 |
| Članovi redemptorističkog kolegija u Mariboru 1833. godine |
U krugu prijatelja i suradnika sv. Klementa Hofbauera nalazio se i jedan hrvatski svećenik: Bartul Pajalić (1791.-1863.).
Pajalić je rođen 17. siječnja 1791. u mjestu Baška na otoku Krku. Od djetinjstva se isticao u kršćanskim krepostima. Pohađao je sjemenište Senjsko-modruške biskupije. 21. veljače 1813. primio je red podđakonata, a 24. travnja 1813. red đakonata. Zaređen je za svećenika 30. siječnja 1814. u Novom Vinodolskom.
Iduće godine odlazi u Beč kako bi dovršio teološki studij. U Beču je upoznao sv. Klementa Hofbauera i postao njegov veliki prijatelj i suradnik.
U svjedočanstvima koja su prikupljena u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa Hofbauera (o kojima sam pisao u zadnja tri teksta) na više mjesta se spominje Bartul Pajalić.
U tim se svjedočanstvima jasno ističe Pajalićev krepostan život. Jedno svjedočanstvo ovako oslovljava Pajalića (str. 364.): "Vir quidam, quem sanctum reputo, P. Bartholomaeus Pajalich..." ("Jedan muž, koga smatram svetim, p. Bartolomej Pajalić...").
Drugi svjedok ovim riječima navodi Pajalića među štovateljima sv. Klementa Hofbauera (str. 219.):
"...juvenem pium et excellentem Bartholomaeum Pajalich, qui Servum Dei saepe visitabat, ejus apostolicis concionibus et piis exhortationibus diligentissime interveniebat, ab eo piam petebat confortationem, Servumque Dei infirmum consolando adjuvabat. Iste postea Congregationem SSmi Redemptoris ingressus cum sanctitatis fama obiit, relicto manuscripto de Servi Dei concionibus et virtutibus."
("...pobožnog i izvrsnog mladića Bartolomeja Pajalića, koji je često posjećivao slugu Božjega, vrlo pažljivo prisustvovao njegovim apostolskim propovijedima i pobožnim poticajima, tražio od njega pobožno ohrabrenje i koji je pomagao slugi Božjemu dok je bio bolestan. On je kasnije ušao u Družbu Presvetog Otkupitelja i umro na glasu svetosti, ostavivši rukopis o propovijedima i krepostima sluge Božjega.")
Iz jednog svjedočanstva saznajemo da je sv. Klement Hofbauer namjeravao poslati misionare u Ameriku, pa čak i da je osobno bio spreman otići u Ameriku zajedno s Pajalićem (str. 59.):
"Scio etiam, ipsum missionarios in Americam mittere intendisse; imo ipse anno 1819. cum Patre Pajalich eo se contulisset, si tempestas ab inimicis contra eum excitata non cessasset."
("Znam također da je on namjeravao poslati misionare u Ameriku; štoviše, on bi sam 1819. godine zajedno s ocem Pajalićem pošao ondje, da je prestala navala koju su njegovi neprijatelji podigli protiv njega.")
Drugi svjedok potvrđuje ovu tvrdnju (str. 145.):
"Scio equidem, Patrem Bartholomaeum Pajalich promptum fuisse in Americam cum eo proficisci."
("Znam, doista, da je otac Bartolomej Pajalić bio spreman poći s njim u Ameriku.")
Međutim, sv. Klement je umro 1820. godine, pa su napušteni planovi o odlasku u misije u Ameriku. No, nakon smrti sv. Klementa pokazali su se mnogi dobri plodovi njegova apostolskog rada. Car Franjo I. napokon je odobrio ustanovljenje redemptorističkog reda u Beču.
Pajalić je ušao u redemtoristički novicijat. Bio je jedini svećenik među novacima. Na blagdan sv. Alfonza Liguorija, 2. kolovoza 1821., položio je redovničke zavjete.
Kao svećenik djelovao je u crkvi Maria am Gestade, jednoj od najstarijih crkava u Beču. Kasnije je izabran je za poglavara nove redemptorističke zajednice u Mariboru u Sloveniji, a potom i u mjestu Finale u Kneževini Modeni.
Izbijanje revolucija 1848. godine izazvalo je nove progone redovničkih zajednica. Ukinuti su i redemptoristički samostani u Modenskoj kneževini.
Ostavši bez samostana, Pajalić se vraća u domovinu. Djelovao je na rodnom otoku Krku, gdje mu je biskup Bartul Bozanić, njegov prijatelj iz mladosti, dodijelio ovlasti za ispovijedanje. Dobivao je i pozive od zadarskog, šibenskog, splitskog i dubrovačkog biskupa, te je tako pastoralno djelovao po čitavoj Dalmaciji.
Pajalić je osobito mnogo vremena provodio u svetištu Majke Božje Goričke u Baškoj.
 |
| Hodočasničko svetište Majke Božje Goričke, Baška, 2008., str. 3. |
Za vrijeme boravka u Baškoj, Pajalić je živio u kući svojih roditelja. Provodio je izrazito asketski život i propovijedao protiv opačina.
Nakon izbora oca Nikole Maurona za generalnog poglavara redemptorističkog reda 1855. godine, Pajalić postaje njegovim savjetnikom. Umro je u Rimu na Veliki petak, 3. travnja 1863., na glasu svetosti.
Zahvaljujući video-zapisima o Pajalićevu životu, koje je objavio Povijesni institut redemptorističkog reda, možemo vidjeti mnoge dokumente iz njegova života.
Tako možemo vidjeti njegovu originalnu potvrdu o svećeničkom ređenju 30. siječnja 1814. u Novom Vinodolskom.
Ako želite pobliže upoznati život ovog kreposnog hrvatskog redemptorista, pogledajte video-zapise:
1. dio: Bartolomeo Pajalich - Redentorista (1791-1863), l'amico e compagno di San Clemente Hofbauer Parte 1.
Nema komentara:
Objavi komentar