Apostolski rad sv. Klementa Hofbauera za obraćenje Židova i protestanata

U procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa Hofbauera velik broj svjedoka govorio je o njegovu nastojanju oko obraćenja Židova i protestanata. Ovim svjedočanstvima trebamo posvetiti poseban članak, jer pokazuju kako je taj sveti svećenik ispunio zapovijed Gospodina u Evanđelju: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se." (Mk 16, 15-16)

U ono vrijeme nije bilo (auto)cenzure u govoru o nužnosti obraćenja nekatolika. Treba, stoga, prije svega uočiti iskrenost u ovim svjedočanstvima, koja su prikupljena u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa, a objavljena u Rimu 1871. godine (Summarium beatificationis et canonizationis).

Sv. Klement Hofbauer poučavao je vjernike kako moraju biti zahvalni što su rođeni i odgojeni u pravoj vjeri, u katoličkoj vjeri.
Jedan svjedok, pripadnik redovničkog staleža, govori (str. 83.):

"Precari nos docuit; 'Deus meus, gratias tibi ago pro gratia sacri baptismatis, pro vocatione ad veram fidem catholicam et ad statum religiosum, et rogo te, ut in gratia tua vivam et moriar'."

("Naučio nas je moliti: 'Bože moj, zahvaljujem ti za milost svetoga krštenja, za poziv na pravu vjeru katoličku i u redovnički stalež, i molim te da u tvojoj milosti živim i umrem'.")

Izložit ćemo prvo svjedočanstva koja govore općenito o radu sv. Klementa oko obraćenja nevjernika i krivovjeraca, a zatim ćemo pogledati neke pojedinačne slučajeve obraćenja Židova, protestanata i bezbožnika.

O revnosti sv. Klementa Hofbauera najbolje nam govori sljedeće svjedočanstvo (str. 189.):

"In pulpito aliquando et probabiliter saepius exclamavit: 'Utinam gratiam haberem convertendi omnes haereticos et infideles: brachiis et humeris meis eos in S. Ecclesiam inferrem'."

("Na propovjedaonici je, a vjerojatno i češće, uzviknuo: 'Kad bih barem imao milost da obratim sve krivovjerce i nevjernike: odnio bih ih na svojim rukama i ramenima u svetu Crkvu'.")

Više o toj izjavi saznajemo iz svjedočanstva na str. 132.-133.:

"Sanctam Ecclesiam ardenter amabat: inde ejus zelus propagandi regnum Dei in terra, Sanctam Ecclesiam, et animas ad Jesum Christum reducendi. Dña Sophia Schlosser, quae cum suo viro Friderico a Ven. Servo Dei ad S. Ecclesiam reducta est, dixit: 'Ejus conciones erant simplices, sicut ejus persona, si vero de praecellentia Ecclesiae catholicae verba fecit, desiderium, membrum hujus Ecclesiae esse, cor apprehendit.' In pulpito aliquando et probabiliter saepius exclamavit: Utinam gratiam haberem convertendi omnes haereticos et infideles; brachiis et humeris meis eos in Sanctam Ecclesiam catholicam inferrem. Hoc mihi Soror Thaddaea ex Ursulinis narravit, quae V. Servum Dei sic praedicantem audivit."

("Svetu Crkvu žarko je ljubio: odatle njegova revnost za širenje Božjeg kraljevstva na zemlji, svete Crkve, i za povratak duša Isusu Kristu. Gospođa Sophia Schlosser, koja je sa svojim mužem Friedrichom po časnom slugi Božjem vraćena u sv. Crkvu, reče: 'Njegove su propovijedi bile jednostavne kao i njegova osoba, ali kad je govorio o izvrsnosti Katoličke Crkve, srca je zahvaćala želja da budu članovi ove Crkve.' Na propovjedaonici je, a vjerojatno i češće, uzviknuo: 'Kad bih barem imao milost da obratim sve krivovjerce i nevjernike: odnio bih ih na svojim rukama i ramenima u svetu Katoličku Crkvu.' Ovo mi je pričala sestra Tadeja, jedna od uršuliki, koja je čula slugu Božjega kako ovako propovijeda.")

Drugo svjedočanstvo ističe (str. 190.):

"In pulpito pro fide et pro haereticis et incredulis reducendis ad S. Ecclesiam inprimis zelabat."

("Na propovjedaonici je prije svega revnovao za povratak krivovjeraca i nevjernika svetoj Crkvi.")

Jedan svjedok tvrdi da su se gotovo svakoga tjedna u crkvi obavljali obredi obraćenja protestanata ili krštenja Židova (str. 133.):

"Conciones benedictione celesti uberes erant. Ecclesia nostra plurimum frequentabatur, innumeri ad vitam christianam convertebantur, multi etiam ex numero Acatholicorum sive Protestantium ad fidem reducti sunt. Raro hebdomas transiit, quin Protestantes fidem catholicam profiterentur, aut Hebraei sacro baptismate abluerentur."

("Propovijedi su obilovale nebeskim blagoslovom. Našu su crkvu mnogi pohađali, bezbrojni ljudi su obraćeni na kršćanski život; također, mnogi iz broja nekatolika ili protestanata privedeni su vjeri. Rijetko kad bi prošao tjedan u kojem protestanti ne bi ispovjedili katoličku vjeru ili se Hebreji oprali svetim krštenjem.")

Na drugom mjestu čitamo da je sv. Klement Hofbauer koristio svaku priliku da obrati Židove i krivovjerce (str. 189.):

"Verissimum est, Servum Dei et hebraeos et haereticos Vindobonae, ubicumque se praebebat occasio, ad fidem catholicam convertendi, diligentem curam habuisse."

("Zaista je istina da se sluga Božji pomno brinuo da na katoličku vjeru obrati i Hebreje i krivovjerce u Beču, gdje god bi se pružila prilika.")

