Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

Prigodom čitanja župne statistike na Staru godinu, opet su se mnogi župnici u Hrvatskoj požalili na prilično porazne brojke u hrvatskim župama. Poznata je činjenica da je broj sprovoda znatno veći od broja krštenja, tj. da je broj umrlih daleko veći od broja rođenih.

No, ima još zabrinjavajućih brojki. Podatak o broju nezakonite djece, tj. djece koja su rođena izvan kršćanskog braka, govori o konstantnom rastu broja ljudi koji javno žive u stanju smrtnog grijeha. Ali, ne samo da se ništa ne poduzima za suzbijanje raširene bludnosti i ostalih opačina u društvu, nego se govori o "inkluzivnosti" i "prihvaćanju", što samo doprinosi daljnjem urušavanju osnovnog morala u narodu.

Međutim, čitajući župne statistike mnogi su se najviše požalili na okolnosti u kojima njihovi župljani umiru. Velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih.

Što je uzrok ovog problema?
Zašto ovi podaci ne zabrinjavaju današnjeg vjernika? Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

To je zapravo dio šireg pitanja: Zašto se ljudi ne brinu za spasenje svoje duše?

Jedan od uzroka je, svakako, izrazito loša vjerska pouka koju prolaze postkoncilski vjernici. Kako će se netko brinuti za spasenje svoje duše, ako ga nitko nikada nije učio da bi se trebao brinuti za spasenje svoje duše?
Poznato je da je nakon Drugoga vatikanskog koncila propovijedanje o četiri posljednje stvari (smrti, sudu, raju i paklu) postalo iznimno rijetko i "razvodnjeno".

Razlike između modernih katekizmama i tradicionalnih katekizama toliko su velike, da je o njima suvišno i govoriti.

No, ovaj problem se odražava i na područje kanonskog prava i liturgije. Pogledat ćemo samo neke detalje u kojima se jasno vidi razlika između tradicionalnih odredaba i modernih koncepcija.

1) Razlike između tradicionalnog kanonskog prava i novog kanonskog prava

Tradicionalno kanonsko pravo, koje je kodificirano u Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, izričito propisuje da je vjernik dužan primiti svetu pričest u smrtnoj opasnosti.
Naime, Zakonik iz 1917. određuje u kan. 864. § 1.:

"In periculo mortis, quavis ex causa procedat, fideles sacrae communionis recipiendae praecepto tenentur."

("U smrtnoj opasnosti, bez obzira na to iz kojeg uzroka dolazila, vjernici su po zapovijedi dužni primiti svetu pričest.")

A sad pogledajte kako je odredba izmijenjena u postkoncilskom Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine (kan. 921. § 1.):

"Christifideles qui versantur in periculo mortis, quavis ex causa procedenti, sacra communione per modum Viatici reficiantur."

("Neka se Kristovi vjernici koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, bila ona posljedica ma kojeg uzroka, okrijepe svetom pričešću kao popudbinom.")

Kao što vidite, nova odredba izgleda više kao preporuka nego kao stroga zapovijed. Uklonjene su riječi tradicionalnog zakona "praecepto tenentur" ("obvezni su po zapovijedi", "dužni su po zapovijedi").

Kako se ova promjena vidi u praksi?
Vjernici prije II. vatikanskog koncila brinuli su se daleko više od modernih vjernika o pitanju sakramenata umirućih, i to upravo zato što su im svećenici s propovjedaonice govorili: "Vi ste dužni (i po božanskom zakonu i po crkvenom zakonu) primiti svetu pričest u slučaju smrtne opasnosti."
Podrazumijevalo se samo po sebi da su dužni obaviti i sakramentalnu ispovijed, jer je pričest bez ispovijedi bila nezamisliva.

Teolozi su jasno obrazlagali da je ovo zapovijed koja obvezuje pod teški grijeh (teška zapovijed). To znači: ako netko vlastitom krivnjom propusti izvršiti tu zapovijed, samim time počinio je novi teški grijeh.

Na primjer, pogledajmo kako kanonski pravnik i moralni teolog Dominik Prümmer piše o ovoj temi u svojem djelu Vademecum theologiae moralis (str. 630.-631.):

 

U vremenima dok su se svećenici obrazovali u ovom duhu, imali su više motiva da se brinu o pitanju kako umiru vjernici.
Ipak, za prosječnog vjernika, glavni kontakt s vjerskim istinama događa se na liturgiji. Zato je posebno važno vidjeti kako liturgija opominje čovjeka da se brine za spasenje svoje duše.

2) Razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije

Gospodin kaže u Evanđelju: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." (Mt 10, 28)

Jedan od glavnih razloga zašto se mnogi ljudi ne brinu o spasenju svoje duše jest to što ne razmišljaju o paklu. A zašto ne razmišljaju? Zato što im nitko ne govori o toj temi. Na novoj liturgiji se vrlo rijetko može čuti nešto o paklu. To nije slučajnost. U postkoncilskoj liturgijskoj reformi iz liturgijskih su knjiga sustavno uklonjena mjesta koja govore o paklu. 

