Provedba odluka Tridentskoga koncila - na primjeru Šibenske biskupije

Glavni oltar u šibenskoj katedrali

U godinama nakon Tridentskog koncila, pojedini su hrvatski biskupi sazivali mjesne sinode radi provođenja saborskih odluka u djelo.  Zaključke tih sinoda objavio je Farlati u svom djelu Illyricum sacrum, prema redu kako u kojem svesku dolazi koja biskupija.

Kad čitate te zaključke postane vam jasno kolika je razlika između Tridentskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila. I zapravo, shvatite što to toliko razlikuje Drugi vatikanski koncil od svih ostalih koncila Crkve.

Svi su koncili (osim II. vatikanskog) tražili jačanje discipline, strogo pridržavanje pravila, jedinstveno poučavanje kršćanskog nauka i nadasve dogmatsku jasnoću. Nasuprot tome, Drugi vatikanski koncil uvodi labavljenje discipline, laksizam, ukida postove, ukida molitve, skraćuje i razvodnjava časoslov, svetoj misi daje "društvenu ulogu" (termin koji se izričito koristi u dokumentu "Sacrosanctum Concilium"), na području nauka uvodi nejasnoće i kontradikcije ("Dignitatis humanae", "Nostra aetate"...), a sam sebe naziva "pastoralnim koncilom". Povjesno iskustvo nas uči da popuštanje u disciplini uvijek dovede do katastrofalnih rezultata.

Ako su, dakle, razlike između II. vatikanskog koncila i svih ostalih crkvenih koncila toliko velike, logično je da je i njihova provedba izgledala sasvim drugačije. I dok je provedba II. vatikanskog koncila često izgledala kao rušilački pohod koji uništava sve pred sobom, provedba Tridentskog koncila je bila prava izgradnja na čvrstim temeljima.

Najlakše mi je to pokazati na primjeru Šibenske biskupije, koju nekako najbolje poznajem. Zaključne dokumente mjesnih sinoda koje su sazvali šibenski biskupi radi provođenja odluka Tridentskog koncila, objavio je Farlati u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 477.-495. U ovom tekstu citirat ću pojedine akte šibenskih sinoda prema Farlatiju.


Kad se šibenski biskup Jeronim Savorgniano vratio sa zadnjeg zasjedanja Tridentskog koncila 1563. god., brzo je sazvao dijecezansku sinodu radi njegove provedbe.

Na toj sinodi odmah dolazi do izražaja zahtjev za dogmatskom jasnoćom i ispravnim propovijedanjem katoličkog nauka. Ovako zaključci sinode opisuju svečanu prisegu biskupa i šibenskog klera:

"...surrexit episcopus et cartulam manu tenens legit alta et intelligibili voce haec verba et hanc receptionem: 'Ego Hieronymus etc. recipio et profiteor etc.' Finita confessione episcopi, et eodem sedente, lector alta voce clamavit et dixit: 'Nonne vos, reverendissimi domini, recipitis omnia et singula definita et statuta in sancta oecumenica Synodo Tridentina, a sanctissimo domino nostro Pio IV. confirmata perinde ac si omnia et singula ad verbum legerentur et lecta in praesenti fuissent. Responderunt: 'Recipimus!' Iterum interrogavit dicens: 'Nonne veram obedientiam eidem summo pontifici Pio IV. et eius successoribus canonice intrantibus spondetis et profitemini?' Responderunt: 'Spondemus et profitemur!' Tertio interrogavit et dixit: 'Nonne haereses omnes a sacris canonibus et generalibus conciliis, praesertim ab oecumenico Concilio Tridentino damnatis, publice detestamini et anathematizatis?' Responderunt: 'Detestamur et anathematizamus!' "