Slično govori i sljedeće svjedočanstvo (str. 188.):

"Conversioni haereticorum et infidelium particularem operam dedit, et multi ejus laboribus e protestantismo in sinum S. Ecclesiae reversi sunt; multi quoque infideles (Judaei) ab ipso in nostra ecclesia baptizati sunt."

("Poseban je rad posvećivao obraćenju krivovjeraca i nevjernika, i mnogi su se po njegovim naporima iz protestantizma vratili u krilo svete Crkve; također, krstio je mnoge nevjernike (Židove) u našoj crkvi.")

Iz jednog svjedočanstva saznajemo da je sv. Klement nastojao uključiti i druge u ovaj apostolski rad (str. 190.):

"Nos omnes, quae ab eo pendebamus, incitavit, ut quovis modo Religionis promoveremus progressum. Summum ipsi erat gaudium infidelium ad fidem catholicam conversio, et suis conatibus id effecit, ut plures ad eam reduceret."

("Sve nas koji smo o njemu ovisili, poticao je da na svaki način promičemo napredak vjere. Najveća mu je radost bilo obraćenje nevjernika na katoličku vjeru, i svojim je nastojanjem postigao to da je mnoge njoj [vjeri] vratio.")

O uspjehu ovih napora drugi svjedok kaže (str. 190.):

"Quantum allaboravit, ut incredulos, haereticos, et judaeos ad fidem catholicam converteret, multiplices etiam evincunt conversiones, et gratiae ejus laboribus obtentae."

("Koliko je radio da nevjernike, krivovjerce i židove obrati na katoličku vjeru, dokazuju mnogobrojna obraćenja i milosti koje su postignute njegovim naporima.")

Nakon što smo vidjeli svjedočanstva koja govore općenito o radu sv. Klementa oko obraćenja nevjernika i krivovjeraca, pogledajmo pojedinačne slučajeve obraćenja Židova, protestanata i bezbožnika. Važno je uzeti u obzir ove pojedinačne slučajeve, kako bismo shvatili da ovdje nije riječ samo o brojkama ili statistikama, nego o stvarnim ljudima. Ljudima koji su imali svoje privatne živote, obitelji, poslove, želje i tjeskobe.

To je nerijetko priča o ljudima koji su bili spremni na sukob s vlastitom obitelji i širom zajednicom, kako bi se pridružili Katoličkoj Crkvi. A imali su samo jedan motiv: vječno spasenje svojih duša.

1) Obraćenje Židova

Poznata je stvar da je Židove vrlo teško obratiti. Zasigurno teže nego bilo koju drugu skupinu ljudi. Dovoljno je pogledati zadnje poglavlje Djela apostolskih, gdje se opisuje kako je sv. Pavao čitav dan Židovima u Rimu objašnjavao istinitost kršćanstva i mnoge nije uspio uvjeriti:

Izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjemu te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva Zakona i Proroka uvjeravao o Isusu. I jedne uvjeriše njegove riječi, a drugi nisu vjerovali. Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: "Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim: Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!" (Dj 28, 23-28)

Povijest je doista pokazala kako su se poganski narodi obratili na kršćanstvo, dok Židovi većinom i dalje odbijaju Radosnu vijest.

Ipak, nastojanja oko obraćenja Židova uvijek urode nekim plodom. Pa, ako se samo mala manjina obrati - i to je dobitak, jer vrijedi se boriti za svaku dušu.

Židovima treba bez oklijevanja objasniti da su se sva proročanstva Staroga zavjeta ispunila u Gospodinu Isusu Kristu, kao što je propovijedao i sv. Klement Hofbauer. Imamo svjedočanstvo o jednom takvom događaju (str. 189.):

"Die quodam anni 1816. vel 1817. cultior quidam Israelita ad Patrem Hofbauer venit. Exposito hujus visitationis fine et accepto responso, Pater Hofbauer hac usus occasione verba illi fecit de Deo Abraham etc., et de Messia a Judaeis usque ad hanc diem expectato loquens, eum in sacra Jesu Christi persona jam advenisse probavit, simul ostendens, quomodo in eo et cum eo promissio Dei, expectatio Patriarcharum, annuntiatio Prophetarum omnium temporum omnino sint adimpletae. Accepta deinde S. Scriptura aperuit librum Isaiae legensque caput 53. plures ei fecit interrogationes. Observare potui hac occasione Servi Dei vultum sancto zelo et compassione flagrantem. De hujus negotii successu nulla mihi facta est relatio."

("Jednoga dana 1816. ili 1817. godine, jedan uglađeniji Izraelac došao je pateru Hofbaueru. Nakon što je objasnio svrhu svojeg posjeta i primio odgovor, pater Hofbauer je, koristeći ovu priliku, počeo govoriti o Bogu Abrahamovu itd., i o Mesiji kojeg Židovi čekaju sve do ovoga dana, i dokazao je da je on već došao u svetoj osobi Isusa Krista, istovremeno pokazujući kako je u njemu i po njemu u potpunosti ispunjeno obećanje Božje, očekivanje patrijarha, navještaj proroka svih vremena. Uzevši zatim Sveto pismo, otvorio je knjigu Izaije i čitajući 53. poglavlje, postavio mu je mnogo pitanja. Mogao sam tom prigodom promatrati lice sluge Božjega kako plamti svetom revnošću i suosjećanjem. O uspjehu ovog pothvata ništa mi nije dojavljeno.")

