153.):

"A ima danas, po katoličkom svijetu, puno toga što nas desorijentira. U modi je 'teologija oslobođenja': mnogi hoće da socijalnu akciju, pa i onu direktno političku, pa i onu revolucionarnu, stave na prvo mjesto; pred otkupljenje duša, pred posvećenje, pred službu Bogu.
U modi je i 'demokratizacija' crkvenoga života. Za nju se agitira kao za prvu potrebu Crkve, kao za prvu dužnost: i službenicima oltara i vjernicima-svjetovnjacima. U to se nemilice troše energije i talenti...
Njihovi se interesi vežu više uz zemaljsko i vremenito, nego uz nebesko i vječno."

To je zapravo neka potpuno nova vjera: "horizontalno kršćanstvo", "humanitarno kršćanstvo", "socijalno kršćanstvo".

Mons. Čekada je napisao odličan članak 1969. g. "Horizontalno kršćanstvo", u kojem je kritizirao te nove vjerske principe:

"...kršćanstvo i Crkva ne mogu pretpostaviti socijalnog rada, radu na vječnom spasenju duša. Socijalni rad nikada ne može zamijeniti onog religioznog. I nikada ne smiju oni koji Crkvu predstavljaju - biskupi i svećenici - glavni svoj interes posvetiti društvenim procesima ni socijalnim reformama...
Slijedi da kult Božji mora, u načelu, precedirati svemu ostalome na svijetu. I vanjski kult Božji. I vanjska proslava Božja. Nitko nema prava da Boga, suverena i gospodara života, konfinira, zatvara samo u kuću ili u srce...
U zabludu će nas i u katastrofu odvesti oni koji principe kršćanstva i Evanđelja relativiziraju: prekrajaju ih po ljudskim ocjenama, ukusima, teorijama, hipotezama.
Ne mogu ljudi biti pametniji od Boga: ne mogu ga ispravljati. Tko to pokuša, razbit će mu se sve, što je stvorio, o onaj ugaoni kamen, izvan kojega nijedan drugi nije postavljen (Mat. 21, 42; Mark. 12, 10; Luk. 20, 17; Dj. Ap. 4, 11-12; 1. Petr. 2, 4). Podrovit će jedini valjani temelj zgrade čovječanstva. I zgrade kršćanstva (1. Kor. 3, 11). Protuslovi 'soli sapienti Deo' (Rim 16, 27).
'Horizontalno kršćanstvo'. Ono uopće nije kršćanstvo. Više je naturalizam. Humanizam, nevješto prebojen etiketom kršćanstva.
Kršćanstvo je veliko i životvorno samo, dok u sebi kultivira ono božansko. Vrati li se na zemlju, zaboravi li na Boga i na vječnost, ono se je profaniralo. Postat će u najboljem slučaju, jalovom socijalnom politikom, koja ljudsku bol i ljudsku glad za srećom liječi samo morfijem i drogama za samouspavljivanje."

Mons. Čekada najviše zamjera tom "horizontalnom kršćanstvu" što pokušava izjednačiti Boga i čovjeka:

"Nikada te dvije kategorije ne će biti kršćanstvu ni jednako vrijedne, a kamo li da bi čovjek - u čemu bilo, i u običnom životu - izbio pred Boga.
Bog je uvijek neizmjerno i neprispodobivo veći od čovjeka. Od čovjeka pojedinca, ali i od čitava čovječanstva: od svih ljudi skupa.
On je jedini apsolutan; on nužno postoji i sam u sebi nosi razlog svome bivovanju: bit i postojanje u njemu su jedno - on je po svojoj naravi punina istine, i dobrote, i ljepote, pa prema tome i nužan i punopravan predmet čežnje i ljubavi.
On nikome drugome ništa ne duguje, ni o kome drugome ne ovisi, nitko mu drugi nije potreban (Rim 11, 34-36). Ni svijet. Ni stvorenja. Ni čovjek.
On svima daje - po nutarnjem diktatu svoje vječne dobrote i komunikativnosti - a ni od koga ništa ne prima. Ako mu - razumna stvorenja - nešto uzvraćaju, uzvraćaju mu samo ono što je njegovo i što je on njima prvi dao (1 Kor 4, 7).
On je po naravi svojoj gospodar; svi su ostali njegove sluge: nikada mu ne mogu biti drugovi, nikada ne mogu stati s njim u isti red. Razlika je uvijek neizmjerna.
Sve je to neposredno evidentno već iz sama pojma i definicije božanstva: kao bića sama od sebe i sama po sebi: 'ens a se'.
'Ego sum qui sum. - Ja sam koji jesam!' (Izl 3, 14) rekao je Bog za sebe, jedanput za vazda.
A ako se je Bog, po objavi i po otkupljenju, približio ljudima i snizio do njih - postao im Otac i, u Kristu, brat - on je i dalje svijestan svoga božanskoga položaja i svoga jedinog i jedinstvenog, dostojanstva: on i dalje traži od te svoje nove djece, sinovsko istina, ali i duboko štovanje; on se ne odriče svoga prvoga - i posve iznimnoga - mjesta u svijetu i u životu.
On odlučno afirmira: 'Ja sam Gospod... i slave svoje ne ću dati drugome!' (Iz 42, 8)"