("...ustao je biskup i držeći povelju u ruci pročitao je glasnim i razgovjetnim glasom ove riječi i ovaj prihvat: 'Ja Jeronim itd. prihvaćam i ispovijedam itd.' Nakon završetka biskupove ispovijesti, i dok je on sjedio, čitač je glasno progovorio i rekao: 'Da li vi, velečasna gospodo, prihvaćate sve što je god definirano i određeno na svetom sveopćem Tridentskom saboru, a potvrđeno od presvetoga pape našega Pija IV., onako kako se sve odredbe i svaka pojedina od njih čitaju i kao što su ovdje bile pročitane. Oni su odgovorili: 'Prihvaćamo!' Opet ih je upitao, govoreći: 'Da li obećajete i ispovijedate pravu poslušnost istome prvosvećeniku Piju IV. i njegovim kanonski izabranim nasljednicima?' Odgovoriše: 'Obećajemo i ispovijedamo!' Treće je upitao i rekao: 'Da li sva krivovjerja, koja su osuđena od svetih kanona i općih koncila, osobito od sveopćeg Tridentskog koncila, osuđujete, javno prezirete i proklinjete?' Odgovorili su: 'Preziremo i proklinjemo!' ")



Evo kakav bi stav katolik trebao imati prema protestantskom krivovjerju i svim ostalim herezama.

Odmah nakon toga, pročitan je dekret o onome čega se treba pridržavati u služenju svete mise. Onda su pročitane konstitucije, koje ovako počinju:

"Cum ex omnibus thesauris, quos Christus Servator noster nobis reliquit, nullus sit omnino venerando sacrificio Missae aut dignitate praestantior, aut utilitate maior et uberior; ex debito pastoralis officii tenemur omnibus viribus, atque omni ope et consilio providere, ut tantum sacrificium debito more et cultu ad Dei gloriam et fidelium aedificationem celebretur. Quapropter, ut quantum possumus, illud in sua puritate, reverentia et dignitate conservemus, nos Hieronymus Savorgnianus auctoritate nobis tradita a sacrosancto Concilio Tridentino, et in hoc casu, tamquam Sedis Apostolicae delegatus, infrascriptas constitutiones ad omnium notitiam praesenti in synodo diocesana publicandas esse decrevimus, mandantes omnibus clericis nostrae diocesis, tam saecularibus quam regularibus, sub excommunicationis et suspensionis poena, quatenus eas inviolabiliter observent et observari facient."

("Budući da od svih blaga, koja nam je ostavio Krist Spasitelj naš, nijedno nije od časne misne žrtve bilo po dostojanstvu izvrsnije bilo po koristi veće i obilnije; dužnošću naše pastirske službe obvezni smo svim snagama i svakim djelom i savjetom pridonijeti, da se tolika žrtva dužnim poštovanjem i kultom služi na slavu Božju i izgradnju vjernika. Radi toga, koliko možemo, da je čuvamo u njenoj čistoći, poštovanju i dostojanstvu, mi Jeronim Savorgniano vlašću koja nam je dana od presvetog Tridentskog koncila, a u ovom slučaju kao poslanik Apostolske Stolice, određujemo da se objave dolje pisane konstitucije na ovoj dijecezanskoj sinodi, naređujući svim klericima naše dijeceze kako svjetovnim tako i redovničkim, pod prijetnjom kazne izopćenja i suspenzije, da ih neokaljanima obdržavaju i čine obdržavati.")


Zatim slijede pojedine odredbe koje detaljnije propisuju neke pojedinosti oko služenja svete mise. Pa evo, da izdvojim neke...

Što se tiče oltara, traži se da bude "decenter ornatum" ("dostojno ukrašen"), čega su se u Šibenskoj biskupiji uvijek i pridržavali...

Glavni oltar u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Zlarinu

Svećenik se mora brinuti da liturgijsko posuđe (kao i ostalo što ide s tim) bude što čišće. Mora ga sam čistiti. Ženama je zabranjeno da dotiču liturgijsko posuđe. Svećenik i ministranti obvezno moraju oprati ruke prije svete mise ("nullus ad ministerium altaris accedat, nisi prius manus abluat").

Posebno se traži da kalež bude što dostojniji:
"Non celebretur cum calice rubiginoso vel fracto, et illum saltem bis in mense lavent."
("Neka se ne celebrira s rđavim ili napuknutim kaležom, i neka ga čiste barem dvaput mjesečno.")


Naš je narod uvijek bio siromašan, posebno u vrijeme turskih provala, ali smo svejedno davali sve što smo imali, samo da se sveta misa može služiti što dostojnije.

