Što svećenik mora poučiti vjernike?

 

Bl. Pio IX. često je u svojim enciklikama tražio od biskupa i svećenika da posvete posebnu pozornost poučavanju puka.
Papa je bio svjestan da je "neuki vjernik" najlakši plijen za promicatelje onih zala koja su u teškom 19. stoljeću prvi put digla glavu (a koja i nas danas muče) - liberalizam, socijalizam, modernizam itd.


Biskupi moraju točno poučavati narod, kako bi vjernici znali izbjeći liberalnim zamkama.
Tu je vrlo jasan bl. Pio IX. (Quibus quantisque, 20. travnja 1849.):

"...et nobis et vobis atque aliis venerabilibus fratribus totius catholici orbis episcopis summa cura, studio, contentione in primis est allaborandum, ut fideles populi ab venenatis pascuis amoti, atque ad salutaria deducti ac magis in dies enutriti verbis fidei et insidiantium hominum fraudes et fallacias agnoscant, devitent ac plane intelligentes, timorem Domini bonorum omnium esse fontem et peccata atque iniquitates provocare Dei flagella..."

("...i nama i vama i svoj drugoj poštovanoj braći biskupima cijeloga katoličkog svijeta prvenstvena je dužnost da s najvećom brigom, trudom, nastojanjem radimo da vjerni narod, udaljen od otrovne paše i vraćen na spasonosnu [pašu], i tijekom vremena sve više nahranjen riječima vjere, spozna i izbjegne obmane i prijevare ljudi koji ga vrebaju, i da jasno razumije da je strah Gospodnji izvor svih dobara, a da grijesi i opačine izazivaju Božje bičeve [kazne]...")


I malo kasnije, potiče sve pastire da pozovu vjernike na pokoru:

"Iuxta haec non desinant adire cum fiducia ad thronum gratiae, ac publicis, privatisque precibus insistere et fidelibus populis sedulo inculcare, ut omnes ubique poenitentiam agant, quo misericordiam a Deo consequantur et gratiam inveniant in auxillio opportuno."

("Prema tome neka ne prestaju prilaziti s pouzdanjem prijestolju milosti i ustrajati u javnim i osobnim molitvama i vjernom narodu marljivo utisnu [u srce], da svi i svugdje čine pokoru, kojom će zadobiti milosrđe od Boga i pronaći milost u prikladnoj pomoći.")


Dakako, svećenici ne smiju propovijedati što god žele... ili što im padne na pamet.
Od svećenika se očekuje da propovijeda prema Katekizmu Tridentskog koncila. A to izričito zahtijeva i bl. Pio IX. (Nostis et nobiscum, 8. prosinca 1849.):

"...admonendi erunt, ut in suis sive ad pueros sive ad reliquam plebem instructionibus habere ob oculos non omittant Catechismum Romanum, quem ex decreto Tridentini Concilii et s. Pii V immortalis memoriae decessoris nostri iussu editum, alii porro summi pontifices, ac nominatim fel. rec. Clemens XIII cunctis animarum pastoribus denuo commendatum voluit, tanquam ad pravarum opinionum fraudes removendas et veram sanamque doctrinam propagandam stabiliandamque opportunissimum subsidium."

("...neka budu opomenuti, da u svojim poukama bilo djeci bilo ostalom puku, ne propuste imati pred očima Rimski katekizam, koji je izdan po dekretu Tridentskog koncila i odredbi sv. Pija V. našega prethodnika besmrtne uspomene; nadalje i drugi su vrhovni svećenici, a posebno Klement XIII. sretne uspomene, željeli da svim pastirima duša iznova bude preporučen, kao najbolja pomoć za otklanjanje obmana pokvarenih mišljenja, i za promicanje i učvršćenje istinitoga i zdravoga nauka.")


U istoj enciklici, bl. Pio IX. potiče pastire da bez prestanka govore o nužnosti katoličke vjere za spasenje, kako bi tu istinu svi vjernici imali "impressam in animis" ("utisnutu u dušama"):

"Speciatim vero procurandum est, ut fideles ipsi impressum in animis habeant alteque defixum dogma illud sanctissimae nostrae religionis quod est de necessitate catholicae fidei ad obtinendam salutem. Hunc in finem summopere conducit, ut in publicis orationibus fideles laici una cum clero agant identidem peculiares Deo gratias pro inaestimabili catholicae religionis beneficio, quo ipsos omnes clementissime donavit, atque ab eodem misericordiarum Patre suppliciter petant, ut eiusdem religionis professionem in regionibus nostris tueri, et inviolatam conservare dignetur."

("Posebno treba brinuti, da sami vjernici imaju utisnutu u dušama i visoko postavljenu onu dogmu naše presvete vjere koja govori o nužnosti katoličke vjere za postizanje spasenja. Za tu svrhu puno koristi, da u javnim molitvama vjernici laici zajedno s klerom neprestano zahvaljuju Bogu za neizmjernu povlasticu katoličke vjere, koju je svima njima milostivo darovao, i da od istog Oca milosrđa ponizno mole, da se udostoji tu ispovijest vjere braniti u našim krajevima i sačuvati ju neokaljanu.")

Bl. Pio IX. je tražio od svećenika da poučavaju vjernike i o važnosti sv. mise. I tu posebno trebaju biti usredotočeni na propicijatorni karakter misne žrtve.

Kaže bl. Pio IX. (Singulari quadam, 9. prosinca 1854.):

"Hortandi sunt, ut quanta sit divinae hostiae virtus ad propitiandum Deum, et flagitiorum poenas avertendas frequenter explicent fidelibus, ut iisdem salutari Missae sacrificio religiose adesse, uberesque ex illo fructus percipere studeant."

("Treba ih poticati, da često objašnjavaju vjernicima kolika je snaga božanske žrtve da umilostivi Boga i odvrati kazne za grijehe; da toj spasonosnoj misnoj žrtvi pobožno prisustvuju i trude se da iz nje prime obilne plodove.")