Briga za bolesne i umiruće

Briga za umiruće jedna je od najviše obrađivanih tema u povijesti katoličke literature, ali istodobno jedna od danas najviše zanemarenih i prešućivanih tema.
A tema je prevažna, jer o smrti umnogome ovisi i vječnost.
I što više današnji "moderni teolozi" izbjegavaju o tome pričati, to mi više moramo inzistirati na toj temi.

Nažalost, za moderniste se cijela briga oko bolesnih i umirućih svodi na brigu za tijelo i tješenje tugujuće rodbine, dok brigu za vječno spasenje umirućega stavljaju u drugi plan. Takav pristup proizlazi iz njihovog izokrenutog i nekršćanskog stava, koji stavlja ovaj prolazni život ispred vječnog života.

Bilo bi dobro kad bi svi odgovorni pročitali barem nešto od onoga što su pisci prošlih vjekova pisali o ovoj temi (npr. bl. Henrik Suso, sv. Alfonz Liguori i sv. Leonard Portomauricijski).


Ali, ako već ne mogu ili im se ne da (ili ne žele), neka barem dobro prouče odredbe našega Rimskog obrednika iz 1929., koje govore o pohađanju bolesnika i skrbi za njih (str. 123.-127.).

 

Važne su i odredbe Rimskog obrednika o pomoći umirućima, među kojima bih posebno istaknuo ove.
Obratite pozornost da se umirućega potiče na čin vjere, ufanja i ljubavi...

Ovdje bih istaknuo jednu važnu knjigu sv. Roberta Bellarmina.
Kad se Bellarmin u svojoj starosti približavao smrti (i pripremao za taj trenutak) napisao je vrlo vrijednu knjigu De arte bene moriendi ("O umijeću dobrog umiranja").

U knjizi su iznesena glavna pravila koja bi čovjek trebao imati na umu kako bi umro u milosti Božjoj.

Naravno, ne mogu ovdje izložiti sve vrijedne misli i upute koje sadrži ova knjiga, ali barem da dotaknem neke važne momente. Najbolja briga za umiruće je zapravo nastojanje da se vjernici tijekom svog života, dok su još mladi i zdravi, počnu pripremati za smrt.

Kako bi netko dobro umro, mora prije toga dobro živjeti. A da bi netko zaista dobro živio, mora prvo umrijeti svijetu. Prema tome, da bi netko dobro umro, treba prije toga u svom životu umrijeti svijetu.


Ovako to obrazlaže sv. Robert Bellarmin:

"...ut quis bene vivat, necesse in primis est, ut moriatur mundo, antequam moriatur vitae corporali. Omnes qui mundo vivunt, mortui sunt Deo; neque fieri ullo modo potest, ut quis incipiat vivere Deo, nisi prius moriatur mundo. Haec autem veritas in scripturis sanctis tanta evidentia praedicatur, ut nisi ab infidelibus et incredulis in dubium revocari possit. Ac ut in ore duorum vel trium testium stet omne verbum, producam sanctos apostolos Ioannem, Iacobum et Paulum, testes omni exceptione maiores, quippe in quibus Spiritus Sanctus, qui Spiritus est Veritatis, apertissime loquebatur. Sic igitur scribit Ioannes Apostolus et Evangelista Christum ipsum loquentem inducens: 'Venit princeps huius mundi et in me non habet quidquam' (Ioan. 14, 30). Ubi mundi principem inelligit diabolum, qui princeps est omnium iniquorum et per mundum intelligit coetum omnium peccatorum, qui diligunt mundum et diliguntur a mundo."

("...da netko dobro živi, nužno je prije svega, da umre svijetu prije nego što tjelesno umre. Svi naime koji žive svijetu, mrtvi su Bogu; i nije nikako moguće da netko počne živjeti Bogu, ako nije prije umro svijetu. Ova se, naime, istina u Svetim pismima tako očito propovijeda, da je u sumnju mogu dovoditi samo nevjernici i smutljivci. A kako u ustima dvojice ili trojice svjedoka stoji svako svjedočanstvo, navodim svete apostole: Ivana, Jakova i Pavla, svjedoke bez izuzetka najveće, budući da je u njima Duh Sveti, koji je Duh Istine, najočitije govorio. Ovako dakle piše Ivan apostol i evanđelist, navodeći samoga Krista koji govori: 'Dolazi knez ovoga svijeta i sa mnom nema ništa' (Iv 14, 30). Gdje pod knezom svijeta razumijeva đavla, koji je knez svih opakih, a pod svijetom razumijeva skup svih grešnika, koji ljube svijet i ljubljeni su od svijeta.")