Najpoznatiji primjer obraćenja Židova po djelovanju sv. Klementa Hofbauera jest slučaj braće Veit. Inače, oni su bili unuci poznatog židovskog "prosvjetitelja" Mosesa Mendelssohna.
O tom slučaju kaže nam svjedočanstvo (str. 131.):

"Non solum plurimos catholicos, qui vel fidem perdiderant, vel a recta via aberraverant, iterum ad fidem et vitam christianam reduxerat, sed etiam viros et mulieres nobiles a judaismo et protestantismo ad fidem catholicam converterat. Inter primos nomino duos fratres et pictores Joannem et Philippum Veit, filios Dominae de Schlegel, natae Mendelssohn, ex priori matrimonio cum Judaeo Veit Berolinensi. De hac conversione, ex literis Philippi Veit ad filiam suam Alphonsam, Religiosam pauperis infantis Jesu Aquisgrani viventem, quas literas R. P. Pfab, Superior Provinciae Romanae, legendas mihi dedit, sequentia particularia referre possum. Fridericus de Schlegel ejusque mulier Dorothea jam die 16. Aprilis anno 1808. Coloniae Agrippinae fidem catholicam professi fuerant. Duo filii Dorotheae Vindobonae per P. Hofbauer in religione catholica instructi sunt, et deinde 9. Junii anno 1810. Sabbato ante Pentecosten in capella privata Nuntii Apostolici, tunc Rmi Severoli, baptizati sunt. Philippus Veit asserit, se non valere sufficienter laudare zelum et patientiam quibus P. Hofbauer eos instruxit."

("Ne samo da je brojne katolike, koji su ili izgubili vjeru ili zastranili od pravog puta, opet vratio vjeri i kršćanskom životu, nego je također plemenite muževe i žene obraćao sa židovstva i protestantizma na katoličku vjeru. Među prvima, imenujem dvojicu braće i slikara: Ivana i Filipa Veita, sinove gospođe von Schlegel, rođene Mendelssohn, iz njezina prvog braka s berlinskim Židovom Veitom. O ovom obraćenju mogu iznijeti sljedeće pojedinosti iz pisma Filipa Veita njegovoj kćeri Alfonzi, redovnici siromašnog djeteta Isusa, koja živi u Aachenu, a to pismo je vlč. o. Pfab, poglavar rimske provincije, dao meni da pročitam. Friedrich von Schlegel i njegova žena Doroteja ispovjedili su katoličku vjeru već dana 16. travnja 1808. godine u Kölnu. Dva Dorotejina sina je p. Hofbauer poučio u katoličkoj vjeri u Beču, a zatim su 9. lipnja 1810. godine, na subotu uoči Duhova, kršteni u privatnoj kapelici apostolskog nuncija, u to vrijeme prečasnog Severolija. Filip Veit tvrdi da ne može dovoljno nahvaliti revnost i strpljivost kojima ih je p. Hofbauer poučavao.")

Spomenuta braća, Johannes i Philipp Veit, postat će poznati kao slikari iz nazarenske škole. To je bila skupina njemačkih slikara koja se nastanila u Rimu, u napuštenome samostanu sv. Izidora, gdje su živjeli gotovo monaškim životom. Bavili su se crkvenim slikarstvom, a nadahnuće su tražili u srednjovjekovnom slikarstvu, kao i u počecima renesanse. Kasnije su slikali u crkvama diljem Njemačke i Italije.

Kad ljudi danas gledaju njihove slike, vjerojatno niti ne pomisle na činjenicu da tih slika ne bi bilo da sv. Klement Hofbauer nije obratio braću Veit na katoličku vjeru.

Inače, sv. Klement znao se snaći i u nezgodnim situacijama koje uključuju djecu nevjernika.
Jedno svjedočanstvo govori o slučaju židovskog djeteta koje je potajno krstila sluškinja (str. 218.):

"Famula christiana puellam familiae judaicae duos annos natam insciis parentibus baptizavit. Valde laeta ob suum factum ad unam religiosam ipsi propinquam venit, eique quod fecerat narravit. Moniali id, quod fecerat, suspectum videbatur, et famulae injunxit, ut rem Ven. Servo Dei referret, ut doceretur, quid in hoc negotio amplius esset faciendum. Ven. Servus Dei declaravit: 'Certe dolendum esset, si puella illa baptizata in Judaismo educaretur, et modo Hebraeorum viveret. Rem Deo orationibus commendemus, forse placet divinae voluntati, ut infantem baptizatam post breve tempus ad se in coelum assumat.' Ipse orare promisit, et nos quoque Moniales monuit, ut juxta hanc intentionem preces funderemus. Post breve tempus, credo elapsis nonnullis hebdomadis, Deus revera infantem ad se assumpsit."

("Kršćanska služavka krstila je dvogodišnju djevojčicu u židovskoj obitelji bez znanja njezinih roditelja. Vrlo radosna zbog svojeg čina, prišla je jednoj redovnici, koja joj je bila bliska, i ispričala joj što je učinila. Redovnici je izgledalo sumnjivim to što je učinila, pa je naložila sluškinji da stvar ispripovijeda časnom slugi Božjem, kako bi je poučio što u ovom slučaju treba učiniti. Časni sluga Božji je razjasnio: 'Bilo bi zasigurno vrijedno žaljenja kad bi se ova krštena djevojčica odgajala u židovstvu i živjela poput Hebreja. Molitvama preporučimo stvar Bogu; možda će se svidjeti Božjoj volji da kršteno dijete nakon kratkog vremena uzme k sebi na nebo.' I sam je obećao da će moliti, i nas redovnice je potaknuo da molimo na tu nakanu. Nakon kratkog vremena, vjerujem da je prošlo nekoliko tjedana, Bog je zaista uzeo dijete k sebi.")

Ovo je također svjedočanstvo za vjekovni nauk Crkve da je i maloj djeci potrebno krštenje kako bi postigla vječno spasenje.

2) Obraćenje protestanata

Sv. Klement Hofbauer bio je posebno uspješan u vraćanju protestanata u Katoličku Crkvu, od koje su njihovi preci otpali u nesretnom vremenu Lutherove i Calvinove pobune, koja se naziva "Reformacijom".
Jedno svjedočanstvo ovako govori o Klementovom nastojanju i uspjehu u tom apostolskom radu (str. 188.-189.):

"Magno flagrabat desiderio haereticos in sinum Ecclesiae reducendi, ejusque orationes et labores hunc in finem applicati egregios fructus produxerunt. Ipse ego plures homines conditione, eruditione, et pietate conspicuos novi, quos ad veram fidem reduxerat, exempli gratia Baronem Rieger, dominum de Klinkowström una cum uxore et cognatis, dominam de Pilat, et dominam innuptam Augustam, nec non uxorem Adami Müller, consiliarii aulici."

