U prošlom tekstu vidjeli smo kako sluga Božji Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880. god.) dokazuje da su islam i današnje židovstvo lažne religije. U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u istoj knjizi dokazuje lažnost onih zajednica koje su se odvojile od Katoličke Crkve, tj. zajednica protestanata i istočnih raskolnika. Naime, u tradicionalnoj katoličkoj teologiji, raspravu o pravoj ili istinitoj Kristovoj Crkvi (Tractatus de vera Christi Ecclesia) uvijek prati dokazivanje da su sve odvojene zajednice: lažne crkve.
Dakako, u ovom tekstu nemamo prostora da iznesemo sve Stadlerove argumente. No, pogledat ćemo barem neke od argumenata kako bismo znali odgovoriti modernističkim ekumenistima, koji šire zabludu kao da su sve zajednice, koje se nazivaju "kršćanskima", dobre i ravnopravne.
Prije svega treba istaknuti da razlika između katolika i nekatolika nije u nekakvim sekundarnim i nebitnim stvarima, nego u samom sadržaju vjere. Katolička vjera je različita od vjere protestanata i istočnih raskolnika.
Dovoljno je samo pogledati pitanje ženidbe. Katolička vjera uključuje nauk o nerazrješivosti ženidbe. Nasuprot tome, protestanti i istočni raskolnici dopuštaju "razvod braka": protivno naravnom zakonu i protivno izričitim Kristovim riječima. Gospodin Isus Krist kaže u Evanđelju:
"Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" (Mk 10, 9)
"Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub." (Mk 10, 11-12)
Kako bi sada katolici mogli biti u "ekumenskom jedinstvu" s onima koji kažu da je razvod braka dopušten?
Ako nas ne povezuje ista vjera, što nas uopće može povezati?
Ne može u jednoj vjerskoj zajednici biti više suprotstavljenih nauka.
Stadler nam objašnjava kako Crkvu povezuje veza vjere. U Crkvi može biti samo jedna vjera, samo jedan nauk (str. 194.):
"Atqui vinculum, quo Christus suam Ecclesiam instructam voluit, est vinculum fidei. Nam Ecclesia est coetus ille, qui Christi doctrinam profitetur; sed doctrina Christi est una, seu unum constituit harmonicum veritatum systema. Ergo et una fides erit in eo coetu, qui per mentis assensum Christi doctrinam amplectitur et profitetur. Ideo S. Paulus docet: Unus Dominus, una fides, unum baptisma (Eph. IV. 5) et sicut fideles hortatur, ut idem sapiant et sint unanimes idipsum sentientes (Philipp. II. 2), ita a fide dissidentes damnat: Licet nos aut angelus de coelo evangelizet vobis praeterquam quod evangelizavimus vobis, anathema sit. (Gal. I. 7.) Unde Apostolus operibus carnis, maximisque criminibus, quae excludunt a regno Dei (Gal. V. 21) adnumerat etiam (v. 19.) dissensiones et sectas."
("Ali, veza kojom je Krist htio poučiti svoju Crkvu jest veza vjere. Naime, Crkva je ona zajednica koja ispovijeda Kristov nauk. No, Kristov je nauk jedan, ili čini jedan skladan sustav istina. Dakle, bit će i jedna vjera u onoj zajednici koja pristankom uma prihvaća i ispovijeda Kristov nauk. Zato sv. Pavao naučava: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje (Ef 4, 5) i kao što potiče vjernike da isto misle i da budu jednodušni, jedne misli (Fil 2, 2), tako i osuđuje one koji odstupaju od vjere: Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet. (Gal 1, 7) Stoga, apostol među tjelesna djela i najveće zločine, koji isključuju iz Božjeg kraljevstva (Gal 5, 21), ubraja također (v. 19.) razdore i sekte.")
Stadler ističe da Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u pitanju vjere kod svojih članova, nego je uvijek bezuvjetno zahtijevala da svi katolici ispovijedaju isti vjerski nauk (str. 217.):
"Ecclesia enim romana discordiam in fide inter suos filios nunquam toleravit, neque ullos errores, si qui in aliqua Ecclesia particulari exorti sint, ex negligentia et oscitantia succrescere et in vulgus spargi passa est, ita ut nemo in toto ejus ambitu reperiri possit, qui in fidei articulis non plene cum caeteris omnibus consentiat."