Nakon toga Bellarmin navodi dijelove Svetoga pisma koji govore protiv prijateljstva s ovim svijetom (Iv 15, 18-19; Iv 17, 9; 1 Iv 2, 15-17; Jak 4, 4; 1 Kor 5, 10; 1 Kor 11, 32; Gal 6, 14), te Gospodnje riječi o uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u vječni život (Lk 13, 24; Mt 7, 13-14).


I napokon, na kraju tog poglavlja zaključuje:

"Igitur omnis, qui serio cupit artem bene moriendi perdiscere, ex qua arte pendet salus aeterna et omnis vera felicitas; non differat exire de mundo et plane mori mundo, cum fieri nullo modo possit, ut quis mundo vivat et Deo, et terra fruatur et caelo."

("Stoga svatko, tko ozbiljno želi naučiti umijeće dobrog umiranja, o kojem umijeću ovisi vječno spasenje i svaka prava sreća, neka ne odgađa izaći iz svijeta i posve umrijeti svijetu, jer nikako ne može biti da netko istodobno živi i svijetu i Bogu, i da uživa i zemlju i nebo.")


Vrlo je važno tijekom života činiti pokoru za grijehe. Trebamo se naviknuti na stalno kajanje i pokoru. Netko tko se tijekom života nije navikao na kajanje i pokoru za grijehe, teško da će se pravilno pokajati na smrtnom času.

Bellarmin navodi jedno vlastito iskustvo s okorjelim grešnikom na samrti (lib. II, c. 6.):

"Saepe enim accidit, ut sacramentum poenitentiae, quo tempore magis est necessarium, illo ipso tempore minus accurate suscipiatur. Qui enim gravi morbo laborant, vel doloribus impediti vel debilitate, aut deficiente iudicio, vel horrore propinquae mortis, vel amore charorum quos inviti relinquunt; satis imperfectam confessionem peccatorum faciunt, et valde aegre contritionem veram et perfectam in illis angustiis in se ipsi excitare queunt. Testis ego possum esse huius difficultatis, quam aegroti ut plurimum patiuntur. Nam cum aliquando inviserem amicum, virum divitem et nobilem, qui ex peccato quodam gravi perpetrato in morbum lethalem inciderat, atque ei dicerem, nihil ei salutarius in eo temporis articulo esse posse, quam veram peccatorum suorum poenitentiam et contritionem, quia Deus cor contritum et humiliatum nunquam despicit. Respondit ille: 'Et quid est contritio? Non capio quid a me requiras.' Subieci ego: 'Hoc requiro ut ex vero corde displiceat tibi quod in Deum peccaveris et omnino statuas, si diutius vixeris, nunquam amplius Deum offendere, idque totum procedat ex vero amore Dei, qui tibi innumerabilia beneficia praestitit, cui tu ingratissimus pro beneficiis iniurias reddidisti.' Respondit ille: 'Non intelligo, non sum capax rerum istarum.' Ita obiit, signa damnationis suae satis aperta nobis relinquens. Haec et similia exempla nos monent, ut cum bene valemus, sic conscientiam nostram exoneramus et poenitentiam veram agamus, ac si illa confessio ultima nobis esset futura."

