Borba je teška i uporna

Šibenski biskup Ćiril Banić (1890.-1961.) jedan je od naših biskupa koji su najviše pretrpjeli za vrijeme komunističke vladavine. Zatvori, protjerivanja, premlaćivanja, huškanje svjetine, konstantna agresivna kampanja režimskih medija... sve je to morao podnositi biskup Banić.

Glavni uzrok komunističke mržnje prema ovom hrvatskom biskupu bilo je njegovo odlučno protivljenje bilo kakvom obliku suradnje s režimom. Banić je zasigurno, uz bl. Alojzija Stepinca, bio najodlučniji od svih naših biskupa u tom pogledu.

Prije godinu i pol, mons. Mile Vidović je objavio knjigu "Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski (1951.-1961.) u raljama Udbe", koja donosi cjelokupnu izvornu dokumentaciju iz dosjea koji je UDBA vodila o biskupu Baniću. To su, uglavnom, izvješća koja su razni agenti i doušnici pisali o svakoj biskupovoj radnji (kuda se kreće, što govori, s kime se druži...). Pratili su ga doslovno na svakom koraku. Bilo je 20-tak osoba koje su bile zadužene za nadzor nad biskupom Banićem. Među doušnicima je bilo i svećenika (uglavnom, oni koji su bili bliski prorežimskom svećeničkom udruženju).

Po ovim izvješćima možemo upoznati Banića izbliza, jer su doušnici javljali svaku njegovu riječ, koju bi god rekao o političkoj situaciji, o društvu, situaciji u Šibenskoj biskupiji, pa čak i o običnim svakodnevnim stvarima.

Zabilježene Banićeve izjave doista pokazuju koliko je bio odlučan i nepokolebljiv u svojim stavovima. Posve svjestan da se nalazi u borbi protiv režima, jednom prilikom izjavljuje:

"Teška je i uporna borba. Vi ne birate sredstva - rekao sam jednom istražitelju dok sam bio u zatvoru. Vi mi ne možete ništa učiniti. Imam 60 godina. Dakle, vi mi možete oduzeti samo još nekoliko godina života, i ništa više."

Ovo je preslika Banićevih osobnih podataka u dosjeu, iz 1946. kad su ga prvi put počeli nadzirati...

Banić je od početka bio žestoki protivnik prokomunističkih svećeničkih udruženja. Poznato je da je upravo njegovim zalaganjem biskupska konferencija 1952. donijela čuvenu deklaraciju "Non licet" ("Nije dopušteno") kojom se zabranjuje svećenicima uključivanje u udruženja. To mu komunisti nikada nisu oprostili. U tome je uzrok svih napada na njega.

No, Banić nije popuštao. Zabranio je svećenicima i vjernicima Šibenske biskupije čitanje lista "Dobri pastir", koji je izdavalo istoimeno prorežimsko svećeničko udruženje iz Bosne i Hercegovine.
Zbog toga je protiv njega pokrenut kazneni postupak, što samo pokazuje kakvim je sredstvima režim podržavao udruženje "Dobri pastir".

Kad su Baniću predlagali osnivanje udruženja tipa "Dobri pastir", on im je otvoreno rekao:

"Mislim da je čestitije i karakternije da vam otvoreno kažem u lice, da među nama uopće ne može biti suradnje. Naši se putovi razilaze i naša su načela i nazori u dijametralnoj opreci."

Biskup Banić je izazvao poseban bijes komunista, kad je na blagdan Krista Kralja, 30. listopada 1955., u svojoj propovijedi govoreći o Kristu Kralju, istaknuo:

"Njemu ima da se pokorava sav svijet, i svi narodi i sve države. Blago onim državama koje su njemu podložne i koje njega priznaju. Blago onim državama koje slušaju 10 Božjih zapovijedi i vrše njegove zapovijedi, jer to vršeći mladež se uzgaja u poštenju i moralu. Mladost uzdržava svoju nevinost i ona se pokorava roditeljima i državi i zakonu, jer vlada mir i Božji blagoslov, a toga danas nema. Ljudi su se odmetnuli od Boga i Crkve... neka društva neće da ga priznaju za svoga Kralja."

Najveći problem s kojim se Banić suočavao tijekom svoje biskupske službe bio je nedostatak svećenstva, koje je bilo prorijeđeno uslijed komunističkog terora, ali i vala sekularizacije koji se naglo širio.