("Naime, Rimska Crkva nikada nije tolerirala neslaganje u vjeri među svojom djecom, niti je ikada podnosila da se zablude, ako bi se zbog nebrige i nemara pojavile u nekoj partikularnoj Crkvi, rastu i šire u puku, tako da se u čitavom njezinu okrilju ne može pronaći nitko koji se ne bi u člancima vjere potpuno slagao sa svima drugima.")
Kad pobliže pogledate kako Stadler pobija protestantske zablude o vjeri, vidjet ćete da istodobno opovrgava i zablude modernih ekumenista.
Naime, ideolozi modernog ekumenizma zamišljaju "jedinstvo kršćana" na način da se razne "denominacije" (kako ih oni nazivaju) slože oko nekih "temeljnih načela", a da se u ostalom "netemeljnim" stvarima ostavi sloboda pojedinim "denominacijama". No, upravo je to protestantski model "jedinstva". Tako protestanti zamišljaju jedinstvo među svojim brojnim sektama.
Jedna od mnogih protestantskih zabluda jest mišljenje da se mogu razlikovati "temeljni članci vjere" i "netemeljni članci vjere". No, takve ideje vode ljude u zabludu da mogu prihvaćati neke članke vjere, a ostale odbacivati.
Josip Stadler na tu tvrdnju odgovara:
"Absurda est distinctio in articulos fidei fundamentales et non fundamentales invecta a protestantibus ad pervertendum verum conceptum unitatis fidei et communionis"
("Apsurdno je razlikovanje temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, koje su smislili protestanti kako bi izopačili pravi koncept jedinstva vjere i zajedništva")
Stadler je svjestan da je protestantima potrebna ta fikcija kako bi hinili nekakvo "jedinstvo" među svojim zajednicama (koje su podijeljene u vjerskom nauku):
"Biblicam, patristicam et theologicam ideam unitatis fidei et communionis pervertunt protestantes, dum variis modis distinctione facta inter fidei articulos fundamentales et non fundamentales, negant necessitatem unitatis fidei in non fundamentalibus, ut ex pluribus communionibus fidei confessione divisis una constet ecclesia."
("Protestanti izopačuju biblijsku, patrističku i teološku ideju o jedinstvu vjere dok povukavši razliku između temeljnih članaka vjere i netemeljnih članaka, na razne načine negiraju nužnost jedinstva vjere u netemeljnim [člancima], kako bi se iz mnogih zajednica, koje su podijeljene u ispovijesti vjere, načinila jedna crkva.")
Stadler ističe da je ta protestantska zabluda protivna stajalištima svetih otaca (str. 200.):
"Distinctio haec protestantium est porro prorsus nova et inaudita antiquitati et contraria Patrum doctrinae. Hoc patet ex Patrum scriptis de Ecclesiae unitate et ex catalogis antiquarum sectarum et haereseon, et ex ipsa ratione agendi haereticorum, qui neque ad sui defensionem hac nova distinctione usi sunt. Constat, antiquos Ecclesiae Patres in more habuisse, illico pronuntiare haereticos, quotquot aliud docerent de quacunque re, ac fides Ecclesiae traderet, nec spectasse unquam, an parva res esset vel magna, sed id unum dumtaxat, num traditioni apostolicae contradiceret. Ab eorundem, quae innumerae sunt, sententiis recitandis abstinemus; sufficit in medium adducere Vincentium Lirinensem, qui in suo commonitorio adversus haereticos (c. XXL) scribit: Abdicata qualibet parte catholici dogmatis, alia quoque, atque item alia, ac deinceps alia atque alia, jam quasi ex more et licito abdicabuntur. Porro autem singilatim partibus repudiatis, quid aliud ad extremum sequetur, nisi ut totum pariter repudietur?"