("Plamtio je velikom željom da vrati krivovjerce u krilo Crkve, i njegove molitve i napori za ostvarenje tog cilja donijeli su izvrsne plodove. Ja sam osobno znao brojne ljude, istaknute po svojem staležu, obrazovanju i pobožnosti, koje je vratio pravoj vjeri, na primjer baruna Riegera, gospodina von Klinkowströma zajedno sa ženom i rođacima, gospođu von Pilat, i neudanu gospođu Augustu, kao i ženu Adama Müllera, dvorskog savjetnika.")

Drugi svjedok ovako govori (str. 190.):

"Sanctus erat missionarius, semper peccatorum conversioni intentus; ecclesia referta semper erat auditoribus, et plurimi ex eis etiam lutherani conversi sunt."

("Bio je svet misionar, uvijek u nastojanju oko obraćenja grešnika. Crkva je uvijek bila puna slušatelja i mnogi od njih su također obraćeni luterani.")

O tom velikom trudu jedan svjedok kaže (u str. 189.):

"Apud omnes constat, Ven. Servum Dei magnam operam dedisse, ut alios ad fidem catholicam reduceret, et sacra industria abundanti successu coronata fuit. Ipse quamdam feminam Calvinianam novi, quae per Ven. Servum Dei conversa fuit."

("Svi se slažu da je časni sluga Božji uložio velik trud kako bi druge vratio katoličkoj vjeri, i sveti napori okrunjeni su obilnim uspjehom. Osobno sam poznavao jednu kalvinistkinju koju je obratio časni sluga Božji.")

Sv. Klement nikada nije odustajao od pokušaja da obrati protestante, pa čak i kad su bili na samrti. Govori jedan svjedok (str. 204.):

"Audivi quoque Ven. Servum Dei libentissime infirmos visitasse, et cum multo fructu eorum saluti incubuisse, et notum mihi est, ipsum juvenem virum Calvinianae confessionis, Liberum Baronem Rieger morti proximum convertisse, et postea etiam ejus fratrem, qui sacerdos factus est, fidei catholicae lucratum fuisse."

("Čuo sam također da je časni sluga Božji vrlo rado posjećivao bolesnike i uz velike plodove radio na njihovu spasenju, i poznato mi je da je on obratio mladog muža kalvinističke vjeroispovijesti, baruna Riegera, koji je bio na samrti, a kasnije je pridobio za katoličku vjeru i njegova brata, koji je postao svećenikom.")

Zanimljive detalje o obraćenju braće Rieger doznajemo od drugog svjedoka (str. 236.):

"Carolus Baro de Rieger, cujus frater morti proximus per Ven. Servum Dei in sinum Ecclesiae receptus fuerat, elapsis aliquot mensibus etiam per Patrem Hofbauer ad S. Ecclesiam reductus est. In principio a juvene Barone nihil requirebat, nisi ut concederet, Calvinum, cujus haeresim Liber Baro sequebatur, virum perversum et durum fuisse. Bene hanc viam elegerat, cum enim Rieger in literatura versatissimus esset, absque haesitatione id admisit, et subinde fidem Ecclesiae catholicae amplexus est. Ipse, qui sacerdotio initiatus paucis ante annis obiit, hoc factum mihi retulit."

("Karlo barun von Rieger, čijeg je brata na samrti časni sluga Božji primio u krilo Crkve, nakon nekoliko je mjeseci također doveden u sv. Crkvu po djelovanju patera Hofbaueru. Na početku ništa nije tražio od mladog baruna, nego samo to da prizna da je Calvin, čije je krivovjerje barun slijedio, bio izopačen i surov čovjek. Dobro je odabrao taj put, jer je Rieger bio veoma načitan, pa je bez oklijevanja to priznao, i odmah zatim prigrlio vjeru Katoličke Crkve. On sam koji je, postavši svećenikom, umro prije nekoliko godina, ispričao mi je ovaj događaj.")

Taj isti svjedok kaže nam i ovo (str. 235.):

"Summopere ejus prudentiam probat modus, quo haereticos in sinum Ecclesiae reduxit. Circa conversionem duarum sororum scilicet dominae de Pilat et dominae de Klinkowstroem ex hujus viri ore, qui propter suam pietatem omni dignus est fide, haec mihi innotuerunt. Anno 1814. feria quinta hebdomadis sanctae recepta in templo protestantico coena, tristes et afflictae domum redierant, cum Ven. Servus Dei eas inviseret. Cum ei de causa afflictionis sciscitanti ingenue faterentur, totam religiosam functionem, cui interfuerant, ipsis nauseam movisse, Ven. Servus Dei respondit: Nihil est; saepe vobis jam dixi, spoliate vos tibialibus nigris, (idest renunciate fidei protestanticae). Haec pauca verba rem deciderunt; statim fidem catholicam amplexae sunt, et eximia exempla pietatis catholicae praebuerunt."

("Njegovu razboritost naročito dokazuje način kojim je krivovjerce vraćao u krilo Crkve. Glede obraćenja dviju sestara, to jest gospođe von Pilat i gospođe von Klinkowström saznao sam ovo iz usta ovoga muža koji je zbog svoje pobožnosti posve vjerodostojan. Godine 1814., na Veliki četvrtak, nakon što su primile večeru u protestantskom hramu, vraćale su se kući tužne i žalosne, dok ih je pohodio časni sluga Božji. Kad su na njegovo pitanje iskreno priznale razlog žalosti, to jest da im je cijeli religijski obred na kojem su sudjelovale bio mučan, časni sluga Božji je odgovorio: To nije ništa; već sam vam često govorio da se riješite crnih čarapa (to jest, odrecite se protestantske vjere). Ovih nekoliko riječi odlučilo je cijelu stvar; odmah su prihvatile katoličku vjeru, i davale su odlične primjere katoličke pobožnosti.")