U okružnoci o listopadskoj pobožnosti 1955. god., biskup Banić ističe koliko je važno moliti za svećenike:

"Posebno molimo za naša sjemeništa i svećenički pomladak, koji je u pogibli da izgubi svoju nevinost i svećeničko zvanje. Za njih treba da molimo, jer im je potrebna nadnaravna snaga da bi ostali vjerni Kristu i Crkvi. Svoju nadu polažemo u Mariju, koja je satrla zmijsku glavu. Od pomoćnice kršćana očekujemo, da će ona pomesti peklensku osnovu koja ide za tim da ukloni pastire i rasprši Božje stado.
Iza ružarija svakoga dana zazovimo Neoskvrnjenu:
Sveta Marijo, posreduj za svećenstvo!"

Biskup Banić dijeli sakrament svetog reda, 1957. god.

Da povežem malo ovu temu s onime o čemu sam pisao jučer, ističem da je biskup Banić često u svojim okružnicama i propovijedima govorio o nužnosti pokore i zadovoljštine za grijehe. On je jasno govorio da su prvi i drugi svjetski rat, kao i ostale nesreće koje su zadesile svijet, bile kazne za grijehe čovječanstva.

U okružnici o listopadskoj pobožnosti za 1959., Banić govori ovako:

"I mi kršćani se strašimo poplava, kužnih bolesti i ratova, a naročito atomskog rata, koji bi mogao uništiti ne samo našu kulturu, nego i uopće život na zemlji. A zašto se bojimo, kad znamo da nam je Bog utočište i zaštita, pomoćnik u nevoljama (Ps. 45, 1)?!
Bojimo se zato, što ljudi izazivlju srdžbu Božju navješćujući rat Bogu i njegovim zapovijedima, kao da jedan drugoga pozivlju: 'Raskinimo sveze njihove, zbacimo sa sebe lance svoje' (Ps. 2, 3). Rugaju se s Božjim zapovijedima, a osobito zapovijedi VI. i IX., pa govore: 'Život naš prolazi kao sjena. Nema povratka svršetku našem, jer je zapečaćen i nitko se više ne vraća iza smrti. Zato dođite! Uživajmo dobra, što su tu! Požurimo se okoristiti se stvorenjima kao u mladosti. Poslužimo se skupocjenim vinom i pomastima. Ovjenčajmo se pupoljcima ružinim, dok ne uvenu. Nijedan od nas neka ne izostane od raskošnog življenja našega. Svuda ćemo oko sebe ostaviti znakove radosti, jer ovo je dio naš i ovo sudbina naša.' (Knj. Mudrosti II., 5-9)
Tako su govorili ljudi u vrijeme Noevo, pa je nastao opći potop i svi su izginuli, osim onih koji su bili u Noevoj lađi. Tako su i za vrijeme Abrahama govorili stanovnici Sodome i Gomore. Nije se u tim gradovima našlo ni pet pravednika i zato je Gospodin sažgao i uništio te gradove ognjem, sumporom i smolom. Tako su govorili ljudi i u sadašnjem vijeku, pa su došla dva svjetska rata, u kojima je čovječanstvo moralo piti gorku čašu stradanja i boli, ogrezlo u vlastitoj krvi.
I iza zadnja dva rata mnoštvo ljudi i dalje ne priznaju Boga; pohlepno traže grješna uživanja, pa time izazivaju srdžbu Božju i strašnu kaznu. Mi pak koji Boga ljubimo, koji u Njega vjerujemo, dajmo Bogu zadovoljštinu za vlastite grijehe i za grijehe drugih, da nam se smiluje i odvrati od nas kaznu, koja nam prijeti.
Dođimo, dakle, bliže Gospodinu. Poklonimo mu se i padnimo ničice, te prignimo koljena pred Gospodinom, koji nas je stvorio, jer je on Bog naš, a mi smo narod paše Njegove i ovce, koje vodi ruka Njegova. (Ps. 94.)
Kao što je nekada Isus zaprijetio Galilejcima, tako govori i nama: 'Ako se ne pokajete, svi ćete izginuti.' Stoga se moramo pokajati za grijehe i činiti pokoru. Na to nas je pozvala Blažena Djevica u Lurdu, kad je tri puta uskliknula: 'Pokora! Pokora! Pokora!' Ako se tome odazovemo, vrijedit će i za nas obećanje Božje, dano već preko proroka Ezekijela: 'Ako li se i bezbožnik obrati od svih grijeha svojih, što ih je počinio, i drži se uredbe i čini pravo i pravdu, on će doista živjeti. On neće poginuti.' (Ezek. 18, 21)
Nije nam dosta da se pokajemo i činimo pokoru samo za vlastite grijehe, nego treba da odvratimo srdžbu Božju, što su toliki odbacili Boga, što mu navještaju rat i preziru njegove zapovijedi. To možemo postići dobrim djelima i pokorom, a osobito molitvom. Zato, eto, sveta Crkva poziva sve vjernike čitavog svijeta da sa molitvom Gospine Krunice razoružaju srdžbu Božju i odvrate strašne kazne od ljudskog roda."