U tom pogledu, razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije su vrlo duboke. Ove razlike vide se i u čitanjima i u liturgijskim molitvama. Navest ću samo neke primjere.

Na blagdan sv. Mihaela Arkanđela (29. rujna) i blagdan sv. Anđela čuvara (2. listopada) u tradicionalnom rimskom obredu čita se iz Evanđelja po Mateju 18, 1-10:

U ono vrijeme, pristupe učenici k Isusu i upitaju ga: Što misliš, tko je najveći u nebeskom kraljevstvu? Isus nato pozva jedno malo dijete, postavi ga pred njih i reče: Zaista, kažem vam: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo. Dakle, tko se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u nebeskom kraljevstvu. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. A tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bilo bi mu bolje da mu se oko vrata objesi mlinski kamen i da potone u morskoj dubini. Jao svijetu od sablazni! Potrebno je, naime, da dolaze sablazni, ali jao onom čovjeku po kojemu dolazi sablazan! Ako te sablažnjava tvoja ruka ili tvoja noga, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te sablažnjava tvoje oko, iskopaj ga i baci od sebe. Bolje ti je s jednim okom ući u život, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.

U novom obredu kod blagdana sv. Anđela čuvara iz ovog evanđeoskog odlomka izrezan je dio koji sam gore podebljao. Naime, čitanje u novom obredu donosi početni dio (Mt 18, 1-5), a zatim izostavlja Mt 18, 6-9, pa završava s rečenicom Mt 18, 10. Tako da u novom obredu navedeno evanđelje ovako glasi:

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima."
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."

Kao što možete vidjeti, liturgijski reformatori uklonili su iz evađelja blagdana sv. Anđela čuvara onaj dio koji govori o sablazni, kaznama za grijehe, o paklu i paklenom ognju.

No, ako se u novom lekcionaru ipak mogu pronaći dani (iako rijetki) u kojima čitanja spominju pakao, isto se ne bi moglo reći za same misne molitve.

U novom misalu nema ni jedne jedine molitve u kojoj je spominje pakao. Drugim riječima, namjerno su uklonjene (ili izmijenjene) sve tradicionalne molitve u kojima se spominje pakao.

Najbolji primjer je zborna molitva na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca.
U tradicionalnom rimskom obredu zborna molitva blagdana sv. Nikole ovako glasi:

"Deus, qui beatum Nicolaum Pontificem innumeris decorasti miraculis: tribue, quaesumus; ut ejus meritis et precibus a gehennae incendiis liberemur. Per Dominum."

("Bože, koji si blaženog Nikolu biskupa ukrasio nebrojenim čudesima, podaj, molimo, da se njegovim zaslugama i molitvama oslobodimo od plamenova pakla. Po Gospodinu.")

U novom obredu je molitva u cijelosti izmijenjena, tako da glasi (prema II. hrvatskom izdanju novog misala, Zagreb, 1980., str. 586.):

"Gospodine, tvome se milosrđu žarko utječemo: zagovorom svetog biskupa Nikole čuvaj nas od svih opasnosti života da bez zapreke idemo putem spasenja. Po Gospodinu."

Razlike su posebno vidljive u misi za pokojne i obredima sprovoda. U tradicionalnoj misi za pokojne u himnu Dies irae, koji govori o Sudnjem danu, govori se o osuđenicima kao "flammis acribus addictis" ("predanima žestokim plamenovima"). U ofertoriju Crkva moli Gospodina da izbavi duše "de poenis inferni et de profundo lacu" ("od kazna pakla i dubokog bezdna"). 

Na dan smrti ili sprovoda svećenik moli u zbornoj molitvi za dušu pokojnika da "ne podnosi kazne pakla, nego posjeduje vječne radosti" ("ut... non poenas inferni sustineat, sed gaudia aeterna possideat").

U Oficiju za pokojne, kao i u samom obredu sprovoda, koristi se zaziv:

℣. A porta inferi.
℞. Erue, Domine, animam ejus (animas eorum).  

℣. Od vrata paklenih.
℞. Izbavi, Gospodine, dušu njegovu (duše njihove).

No, najpotresniji su vapaji iz Oficija za pokojne u responzoriju nakon VII. čitanja:

Oficij u molitveniku sv. Ivana Bosca Opskrbljeni mladić

 
Kako snažno djeluju na savjest čovjeka riječi: "in inferno nulla est redemptio" ("u paklu nema otkupljenja"). Ove riječi čovjeku jasno daju do znanja da mora sve učiniti kako ne bi došao u vječne muke u paklu. Upozoravaju ga da ne protrati uzalud svoje vrijeme na ovom svijetu, nego da ga iskoristi za spasenje svoje duše.

Kada bi se danas u svim našim župama koristili tradicionalni obredi, siguran sam da bi se vjernici puno više brinuli za svoje spasenje. Možda onda ne bilo toliko ljudi koji umiru bez sakramenata.