90% katolika (mislim općenito na ljude krštene u Katoličkoj Crkvi) ne živi u skladu sa svojom vjerom. Većini se život sastoji od hodanja iz jednog smrtnog grijeha u drugi.
S druge strane, imate onih 10% koji žele živjeti kao pravi vjernici. Paradoks današnje situacije je u tome što često baš oni na kraju gore prođu u vjerskom smislu, nego onih 90% hedonista. Zašto? Jer im se uporno servira modernizam od strane onih koje smatraju svojim pastirima. Što se sve pruža ljudima na raznoraznim "duhovnim obnovama", "susretima", "zajednicama"?
Kakve se sve knjige pojavljuju u vjerskim knjižarama i šire u vjerničku javnost!
Ne mislim ovdje samo na kojekakve "karizmatske" sadržaje, lažna ukazanja, sumnjive "duhovnosti" i slično, već i na knjige najistaknutijih (pokoncilskih) profesora na našim teološkim fakultetima. Njima ljudi vjeruju zbog pozicija koje drže, bez obzira koliko krive bile stvari koje oni piskaraju.
Kad čovjek koji je barem prolistao Denzingera (ili barem Katekizam sv. Pija X.) uzme u ruke knjige pokoncilskih modernističkih "teologa", može se samo zgražati nad onime što tamo vidi.
Ima jedna riječ koja najbolje pogađa srž problema: antropocentrizam.
Modernistima je čovjek - predmet obožavanja! Čovjeka stavljaju u središte svega, tj. njegovo blagostanje na ovom svijetu. Čovjekova prava i dostojanstvo (u čisto zemaljskom smislu). Njihov "novi moral" može se svesti na ovo pravilo: "Sve što doprinosi ovozemaljskoj sreći je dobro, a sve što stoji na putu zemaljskom uživanju i sreći je zlo."
Dakako, izbjegavaju koliko mogu teme koje govore o vječnosti, o nadnaravnome, o drugoma svijetu (raju, paklu i čistilištu). A kad ipak nekim slučajem dođu na te teme, pridaju im tumačenja koja su potpuno suprotna učenjima svetih otaca i stoljetnom nauku Crkve.
Taj fenomen je još 1967. opisao Čedomil Čekada ovim riječima:
"...pod krinkom humanitarnosti i pacifizma, samilosti prema ljudskim bijedama, pomaganja ljudskom društvu, reklamiraju naturalizam; deificiraju čovjeka i ljudska društvena ostvarenja i povlače u sumnju kršćansko shvaćanje grijeha i otkupljenja. Od apostolske prilagodljivosti napravili su lajicizaciju kršćanstva, koja bi od strane Crkve licencirala sve svjetske poroke i duhu svijeta širom otvorila vrata u svetište. Apostolsku aktivnost uzimlju za izliku, da potcijene i zanemare molitvu, sakramentalni život, kršćansku samozataju i askezu."
Ogledan primjer tog antropocentrizma je knjiga Ivana Goluba "Najprije čovjek", koja se pojavila na policama tamo još 1980-ih.
Knjiga je, naravno, izdana bez imprimatura, kao velika većina modernističke literature. A uostalom, to je bilo vrijeme najžešćih sukoba između TDKS-a i hrvatskih biskupa, pa ne znam koji bi biskup dao Golubu imprimatur.
Golub ovdje nastupa kao jedan totalno profanizirani svećenik, gotovo polusvjetovnjak.
Slika koju je stavio na poleđinu knjige prikazuje ga u raskopčanoj košulji.
Sve u stilu pokoncilskog posvjetovnječenja.
Cijela knjiga se zapravo sastoji od prepisivanja "dubokih misli" raznih modernističkih "teologa" (Teilharda de Chardina, Karla Rahnera, Vladimira Truhlara...) i sekularnih ljevičarskih autora poput Ericha Fromma.
U knjizi stvarno nema ničega originalnog. Samo obično kopiranje Golubovih modernističkih uzora sa Zapada.
No, evo jedna točka na kojoj bismo mogli provjeriti njihovu dosljednost.
Golub na jednom mjestu kaže da je homoseksualnost devijacija. To je zapravo prilično blag izraz, s obzirom da je u ono vrijeme u većini eurposkih država (pa tako i u SFRJ) sodomija bila kazneno djelo.