U onom gore svjedočanstvu u kojem se opisuje obraćenje židovske braće Veit, govori se također opširno o obraćenju nekih protestanata. Izdvojio bih samo ove riječi:

"R. Patrem Hofbauer haereticos convertendi zelo flagrasse, certo constat. Ego bene novi conversionem domini de Klinkowström ejusque conjugis, et conjugis domini de Pilat. Horum conversorum fides, humilitas et fervor totam saepissime aedificabat ecclesiam monialium. Quod si haud paucae personae altioris conditionis in media ecclesia jacerent in genua prostratae, hunc devotionis spiritum ex verbis et exemplis Patris Hofbauer, qui ipsis a confessionibus erat, hauserant."

("Sigurno je da je vlč. otac Hofbauer plamtio revnošću za obraćenje krivovjeraca. Ja dobro znam za obraćenje gospodina von Klinkowströma i njegove supruge, i supruge gospodina von Pilata. Vjera, poniznost i gorljivost ovih obraćenika vrlo je često izgrađivala čitavu crkvu redovnica. Ako nemali broj osoba višega staleža leži prostrt na koljenima usred crkve, ovaj su duh pobožnosti crplili iz riječi i primjera oca Hofbauera, koji im je bio ispovjednik.")

Ako jedan svećenik može postići takve uspjehe u obraćenju krivovjeraca, možete li zamisliti kakvi bi tek bili plodovi kad bi svi svećenici zajedno nastupili poput sv. Klementa Hofbauera? Pitanje je samo dobre volje: Imate li želju za obraćenjem svijeta ili nemate?

No, pogledajmo još jednu skupinu ljudi kojima je potrebno obraćenje.

3) Obraćenje masona i bezbožnika

Budući da su masoni tajno društvo, teško je sa sigurnošću utvrditi tko je sve stvarno član masonskih loža. Za mnoge ljude se nagađa da su (bili) masoni, ali se to ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi. Iz tog razloga, nemoguće je utvrditi koliko je sv. Klement Hofbauer obratio masona.

Jedan svećenik dao je ovakvo svjedočanstvo (str. 135.):

"Ven. S. D. non solum Protestantes et Hebraeos, sed etiam liberos murarios convertit: quorum conversio expertis confessariis prae caeteris valde difficilis videtur; nam illa societas est conspiratio contra Ecclesiam, unde apostasiam a fide continet, et insuper murarii proprio juramento sectae colligati sunt. Cum liberi murarii sectam secretam efforment, conversiones eorum ordinarie non cognoscuntur, unde bene credere potes, Ven. Servum Dei longe plures murarios convertisse, quam innotuit. Duae conversiones hujusmodi sectariorum mihi innotuerunt: unius, qui est testis decimus quintus in processu Ordinario, et id ipse de se confessus est, et hic quidem usque ad obitum suum catholicus plenus zelo permansit, uti attestari possum, cum per octo annos regulariter, nec pessima tempestate, nec gravi aetate impeditus, quolibet die octavo eadem hora ad confitendum peccata sua ad me venerit. Ex ejus ore audivi, etiam Zachariam Werner, cum adhuc acatholicus esset, societati liberorum murariorum adscriptum fuisse. Werner Romae catholicam fidem amplexus est, et postea fidelissimus amicus et discipulus zelo plenus ac cooperator Ven. Servi Dei Vindobonae fuit."

("Časni sluga Božji obraćao je ne samo protestante i Hebreje, nego i slobodne zidare, čije obraćenje i stručnim ispovjednicima izgleda vrlo teškim. Naime, to društvo jest urota protiv Crkve, pa zato sadrži otpadništvo od vjere, a osim toga, zidari su vlastitom prisegom skupljeni u sektu. Budući da slobodni zidari čine tajnu sektu, njihova se obraćenja redovito ne prepoznaju; zato možeš pouzdano vjerovati da je časni sluga Božji obratio daleko više zidara nego što je poznato. Poznata su mi dva obraćenja takvih sektaša: jednoga, koji je petnaesti svjedok u procesu ordinarija, i koji je to sam priznao, a on je otada sve do svoje smrti ostao katolik pun revnosti, kao što mogu posvjedočiti, jer je osam godina redovito svakoga osmoga dana, u isto vrijeme, dolazio k meni kako bi ispovijedao svoje grijehe, a u tome ga nije mogla spriječiti ni najgora oluja, ni već poodmakla dob. Čuo sam iz njegovih usta da se i Zacharias Werner, u vrijeme dok je još bio nekatolik, upisao u društvo slobodnih zidara. Werner je u Rimu prigrlio katoličku vjeru i potom je u Beču bio najvjerniji prijatelj i učenik pun gorljivosti časnoga sluge Božjega.")

U ono vrijeme, kao i danas, bilo je mnogo ljudi koji nisu formalno bili članovi nekog protuvjerskog društva, ali su prihvaćali protuvjerske filozofije, svjetonazore i ideologije.

Sv. Klement je i mnoge takve ljude vratio vjeri i obdržavanju Božjih zapovijedi.

Imamo svjedočanstvo o obraćenju na samrti jednog mladića koji je upao u zamku bezbožnih filozofija (str. 190.):

"Pater Hofbauer ad nobilissimum, sed philosophice incredulum juvenem lethaliter decumbentem vocatus, more penitus apostolico absque multis ambagibus in medias res prosiliens, plenam sic reportavit victoriam. Illico enim eum invitavit, ut secum simpliciter apostolicum recitaret symbolum, et renitentem ad initium incredulum juvenem aqua lustrali aspersit Pater Hofbauer rogans: 'Pergamus.' Cumque totum simul recitassent symbolum, moribundus dixit: 'Confitebor', et receptis Ecclesiae Sacramentis vere contritus pie obiit."

