Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih"

Zašto pokora? 
Zato jer, kako veli prorok Izaija Židovima, a to vrijedi dakako za sve ljude: "Opačine vaše rastavljaju vas s Bogom vašim. Grijesi vaši zaklonili su lice Njegovo od vas da ne čuje." (Iz 59, 2)
A što je čovjek ako se Bog odvrati od njega?
Ništica u naravnom redu, a ništica, ako se tako smije reći, još više u vrhunaravnom redu. Riba bez vode mora uginuti. A kud više čovječanstvo bez Boga mora propasti kad u njemu, prema riječima apostola, živimo, mičemo se i jesmo. (Dj 17, 28)
A kako će se uvrijeđeni Bog obratiti opet milostivim pogledom prema grešnom čovjeku, ako taj ne pokaže ni trunka kajanja za svoje grijehe, ako ni ne misli na pokoru?
I zato je pokora bitan sadržaj poruka Božjih čovječanstvu, počam onamo od raja zemaljskoga do naših dana, a tako će biti i do konca svijeta. Hoćete li se uvjeriti u to?
Otvorite samo malo stranice Svetoga pisma!
Što je drugo nego zahtjev pokore, kada je Bog, istina, oprostio Adamu i Evi njihov grijeh i nije ih upropastio kao (pale) anđele, ali im govori i naviješta neizbježnu sudbinu: "Mnoge ću ti muke zadati (govori Evi) kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu... "
A Adamu: Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: "ne smiješ jesti s njega", to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer prah si i u prah se vraćaš. (Post 3, 16-19).
Zar nije to pokora?
I te kakva pokora za Adama i Evu! I vršili su je do smrti.

Što je bio glavni sadržaj svih propovijedi onih velikih starozavjetnih proroka ako ne upravo pokora?
Zar nije najvažnija svrha velikog Izaije proroka da knezove izraelske, kraljeve njihove, ratnike njihove, djevojke, muževe, žene, jednom riječju sav narod da gane na pokoru naviještanjem kazna Božjih za njihove zločine?
Knezove i kraljeve opominje da vrše pravdu prema svima, napose sirotama; vođe opominje da ne zavode narod na zlo, nego da mu prednjače dobrim primjerom; djevojke da ne upropašćuju sebe i druge svojom bezbožnom modom.
Što je svrha tolikim govorima velikoga svetoga proroka Jeremije, ako ne pokora naroda izraelskoga koji se grijesima svojim potpuno otuđio Bogu svome? I da ga je taj jadni narod kojom srećom poslušao, ne bi bile poskidane glave njegovim grešnim knezovima kad ih je uhvatio Nabukodonosor kralj, ne bi posljednji njihov kralj morao gledati svojim očima, kako mu Nabukodonosor kolje sve sinove pred njegovim očima, kako mu sve žene odvodi u ropstvo, a njemu prije izvadi oči, da pođe u Babilon, a ipak ga više ne vidi, kao što je prorekao prorok.
Što je bio glavni cilj i svrha skoro svih propovijedi velikoga Ezekiela proroka, nego ganuti na pokoru tvrda srca zarobljenih Judejaca? Za čim drugim idu i svi ostali proroci, kao što su Ilija prorok, kao što je Joel prorok... i toliki drugi?

(A. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str.130.-131.)

                                                  O načinima pokore

Danas vam želimo ukratko pokazati načine pokore, kako nam ih prikazuje Sveto pismo i povijest sv. Crkve u ove dvije tisuće godina.
Ona može biti izvanjska ili unutarnja. Ona se može vršiti ili za svoje vlastite grijehe ili za grijehe naših bližnjih.
Ona se može odabrati ili vlastitom slobodnom voljom, ili može biti nametnuta od Boga, a čovjek je ponizno primi iz ruke Božje.
Bila ona koje god vrste, ako se pravilno vrši, uvijek je velika i sveta stvar u očima Božjim.

Svi znate da je Bog biće svemoguće i da nema te sile, koja bi Njega mogla prisiliti na bilo kakvu promjenu Njegove svete odluke što ju je zasnovao.
Pa ipak, pred nečim, kao da se i Bog mora sagnuti. Što je to?
"Srca skrušena i ponizna ne ćeš prezreti, o Bože!" (Ps 50, 19), rekao je veliki pokornik kralj David, nakon što je teško sagriješio, ali se i iskreno pokajao, i na neki način još do današnjega dana vrši pokoru po onom divnom psalmu, "Smiluj mi se, Bože", što ga je ispjevao nakon svoga grijeha.