I kao što liturgijsko posuđe mora biti čisto, još čišća treba biti duša misnika.
Ovdje se traži da se svećenik ispovijeda barem jednom tjedno. Pa čak i ako nema smrtnog grijeha - onda neka ispovijeda lake grijehe. Ali, ispovijedati se mora!

Tako i ova šibenska dijecezanska sinoda određuje:
"Sacerdotes celebrantes etsi nullo peccato mortali obnoxii, saltem die dominico confiteantur."
("Svećenici koji celebriraju, i kad nisu krivci nikakvog smrtnog grijeha, neka se ispovijedaju barem nedjeljom.")


Imamo i odredbu koja traži red i tišinu u crkvi:
"Dum Missa celebratur vel divinum officium recitatur, in ecclesia non fiant deambulationes et silentium servetur."
("Dok se služi Misa ili recitira božanski oficij, neka u crkvi ne bude prešetavanja i neka se čuva tišina.")


Da navedem i jednu odredbu koju bi danas modernisti proglasili "nemilosrdnom":  
"Publici peccatores arceantur ab ecclesia, dum Missa celebratur." ("Javni grešnici neka se udalje iz crkve, dok se služi Misa.")

Javni grešnici su ljudi koji javno na očigled svih ustraju u smrtnom grijehu, npr. ljudi koji žive u konkubinatu. To što se takvima zabranjuje ulazak u crkvu, prije svega je upozorenje da je njihovo ponašanje neprihvatljivo. Još više, to je poziv istima da se obrate i ostave grijeh. Crkva je uvijek otvorena raskajanim grešnicima, ali ne i onima tvrdokornima i ustrajnima koji sablažnjavaju druge svojim ponašanjem.
No, pređimo na neke ljepše teme.

Zanimljivo je da su već u ono vrijeme pisane tablice na kojima se objavljuje za koga se tijekom tjedna služi misa.:
"In singulis ecclesiis sit tabula missarum dicendarum per singulos dies, ut testamenta adimpleantur, Missaeque dicantur in altaribus a testatoribus ordinatis."
("U svim crkvama neka bude tablica misa koje će se govoriti za svaki pojedini dan, da se izvrše oporuke, i neka se mise govore na oltarima određenima od oporučitelja.")


Kako da vam ovo približim?
Ako ste ikada imali priliku vidjeti neku oporuku pisanu prije II. vatikanskog koncila, onda ste mogli primijetiti da bi oporučitelj obično dodijelio dio svoje imovine nekoj crkvi, uz uvjet da se za njegovu dušu služe requiem-mise. Često bi tom prilikom oporučitelj zatražio da se te mise služe na nekom točno određenom oltaru u crkvi (obično jedan od pobočnih oltara ili na oltaru nekog sveca kojega je pokojnik osobito štovao).

Osim toga, u Dalmaciji crkve često imaju oltare za pokojne, koji obično nose naslov oltar duša u čistilištu, a često i naslov sv. Križa.

Oltar sv. Križa u Crkvi rođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu

Među odlukama šibenske sinode vidi se tendencija da se ograniči prekomjerno i nepotrebno druženje klerika i laika. Želi se spriječiti posvjetovnječenje klera. Zabranjuje se klericima da idu na zabave laika i da se bave svjetovnim poslovima.


Dakako, zabranjuje se klericima sudjelovanje u karnevalu i sličnim stvarima:

"Clerici qui obliti decoris militiae in qua sunt adscripti, ausi fuerint ire mascarati per civitatem, aut mulieribus choreis et pompis interesse, per tres menses in carcerem, aqua tantum et modico pane substentandi condemnentur."

("Klerici koji se usude, zanemarivši čast vojske u koju su upisani, hodati maskirani po gradu ili prisustvovati ženskim kolima i kićenjima, neka se kazne sa tri mjeseca tamnice, uzdržavajući se samo vodom i malo kruha.")


Određena je kazna tamnice i za klerika koji bi propustio izmoliti dnevni časoslov:

"Clericus qui legitimo impedimento cessante divinum officium singulis diebus non dixerit, poena carceris et aliam arbitrio nostro imponendam incurrat; et si beneficiatus fuerit, a perceptione fructus officii sui ipso facto suspensus intelligatur."