("Pater Hofbauer je pozvan k jednom vrlo plemenitom mladiću, ali filozofskom nevjerniku, koji je ležao u smrtonosnoj bolesti; pristupivši mu posve apostolskim načinom, odmah je krenuo na stvar, bez previše dvosmislenosti, i odnio potpunu pobjedu. Naime, odmah ga je pozvao da jednostavno zajedno izmole Vjerovanje, a kad se nevjerni mladić isprva odupirao, pater Hofbauer ga je poškropio blagoslovljenom vodom, pozivajući ga: 'Krenimo.' I nakon što su zajedno izmolili cijelo Vjerovanje, umirući je rekao: 'Ispovjedit ću se', i primivši sakramente Crkve, zaista raskajan, pobožno je umro.")

Evo, tako izgleda borba za spasenje duša. Kad bismo barem danas imali mnogo istinskih apostola kakav je bio sv. Klement Hofbauer.

4) Poznati obraćenici

U ovom tekstu spomenuta su imena nekih poznatih osoba, koje je sv. Klement Hofbauer obratio na katoličku vjeru, kao i određenih pojedinaca koji su se još ranije obratili na katoličku vjeru, ali su u Beču postali dijelom kruga suradnika sv. Klementa.

Korisno je znati malo više o ovim ljudima, jer time dobivamo uvid u utjecaj sv. Klementa na društvenu elitu svojeg vremena. Taj utjecaj je svakako bio važan za popravljanje položaja Crkve u tim teškim vremenima.

Friedrich August von Klinkowström (1778.-1835.) rođen je u Ludwigsburgu u Pomeraniji, u vrijeme kad je to područje bilo pod vlašću Švedske. Služio je isprava u švedskoj vojsci, a zatim u pruskoj vojsci. Napustivši vojnu karijeru, postao je slikar i pisac.

Životni put vodio ga je preko Pariza do Rima, pa napokon u Beč. U vrijeme ratova s Napoleonovom Francuskom, ustrojio je dobrovoljačke postrojbe u Leipzigu, Dresdenu i Aachenu.

Vrativši se u Beč, saznao je da je sv. Klement Hofbauer obratio njegovu ženu na katoličku vjeru. Nekoliko mjeseci kasnije i sam je postao katolikom.

Klinkowström je imao petero djece. Njegov najstariji i najmlađi sin, Joseph i Max, postali su isusovci. Njegova jedina kćer Marija postala je časna sestra.
Zanimljivo je da je Klinkowström drugoj dvojici svojih sinova dao imena redemptorističkih svetaca: Alfons i Klemens.

Najstariji sin, poznati isusovac Joseph von Klinkowström, iskazao se kao misionar i propovjednik, a zaslužan je i za ponovni dolazak Družbe Isusove u Beč.

Zapamtite da svega toga ne bi bilo da sv. Klement Hofbauer nije obratio njegove roditelje na katoličku vjeru.


Drugi obraćenik koji je vrijedan naše pozornosti, Adam Müller (1779.-1829.) poznat je kao filozof, književni kritičar, politički i ekonomski pisac.

Müller je rođen u Berlinu 30. lipnja 1779. Upućen je na studij protestantske teologije, ali on se posvetio studiju prava, filozofije i prirodnih znanosti. U različitim razdobljima svojeg života radio je u državnoj službi Austrije i Pruske. Najviše se pamti njegova služba austrijskom državniku Metternichu.

U Beču 1805. godine, Adam Müller obratio se na katoličku vjeru.

Kao politički teoretičar, Müller se smatra jednim od vodećih protivnika revolucionarnih gibanja. Između ostaloga, sudjelovao je u sastavljanju Karlsbadskih dekreta, kojima je cilj bilo suzbijanje liberalnih, revolucionarnih i nacionalističkih pokreta na njemačkim i austrijskim sveučilištima. U svojim ekonomskim razmišljanjima, Müller je bio veliki protivnik stajališta Adama Smitha i ekonomskog liberalizma.

Spominje se i da je Müller utjecao na odluku kneza Friedricha Ferdinanda od Anhalt-Köthena da se obrati na katoličku vjeru. Osim toga, budući zastupnik u Reichstagu, Albert Ludwig von Haza-Radlitz, bio je Müllerov posinak i također se obratio na katoličku vjeru pod njegovim utjecajem.


Treći obraćenik o kojem treba govoriti jest čovjek stvarno burnog života, Zacharias Werner (1768.-1823.). Odgojen je kao protestant u glavnom gradu Pruske, Königsbergu. Pohađao je predavanja Immanuela Kanta. U Varšavi se pridružio masonskoj loži. Pisao je pjesme i drame. Tri puta se ženio, a svaki njegov "brak" završio je razvodom.

Wernerov život je dokaz da čovjek u grijehu i ispraznostima ovoga svijeta ne može pronaći sreću.

Odrekavši se krivovjerja i zabluda, Werner se obratio na katoličku vjeru u Rimu, 1811. godine. Tri godine kasnije, 1814. zaređen je za svećenika u Aschaffenburgu.

Ubrzo nakon svojeg ređenja, Werner se nastanio u Beču. Za vrijeme Bečkog kongresa, njegove propovijedi privlačile su velik broj slušatelja.

Bio je prijatelj i suradnik sv. Klementa Hofbauera. Kao što smo vidjeli u prošlom tekstu, sv. Klement je budno pazio što Werner propovijeda: kako ne bi u svojoj temperamentoj naravi nehotice izgovorio nešto što nije u skladu s vjerskim naukom. Znao ga je zato i ispraviti. Unatoč tome, sv. Klement je Wernera nazvao "Božjom trubljom za Beč".

Kad pogledate kakav je bio Wernerov život prije obraćenja, onda možete shvatiti svu istinitost misli da je u nestalnosti svijeta on jedini oslonac pronašao u "neprekidnoj moći i slavi" Katoličke Crkve.