S tim u vezi, i Banićeva okružnica o pouci vjeronauka iz 1955. traži da se mladež mora poučiti kolika je "ogavnost grijeha, koji vode u vječnu propast".
Treba "spremiti mladež za borbu protiv strasti, koje ih vuku u propast".

Pogledajte tu svijest o pastirskoj odgovornosti za spasenje vjernika, kad biskup Banić kaže:

"Zanemariti ovu dužnost bio bi zločin, a ako mladež propadne radi naše nemarnosti, od nas će Gospodin tražiti račun."

Volio bih da i današnji biskupi imaju tu svijest: da će oni odgovarati ne samo za svoju dušu, nego i za spasenje duša svojih vjernika. To je ozbiljna, upravo strašna odgovornost! I tu neće pomoći pokoncilski (Schönbornov) novo-katekizam, koji relativizira pojam grijeha i kazni za grijehe. Modernistička pseudoteologija ne može pastira osloboditi od odgovornosti za spasenje povjerenog mu stada. Tek toliko da znate. 


Biskup Banić je vidio opasnost za vjeru i u nekim stvarima koje na prvi pogled izgledaju kao sitnice, ali zapravu ljude udaljuju od crkve i od vjerskog pogleda na svijet.
Na novu godinu 1961., mjesec dana prije svoje smrti, Banić se, prema jednom izvješću žalio što komunisti promiču "djeda mraza" kako bi time djeci dali zamjenu za radosti kršćanskog Božića, pa dodaje:

"Sva moguća sredstva upotrebljavaju samo da svakoga odstrane iz crkve. Sad se kod komunista sveo njihov program, ne da radniku bude bolje, jer to oni nisu nikad ni željeli, nego na jednu beskompromisnu borbu protiv Boga i svega što je u vezi s njime. Ovdje se obistinjuju riječi sv. evanđelja o antikristu, jer je komunizam njegova personifikacija. Molimo Boga da skrati ovu tešku kušnju i da sotonu i njegove sluge protjera u pakao."

Mislim da se ovdje biskup poziva na molitve iza tihe mise (tj. molitvu sv. Mihaelu kojom se moli "da protjera u pakao sotonu i druge zle duhove").

Sv. Mihovil Arkanđeo je zaštitnik Šibenika, pa je biskup Banić svake godine na blagdan sv. Mihovila služio svečanu pontifikalnu misu u šibenskoj katedrali, uz prigodnu propovijed. Propovijed iz 1951. završio je riječima:

"Mi trebamo uvijek biti uz Krista i njegovu Crkvu, a sv. Mihovil će nas i dalje braniti kao i dosada, jer on još svoj mač nije stavio u korice."

Banić je imao tu milost (kao i bl. Alojzije Stepinac) da je umro prije II. vatikanskog koncila, pa nije doživio postkoncilsku izdaju i šurovanje s komunizmom (Casaroli, Protokol iz 1966., Sporazum iz 1970., dijalog s komunizmom, TDKS...).


Biskup Banić je iznenada umro 3. veljače 1961., u 71. godini života.

Biskup Banić na odru

U oporuci poručuje: “Uz zadnji pozdrav svome ljubljenom stadu, molim vas i zaklinjem, da ne okrenete leđa svetoj vjeri. Neka vam bude glavna briga kako da ne izgubite vječno spasenje“.