U zadnja dva teksta vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da je katolička vjera jedina prava vjera dokazivanjem da su ostale religije lažne, tj. da nemaju obilježja prave religije. Sada se postavlja pitanje kako bi se katolici trebali odnositi prema drugim religijama.
Pitanje je, dakako, prije svega upućeno predstavnicima državnih vlasti. Što učiniti ako se na tvojem teritoriju pojavi znatan broj pripadnika drugih religija?
Stadler daje odgovor na temelju tradicionalne katoličke teologije i vjekovnog crkvenog učiteljstva. Znamo da se taj odgovor ne sviđa modernistima i "progresistima". Znamo da se ne sviđa liberalima: onima koji traže "slobodu" i "jednakopravnost" svih religija, tj. izjednačavanje istine i zablude.
Nećemo se danas previše ostvrtati na njihove prigovore, nego ćemo mirno iznijeti Stadlerovo klasično obrazloženje katoličkog stajališta o toleranciji.
Jasno je da vi ne možete prisiliti poganina da primi krštenje ili prihvati pravu vjeru. No, isto tako, ne možete se ni ponašati kao je poganstvo dobro, ili kao da je to sasvim prihvatljiv način života.
Ili, da se ovako izrazimo: Ponekad morate podnositi prisutnost nevjernika na nekom području (jer bi drugačije postupanje moglo izazvati još veće probleme), ali nikada ne možete odobravati njihove zablude i nevjeru.
Zato se u tradicionalnoj katoličkoj teologiji razlikuju pojmovi: teološka tolerancija i građanska tolerancija.
Najjednostavnije rečeno, teološka (vjerska) tolerancija bila bi tolerancija prema zabludama i krivim naucima kao takvima, dok bi građanska tolerancija bila tolerancija prema osobama koje drže zablude (kao osobama, kao ljudima). Drugim riječima: prva je tolerancija prema grijehu, a druga je tolerancija prema grešniku.
Tolerancija prema zabludama kao zabludama apsolutno je neprihvatljiva.
O toj teološkoj ili vjerskoj toleranciji Stadler ovako govori (str. 239.):
"Exinde sequitur, tolerantiam sic dictam theologicam impiam esse et absurdam. Duplex scilicet tolerantismus secernitur: civilis et religiosus. Tolerantia theologica sive religiosa est error eorum, qui putant, etiam extra catholicam Ecclesiam in alia religione vel ecclesia aeternam salutem obtineri posse. Hanc tolerantiam affirmamus esse impiam et absurdam."
("Odatle slijedi da je takozvana teološka tolerancija bezbožna i apsurdna. Naime, razlikuje se dvostruki tolerantizam: građanski i vjerski. Teološka ili vjerska tolerancija jest zabluda onih koji misle da se i izvan Katoličke Crkve, u drugoj religiji ili crkvi, može postići vječno spasenje. Potvrđujemo da je ova tolerancija bezbožna i apsurdna.")
Dakle, dogma Extra Ecclesiam nulla salus ima izravan utjecaj na crkveni nauk o odnosu države prema religiji.
Stadler objašnjava da je Crkva nužno netolerantna prema svakoj zabludi, pa zato ne može prihvatiti vjersku toleranciju:
"Nam tolerantia religiosa est contra Dei veritatem, sapientiam et justitiam; contra revelationis et Ecclesiae finem; contra rationem ipsarum veritatum religiosarum, quae omnem errorem excludunt; contra intellectus nostri naturam, qui tum veritatem cognoscere tum relate ad veritatem cognitam nullo modo indifferens esse potest. Ecclesia a seipsa, a Christo et veritate descisceret, simulque negaret, esse unum Dominum, unam fidem, unum baptisma, si tolerantiae religiosae assentiretur. Sciens enim, se originem trahere a Deo, suasque veritates esse infallibiles, necessario intolerans est erroris, qui Deum privat honore, hominem vero abducit ad nequitiam. Ideo numquam licuit errori ab Ecclesia proscripto patrocinari neque directe neque indirecte."
