Pokore starih Zagrepčana

Od vremena prvih kršćana pa sve do srednjeg vijeka, za javne grijehe su određivane javne i dugotrajne pokore.
A i za tajne grijehe su svećenici određivali znatno teže pokore, nego što se u današnjem "mlakom kršćanstvu" uopće mogu zamisliti.

Cilj je bio da se doista, koliko je moguće, da puna naknada za počinjeni grijeh. Kod svih je vjernika u to vrijeme postojala jaka svijest da je za grijeh potrebno dati naknadu (stvarnu naknadu, a ne tek nekakvu "simboličnu naknadu").
Isto tako, javna pokora je trebala popraviti javnu sablazan koja je izazvana javnim grijehom.

U ono vrijeme su se oprosti davali puno rjeđe, nego u kasnijim vremenima. Možda su ih zato ljudi puno više cijenili.

Međutim, i nakon što je Crkva počela češće dijeliti oproste, njezina namjera nikada nije bila da time ukine ozbiljnu pokoru. Dobivanje oprosta bi trebalo biti poticaj vjerniku da i sam čini pokoru za svoje grijehe.

Zagrebačka biskupija je još od srednjeg vijeka imala svoj posebni obred, kao i neke specifičnosti u dijeljenju sakramenata, te drugim običajima i pastoralnoj praksi.

Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937.g., str. 364.) navodi točno kako je glasila jedna odredba iz 12. stoljeća o pokori koju bi morao izvršiti vjernik koji je javno izgovorio tešku psovku:

"ut VII diebus dominicis pre foribus ecclesiae manifesto, dum aguntur missarum solepnia, plasphemus [blasphemus] existens ultro illorum dominicorum pallium et calciamenta non habeant, ligatus corigia circha collum.
VIIque precedentibus feriis in pane et aqua ieiunet ecclesiam nullatenus ingressurus. Quodlibet predictorum dierum tribus si poterit allioquin duobus refitiat pauperes, sive uno et si nec ad hoc suppetant facultates, id in penam alliam commutetur cui etiam si renuerit recipere ac perragere penitentiam supradictam ecclesie interdicatur ingressus et in obitu ecclesiastica careat sepultura."

("da VII nedjelja na očigled stoji hulitelj pred vratima crkve, dok se služe misne svečanosti, da stojeći preko tih nedjelja ne nosi ogrtač ni obuću, sa svezanim remenom oko vrata.
I da VII prethodnih dana posti o kruhu i vodi ne ulazeći u crkvu. Da svaki od rečenih dana nahrani trojicu siromaha, ako može, inače dvojicu ili jednog, a ako ni za to nema sredstava, da se to zamijeni drugom kaznom, a ako i tu odbije primiti i izvršiti rečenu pokoru, neka mu se zabrani ulazak u crkvu i neka mu se na smrti uskrati crkveni sprovod.")


Ovdje vidimo da su kao pokora određeni i fizičko trpljenje (post, stajanje bez obuće i ogrtača na hladnoći) i dijeljenje milostinje siromasima (trebao je nahraniti 3 siromaha svaki dan).

Takve pokore su nadahnute riječima Svetoga pisma: 
"grijehe svoje iskupi milostinjama i opačine svoje milosrđem siromasima" (Dan 4, 24)
"Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u tmine." (Tob 4, 10)
"Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću." (Tob 12, 8)
"Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milostinja čisti od grijeha." (Sir 3, 33)


Zagrebačka biskupija, naravno, nije bila neki izuzetak. Slične su pokore vršene po cijelom kršćanskom svijetu.

Odredbe o javnoj pokori za različite grijehe možete vidjeti i u odlukama starih crkvenih koncila, te u penitencijalima (koji se pojavljuju od 5. stoljeća).

U knjizi E. Amorta, o kojoj sam govorio prošli tjedan, imate prijepis jednog penitencijala iz 10. stoljeća. Bilo je detaljno propisano točno vrijeme koje je za pojedini grijeh potrebno provesti u pokori.
Na primjer, za pobačaj 3 godine, za svetogrđe 5 godina, za pijanstvo 40 dana, za krađu 40 dana, za palež 3 godine, za kamatarenje 5 godina, za kršenje posta određenog od Crkve 40 dana ili 1 godina (ako je prekršaj učinjen u vrijeme korizme), za lažno svjedočanstvo 3 godine itd.
Određeno je i da svećenik koji učini bilo kakvu nemarnost u služenju mise, mora vršiti pokoru 100 dana.


Takva shvaćanja vidimo i u starijim zbirkama kanonskog prava.
Kratku i jasnu odredbu o tome nalazimo u Dekretalima Grgura IX. (lib. V., tit. 38., cap. 1.):
"Pro manifesto peccato poenitentia publica imponi debet."
("Za očigledni grijeh treba odrediti javnu pokoru.")


Bilo bi dobro da svaki vjernik, barem općenito, nešto zna o praksi javne pokore iz ranijih kršćanskih vremena. Sve je to povezano s oprostima.
To dobro možete vidjeti kod starijih odredbi o djelomičnim oprostima. Kad, na primjer, vidite da je za neku molitvu ili dobro djelo određen oprost od 100 dana, ili 1 godinu, ili 7 godina, itd...  to na neki način odgovara razdoblju u kojem su prvi kršćani vršili pokoru za grijehe.

Evo što o tome kaže Kniewald (Liturgika, str. 286.):

"...oprosti [su] u svom razvitku najuže povezani s disciplinom javne pokore.
Kad su pokornički kanoni postali toliko strogi, te su konačno određivali toliki zbroj godina, što ih je trebalo sprovesti u pokori, da ne bi za izvršenje te pokore dostajao čitav život, počelo se pokoru te vrste nadomještavati drugim dobrim djelima: milostinjama, hodočašćima i polaskom u križarske vojne.
Sv. Petru Daminani bila je naložena veoma duga kanonska pokora toga radi, što se odrekao biskupske stolice u Ostii, ali on ju je izvršio u nekoliko mjeseci pjevajući psalme i bičujući se."

Znamo: liberali, humanisti i ostali bezvjerci za cijelu ovu praksu kažu da je "okrutna", "nehumana"...
Njima možemo odgovoriti: "Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16, 23)


Vjernici moraju znati da je bolje i lakše, trpljenjem na ovom svijetu dati naknadu za svoje grijehe, nego nakon smrti provesti desetljeća u čistilištu, gdje se grijesi okajavaju u ognju za koji kaže sv. Augustin:
"gravior est ille ignis, quam quidquid potest homo pati in hac vita"
("teži je taj oganj od bilo čega što čovjek može pretrpjeti u ovom životu")



A ovdje možemo opet uputiti na riječi našega blaženika...
Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih"