Ne možemo izbjeći sukob

Ostala je čuvena ona oštra i beskompromisna misao sv. Jeronima, koju je napisao u prologu svog djela Dialogus adversus Pelagianos: "Numquam me haereticis pepercisse, et omni egisse studio, ut hostes Ecclesiae mei quoque hostes fierent" ("Nikada nisam štedio heretike, i sav sam trud upirao, da neprijatelji Crkve budu i moji neprijatelji").

To će reći, da se nikada nije držao po strani kad bi vidio opasnost od krivovjeraca i drugih neprijatelja Crkve, nego bi se uvijek uključio u borbu protiv istih.

Pa opet, ne iz mržnje prema tim ljudima, nego iz mržnje prema njihovim zabludama:
"ut omnibus probarem me non odisse homines, sed errores" ("da svima dokažem da ne mrzim ljude, nego zablude").


Nadalje, sv. Jeronim ovdje izričito kaže da svi mi katolici tražimo da se osude krivovjerja, a da se krivovjerci obrate:

"omnes qui catholicam sectamur fidem, optamus et cupimus damnari haeresim, homines emendari. Aut certe si in errore voluerint permanere, non nostram culpam esse qui scripsimus, sed eorum, qui mendacium praetulerunt veritati."

("svi mi koji slijedimo katoličku vjeru, tražimo i želimo da se osudi krivovjerje, a da se ljudi obrate. No zasigurno, ako žele ostati u zabludi, to nije krivnja nas koji pišemo, već njih koji stavljaju laž ispred istine.")


Upravo je taj drugi slučaj danas vrlo aktualan. Slučaj okorjelih krivovjeraca: onih koji žele ostati u zabludi, onih koji žele ostati u grijehu. Oni koji žele ostati neprijatelji Crkve do kraja.

Možemo li izbjeći sukobe s takvima? Možda bi bilo bolje pitanje: Smijemo li izbjegavati sukobe s njima? Je li nam dopušteno da se držimo po strani, dok ovi ruše vjeru i ćudoređe?

Kad sam na ovome blogu pisao o mjerama koje bi trebalo poduzeti u tom neizbježnom sukobu (npr. u tekstovima Brachium saeculare i Nauk Crkve protiv slobode govora), znali su mi doći pojedini neprijateljski nastrojeni komentari, koje naravno nisam puštao, a koji su me optuživali da bih ja ograničio slobodu "kao u islamskim zemljama".

A ja sam samo govorio ono što je Crkva uvijek učila. Samo sam citirao pape, svece i crkvene naučitelje, (stari) Zakonik kanonskog prava itd.
No, to su samo neke naše male rasprave na mikrorazini. Nije to toliko bitno. Opasnije je ono što se događa u stvarnosti, na svjetskoj razini. Tu se intenzivira sukob između ljudi koji traže da se poštuju Božje zapovijedi i onih koji smatraju da su sami sebi zakonodavci u vjerskim i moralnim pitanjima.

Pravi uzrok svih ovih sukoba je dubinska podijeljenost ljudskoga roda. Tu podijeljenost neće riješiti nikakav pacifizam, nikakve mirovne inicijative, demokracija i sl.
Uzrok te podijeljenosti je nadnaravan.

Tu podijeljenost čovječanstva najbolje je objasnio sv. Augustin u djelu De civitate Dei.
Na jednoj strani stoji "civitas terrena" ("zemaljski grad") koji obuhvaća sve opake ljude, a na suprotnoj strani stoji "civitas Dei", "grad Božji" - ili, kako se to kod nas ponekad krivo prevodi: "država Božja". Svakako, riječ "civitas" u latinskom jeziku može značiti i država, ali u kontekstu u kojem je koristi sv. Augustin znači grad.

Tu se misli na onaj grad Božji o kojem govori Sveto pismo:
- "Ne može se sakriti grad što leži na gori." (Mt 5, 14)
- "onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog" (Heb 11, 10)
- "vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom... Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu" (Heb 12, 22-23)

Dakle, Crkva je taj grad Božji - "civitas Dei" (grč. πόλις τοῦ θεοῦ).

A sad da kažemo nešto i o njenom neprijatelju, "zemaljskom gradu". Taj grad čine svi ljudi kojima je na prvom mjestu ovozemaljsko. Utemeljitelj tog zemaljskog grada je bratoubojica Kajin, koji je, kako kaže sv. Augustin, osnovao grad "koji se odmara u vremenitom miru i sreći" ("in temporali pace ac felicitate quiescens"). 
Riječ je o ljudima kojima je najvažnija ovozemaljska sreća.


Sv. Augustin nadalje kaže (De civitate Dei, XV, 17):

"Sicut autem Cain, quod interpretatur dedicatio, terrenae conditor civitatis, et filius eius, in cuius nomine condita est, Enoch, quod interpretatur dedicatio, indicat istam civitatem et initium et finem habere terrenum; ubi nihil speratur amplius, quam in hoc saeculo cerni potest..."

("Kako je naime Kajin, što se prevodi kao 'posjed', utemeljitelj zemaljskog grada, i njegov sin, u čije je ime utemeljen, Henok, što se prevodi 'posveta', označuje da je ovome gradu i početak i kraj zemaljski; gdje se ničemu višemu ne nadaju, osim onome što se može vidjeti na ovome svijetu...").


Ovdje moram navesti i one čuvene riječi sv. Augustina o dvije suprotne ljubavi koje su zapravo osnovale ova dva grada (De civitate Dei, XIV., 28):

"Fecerunt igitur civitates duas amores duo, terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei, coelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui."

("Načinile su, dakle, dva grada dvije ljubavi: zemaljski grad ljubav prema sebi sve do prezira Boga, a nebeski grad ljubav prema Bogu sve do prezira samoga sebe.")


Između ta dva grada ne može biti nikakve sloge, nikakav dijalog, nikakva tolerancija, nikakav ekumenizam, suživot, zajedništvo...
A ovako sv. Augustin razlaže u čemu se razlikuju građani ova dva grada:

"Unde iam apparet utcumque, quales esse debeant in hac peregrinatione cives Civitatis Dei, viventes secundum spiritum, non secundum carnem, hoc est, secundum Deum, non secundum hominem: et quales in illa, quo tendunt, immortalitate futuri sint. Civitas porro, id est, societas impiorum non secundum Deum, sed secundum hominem viventium, et in ipso cultu falsae contemptuque verae divinitatis, doctrinas hominum daemoniumve sectantium, hic affectibus pravis tanquam morbis et perturbationibus quatitur."

("Stoga je već očito, kakvi trebaju biti u ovome progonstvu građani grada Božjega, živeći prema duhu, a ne prema puti; to jest prema Bogu, a ne prema čovjeku: i kakvi će biti u onoj besmrtnosti kojoj teže. A Grad, to jest, društvo opakih koji žive ne prema Bogu, nego prema čovjeku, i koji u samome kultu prezirući pravo Božanstvo, slijede lažne nauke ljudi i demona, trese se ovim pokvarenim nagnućima kao bolestima i nemirima.")


I kao što je Kajin progonio brata Abela, tako zemaljski grad neprekidno proganja grad Božji (De civitate Dei, XV., 15):

"...Abel, quem maior frater occidit, praefiguratione quadam peregrinantis Civitatis Dei, quod ab impiis et quodam modo terrigeris, id est, terrenam originem diligentibus, et terrenae Civitatis terrena felicitate gaudentibus, persecutiones iniquas passura fuerat, primus ostendit."

("...Abel, koga je ubio stariji brat, prvi je pokazao u određenoj praslici izgnanoga Grada Božjega da će pretrpjeti nepravedne progone od opakih i svojevrsno pozemljenih ljudi, to jest, od onih koji ljube zemaljsko podrijetlo i pripadaju zemaljskom gradu, koji se raduju zemaljskoj sreći.")


Tu ne trebamo samo misliti na progone kršćana kroz povijest, već i na svakodnevne neugodne situacije u današnjim obiteljima i društvu općenito. Koliko trpe članovi obitelji koji žele živjeti pobožno, kad imaju u obitelji psovače, bludnike, pijance itd.! 
Kad moraju živjeti u istom kućanstvu s takvima...

Ili još gora situacija (koja je posebno česta u našoj dijaspori): netko u obitelji se ženi za pripadnika druge vjere, sklapa miješani brak bez dopuštenja Crkve; štoviše, ženi se u protestantskoj "crkvi", krsti djecu kod heretičkog pastora. 
A roditelji i rodbina to moraju gledati!
Ima, nažalost, i vjerski indiferentnih roditelja, kojima to uopće ne smeta ("ionako je doba ekumenizma"). Ali, onima kojima je stalo do katoličke vjere i do spasenja duša, nepodnošljivo je gledati da im se unuci odgajaju u heretičkoj sekti. I tu nužno mora doći do sukoba unutar rodbine, pa i do podjela.

Na kraju krajeva, nije li i sam Gospodin najavio podjele?

"Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi." (Mt 10, 34-36)

"Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve." (Lk 12, 51-53)

Zašto se to događa? Zato što često imate u istoj obitelji i građane Grada Božjega i građane onog zemaljskog grada. To ne može proći bez sukoba. Kajin i Abel u istoj kući!

Nije to samo u obiteljima. Takvih pojava imate i u crkvenim redovima, samostanima, sjemeništima... Događaju se prizori gdje posvjetovnjačeni svećenici i redovnici u civilnim odijelima napadaju svećenike koji nose reverendu ili koji žele živjeti i raditi pobožno (u skladu sa svojim pozivom). Modernjaci kritiziraju pobožne svećenike, nazivaju ih "tridentinci" (što bi zapravo trebala biti najveća čast), nastoje im naći tisuću mana itd. To postaje posebno oštro, kad modernjaci zauzmu rukovodeće položaje.
A da to nije posve bezopasno, pokazuje nam sudbina franjevaca Bezgrješne.

Očito je da ljubitelji svijeta ne trpe one kojima su oči usmjerene prema nebu. 
Ako se ljudski rod dijeli prema toj liniji, onda ona prolazi kroz sve sfere društva. 
Teško je ostati neutralan.
Ili pripadaš Gradu Božjemu ili pripadaš zemaljskom gradu. Trećega nema!

Kao što sam rekao, između ta dva grada ne može biti suživota, ni dijaloga, niti ekumenizma.

Papa Leon XIII je svoju poznatu encikliku Humanum genus (1884.) započeo upravo Augustinovom podjelom čovječanstva na dva grada, izlažući zašto ne može prestati sukob između ta dva dijela ljudskog roda.
Ovo su te riječi velikoga pape:

"Humanum genus, posteaquam a Creatore munerumque caelestium largitore Deo, invidia diaboli, miserrime defecit, in partes duas diversas adversasque discessit: quarum altera assidue pro veritate et virtute propugnat, altera pro iis, quae virtuti sunt veritatique contraria. Alterum Dei est in terris regnum, vera scilicet Iesu Christi Ecclesia, cui qui volunt ex animo et convenienter ad salutem adhaerescere necesse est Deo et Unigenito Filio eius tota mente ac summa voluntate servire; alterum Satanae est regnum, cuius in ditione et potestate sunt quicumque funesta ducis sui et primorum parentum exempla secuti parere divinae aeternaeque legi recusant et multa posthabito Deo, multa contra Deum contendunt. Duplex hoc regnum, duarum instar civitatum contrariis legibus contraria in studia abeuntium, acute vidit descripsitque Augustinus, et utriusque efficientem causam subtili brevitate complexus est, iis verbis: 'fecerunt civitates duas amores duo: terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei; caelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui'. Vario ac multiplici cum armorum tum dimicationis genere altera adversus alteram omni saeculorum aetate conflixit quamquam non eodem semper ardore atque impetu."

("Ljudski rod, nakon što je, zavišću đavla, jadno otpao od Stvoritelja i darovatelja nebeskih darova Boga, podijelio se na dva različita i protivna dijela: od kojih se jedan dio postojano bori za istinu i kreposti, a drugi za ono što je suprotno istini i krepostima. Jedan je Božje kraljevstvo na zemlji, to jest, prava Crkva Isusa Krista, kojoj oni koji se žele pridružiti iskreno i prikladno za spasenje, nužno je da svim umom i svom svojom voljom služe Bogu i njegovom Jedinorođenom Sinu; a drugi dio je kraljevstvo Sotone, u čijoj su službi i vlasti koji se god, slijedeći pogubne primjere svoga vođe i prvih roditelja, odbijaju pokoriti božanskomu i vječnomu zakonu, i posve odbacivši Boga, mnogo toga pokušavaju učiniti protiv Boga. Ova dva kraljevstva, na primjeru dva grada koji se protivnim zakonima kreću u suprotnim djelima, oštroumno je vidio i opisao Augustin, i uzrok njihovog nastanka obuhvatio je finom kratkoćom, ovim riječima: 'načinile su dva grada dvije ljubavi: zemaljski grad ljubav prema sebi sve do prezira Boga, a nebeski grad ljubav prema Bogu sve do prezira sebe'. Raznim vrstama kako oružja tako i bojeva, borio se jedan grad protiv drugoga tijekom svih stoljeća, iako ne uvijek istom snagom i žestinom.")


Postoji, dakle, neprekidna borba između ova dva grada. Tu borbu možete prepoznati čitajući Sveto pismo, naročito dakako u Knjizi otkrivenja, ali zapravo već i u Starom zavjetu.

Neprekidni ratovi starozavjetnog izabranog naroda sa svim okolnim narodima, bili su proročanska najava da će i novi izabrani narod - Crkva Božja - imati neprekidne sukobe s vanjskim i unutarnjim neprijateljima: nevjernicima, hereticima, raskolnicima, bezbožnicima...

Iz važnog razloga se Crkva na ovome svijetu naziva vojujuća Crkva (Ecclesia militans).
Stoga nema smisla pristajati na kompromise, naivno misleći da ćemo time izbjeći sukobe. Sukobe ne možemo izbjeći.