("Nadalje, ovo razlikovanje protestanata jest nešto potpuno novo i nečuveno u starim vremenima, te protivno nauku otaca. To je očito iz spisa otaca o jedinstvu Crkve i iz popisa starih sekti i krivovjerja, kao i iz samog postupanja krivovjeraca, koji se nisu koristili tim novim razlikovanjem niti za vlastitu obranu. Jasno je da su stari crkveni oci imali običaj da odmah proglase krivovjercima sve one koji bi o bilo kojoj stvari naučavali drugačije od onoga što je predala vjera Crkve, i u tome nisu gledali je li to velika stvar ili mala stvar, nego samo to je li suprotno apostolskoj tradiciji. Suzdržat ćemo se od citiranja njihovih izreka, jer su bezbrojne. Dovoljno je da navedemo Vinka Lerinskog, koji u svojem Commonitoriumu protiv krivovjeraca (c. XXL.) piše: Odricanje od bilo kojeg dijela katoličke dogme dovest će do odricanja od drugog, i opet od drugog, pa zatim od drugog i drugog, tako da će to postati kao po običaju i dopuštenju. Nadalje, nakon što se odbace pojedini dijelovi, što će na naposljetku slijediti ako ne istodobno odbacivanje cjeline?")
Stadler s pravom zaključuje da protestantska stajališta dovode do vjerskog indiferentizma (str. 200.):
"Doctrina ergo haec protestantium necessario ad indifferentismum erga omnem religionem christianam ducit. Nam statuto semel principio, posse articulos quosdam, licet sint revelati, non credi ac negari: revelatio divina saltem quoad hanc partem necessario auctoritate sua exuitur, et despectioni traditur, quae mox ad illam integram extendi debet...."
("Stoga, ovaj nauk protestanata nužno dovodi do indiferentizma prema svakoj kršćanskoj religiji. Naime, kad se jednom usvoji načelo da se neki članci vjere mogu ne vjerovati i negirati, božanska objava nužno se lišava svojeg autoriteta, barem što se tiče tog dijela, i prepušta se preziru, koji se ubrzo treba proširiti na cjelinu...")
Štoviše, mišljenje da se neki članci vjere mogu odbacivati protivno je zdravom razumu:
"Distinctionem inter articulos fundamentales et non fundamentales esse contra rationem theologicam liquet ex eo, quod christianam ideam fidei pervertat et directe divisiones in fide pariat. Ex protestantium doctrina nimirum sequeretur, hominem christianum esse posse seu christianae religionis asseclam, quamvis plurima doctrinae a Christo traditae puncta respueret. Atqui hoc absurdum est et contradictorium; ejusmodi enim homo Christi religionem teneret et non teneret: teneret ex hypothesi protestantium; et non teneret, quia omnis religio, quae non omnia ea continet quae a Christo revelata et ab apostolis promulgata sunt, non est vera et genuina Christi revelatio."
("Da je razlikovanje između temeljnih članaka i netemeljnih članaka protivno teološkom razumu očito je iz toga što izopačuje kršćansku ideju o vjeri i izravno rađa podjelama u vjeri. Svakako, iz protestanskog nauka slijedilo bi da čovjek može biti kršćanin ili sljedbenik kršćanske religije unatoč tome što odbacuje mnoge točke nauka koji je Krist predao. Ali, to je apsurdno i kontradiktorno. Naime, takav bi čovjek istodobno držao i ne držao Kristovu religiju: držao bi po protestantskoj hipotezi, a ne bi držao jer svaka religija koja ne sadrži sve ono što je Krist objavio i što su apostoli proglasili, nije prava i istinska Kristova objava.")
Osim pitanja jedinstva vjere, još je jedno obilježje po kojem se mogu prepoznati lažne religije: nedostatak svetosti. U tome je protestantizam tipičan primjer.