("Naime, vjerska tolerancija jest protivna Božjoj istinitosti, mudrosti i pravednosti; protivna je objavi i svrsi Crkve; protivna je načelu samih vjerskih istina, koje isključuju svaku zabludu; protivna je naravi našega razuma, koji može i spoznati istinu, i u odnosu na spoznatu istinu nipošto ne može biti indiferentan. Kada bi pristala na vjersku toleranciju, Crkva bi se odmetnula sama od sebe, od Krista i istine, te zanijekala da postoji samo jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje. Naime, [Crkva] znajući da izvodi svoje podrijetlo od Boga i da su njezine istine nepogrešive, nužno je netolerantna prema zabludi, koja Boga lišava časti, a čovjeka odvodi u pakost. Zato nikada nije bilo dopušteno braniti zabludu, koju je Crkva zabranila, ni izravno ni neizravno.")
Treba dobro razlikovati ovu vjersku toleranciju od građanske tolerancije, koju država može pokazati prema pripadnicima drugih religija.
Stadler ovako definira i određuje građansku toleranciju:
"Tolerantia civilis publica sive politica est licentia seu facultas, quam princeps vel respublica alienae religionis asseclis permittit, ut religionem suam publice profiteri et exercere possint. Professio religionis falsae est semper mala, quae quidem potest quandoque ab iis, qui praefecti sunt rebus publicis, permitti, ne majora sequantur mala, nunquam tamen approbari. Ad rem S. Thomas (Sum. II. II. q. X. art. 11): Ritus infidelium tolerari possunt vel propter aliquod bonum, quod ex eis proveniet, vel propter aliquod malum, quod vitatur.... sc. ad vitandum scandalum vel dissidium, quod ex hoc possit provenire, vel impedimentum salutis eorum, qui paulatim sic tolerati convertuntur ad fidem."
("Građanska tolerancija, javna ili politička, jest dozvola ili mogućnost kojom vladar ili država dopušta sljedbenicima druge religije da svoju vjeru mogu javno ispovijedati ili obdržavati. Ispovijest lažne religije jest uvijek zla; no ponekad je mogu dopustiti oni koji imaju javnu vlast, kako ne bi došlo do većih zala, ali je nikada ne smiju odobravati. Glede ove stvari, kaže sv. Toma (Summa, II-II, q. X., art. 11.): Obredi nevjernika mogu se tolerirati ili zbog nekog dobra, koje bi iz njih proizašlo, ili zbog zla koje bi se moglo izbjeći... tj. radi izbjegavanja sablazni ili pobune, koje bi zbog toga mogle nastati, ili zbog zapreke spasenju onih koji bi se tako tolerirani postepeno obratili na vjeru.")
Razliku između vjerske tolerancije i građanske tolerancije možemo objasniti na ovom primjeru: Država može tolerirati neku muslimansku zajednicu na svojem teritoriju ako je to potrebno kako bi se izbjegli veći problemi (npr. pobuna protiv države, teroristički napadi itd.), ali ne možete im čestitati Ramazanski bajram, jer bi to značilo odobravati lažnu religiju.
Nakon što smo razbistrili pojmove i shvatili njihovo značenje, pogledajmo koje se moderne zablude protive ovom stoljetnom nauku Crkve.
Slijedeći nauk pape bl. Pija IX. u enciklici Quanta cura, Stadler izdvaja četiri zablude:
"Falsum itaque est: 1) optimam societatis publicae rationem civilemque progressum omnino requirere, ut humana societas constituatur et gubernetur nullo habito ad religionem respectu, ac si ea non existeret, aut saltem nullo facto veram inter falsasque religiones discrimine;
2) optimam esse conditionem societatis in qua imperio non agnoscitur officium coercendi sancitis poenis violatores catholicae religionis, nisi quatenus pax publica postulat;
3) civilem cujusque cultus libertatem; itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque palam, publicaeque manifestandi non conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam;
4) laudabiliter in quibusdam nominis catholici regionibus lege cautum esse, ut hominibus illud imigrantibus liceat publicum proprii cujusque cultus exercitium habere."
("Stoga, pogrešno je: 1) da najbolja namisao o javnom društvu i građanski napredak u potpunosti zahtijeva da se ljudsko društvo ustroji bez ikakvog obzira na religiju, kao da ona ne postoji, ili barem bez povlačenja ikakve razlike između prave religije i lažnih religija;
2) da je najbolji položaj društva u kojem vlast ne priznaje dužnost suzbijanja određenim kaznama prekršitelje katoličke religije, osim u onoj mjeri u kojoj to traži javni mir;
3) da građanska sloboda svakog kulta, kao i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakva mišljenja i namisli otvoreno i javno izražava, ne dovodi do lakšeg kvarenja običaja i ćudi naroda i promicanja kuge indiferentizma;
4) da je pohvalno što je u nekim zemljama katoličkog imena zakonom određeno da je ljudima koji se ondje doseljavaju dopušteno da svatko obdržava svoj vlastiti kult.")