Neka ovo bude odgovor svim antropocentristima. Svima onima koji stavljaju "ljudska prava" ispred Božjih zapovijedi.

A sada se vraćamo naslovu ovog teksta: Dobra propovijed.

Pogledat ćemo kakav učinak imaju dobre propovijedi na duše slušatelja.

Sermo ex illius ore tanquam ex ardenti camino

Sv. Antun Padovanski je jedan od najboljih propovjednika u povijesti Crkve.

U njegovom životopisu čitamo o čudesnom djelovanju njegovih propovijedi čak i na najokorjelije grešnike. On je sve znao privući pravom pokajanju i pokori. 

Ovako kaže Vita sancti Antonii (cap. 21.):

"Quando ad populum concionabatur eximius praeco Christi, sermo ex illius ore, tanquam ex ardenti camino proficiscens, solebat mirabiliter movere auditores, ipsasque animorum penetrare medullas ita ut plerumque alter alteri diceret cum multo gemitu: 'Heu me miserum! Qui nunquam ante hac istud putarim esse peccatum, quod si scivissem, certe numquam illud admisissem.'

Mutuoque se hortabantur ad faciendam confessionem, ad suscipiendas peregrinationes religionis ergo, ad ieiunia certis diebus amplectenda in honorem Matris Dei, aut similia pietatis studia sectanda.

Quis vero possit dicendo consequi, quae illic fusae sint lachrymae, quae ab imo pectore ducta suspiria, quae pectorum tunsiones in obstinatis peccatoribus conspectae?"

PRIJEVOD:

"Kad je propovijedao narodu taj izuzetni glasnik Kristov, govor je iz njegovih usta kao iz goruće peći izlazio, običavao je čudesno pokrenuti slušatelje i ulazio u samu nutrinu duša, i poticao u njima veliku pobožnost i skrušenost, te mržnju i gađenje prema opačinama, tako da su mnogi od njih govorili jedan drugome s puno jecanja: 'Jao meni bijedniku! Jer nikada prije ovaga nisam mislio da je to grijeh, jer da sam znao, sigurno ga nikada ne bih počinio.'

Međusobno su se ohrabrivali da obave ispovijed, na polazak na vjerska hodočašća, na obavljanje postova određenim danima u čast Majke Božje, ili na slična pobožna djela.

Tko bi mogao govorom izraziti kolike su tamo izlivene suze, koliki iz dubine grudi izvedeni uzdasi, kolika su viđena udaranja u prsa okorjelih grešnika?"

PRIMJER DOBRE PROPOVIJEDI

Da ne bi sve ostalo na teoriji, već i da pokažemo jedan praktičan primjer dobre propovijedi, ne možemo izabrati boljeg propovjednika od našega bl. Alojzija Stepinca.

Baš je u ovo vrijeme aktualna njegova 16. propovijed u seriji Propovijedi o lurdskim ukazanjima (Zagreb, 2007., str. 123.-128.).
Propovijed je održana 1958. god., u vrijeme kad je bio u kućnom pritvoru u Krašiću, a nosi naslov Razmišljaj o onome što ti je naloženo, jer se skriveno ništa ne tiče tebe 
(Sir 3, 22)

Izdvajam jednu opomenu bl. Alojzija iz te propovijedi:

Kad je sv. Pavao apostol došao u Atenu, nije htio ni časka ostati besposlen, pogotovo kad je vidio taj grad pun i prepun idola, likova lažnih bogova, kojima su se klanjali Atenjani na sramotu Stvoritelja svijeta. Zato je počeo odmah raspravljati u sinagogama sa Židovima i s onima koji su svaki dan bili na trgu. A što veli pisac Djela apostolskih za te Atenjane? Ne baš osobitu pohvalu jer kaže: ''Svi Atenjani, i tuđinci došljaci, nemaju ni za što drugo vremena, nego da što nova kazuju ili slušaju.'' (Dj 17, 21)

A recite mi iskreno, nije li i danas tako? 