Stadler ističe da kod utemeljitelja protestantizma nema ni traga kršćanskih kreposti (str. 224.-225.):
"Protestantismus maxime caret nota sanctitatis, si ejus origo, doctrina, effectus spectentur. In primis in ecclesiae protestanticae fundatoribus ne vestigium quidem christianae virtutis invenitur. Lutherus enim fuit blasphemus in Deum, vitam duxit non tam hominis quam bestiae, fuit superbissimus mortalium, furiosus conviciator. Fuit etiam familiaris diabolo sicut ipse fatetur. Zvinglius luxuriae fuit deditus. Ad impugnandam realem Christi praesentiam in eucharistia authorem habuit genium, quem ipse Zvinglius fatetur nescire se, ater an albus fuerit. Calvinus fuit blasphemus in Deum et sodomiae reus Novioduni sicut acta publica urbis Noviodunensis testantur. Denique Genevae horrendos inter cruciatus, execrationes, blasphemias, daemonumque invocationem impiam animam evomuit, sicut testatur Joannes Harennius Calvini morti praesens, qui dum haec scriberet, Calviniani praeconis munere fungebatur."
("Protestantizmu najviše nedostaje obilježje svetosti, ako se promatra njegovo podrijetlo, nauk, učinak. Prije svega, kod utemeljitelja protestantske crkve ne pronalazi se ni traga kršćanske kreposti. Naime, Luther je bio bogohulitelj, vodio je život ne toliko ljudski koliko životinjski, bio je najoholiji među smrtnicima, mahniti psovač. Bio je blizak đavlu, kao što sam priznaje. Zwingli je bio odan bludnosti. U borbi protiv stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji imao je kao vođu zloduha, za kojeg sam Zwingli priznaje da ne zna je li bio crn ili bijel. Calvin je bio bogohulitelj i okrivljenik za sodomiju u Noyonu, kao što svjedoče javni dokumenti grada Noyona. Naposljetku, u Ženevi je usred strašnih muka, proklinjanja, hula i prizivanja demona izbljuvao bezbožnu dušu, kao što svjedoči Ivan Harennius, koji je bio nazočan na Calvinovoj smrti, a koji je u vrijeme kad je ovo pisao obavljao službu kalvinističkog propovjednika.")
Stadler ovdje možda pretjeruje u pojedinim tvrdnjama, ali nema nikakve sumnje da su pokretači "reformacije" bili nemoralni ljudi. Luther je javno pogazio svoje redovničke zavjete svetogrdnom (i nevaljanom) ženidbom s redovnicom. Zatim, utemeljitelj anglikanizma, kralj Henerik VIII., bio je preljubnik i višestruki ubojica.
Mišljenje da su takvi ljudi bili "pozvani" da reformiraju Crkvu jednostavno je apsurdno. Ne znam kako itko može sekte, koje su oni osnovali, smatrati "dobrima".
Iz tih loših korijena mogla je rasti samo loša biljka. I protestantizam je iz godine u godinu postajao sve gorim i gorim.
Stadler ovako opisuje protestantizam u svojem vremenu:
"Si igitur in primis ecclesiae protestanticae fundatoribus ac columnis ne vestigium quidem christianae et apostolicae sanctitatis deprehenditur, quid a nostri aevi protestantibus sperandum erit, qui errorem errori addentes ipsi vix sciunt quid credant; sed novam sibi plerumque cudunt religionem pro libito suo, ad quam exteriores suas actiones componunt, de internis parum aut nihil solliciti, coelestium immemores, carni suae blandientes, sacramentorum praesidio destituti, cupiditatibus suis pravisque habitibus velut ferreis vinculis arctissime constricti, quibus vel sola mortis futuraeque vitae cogitatio merito horrorem incutit, qui tamen raro salutem operatur."
("Ako se, dakle, u prvim utemeljiteljima i stupovima protestantske crkve ne nalazi ni trag kršćanske i apostolske svetosti, čemu se onda imamo nadati od protestanata našega doba, koji dodajući zabludu zabludi sami jedva znaju što vjeruju, nego često kuju novu religiju po svojoj volji, kojoj prilagođavaju svoje vanjske čine, a za unutarnje malo ili nimalo ne mare, ne misleći o nebeskim stvarima, ugađajući svojem tijelu, lišeni zaštite sakramenata, čvrsto svezani svojim požudama i opakim navikama kao željeznim okovima; kod njih već i sama pomisao na smrt i budući život s pravom izaziva jezu, ali ona ih rijetko kada navede da rade na spasenju.")