O, kad bi svi ljudi bili svjesni kako je divna i velika stvar u očima Božjim pokora!...
Pogledajmo barem u najkraćim crtama vrste pokore, da se oduševimo za njih i dademo slavu Bogu, a pribavimo spas dušama svojim i naših bližnjih.

Rekli smo da pokora može biti izvanjska ili unutarnja. Dobra je i jedna i druga, ali je vrjednija unutarnja.

Izvanjske su, primjerice, bile pokore za Adama i Evu: porođajne boli kod Eve, trnje i korov koji su nicali usprkos njihovu trudu i muci, znoju i umoru, koji je slijedio njihov rad da si priskrbe potrebno za život...
Izvanjska je pokora bila za sv. Ivana Krstitelja npr. boravak u pustinji, bez pravoga stana, bez pravoga odijela, bez prave hrane, bez kreveta i tolikih drugih udobnosti što ih pozna ljudski život.

Izvanjska je pokora za sv. Pavla Pustinjaka ili Antuna bio boravak u pustinji bez ikakve ljudske udobnosti, a uz mnoge neugodnosti, kao što su žeđ, glad, studen, vrućina.

A onda, ako prođemo samo letimično povijest Crkve, naći ćemo nebrojene primjere izvanjskih pokora kod velikih svetaca i svetica Božjih. Kod jednih strašno bičevanje, čak svakodnevno, kao kod bl. Heinricha Susoa, kod drugih stajanje desetljećima na stupu, na suncu i studeni, vjetru i tišini, danju i noću, kao sv. Simeon Stilit.
Neki su nosili na glavi krunu trnovu po primjeru Isusovu, neki su se mjesecima izlagali ubodima komaraca, kao sv. Makarije Pustinjak, neki je klečao na golim koljenima po čitave sate svaki dan u molitvi, neki si nisu priuštili više od jednog sata sna, neki su se dali zazidati u tijesnu ćeliju i tu su živjeli do smrti, kao sv. Abraham Kidunaja, neki su se znali prodati za roba da spase iz ropstva bližnjega, kao što je učinio sv. Paulin biskup, neki nisu nikada kušali mesa u životu, neki nisu nikada pili vina, neki su hodali bosi cijeli život.
Samo Bog zna sve te brojne izvanjske pokore što su ih činili sveci i svetice Božje kroz stoljeća.

Ali, je li sve to vrjednije od unutarnje pokore?

Velika je pokora za sv. Vinka Paulskoga bila što je punih šest godina bio ozloglašen pred svijetom kao tat, a bio je potpuno nevin. Ali on je šutio, sve dok Bog nije pokazao njegovu nevinost i pravoga tata.

Velika je pokora za sv. Franju Saleškoga, čovjeka sklona srdžbi, bila da se nikada ne da zavesti na čin srdžbe.

Velika je pokora za sv. Ivana de La Sallea bila biti optužen i osuđen kao prevarant, a biti potpuno nevin. Ali on je strpljivo snosio svoju bol, dok se Bogu nije svidjelo da prokaže pravoga krivca.

Samo još jedan mali primjer unutarnje pokore. Sv. Mala Terezija piše kako ju je snašla napast da pita svoje poglavarice o dojmu što ga vrijedni duhovnik samostana ima o njezinu duševnom stanju. Znatiželja zna biti silna napast. Pa ipak je svetica odrezala tu napast riječima: "To je znatiželja, i ja ne ću ništa učiniti da saznam za taj sud svoga duhovnika. Ako Bog to hoće, On će to već otkriti."
I nikada nije pitala.

Vidite u očima svijeta možda sitnu stvar, ali veliku u očima Božjim, jer Bog ima drugo mjerilo nego ljudi.
A sad si sami možete bar približno predočiti, koliko se tisuća prilika za takvu unutarnju pokoru pruža čovjeku svaki dan i gotovo na svakom koraku."

(A. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str. 136.-138.)

                                         ''Pokora, pokora, pokora!''