Trebalo bi pitati Goluba što danas misli o tome. Budući da su ovih dana modernisti na Zapadu skrenuli u otvoreno odobravanje sodomije, možda je i Golub promijenio mišljenje. Ipak je on uvijek sluganski slijedio zapadne moderniste (kao i ostali njegovi pajdaši na KBF-u).
Znate i sami da je modernistički "nauk" u neprekidnoj "evoluciji", ili bolje rečeno: prilagodbi (prema svijetu). Nema kod njih nikakvih čvrstih stavova, niti stalnog nauka. Naš narod bi rekao: "Okreću se kako vjetar puše."
A što se tiče ove Golubove knjige, spada u ono: Nepregledno more opasnog materijala.
"Paradoks današnje situacije je u tome što često baš oni na kraju gore prođu u vjerskom smislu, nego onih 90% hedonista. Zašto? Jer im se uporno servira modernizam od strane onih koje smatraju svojim pastirima."
OdgovoriIzbrišiŠto je čovjek bliži lažnoj sekti modernista, to je u većoj duhovnoj opasnosti. Logični zaključak je da je katolik dužan što je više moguće udaljiti se od njih.
U normalnim okolnostima, u Crkvi bi postojao sustav koji budno nadzire teološke profesore, kako bi se osiguralo da oni doista poučavaju pravi nauk Crkve, a ne nekakve svoje "nauke". Takav je sustav Crkva imala prije Drugoga vatikanskog koncila, ali je u pokoncilskim reformama sve ukinuto. Tako da danas praktički nitko ne nadzire profesore (pa oni rade što god žele).
IzbrišiOd običnih vjernika se zapravo uopće ne bi trebalo očekivati da oni sami procjenjuju da li ovaj ili onaj pastir ispravno poučava kršćanski nauk. To nije njihov posao. Vjernici bi trebali imati već unaprijed osigurane pravovjerne pastire. Dužnost je biskupa da im to osiguraju.
Ivan Golub bi se trebao javno ispričati, jer je desetljećima trovao hrvatski narod s modernizmom.
OdgovoriIzbrišiCijeli KBF bi trebao uputiti kolektivnu ispriku zato što su zadnjih 50 godina odgajali svećenike u modernizmu.
De Chardina dr. Ivan Golub u knjizi "Prijatelj Božji" piše da će Crkva jednom proglasiti svetim iako se lomio bi li ostao u njoj, ali lomio ne iz pomodne pobune, nego iz prebujale religioznosti. Mislim da bi bilo zanimljivo antropocentrizam "Najprije čovjeka" usporediti s "Običnim čovjekom" istog autora. Da nije hvalospjeva koje sam o "Običnu čovjeku" čitao, ne bih se usudio reći da me ta knjiga podsjeća na snimku kako dijete jednog mojeg znanca sliku svoju ljubi u zrcalu.
OdgovoriIzbrišiInače, dr. Golub je i pneumatolog, pa je trebao voditi računa ne samo o istaknutim pokoncilskim profesorima nego i o kojekakvim karizmatskim sadržajima, možda uvjetovanima upravo djelovanjem tih profesora. Je li to činio?
Pristajao bi mu i naslov "Najprije pjesnik", iako bi svećenik trebao biti najprije, ili jedino, svećenik. Pada mi na pamet njegov, ali i Čekadin, veliki poštovatelj biskup Perić, također majstor riječi, a i poznatatelj ljudske anatomije (v. njegovu knjigu "Dekalog"), "hrvatski biskup Joyce". Ja jako volim njegovo jezično umijeće (majstorski je sročio npr. nedavnu jubilejsku pohvalu Ivanu Golubu, pogotovo završetak, sastavljen od naslova Golubovih djela), ali odakle mu, u knjizi "Dekalog", to da kršćani, muslimani i židovi, svi priznaju samo jednog Boga, Boga Abrahamova, Boga živih te da ga svaka od tih religija štuje na svoj ljudski i liturgijski način (str. 52., 2. izd.)? U predgovoru toj knjizi on kaže da je na području Svetog Pisma najviše naučio od Williama Barclaya, apstrahirajući mu, doduše, nekatolička tumačenja. A William Barclay bio je evolucionist, vjernik u sveopće spasenje, nevjernik u Marijino djevičansko začeće Isusa, sumnjač u postojanje đavala, u Isusova čudesa, u tjelesno uskrnuće Isusovo, smatrao je da Biblija nigdje ne poistovjećuje Isusa s Bogom... Kako se s takvim učiteljima suprotstaviti i "kojekakvim lažnim ukazanjima"?
M. P.