Istočna Crkva i nauk o oprostima

Svi veliki katolički teolozi koji su pisali o crkvenom nauku o oprostima, pozivali su se jednako na djela zapadnih, kao i istočnih crkvenih otaca.

I općenito kad govorimo o odnosu krivnje i kazne, o pokori, zadovoljštini, vremenitim kaznama itd. - lako nalazimo argumente i kod latinskih i kod grčkih otaca.

Tako i Katekizam Tridentskog koncila  govoreći o toj temi (pars II., cap. V., 69.), poziva se i na autoritet sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Augustina:

"Quemadmodum enim, sanato vulnere, cicatrices quaedam remanent, quae et ipsae curandae sunt; ita in anima, culpa condonata, supersunt peccatorum reliquiae purgandae. Idem plane divi Chrysostomi sententia confirmat cum ait: 'Non satis est sagittam e corpore extrahi, sed plaga quoque a sagitta inflicta sananda est; sic etiam in anima post acceptam peccati veniam, poenitentia curanda est plaga relicta.' (homil. 80. ad populum Antiochiae)
Frequentissime enim a sancto Augustino docemur, duo haec in poenitentia animadvertenda esse: Dei misericordiam et iustitiam; misericordiam qua peccata et poenas aeternas illi debitas condonat; iustitiam qua poenis tempore definitis hominem punit."

("Kao što naime, nakon izliječenja rane, ostaju neki ožiljci, koje također treba zaliječiti, tako i u duši, nakon oproštenja krivnje, preostaju ostaci grijeha koje treba očistiti. Isto jasno potvrđuje pouka svetoga [Ivana] Zlatoustoga kad kaže: 'Nije dovoljno izvući strijelu iz tijela, već i ranu koja je nanesena od strijele treba izliječiti; tako i u duši nakon primljenog oproštenja grijeha, pokorom treba izliječiti preostalu ranu.' (homil. 80. narodu Antiohije)
Vrlo često nas i sveti Augustin poučava da u pokori trebamo paziti na ovo dvoje: Božje milosrđe i pravdu; milosrđe kojim otpušta grijehe i vječne kazne koje se za njih duguju, a pravdu kojom kažnjava ljude kaznama ograničenima vremenom.")



Naš poznati grkokatolički biskup Dionizije Njaradi (1874.-1940.) napisao je tekst u Bogoslovskoj smotri (veljača 1914. g.) pod nazivom Zgodan predlog za rješenje pitanja o oprostu u kojem se naglašava da su se današnje "pravoslavne crkve" udaljile od starog crkvenog nauka o tom pitanju.
Time su "pravoslavci" došli u očitu kontradikciju s nekim svojim (prijašnjim) praksama.

Njaradi citira pitanja koja je o tome postavio ruski profesor N. Glubokovskij ruskim teolozima.
4. pitanje glasi:

"Kako tumače pravoslavni bogoslovi to, da liturgičke i druge crkvene knjige dozvoljavaju djelomično i potpuno oproštenje naložene epitimije?
U tome je bitna poteškoća. Epitimija se naime određuje, da se udovolji pravdi, i ona se mora točno izvršiti, da se izgladi krivnja. Međutim, ona se katkada skraćuje, a učinak se njezin ubraja u potpunoj mjeri.
Stara Crkva dozvoljavala je to radi zagovora mučenika, kojih su se stradanja upisivala pokornicima kao nadopunjak njihova kajanja.
Vidi n. pr. kod sv. Ciprijana u pismu 18. i u djelu 'O palima' 18, 19 i dr., a ta vlast smanjivati kanonske kazne pripadala je biskupima (Sabor u Ankiri prav. 2., Nikejski sabor prav. 12.).
Proizlazi, kao da se tu radi o upisivanju zasluga svetih u korist onih, koji su činili pokoru; prema tomu te zasluge kao da su bile za svece Božje preizobilne - supererrogatoria."

I naš drugi istaknuti grkokatolički biskup iz toga vremena, Janko Šimrak (Njaradijev nasljednik), više puta je dotaknuo ovu temu.
Analizirajući slučaj arhimandrita Sime Kordića iz 1655. g., Šimrak je došao do zaključka da je još u 17. stoljeću u srpskoj crkvi postojala "ista praksa glede oprosta, koja je vazda vrijedila u zapadnoj Crkvi."

Ovo su točne Šimrakove riječi (Marčansko-svidnička eparhija za vrijeme vladika Gabre i Vasilija Predojevića):

"...krenuo je [Sime Kordić] patrijarhi Gavrilu u Peć, da izmoli od njega rješavanje od Savine ekskomunikacije. Patrijarha ga je zavolio i bez pitanja Save izdao mu je 1655. god. pismo, kojim ga oslobođa kletve.
Zanimiva je svečana forma odrješenja, koja glasi: 'Ot onjeh (apostola i Gospodinovih učenika) ubo i na nas drugi primatelie prišadšei toiže božestvenei blagodati imami proščeno i sie po duhu čedo naše ieromonaha Simeona arhimandrita, elikože on iako čelovjek sagrješi i k Bogu pregrješi slovom, djelom, pomišleniem, volieiu ili nevolieiu i svjemi svoimi čiustvi, ašče pod kletvoiu otčeiu ili materieiu, ašče pod otločeniem arhiereiskim ili iereiskim bist ili svom prokletiu podpade ili kletvom zakle se i siiu prjestupi inemi nekimi sgrješenii prjerzie, sia duhovnim otcem ispovjeda, ieže ot nih pravilo ot srdca priet i isplniti usrdstvova... ielikaže zabvenia radi ne ispovjedana ostavi i ona sva da prostit iemu...'
Iz posljednjih se riječi vidi, da je u ono vrijeme bila svuda u običaju ispovijed i da se davala pokora, koju je morao pokajnik ispuniti. Ovo odrješenje je zapravo neke vrste indulgencija, jer se daje samo za one grijehe, koji su već na ispovijedi oprošteni i za koje je izvršena naređena pokora.
Prema tomu je u ono doba bilo u običaju u srpskoj crkvi i podjeljivanje oprosta za vremenske kazne grijeha. Ovo je vrlo važno sa dogmatskoga stanovišta, jer se danas pravoslavni bogoslovi u nauci o oprostu povode za protestantima.
U sedamnaestom dakle vijeku nalazimo u Peći kod patrijarhe istu praksu glede oprosta, koja je vazda vrijedila u zapadnoj Crkvi."

I u fusnoti ispod teksta na idućoj stranici, Šimrak kaže:

"Što je drugo nego indulgencija, kad patrijarha srpski Gavrilo oprašta grijehe Kordiću, koje je on ispovijedio pred duhovnim ocem i za koju je izvršio nametnutu pokoru?
Iz jednoga drugoga pisma patrijarhe Maksima vidi se, da je vezao kletvom Kordića za ovaj i onaj svijet i prema tomu, da je i za mrtve dijelio oproste."

Nažalost, danas srpski raskolnici odbacuju katolički nauk o oprostima, i  kako kaže biskup Šimrak, "povode se za protestantima".