Što se danas mnogim ljudima čini važnije, negoli saznati kako je prošla ova ili ona nogometna utakmica? 

Što im se čini tako važno kao što prije saznati koji je motorist ili automobilist na motornoj ili automobilskoj utakmici postigao najveću brzinu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije koliko je ljudi stradalo prilikom ove ili one željezničke nesreće? Što im se čini tako važno kao saznati što prije kako se daleko vidio odsjev eksplozije ove ili one atomske bombe? Što im se važnije čini negoli saznati što prije tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije tko je izabran za Miss Europe ili Miss Amerike ili čak Miss svijeta za ovu godinu?

Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? 

A što kaže Duh Sveti? Kaže: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe.'' 

I toga se držala sv. Bernardica, te je marljivo razmišljala što joj je Gospa i Bog preko Gospe naložio, a drugo za nju gotovo nije ni postojalo na svijetu. Kamo sreće da su se i drugi držali toga, umjesto da joj pod svaku cijenu nastoje ugrabiti povjerene joj tajne.

A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? 

I koliko puta te novosti prate krvavi i čovjeka nedostojni događaji! Nije tome dugo što su u Napulju prigodom jedne nogometne utakmice, kad je izgledalo da će pobjeda izmaknuti momčadi za koju su ''drukali'' mnogi, došlo do takvih izgreda, da je 180 ljudi otišlo krvavih glava s igrališta, ali mnogi najprije u bolnicu, a tek onda kući poslije duga ležanja zbog teških ozljeda koje su zadobili. Nije tome dugo što je u Francuskoj prilikom jedne automobilske utrke više od četrdeset ljudi ostalo bez glave, jer je rekorder u stanovitom času izgubio vlast nad volanom i zabio se svojim automobilom u tribine, prouzročivši smrt više od četrdeset ljudi, a suze, tugu i bol u tolikim obiteljima koje su plakale nad poginulima. Nije tome dugo što je jedna filmska zvijezda počinila samoubojstvo nakon što je izmijenila nekoliko muževa i na koncu u očaju učinila kraj svome životu, makar je vlasnik života samo Bog, a ne čovjek, zvao se kako mu drago.

Koja korist od te lude čovjekove znatiželje? 

Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati na sudu svome tko je postigao najveću brzinu na ovoj ili onoj automobilskoj utrci, nego kako smo živjeli na ovome svijetu. 

Kad dođe čas smrti, Bog nas neće pitati tko je izabran za Miss Europe ili svijeta te i te godine, nego jesi li vršio savjesno svoje službene dužnosti. 

Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati koliko je žrtava bilo prigodom ove ili one avionske, pomorske, željezničke nesreće, nego koliko si žrtava ti doprinio za Boga, za bližnjega svoga, da ga odvedeš s krivoga puta i osiguraš život vječni sebi i njemu.

Kako je korisna opomena Duha Svetoga: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo; jer se skriveno ništa ne tiče tebe!''

Poznat je svijetu glasoviti francuski bezbožac Voltaire. Jednom zgodom smatrao je neki otac da će osobito počastiti Voltairea ako tomu izrugivaču svega lijepa i dobra predstavi svoga sina riječima: ''Ovdje vidite jednoga mladoga znanstvenika, koji je pročitao sva vaša djela.'' ''O, to je jako zlo,'' odgovori otvoreno ovaj bezbožac. ''Bilo bi puno bolje, da je temeljito proučio katekizam.'' 

Za milijune ljudi moglo bi se to reći u času smrti. 

Bilo bi tisuće puta bolje za njih da su temeljito proučili katekizam i prema njemu se ravnali u životu, tisuću puta bolje nego da su saznali sve novosti ovoga svijeta, bilo nogometne, bilo automobilske, avionske, filmske i sve druge, a grješnoga života svoga ni za dlaku promijenili nisu.

Vrijedi razmisliti o ovim riječima našega blaženika, zar ne?