Tri puta je Presveta Bogorodica ponovila svetoj maloj Bernardici potrebu pokore. Tri puta je i ova odabranica Božja, kao što smo rekli, sa suzama u očima ponovila Bogorodičine riječi okupljenu mnoštvu. Pravo je da se po treći put i mi vratimo na ovu temu, jer je od najveće važnosti u ljudskome životu, kao što ste vidjeli iz onih riječi Spasiteljevih Židovima: ''Ako ne budete pokore činili, svi ćete slično izginuti!'' (Lk 13, 3)

Pretprošli puta smo govorili kako potrebu pokore toliko naglašava Sveto pismo i čitava povijest Crkve, da bi bio ili lud ili skroz propao čovjek koji bi se usudio poricati njezinu potrebu. Prošli puta smo govorili o vrstama pokore, kako su je kroz vjekove vršili sveti ljudi od svoje volje ili im ju je nametala ljubezna providnost Božja, bilo za njihove osobne grijehe, bilo za grijehe drugih, bila to unutarnja ili vanjska pokora. Danas vam pak želimo progovoriti o uspjehu i koristi pokore, koja je tako velika i divna da bi je ljudi morali prihvatiti kao najveći dar iz ruke Božje, a ne bježati od nje kao od najvećega zla.

1. Prva korist pokore jest da je ona naisigurniji put odvraćanja kaznenih sudova Božjih od nas, koji nam prijete radi naših grijeha. Nemojte misliti da mi to samo onako kazujemo. To nas uči Opći crkveni sabor u Tridentu. A taj je Opći crkveni sabor našao kao dokaz tome obilje primjera u Svetom pismu. 

Mi ćemo samo nekoliko njih staviti pred oči. Za kralja izraelskoga Ahaba Sveto pismo kaže izričito da ''nikada nije bilo čovjeka koji bi se tako kao Ahab dao na to da čini što se nije dopadalo Gospodu.'' (1 Kr 21, 25). Grijeh je počinio kad je unatoč zabrani Božjoj u zakonu Mojsijevu uzeo sebi za ženu zloglasnu Izabelu, kći sidonskoga kralja Etbaala, čovjeka ubojice i poganskoga svećenika. Pod vladavinom Ahabovom, a na Izabelina podjarivanje, poubijana je na stotine proroka Gospodnjih u njegovu kraljevstvu, sagrađeni su hramovi poganskom bogu Baalu i Ašeri, bludništvo je cvalo u zemlji i po štovanju te božice, nasilja svake vrste bila su svaki dan na redu. Među ostalim kralj je na nagovor te Izabele dao ubiti pravednika Nabota kako bi sebi prisvojio, protiv svakoga prava, njegov vinograd. Pa što vidimo? Kad je ubijen Nabot po Izabelinu nalogu, a Ahab pošao prisvojiti vinograd Nabotov, izlazi mu u susret sveti prorok Ilija i naviješta mu kaznu Božju: ''Psi će prožderati Izabelu na polju jizreelskom, a tko od Ahabova roda umre u gradu, toga će psi prožderati, tko umre vani u polju, toga će izjesti ptice nebeske!'' Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije, kaže Sveto pismo, haljine svoje, oko gologa tijela stavi pokorničku haljinu i postio je. On je dapače spavao u odjeći pokorničkoj i zabrinut se povlačio naokolo (1 Kr 21,27). I tko bi vjerovao? To je bila samo sjena prave pokore, pa ipak Bog na taj trunak pokore smjesta mijenja svoju odluku, pa on reče proroku Iliji: ''Vidiš li kako se Ahab ponizuje preda Mnom? Pa stoga neću pustiti ovu nesreću za života njegova. Istom za sina njegova pustit ću ono zlo na kuću njegovu'' (1 Kr 21, 28 29). Kamo sreće da je Ahab ustrajao u toj pokori i da je njoj dodao još barem nešto dobre volje, Bog se sigurno ne bi bio dao nadmašiti u velikodušnosti i milosrđu ni od ovako grješnoga stvora kakav je bio Ahab. ''Ali, kao što se svinja, koja se okupala, opet valja u kaljuži, a pas povraća na bljuvotinu svoju'' (2 Pt 2, 22), kaže sv. Petar, tako se i ovaj mizerni vladar vratio k svome grješnom životu i žalosno svršio. Bog je ipak za ono malo pokore ostao kod svoje riječi i zlo kojim mu je zaprijetio nije pustio na njega za njegova života.