Četvrti obraćenik, Friedrich von Schlegel (1772. – 1829.), zanimljiv je zbog niza razloga. Bio je svestrani intelektualac, pjesnik, književni kritičar, filozof i filolog, jedan od pionira indoeuropeistike. Njegovo ime navodi se među osnivačima romantizma kao umjetničkog, književnog i intelektualnog pokreta.

Živio je u Hanoveru, Göttingenu, Leipzigu, Jeni, Berlinu, Parizu, Kölnu, a zatim se nastanio u Beču, gdje je djelovao kao diplomat i novinar u službi kancelara Metternicha.

Friedrich von Schlegel bio je sin luteranskog pastora Johanna Adolfa Schlegela. Odgojen je kao gorljivi protestant. U mladosti je podlegao bezbožnim tendencijama.

Godine 1804., oženio se Dorotheom Veit, koja je prešla sa židovstva na protestantizam. Kao što smo gore spomenuli, Dorothea je bila kćer Mosesa Mendelssohna, a majka braće Veit.

U Kölnu 1808. godine, Schlegel i njegova žena obratili su se na katoličku vjeru. Ovdje treba svratiti pozornost na jedan detalj. Ako na internetu potražite informacije o njihovu obraćenju, primijetit ćete da se navodi kako su oboje kršteni prigodom njihova primanja u Katoličku Crkvu.

Što to znači? To može jedino značiti da Katolička Crkva nije priznala kao valjano luteransko krštenje koje je Schlegel primio u djetinjstvu. Podsjećam vas da je Schlegel bio sin luteranskog pastora, a poznato je da luterani krste djecu.

Katolička Crkva je prilikom obraćenja protestanata vrlo ozbiljno istraživala u svakom pojedinačnom slučaju je li obraćenik valjano kršten. Ako bi utvrdila da je valjanost krštenja dvojbena ili sumnjiva, onda bi obraćenika barem uvjetno krstila.

To je vrlo važno, jer protestantske sekte odbacuju cjelokupni nauk Crkve o sakramentima. Protestanti negiraju da su sakramenti čovjeku nužni za spasenje. Iz tog razloga, u protestantskim zajednicama se uopće ne pazi o uvjetima za valjanost sakramenata. Čak niti kod protestantskog krštenja nikada ne možete biti sigurni je li valjano ili nije. Treba u svakom pojedinom slučaju strogo istražiti je li valjano ili nije.

Nažalost, nakon Drugoga vatikanskog koncila moderni svećenici često uopće ne paze na to pitanje. Radi "ekumenizma", mnogi uzimaju zdravo za gotovo da su protestantska krštenja valjana. A možda i zbog lijenosti i nemara, ne žele se upuštati u istraživanje jesu li ta krštenja stvarno valjana ili nisu. To potencijalno može izazvati vrlo velike probleme, posebno u anglosaksonskim zemljama gdje su vjerski prijelazi dosta česti.

Stoga, nužno je vratiti se tradicionalnoj praksi Katoličke Crkve. Treba strogo istraživati valjanost krštenja svakog obraćenika koji dolazi iz protestantizma. Ako je sumnjivo, treba ga barem uvjetno krstiti.

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo ovom tekstu da nastojanje oko obraćenja nekatolika nije tek neko političko ili društveno pitanje, nego zaista pitanje spasenja konkretnih ljudi. Dakle, svrha rada na širenju katoličke vjere nije nekakva "homogenizacija stanovništva" ili neki drugi politički cilj, nego spasenje pojedinačnih ljudskih duša.

 

Nažalost, tijekom 20. stoljeća, zbog uspona modernističkih zabluda, posvuda je oslabilo nastojanje oko obraćenja krivovjeraca i nevjernika. Uzroci su poznati. S jedne strane, pojava takozvane "nove teologije" koja negira dogmu Extra Ecclesiam nulla salus, a s druge strane "međureligijski dijalog", kao i "ekumenski pokret" koji je izvorno nastao u protestantskim sektama, a zatim objeručke prihvaćen od strane modernističkih klerika. 

 

Doduše, i danas se govori o misijama i o evangelizaciji. Međutim, nije jasno komu je nova evangelizacija upućena.
Na primjer, zašto vi šaljete misionare u Afriku, a ne šaljete misionare bosanskim muslimanima, koji su ovdje u blizini?
Ili, zašto se danas ništa ne poduzima kako bi se Srbi u Hrvatskoj obratili na katoličku vjeru? Zašto se ništa ne poduzima čak ni za obraćenje pripadnika protestantskih sekti, koje su se tek u novije vrijeme proširile po Hrvatskoj? Gdje je ovdje evangelizacija?

Modernisti, protivnici "prozelitizma", reći će vam da svatko treba ostati u onoj religiji u kojoj je rođen. No, njima treba odgovoriti onako kako je sv. Klement Hofbauer odgovorio jednom protestantu (koji je tvrdio da svatko treba ostati u religiji u kojoj je rođen): Zašto onda Luther nije ostao u katoličkoj vjeri u kojoj je rođen i odgojen?
Ili, zašto je Calvin napustio katoličku vjeru u kojoj je rođen i odgojen, te odlučio osnovati novu religiju?
 

Zašto oni nisu ostali u religiji u kojoj su rođeni?
Ili, zašto bosanski muslimani nisu ostali u onoj religiji kojoj su pripadali prije dolaska Turaka?

  
No, kad netko danas kaže ove istine, onda ga modernisti i liberali optuže da "remeti odnose među vjerskim zajednicama".