Vidimo da Stadler kaže da protestanti "dodaju zabludu na zabludu". Današnji protestantizam sadrži još više zabluda nego u vrijeme Luthera i Calvina. Uz sve stare zablude, moderni protestanti dodali su i nove zablude, npr. prihvaćanje svih vrsta bludnosti, odobravanje kontracepcije, širenje lažnih "karizmatskih pokreta", itd.
Treba istaknuti da i mnoge zablude postkoncilskih modernista potječu iz protestantizma, npr. ideja o uvođenju "ženskog klera".
Međutim, čak i ako pogledate samo Lutherov i Calvinov nauk, bez ovih kasnijih dodataka, morate zaključiti da je i u tom izvornom obliku opak i pokvaren.
Stadler ga ovako opisuje:
"Doctrina protestantium est Deo injuriosa et amplissimam portam aperit omnibus sceleribus. Ergo non est sancta. Protestantes docent, Deum exigere ab hominibus mandatorum suorum observationem, quin eisdem vires subministret ad ea implenda sufficientes ac necessarias: Deum non punire peccantes, modo credant se esse justos, sibique applicent per fidem justitiam Christi: Deum, quando praecipit opus bonum, praecipere peccatum, quum omnia opera, etiam justorum, juxta ipsos de se sint peccata mortalia: praecipi a Deo multa, quae observari ab hominibus non possint. Docent non dari liberum arbitrium, pia opera coram Deo nihil prodesse etc."
("Nauk protestanata je nepravedan [uvredljiv] prema Bogu i otvara najšira vrata svim zlodjelima. Stoga, nije svet. Protestanti naučavaju da Bog traži od ljudi obdržavanje svojih zapovijedi, a da im pritom ne podaje dovoljne i nužne snage kako bi ih ispunili; da Bog ne kažnjava grešnike, ako oni vjeruju da su pravednici i ako si po vjeri primijenjuju Kristovu pravednost; da Bog kada zapovijeda dobro djelo, zapovijeda grijeh, jer su, prema njima, sva djela, pa i djela pravednika, sama po sebi smrtni grijesi; da Bog zapovijeda mnogo toga što ljudi ne mogu obdržavati. Naučavaju da nema slobodne volje, da pobožna djela pred Bogom ništa ne koriste, itd.")
Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo vidjeti da postoji nepremostiva vjerska razlika između Katoličke Crkve i protestantskih sekti.
Isto tako, treba reći da su i razlike između Katoličke Crkve i istočnih raskolnika vrlo duboke.
Stadler naglašava sljedeće (str. 230.-231.):
"Ecclesia graeca schismatica non est catholica quoad locum, quum extra orientales plagas atque Russiam vix aliquam extensionem habeat, multisque gentibus fere ignota sit. Immerito quoque de antiqua et perpetua fide gloriatur, quum ab hac defecerit, negando processionem Spiritus Sancti a Filio, quam antiqui PP, etiam graeci, crediderunt, et non agnoscendo primatum in Petro ejusque successores divinitus institutum, quem Orientales quoque ante lugendam schisma et theoretice et practice agnoverunt."
("Raskolnička grčka crkva nije katolička što se tiče mjesta, jer izvan istočnih krajeva i Rusije, jedva da ima ikakvo proširenje i mnogim je narodima gotovo nepoznata. Također, nezasluženo se hvali starom i trajnom vjerom, jer je od ove odstupila negirajući izlaženje Duha Svetoga od Sina, koje su drevni oci, pa i grčki, vjerovali, i u tome što ne priznaje božanski ustanovljeno prvenstvo u Petru i njegovim nasljednicima, koje su istočnjaci, prije žalosnog raskola, i u teoriji i u praksi priznavali.")