Čuli ste, kakvo je strahovito zlo zaprijetilo gradu Betuliji. Holoferno je s ogromnom vojskom opsjeo grad, žeđa je morila stanovnike, pogibija ili barem žalosno ropstvo bila je neizbježna sudbina svega stanovništva. A ipak? Ne, nego najsjajnija pobjeda uz nečuveni plijen koji im je pao u ruke. Tko je izveo tu čudesnu promjenu? Pokora svete udovice Judite, kao što smo već prošli puta spomenuli. Dok su sve starješine i poglavari narodni izgubili glavu, ona ih kori i stavlja pred oči veliku istinu: ''Gospod je strpljiv. Zato ćemo se pokajati i sa suzama moliti oproštenje od njega. Bog ne prijeti kao čovjek. Zato ćemo se poniziti pred njim i ponizna duha služiti mu i plačući moliti Gospoda, kako bi nam po svojoj volji iskazao milosrđe svoje da se mognemo isto tako podičiti poniznošću svojom, kao što se srce naše dalo smesti ohološću njihovom'' (Jdt 8, 14). Događaji su pokazali da je Judita imala pravo, a ne starješine i poglavari narodni, a njezina pokora bila je jača od četvrtmilijunske vojske neprijateljske.

Čuli ste, kakva je strahovita pogibelj zaprijetila narodu židovskom u za vrijeme Asvera, perzijskoga kralja, a na nagovor bezbožnog Amana. Imali su biti istrijebljeni u jedan dan do posljednjega čovjeka. U zadnji se čas sudbina promijenila. Tko ju je promijenio? Pokora svete kraljice Estere. Ona je na žalosnu vijest o dekretu uništenja svoga naroda poručila Mardoheju i svim Judejcima u glavnom gradu Suzi: ''Idi i skupi sve Judejce što se nalaze u Suzi, postite za me, tri dana i tri noći ništa ne jedite i ne pijte! I ja ću sa svojim sluškinjama postiti. Onda ću otići kralju... '' (Est 4, 16), to jest izmoliti milost. I uspjela je. Narod je njezin bio spašen, a na vješala otišao Aman, začetnik toga zla.

David je počinio preljub i ubojstvo nevinoga čovjeka. Grijeh to strašniji što ga nije počinio običan čovjek, nego najmoćniji i najslavniji kralj tadanjega vremena. Pa ipak? Čim je prorok Natan po nalogu Božjem navijestio kralju njegov zločin i kaznu koju Bog kani izvršiti nad njim, David je iz punine srca zavapio: ''Sagriješih Gospodu!'' Mali čin pokore, ali duboke i iskrene pokore. I već mu u isti mah prorok u ime Gospodnje progovara: ''I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti'' (2 Sam 12, 13).

Petar je sa zakletvom zatajio Krista Gospodina u onoj noći, kad su Isusa uhitili. Počinio je težak grijeh, višestruki grijeh, jer je tu zataju uz zakletvu ponovio nekoliko puta. Ali, tek što su se suze pokajnice počele kotrljati niz njegovo lice, Isus sve oprašta. I ne samo oprašta, nego toga istoga Petra malo kasnije nakon uskrsnuća postavlja vrhovnim poglavarom čitave svete Crkve, govoreći mu: ''Pasi jaganjce Moje, pasi ovce Moje!'' (Iv 21,17).

Nije prazna riječ što govori opći crkveni Sabor tridentski: ''Kao najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih smatralo se u svako vrijeme u Crkvi Božjoj da čovjek u pravom pokajničkom osjećanju vrši djela pokore. Za kršćanina pridolazi daljnji razlog k tomu što po zadovoljštini postajemo slični Gospodinu Isusu Kristu, koji je činio zadovoljštinu za grijehe naše ... Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime trpjeli.''

2. Čuli ste evo odmah i drugu korist pokore. Ona nas čini sličnima našem božanskom Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu. On nije nikada počinio grijeh. A ipak je vršio strahovitu pokoru cijeloga svoga života. Sjetite se betlehemske štalice! Sjetite se bijega u Egipat! Sjetite se života u Nazaretu, u siromaštvu i mučnom radu do tridesete godine! Sjetite se njegova posta četrdeset dana u pustinji! Sjetite se njegovih neprospavanih noći u molitvi za nas grješnike! Sjetite se što je trpio tri godine od farizeja, saduceja i drugih! Sjetite se što je prepatio na Maslinskoj gori, u dvorištu velikih svećenika kad je bio uhićen, u sudnici Pilatovoj, u palači Herodovoj, na križnom putu, na Golgoti!