("Klerik koji bi bez opravdane zapreke propustio svaki dan izreći božanski oficij, neka se kazni kaznom tamnice i drugom kaznom po našem izboru; a ako je obdarenik, neka zna da je 'ipso facto' lišen primanja plodova svoje službe.")


Pogledajte ovu drugu kaznu. Svećenik koji po nekoj osnovi ima prihode, gubi pravo na te prihode ako ne izmoli časoslov (koliki dio časoslova propusti, toliki dio prihoda gubi).
Logika je jednostavna: svećenik koji ne moli časoslov, ne zaslužuje svoju plaću. Svećenikov "posao" je da moli časoslov, a ako ga ne moli - nije obavio svoj posao, pa ne zaslužuje plaću (a još k tome čini smrtni grijeh).
To je načelo ostalo u kanonskom pravu sve do novijeg vremena (pogledaj, na primjer, Zakonik kanonskog prava 1917., can. 1475., §2.).


U zaključcima šibenske sinode ima i detaljnijih odredaba o obvezi časoslova, posebno za kanonike koji moraju u katedrali svečano pjevati kanonske časove:

"Negligentes interesse divinis officiis punctentur et arbitrio pontificis puniantur. Nullus audeat chorum exire tempore divinorum officiorum, sine superioris expressa licentia. In altari maiori canonici diebus dominicis et festis duplicibus et maioribus semiduplicibus Missam, duo vero subcanonici evangelium et epistolam cantent, uno subdiacono aut acolyto, qui crucem ac duobus qui cereos ferant, assisstentibus..."

("Oni koji zanemaruju prisustvovati božanskom oficiju neka se opomenu i, po izboru prvosvećenika, kazne. Neka se nitko ne usudi izaći iz kora za vrijeme božanskog oficija, bez izričite dozvole nadređenoga. Na glavnom oltaru neka kanonici pjevaju misu nedjeljom i na dvostruke i veće poludvostruke blagdane, a neka dva podkanonika pjevaju evanđelje i poslanicu uz poslugu jednog podđakona ili akolita koji nosi križ i dvojice koji nose svijeće...")



U Šibenskoj biskupiji je inače održano još nekoliko sinoda (1602., 1604., 1611., 1618., 1623. i 1626.), koje su sve radile na tome da se pojača disciplina na svim područjima, osobito dakako u služenju sv. mise i dijeljenju sakramenata.


Sinoda iz 1602. god. naređuje svećenicima Šibenske biskupije:

"Curent parochi ac alii sacerdotes et sacristae, ut paramenta, calices, corporalia, purificatoria ac alia quibus utuntur in celebratione Missarum, sint munda et decentia; negligentes reperti privabuntur in illis ecclesiis ubi inserviunt, facultate celebrandi..."

("Neka se brinu župnici i drugi svećenici i sakristani, da ruho, kaleži, tjelesnici, purifikatoriji i drugo što se koristi u celebriranju Misa, budu čisti i dolični; a koji se uhvate kako to zanemaruju, neka se liše dozvole celebriranja u crkvama gdje služe...")


Dakle, sve što se koristi u sv. misi mora biti na najvišoj razini.

Kanonska tabla iz 18. stoljeća s početkom Ivanovog evanđelja (čita se na kraju sv. mise) - Crkva sv. Ivana, Šibenik

Svećenici su se također morali pobrinuti da njihove župe budu dobro opskrbljene raznim liturgijskim knjigama. Rezultate njihovog truda možete i danas naći u župnim uredima diljem Šibenske biskupije...

Antifonarium Romanum, 1770., Samostan sv. Ante, Knin

Canon Missae Pontificalis, 1729., crkvena zbirka, Skradin

Sinoda iz 1602. ima i posebnu odredbu o odijevanju klerika, koja glasi:
"Veste oblonga usque ad talos omnes clerici cuiuscumque dignitatis et conditionis sint, non alterius quam nigri coloris, cum bireto in formam crucis utantur..."
("Dugačku haljinu sve do gležnjeva neka nose svi klerici bez obzira kojem dostojanstvu i stupnju pripadali, i to ne druge, nego crne boje, uz biret u obliku križa...")


Dakle, mora biti "usque ad talos" ("sve do gležnjeva") - odatle i dolazi riječ "talar".