Stadler ističe da nije dovoljno samo to što pojedine odvojene zajednice imaju valjane sakramente, pa ni samo mučeništvo, ako se prima bez katoličke vjere i izvan Katoličke Crkve (str. 224.):
"Cum sacrilega violatione unitatis fidei et communionis consistere non potest sanctitas; nam propter ipsam separationis sacrilegam iniquitatem innocentes esse non possunt. 'Tales etsi occisi confessione nominis fuerint, macula ista nec sanguine abluitur: inexpiabilis et gravis culpa discordiae nec passione purgatur: esse martyr non potest, qui in Ecclesia non est: ad regnum pervenire non poterit, qui eam, quae regnatura est, derelinquit.' (S. Cypr. de unit. Eccl. tom. 2. p. 254). Unde sectae ab unitate divisae, ut tales, sanctae esse nequeunt, sed synagogae sunt satanae, licet plura habeant supernaturalia omnino atque sancta; biblia v. g., sacramenta et plura media sanctitatis, quae secum ab Ecclesia abstulerunt, more ancillarum, quae a matrona aufugientes plura ab ea furantur."
("Svetost ne može suživjeti sa svetogrdnim kršenjem jedinstva vjere i zajedništva. Naime, zbog samog ovog svetogrdnog bezakonja odvojenosti ne mogu biti nedužni. 'Ako takvi budu i ubijeni pod imenom vjeroispovijesti, ova se ljaga ne ispire ni krvlju: neokajiva i teška krivica nesloge ne čisti se ni mukom. Ne može biti mučenik onaj tko nije u Crkvi. Ne može doći u kraljevstvo onaj tko je napustio onu koja će kraljevati.' (Sv. Ciprijan, De unitate Ecclesiae, tom. 2. p. 254). Stoga, sekte koje su odvojene od jedinstva, kao takve ne mogu biti svete, već su sinagoge Sotonine, pa i ako imaju mnogo toga što je posve nadnaravno i sveto, npr. Bibliju, sakramente i mnoga sredstva svetosti, koja su odnijeli sa sobom iz Crkve poput sluškinja koje su, bježeći od gospodarice, ukrale mnoge stvari.")
Osim toga, Stadler spominje i nacionalne i pokrajinske podjele među raskolnicima, koje već u korijenu sprječavaju ideju o jednoj sveopćoj Crkvi (str. 231.):
"Carent quoque schismatici identitate communionis, quum careant principio unitatis. Etenim schismatici divisi sunt in plurimas partes, quarum singulae suos patriarchas sive metropolitas habent, qui nulla ratione patriarchis alterius regionis subjiciuntur. Tales patriarchae sive metropolitae independentes, nati per separationem ab ecclesia sive russica sive constantinopolitana, praeter alios inveniuntur in Graecia, Bulgaria, Rumenia, Croatia, Serbia, Monte nigro, Bucovina, Transylvania. Unde nulla universalis apud schismaticos invenitur diffusio, sed singulorum patriarcharum coetus divisi sunt ab invicem et, independentes juxta regimen, cui subsunt. Hinc nulla est penes schismaticos universalis ecclesia ac nulla ejusdem ecclesiae universalis diffusio, sed totidem coetus nationales aut provinciales recenseri possunt, quot sunt diversa regimina, cui subsunt."
("I rakolnicima nedostaje identitet zajedništva, jer nemaju princip jedinstva. Naime, raskolnici su podijeljeni na mnoge dijelove od kojih svaki ima svoje patrijarhe ili metropolite, koji se nipošto ne podlažu patrijarsima druge pokrajine. Takvi neovisni patrijarsi ili metropoliti, rođeni u odvajanju bilo od ruske bilo od carigradske crkve, nalaze se u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bukovini, Transilvaniji. Stoga, među raskolnicima se ne nalazi nikakva sveopća širina, nego su zajednice svakog pojedinog patrijarha međusobno odvojene i neovisne prema vlasti kojoj se podlažu. Zato među raskolnicima nema nikakve sveopće crkve, nego se može navesti toliko nacionalnih ili provincijalnih zajednica koliko ima različitih vladanja kojima se podlažu.")