No, znajte da su i sv. Klementa Hofbauera protivnici optuživali da remeti odnose među vjerskim zajednicama.
Jedan svjedok opisuje sljedeću situaciju (str. 134.):

"Inter familiares Archiducissae Henricae multi protestantes erant, et unus ex ejus famulis in manus Venerabilis Servi Dei fidei catholicae professionem fecit. Hac de causa vir quidam, qui pariter circa Archiducissam erat, valde iratus, et passione sua eo abreptus est, ut Ven. Servum Dei publice magnum fidei perturbatorem increparet; 'nam (dixit) in ea fide perseverandum et moriendum est, in qua quis natus est'. Cui Ven. Servus Dei respondit: 'At cur, quaeso, Martinus Lutherus in sua fide non perseveravit et mortuus est'? Nos omnes, (sic ille contrarius) filii sumus ejusdem Patris, qui in coelis est, sive hanc, sive illam fidem profiteamur. Reposuit Ven. Servus Dei: 'Si Deum patrem habetis, ubi est mater vestra? Nobis catholicis sancta Romana, catholica et apostolica Ecclesia mater est.' 'Cultus Sanctorum (sic replicuit iterum contrarius) non est, nisi commentum catholicorum.' Et Ven. Servus Dei respondit: 'Homines mediatoribus et intercessoribus inter Deum et peccatores indigent, et eos in Sanctis habemus. Sicut apud Dominos alte positos intercessores necessarii reputantur, ita nobis indignis hominibus apud Deum intercessores necessarii sunt.' - Vir conversus postea apud Archiducissam Beatricem famulabatur. Haec, quae modo dixi, ex ore Ven. Servi Dei audivi."

("Među pouzdanicima nadvojvotkinje Henrike bilo je mnogo protestanata, i jedan od njezinih slugu položio je ispovijest katoličke vjere u ruke časnoga sluge Božjega. Iz tog razloga, jedan čovjek, koji je također bio u krugu oko nadvojvotkinje, veoma se rasrdio i tako ponesen svojom srdžbom javno je prekorio časnoga slugu Božjega kao velikog remetitelja vjere: 'Jer (reče) treba ustrajati i umrijeti u onoj vjeri u kojoj je netko rođen'. Njemu je časni sluga Božji odgovorio: 'A pitam, zašto onda Martin Luther nije ustrajao i umro u svojoj vjeri?' 'Svi smo mi (tako je nastavio protivnik) djeca istoga Oca, koji je na nebesima, bez obzira na to ispovijedamo li ovu ili onu vjeru.' Odgovori mu časni sluga Božji: 'Ako imate Boga za oca, gdje je vaša majka? Nama katolicima majka je sveta rimska, katolička i apostolska Crkva.' 'Štovanje svetaca (tako je protivnik opet odgovorio) nije drugo nego izmišljotina katolika.' A časni sluga Božji je odgovorio: 'Ljudima su potrebni posrednici i zagovaratelji između Boga i grešnika, a njih imamo u svecima. Kao što se pred gospodarima na visokom položaju posrednici smatraju nužnima, tako su nama nedostojnim ljudima nužni posrednici pred Bogom.' - Čovjek se obratio i kasnije služio kod nadvojvotkinje Beatrice. Ovo što sam sada rekao, čuo sam iz usta časnoga sluge Božjega.")

Dodao bih ovdje još jednu misao. Crkva u hvalospjevu Te Deum laudamus (Tebe Boga hvalimo) pjeva ove stihove:

"Te per orbem terrarum sancta confitetur Ecclesia. Patrem immensae majestatis. Venerandum tuum verum et unicum Filium. Sanctum quoque Paraclitum Spiritum."

("Tebe po svem svijetu sveta ispovijeda Crkva. Oca neizmjernog veličanstva. Časnoga tvojeg istinog i jedinoga Sina. I Svetoga Tješitelja Duha.")

Dakle, karakteristika je Crkve da po čitavom svijetu naviješta i slavi istinu o Presvetom Trojstvu.

Sjećam se dok sam još kao student prvi put naišao na himan Te Deum. Ovi navedeni stihovi su me potaknuli na razmišljanje, jer sam dobro vidio da se moderni prelati, koji su zauzeli najvidljivije položaje u hijerarhiji, ponašaju sasvim suprotno od poruke ovog himna. Naime, modernisti ne naviještaju istinu o Presvetom Trojstvu po čitavom svijetu (kako pjeva himan), nego naviještaju sekularni humanizam i liberalnu ideologiju "ljudskih prava". To me je još tada veoma žalostilo.

No, tada još nisam znao da su se protiv sličnih liberalnih zabluda u svoje vrijeme morali boriti i veliki sveci poput sv. Klementa Hofbauera, sv. Ivana Bosca, bl. Ivana Merza (pogledaj njegovu knjižicu Katolička akcija iz 1927. godine), bl. Alojzija Stepinca (pogledaj, primjerice, blaženikove korizmene propovijedi 1940. godine), a da ne govorimo o velikim papama poput Pija VII., Pija VIII., Grgura XVI., bl. Pija IX., Leona XIII., sv. Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.

I oni su se morali boriti protiv širitelja zabluda, koji su tvrdili da su "sve religije dobre" i da je "svejedno kojoj religiji netko pripada". Liberalizam je neprijatelj s kojim se sukobimo već više od 200 godina.

Nadalje, u drugom djelu hvalospjeva Te Deum laudamus, obraćajući se Isusu Kristu, Crkva pjeva:

"Tu, devicto mortis aculeo, aperuisti credentibus regna coelorum."
("Ti, svladavši žalac smrti, otvorio si vjernicima kraljevstvo nebesko.")

Komu je Gospodin otvorio Kraljevstvo nebesko? Hvalospjev kaže: "credentibus" - doslovno: "vjerujućima", onima koji vjeruju.

Dakle, Crkva već u svojim molitvama, himnima, liturgiji, ispovijeda tu temeljnu istinu da je prava vjera čovjeku nužna za spasenje. Sv. Klement Hofbauer je cijelim svojim životom i djelovanjem potvrdio tu istinu.

 

Podsjećam da svjedočanstva, koja sam citirao u ovom tekstu, možete pronaći u građi prikupljenoj u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa ovdje.