Kakve god pokore činimo, sve je to samo nasljedovanje Isusa Krista, koji je prije nas trpio, nevin i samo radi nas. A ima li veće časti, nego biti sličan Kristu Gospodinu?

Zato su svi sveti ljudi, kad su trpjeli, primjerice siromaštvo i oskudicu, imali oči uprte u Krista Gospodina. Onda su slični Isusu. Kad je Papa ponudio sv. Klari Asiškoj da će olakšati veliko siromaštvo njoj i njezinim duhovnim kćerima, svetica je to odmah otklonila riječima: ''Sveti Oče, nikada ni za sav svijet ne bih se htjela odreći sličnosti s Kristom Gospodinom, koji je radi nas postao siromašan.''

Bilo da nas kleveću, bilo da trpimo siromaštvo, bilo da podnosimo druge kakve boli, bilo da nas progone, bilo što mu drago, sve te pokore čine nas sličnima našem božanskom Uzoru, Isusu Kristu, što je najveća čast za čovjeka.

3. Ali nemojte misliti da Bog u nagradi za pokoru ostaje samo kod toga. Čuli ste što kaže sveti crkveni Sabor tridentski: ''Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime zajedno trpjeli.''

A znate li što znači ta buduća proslava? Ni više ni manje nego život vječni. Život vječni, za koji kaže sv. Pavao: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima koji njega ljube.'' (1 Kor 2,9) A ljubav se dakako ne dokazuje praznim riječima, nego pokorničkim djelima, patnjama i mukama za svoga Boga na ovome svijetu. Kakva je ta naša buduća proslava, možete donekle predstaviti riječima sv. Petra Alkantarskog, jednoga od najvećih pokornika što ih poznaje Crkva. Poslije smrti ukaza se velikoj sv. Tereziji u rajskoj slavi i reče: ''Blažena pokora koja mi je pribavila takvu krunu slave u nebu!''

Evo, dragi vjernici, u kratkim crtama što znači poziv Majke Božje u Lurdu: ''Pokora, pokora, pokora!''? Nikada nije ponestalo niti će ponestati plemenitih duša koje će i te kako rado slijediti poziv svoje nebeske Majke, jer znaju dobro ako je drvo pokore gorko i mučno, plod je toga stabla izvanredno slastan, kao što dokazuju riječi apostola Pavla: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo što je Bog pripravio onima koji Njega ljube.''

Rekli smo da je uvijek bilo i bit će takvih plemenitih duša koje se i te kako rado odazivaju zovu Majke Božje. Evo samo malen primjer iz godine 1956. Zrakoplovni pukovnik španjolske vojske Manuel Aleman da la Sota živio je u sretnom braku sa svojom suprugom, dakako ne u kakvom god, nego pravom kršćanskom braku koji poštuje zakone Božje. I gledajući ovaj žalosni svijet koji luta daleko od Boga, a i u želji da usavrše i sebe što više u kršćanskom životu, dogovorno su se sporazumjeli da će ona stupiti u samostan, a on se posvetiti Bogu u svećeničkoj službi. I rečeno - učinjeno! Supruga je stupila u najstroži red, Red karmelićanki Majke Božje u samostanu Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je rođena sv. Terezija Velika. Suprug, zrakoplovni pukovnik, pošao je na studij teologije i 1956. služio svoju prvu misu u prisutnosti mnogih prijatelja i osoba iz javnoga života. Gdje? Upravo u kapeli samostana Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je njegova supruga živjela kao redovnica u najstrožoj pokori, prema pravilima karmelskoga reda. Nakon svršene mise uslijedio je mladomisnički blagoslov. Prva ga je primila, dakako iza rešetaka samostanskih, njegova dobra supruga, a onda svi ostali prisutni.

Rekli smo da nikada nije nestalo niti će nestati plemenitih duša koje slijede poziv nebeske Majke: ''Pokora, pokora, pokora!'' Odazvao se njezinu pozivu i ovaj, nekad, bračni par. Čine pokoru i za sebe i za tolike druge ljude: jedno kao svećenik, drugo kao redovnica strogoga reda. Ne bismo li njihov primjer slijedili i mi, svaki na svoj način, prema zvanju, u koje nas je pozvao i stavio dobri Bog? Hoćemo! To neka bude naša tvrda odluka na poziv naše nebeske Majke prigodom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja. Koristit ćemo u prvom redu sebi, a onda i svome narodu i svojoj domovini. Pokora - to je u ovome času i najveći patriotizam!