Ideja o "nacionalnim crkvama" nema nikakvo uporište u Evanđelju. Isus Krist nije osnovao "nacionalne crkve", nego samo jednu Crkvu za sve narode.
No, svi vidimo da su ideju o "nacionalnim crkvama" uzeli i protestanti i istočni raskolnici. Tako su se kod protestanata pojavile: "anglikanska crkva", "škotska crkva", "švedska crkva", "danska crkva", "norveška crkva" itd., a kod istočnih raskolnika: "ruska crkva", "srpska crkva", "bugarska crkva", "rumunjska crkva"...
Već je samom tom činjenicom jasno da je Katolička Crkva jedina prava Crkva, jer ona jedina obuhvaća sve narode i sve zemlje.
Kod ovih ostalih zajednica se s teološkim zabludama miješaju i nacionalističke politike, pa i imperijalističke težnje.
O nacionalističkim stajalištima u SPC dovoljno govori činjenica da su oni proglasili svetima gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, bez obzira na njihove moralne kvalitete. No, određene paralele mogu se pronaći i kod protestanata, napose u anglikanizmu.
Jedan američki autor je nakon svojeg prošlogodišnjeg posjeta Engleskoj opisao na svojem blogu kako mu je posjet engleskim katedralama razjasnio da anglikanizam nije drugo nego "eksperiment u religijskom nacionalizmu" ("Anglicanism is little more than an experiment in religious nationalism"). Gledajući kako su crkve pune grobova raznih poznatih osoba iz britanske povijesti, zaključuje da su anglikanske crkve praktički hramovi posvećeni elitama Britanskog Carstva. Štovanje svjetovnih junaka zamijenilo je nekadašnje štovanje svetaca. Autor navodi primjer katedrale u Yorku (York Minster), iz koje su reformatori uklonili sve kipove svetaca, ali sada na katedrali stoji kip kraljice Elizabete II. (na cijeloj katedrali se nalazi 15 kipova engleskih kraljeva).
Zaista, kroz povijest ove "nacionalne crkve" su praktički jedino služile kao instrument državne politike, kao anglikanska sekta u rukama engleskih kraljeva i Moskovska patrijaršija u rukama ruskih careva.
Ipak, treba reći da i kod postkoncilskih modernista postoji jedna tendencija guranja etno-nacionalističkih elemenata tamo gdje im nije mjesto. U takozvanoj "inkulturaciji". To je jedno od čudnih obilježja postkoncilske liturgijske reforme, gdje se u liturgiju unose elemeti nacionalnih, plemenskih i domorodačkih zajednica. Tako se izmišljaju "amazonski obred", "majanski obred"... Vjerojatno ste čuli za novi obred u Kongu. Nova liturgija postaje poprište plemenskih rituala.
Zapravo, dezintegracija nove liturgije počela je već samim uvođenjem narodnih jezika u liturgiju i vrlo labavim rubrikama. Sve to u kombinaciji s lošim prijevodima novih liturgijskih knjiga doprinosi činjenici da se novi obred znatno razlikuje od države do države. Pitanje je može li se uopće o Novus Ordu govoriti kao o jednom obredu. No, mnoge to niti ne zanima, jer im je važnije da mogu iskazati svoj plemenski identitet.
Stoga, treba jasno reći: Liturgija nije mjesto za iskazivanje plemenskih interesa ili etno-nacionalnog ponosa. U liturgiji se iskazuje čast i štovanje Bogu, a ne nacijama i plemenima.
Vratiti dostojanstvo liturgiji znači doista vratiti u središte štovanje Boga, klanjanje Bogu, a ne ugađanje ljudskim željama.
Isto tako, vratiti dostojanstvo teologiji znači opet staviti u središte istine katoličke vjere, a istodobno ukloniti sve zloupotrebe i želje za ugađanjem ljudima, a posebno pripadnicima drugih religija.
Kako bi se to postiglo, potrebno je vratiti se mudrosti klasičnih katoličkih teologa.
Podsjećam da knjigu dr. Josipa Stadlera, koja je citirana u ovom tekstu, možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.
Nema komentara:
Objavi komentar