Država mora priznati katoličku religiju kao veliko dobro i zato je mora štititi onako kako se štiti veliko dobro:
"Et sane religio ad minus aeque ac pax publica, honor civis, publici mores, est magnum bonum, imo praedictarum rerum origo ac fundamentum. Unde illi, qui rebus publicis praefecti sunt, officium in se receperunt defendendi non solum jura et bona societatis civilis, sed etiam religionem ipsam contra multiplices falsarum religionum errores eo vel magis, quod humana societas ne gubernari quidem possit nullo habito ad religionem catholicam respectu, quippe quae non nascitur ex theoria quadam, sed in se complectitur historice existentem plebem, quae determinatam jam religionem habet."
("I zaista je religija veliko dobro, barem jednako kao javni mir, čast građanina, javni običaji; štoviše, ona je izvor i temelj spomenutih stvari. Stoga, oni koji su postali nadstojnicima država, primili su dužnost ne samo da brane prava i dobra građanskog društva, nego i samu religiju protiv mnogostrukih zabluda lažnih religija, tim više što se ljudskim društvom ne može ni upravljati bez ikakvih obzira prema katoličkoj religiji, jer se ona ne rađa iz nekakve teorije, nego u sebi obuhvaća povijesno postojeći narod koji već ima određenu religiju.")
Često se ponavlja izreka da treba mrziti grijeh, ali ne i grešnika. Isto tako, znamo da treba proganjati krivovjerje, ali pokazati ljubav prema čovjeku koji je u zabludi, osobito ako je u zabludi bez vlastite krivnje.
No, Stadler ističe da postoje situacije kada netolerancija prema krivovjerju treba prijeći i na same ljude koji šire krivovjerje. Katolička zajednica ima pravo da se brani od krivovjerja.
Stadler nam objašnjava da je to naše pravo i po naravnom zakonu, i po društvenom zakonu, i po pozitivnom i božanskom zakonu:
"Tamen quandoque intolerantia erroris in ipsos redundare potest et debet errantes, si nimirum errores suos nituntur diffundere et ipsa inficere Ecclesiae membra. Quae intolerantia nititur: jure naturali, cum cuilibet permissum sit, injustum aggressorem repellere; jure sociali, cum quaelibet societas ab hostibus, in primis a rebellibus et seditiosis, se suaque membra tueri, ac proinde omnibus quae ei suppetunt armis, illos insequi possit et debeat; jure positivo et divino, cum Ecclesiae pastoribus gravissimum incumbat onus abigendi a grege lupos: rationem enim reddere debent de animabus sibi commissis."
("Ipak, ponekad se netolerancija prema zabludama može i treba preliti na same zabludjele ljude; ako oni, naime, nastoje svoje zablude raširiti i zaraziti same članove Crkve. Ova netolerancija osniva se: na naravnom pravu, jer je svakomu dopušteno da odbije nepravednog napadača; na društvenom pravu, jer svako društvo može braniti sebe i svoje članove od neprijatelja, prije svega od pobunjenika i buntovnika, pa ih, prema tome, može i treba goniti svim oružjem koje stoje na raspolaganju; na pozitivnom i božanskom pravu, jer pastiri Crkve imaju najstrožu dužnost da otjeraju vukove od stada. Naime, dužni su dati račun o dušama koje su im povjerene.")
Vidimo, dakle, da je obrana od krivovjerja ne samo pravo, nego i dužnost katolika. Pastiri su dužni braniti ovce od vukova. Crkveni poglavari moraju odlučno istupiti ako vide da zavodnici šire zablude ili nemoral u katoličkom puku. Državni poglavari su pružiti svoju ruku (brachium saeculare) za obranu katoličke vjere.
Ove nekoć samorazumljive istine danas treba isticati više nego ikada prije. Zato je važno čitati kako ih objašnjavaju klasični katolički teolozi.
Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.
Nema komentara:
Objavi komentar