Održalo se to u našim biskupijama do II. vatikanskog koncila, a ponegdje i nekoliko godina nakon toga (dok nije počelo ono pokoncilsko masovno preoblačenje u civilna odijela - dakako, samovoljno, bez ičije dozvole).

Podsjetimo se zato na stara vremena. Svi su šibenski svećenici nosili reverende.
Bez toga ne može!
Svećenika u civilnoj odjeći bi narod smatrao raspopom, dezerterom...
Ne može bez talara!

Biskup Arnerić sa šibenskim svećenicima

Želim istaknuti jedan važan zaključak Šibenske sinode 1602. koji nosi naslov "De fidei propagatione et conservatione" ("O promicanju i očuvanju vjere"), a koji traži da župnici poučavaju vjeronauk prema odredbama Tridentskog koncila:

"Omnibus tam in civitate quam extra in nostra dioecesi curam animarum habentibus mandamus et in meritum sanctae obedientiae praecipimus... ut singulis diebus festivis faciant convocare pueros ad ecclesiam post prandium, eosque iuxta sacri Concilii Tridentini sancita doctrinam christianam doceant, erigendumque mandamus societatem ad hunc effectum in nostra cathedrali."

("Svima kako onima koji u gradu tako i onima koji izvan grada po našoj biskupiji drže brigu za duše, nalažemo i pod obvezom svete poslušnosti naređujemo... da svakog blagdana pozovu djecu u crkvu nakon doručka i poučavaju ih kršćanski nauk prema odredbama svetoga Tridentskoga koncila, i naređujemo da se u tu svrhu osnuje društvo u našoj katedrali.")


Jedna kasnija šibenska sinoda traži da učitelji u školi čitaju djeci Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila). To je određeno proširenje gorespomenute naredbe, tako da su djeca mogla čuti istu pouku i u crkvi, i u školi. Tadašnja djeca nisu imala "podijeljene identitete" kao neka današnja djeca - koja jedno čuju u crkvi, a sasvim suprotnu poruku dobe u školi.


Šibenska sinoda 1602., nadalje, traži da i klerici i laici rade na obraćenju nekatolika.
A to će postići prije svega uzornim življenjem svoje vjere, da inovjerci spoznaju "sanctae fidei christianae sanctitatem et puritatem" ("svetost i čistoću svete kršćanske vjere").

I onda dolazi ona odredba koja više od svega drugoga razlikuje tridentinsku obnovu od "obnove" Drugoga vatikanskog koncila.

Šibenska sinoda iz 1602., slijedeći upute Tridentskog koncila, izričito zabranjuje "slobodu mišljenja" u pitanjima vjerskih istina. Zabranjuje dovođenje u sumnju istina katoličke vjere, i sve knjige koje bi tome mogle pogodovati:

"Caveat unusquisque, ut ea quae fidei sunt, in dubitationem disceptationemque audeat revocare, librosque vetitos apud se tenere vel legere non praesumat, alioquin poenis a sacris canonibus impositis mulctabuntur."

("Neka se svatko pazi, da se ne usudi ono što se tiče vjere dovoditi u sumnju ili pretresanje, neka se ne usudi držati kod sebe ili čitati zabranjene knjige, u suprotnom bit će kažnjen kaznama određenim od svetih kanona.")

Ovo je ključna stvar za očuvanje vjere! Prava vjera koja je nužna za vječno spasenje, mora biti zaštićena od rušitelja i smutljivaca. Tu nema mjesta "slobodi govora", niti "slobodi mišljenja".

I upravo na tom području, Drugi vatikanski koncil i pokoncilske reforme najviše odstupaju od tradicionalnog nauka Crkve. Ne samo da je dana potpuna sloboda modernističkim "teolozima" da rade što žele, nego su ukinuti i svi mehanizmi koji su štitili čistoću vjere (Indeks zabranjenih knjiga, Antimodernistička prisega itd.).
Osim toga, katolička vjera je lišena i državne zaštite, uslijed sekularizacije (bivših) katoličkih zemalja tijekom 1970-ih i 1980-ih, kojoj je Drugi vatikanski koncil dao veliki doprinos: "Dignitatis humanae" u praksi.