("Često se naime događa, da se sakrament pokore baš u ono vrijeme kad je nepotrebniji, prima najmanje pravilno. Jer oni koji se nalaze u teškoj bolesti, bilo spriječeni bolovima ili slabošću, bilo zbog slabljenja razbora, bilo zbog straha od nadolazeće smrti ili pak zbog ljubavi prema svojim milima koje nevoljko napuštaju; čine dosta neispravnu ispovijed, i teško da mogu u sebi probuditi istinsko i savršeno pokajanje usred tih tjeskoba. Ja mogu biti svjedok ove teškoće, koju bolesnici često trpe. Naime, kad sam jednom posjetio prijatelja, čovjeka bogata i plemenita, koji je radi nekog teškog grijeha koji je počinio pao u smrtonosnu bolest; i kad sam mu rekao da mu ništa u tom trenutku ne može biti spasonosnije, nego prava pokora za grijehe i pokajanje, jer Bog nikada ne odbacuje srce skrušeno i ponizno. A on je odgovorio: 'A što je to kajanje? Ne razumijem što tražiš od mene.' Ja sam odvratio: 'Ovo tražim, da ti iz iskrenoga srca bude žao što si sagriješio protiv Boga, i čvrsto odlučiš da, ako dulje živiš, nikada više nećeš uvrijediti Boga, i da sve to izlazi iz istinske ljubavi prema Bogu, koji ti je pružio nebrojene darove, a ti si mu veoma nezahvalan za darove uzvratio uvredama.' A on je odgovorio: 'Ne razumijem, nisam sposoban za ovakve stvari.' Tako je umro, ostavljajući nam sasvim očite znakove svoje osude. Ovaj i slični slučajevi opominju nas, da dok smo zdravi, tako rasteretimo svoju savjest i činimo pravu pokoru, kao da će nam ta ispovijed biti posljednja.")


Po ovome vidimo kakav su promašaj sve one "moderne duhovnosti" koje žele čovjeka "relaksirati" i, kako oni kažu, "osloboditi od osjećaja krivnje" - a zapravo izgleda kao da ga žele lišiti kajanja za grijehe (bez kojega nema oproštenja).
Zato ovdje treba reći otvoreno: Nema ništa lošega u osjećaju krivnje! Dobro je imati osjećaj krivnje za grijehe. To je sasvim realan i potreban osjećaj. I sveci su imali izražen osjećaj krivnje za svoje grijehe, i cijeli im je život bio neprekidna pokora za grijehe.

A ovi današnji modernistički "duhovni vođe", koji ljude "oslobađaju od osjećaja krivnje" su obični slijepci koji slijepce vode (Mt 15, 14). Oni ne znaju što rade.
Tome pogoduje i pokoncilska "nova liturgija" iz koje su uklonjeni skoro svi pokornički elementi. U "karizmatskim" je "susretima" (koji nerijetko imaju oblik zabave) to još i izraženije.

Iz istih krugova dolazi i ona velika zloupotreba gdje potpuno zdravim ljudima dijele sakrament posljednje pomasti, i to kolektivno u crkvi. A sve to dok stvarno bolesni ljudi, kojima zaista treba taj sakrament, najčešće umiru bez njega.

Trebamo stoga reći nešto i o tom sakramentu. Kome treba dijeliti sakrament posljednje pomasti odredio je još Firentinski koncil: "infirmus de cuius morte timetur" ("bolesnik za čiju bi se smrt bojalo"). Dakle, nemoćnik koji se zbog bolesti ili starosti nalazi u opasnosti od skore smrti.


Firentinski koncil nadalje određuje kako se taj sakrament treba dijeliti:

"...extrema unctio, cuius materia est oleum olivae per episcopum benedictum. Hoc sacramentum nisi infirmo, de cuius morte timetur, dari non debet: qui in his locis ungendus est: in oculis propter visum, in auribus propter auditum, in naribus propter odoratum, in ore propter gustum vel locutionem, in manibus propter tactum, in pedibus propter gressum, in renibus propter delectationem ibidem vigentem. Forma huius sacramenti est haec: 'Per istam unctionem et suam piissimam misericordiam indulgeat tibi Dominus quidquid per visum, etc.' Et similiter in aliis membris. Minister huius sacramenti est sacerdos."

("...posljednje pomazanje, čija je materija maslinovo ulje blagoslovljeno od biskupa. Ovaj se sakrament ne treba dati osim onome o čijoj se [skoroj] smrti ima bojati: koga treba pomazati na ovim mjestima: na oči zbog vida, na uši zbog sluha, na nosnice zbog mirisa, na usta radi okusa ili govora, na ruke radi dodira, na noge radi koraka, na bubrege zbog naslade koja je ondje bila. Forma ovog sakramenta je ova: 'Ovim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio vidom, itd.' I slično na drugim udovima. Služitelj ovoga sakramenta je svećenik.")


Evo i odredbe Rimskog obrednika o sakramentu posljednje pomasti...