Svjedočanstva o sv. Klementu Hofbaueru: Borba za čistoću vjerskog nauka, briga za liturgiju i širenje pobožnosti

 

U ovom tekstu nastavljamo s iznošenjem svjedočanstava o životu i djelovanju sv. Klementa Hofbauera. Riječ je o izjavama svjedoka u procesu beatifikacije i kanonizacije tog apostola srednje Europe, koje su objavljene u Rimu 1871. godine (Summarium beatificationis et canonizationis).

Mislim da mi još uvijek nismo dovoljno svjesni kolika je važnost tog svetog čovjeka za očuvanje katoličke vjere na prostorima nekadašnje Habsburške Monarhije. Isto tako, nismo svjesni koliko je velik bio njegov utjecaj na mnoge poznate osobe onog vremena.

Svjedoci tih događaja slažu se da je utjecaj sv. Klementa Hofbauera bio možda i glavni čimbenik koji je spriječio Wessenbergov pokušaj stvaranja "njemačke nacionalne crkve" odvojene od Rima (ili samo nominalno povezane s Rimom). Dakle, ovaj svetac spriječio je novi raskol u samom srcu Europe, koji je mogao okrenuti daljnji tijek povijesti.

Dok danas učite u gimnaziji na satu povijesti o Bečkom kongresu 1815. godine, nitko vam neće niti spomenuti kakvi su se ondje sukobi odvijali između vjernih katolika i liberalnih febronijevaca oko položaja Crkve u novom europskom poretku. Neka se onda barem na ovom blogu vide svjedočanstva očevidaca tih događaja.

Sv. Klement Hofbauer je jedan od uzora koje danas tražimo, jer nam pokazuje da sveci mogu mijenjati svijet. Sveci već jesu mijenjali svijet. Gospodin Bog služi se svecima u svojim zahvatima u povijest naroda.

Pogledat ćemo, stoga, svjedočanstva o pojedinim važnim obilježjima života i djelovanja sv. Klementa Hofbauera: o borbi za čistoću vjerskog nauka, o promicanju svečanog i uzvišenog bogoslužja, kao i dostojnog pristupanja sakramentu pokore, te svjedočanstva o širenju tradicionalne katoličke pobožnosti, osobito štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta, pobožnosti prema Majci Božjoj i pomaganja dušama u čistilištu.

1) Bečki kongres 1815. godine

Bečki kongres bio je skup predstavnika europskih država, koji se održao u Beču od rujna 1814. do lipnja 1815., pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha. Cilj kongresa bilo je uređenje Europe nakon gotovo 20 godina neprekidnih ratova koje je izazvala Francuska revolucija i kasnija Napoleonova osvajanja.

Na Bečkom kongresu osnovana je Njemačka konfederacija ili Njemački savez (Deutscher Bund) kao zajednica njemačkih država i zamjena za bivše Sveto Rimsko Carstvo, te prethodnik buduće ujedinjene njemačke države.

Crkva se našla u teškom položaju, jer su među mnogim klericima onoga vremena prevladavali utjecaji febronijanizma i jozefinizma. Febronijevci predvođeni Wessenbergom htjeli su da nova Njemačka dobije i svoju "nacionalnu crkvu", praktički odvojenu od Rima. Zatim, da se uvede narodni jezik u liturgiju i čitav niz novotarija u nauku i crkvenom uređenju.

 

Imajte na umu da je papa Pio VI. osudio slične ideje u svojoj buli Auctorem fidei od 28. kolovoza 1794. Stoga, nema nikakve sumnje da su ovi novi njemački pseudo-reformatori vrlo dobro znali da idu protiv nauka Crkve.

No, u onim teškim vremenima našli su se i hrabri katolici koji su se suprotstavili ovim opasnim idejama. Oni su se okupili oko sv. Klementa Hofbauera kao vođe ove nove protureformacije.

Jedan svjedok u procesu beatifikacije sv. Klementa izjavljuje (str. 240.):

"Sicut Emus Card. Reisach mihi dixit, viri catholici fama celeberrimi Germaniae in Congressu Vindobonensi circa Ven. Servum Dei se collegerunt, et cum iis adlaboravit, ut studia schismatica tum praevalentia, ecclesiam nationalem Germaniae erigere tendentia impugnaret."

("Kao što mi je rekao uzoriti kardinal Reisach, slavni katolički muževi Njemačke na Bečkom kongresu okupili su se oko časnog sluge Božjega [sv. Klementa Hofbauera] i on je s njima surađivao kako bi se suzbila tada prevladavajuća raskolnička nastojanja, koja su težila podizanju nacionalne crkve Njemačke.")

No, febronijanizam je bio toliko jak u njemačkim zemljama, da je sam sv. Klement u pismu papi Piju VII. napisao da to zlo može zaustaviti jedino pomoć s neba. O tome govori sljedeće svjedočanstvo (str. 138.-139.):

"In Germania Febronianismus universim dominabatur et studia schismatica a Wessenberg excitata aperte proponebantur, ita ut V. S. D. literis ad Summum Pontificem Pium VII. scriptis claris verbis timorem exprimeret, Germaniae summum periculum schismatis ad Pium VII. datis imminere. 'Et nos (scripsit) profecto timemus merito non quidem pro Ecclesia ipsa, cujus fundamentum Petra est a Christo Domino posita, sed magnam deplorabilem nostrae Germaniae regionis ab illa separationem, quam vehementer dolentes cum timore et tremore jam coepisse conspicimus; cum tanta audacia, cum tali progressu coepisse conspicimus, ut prorsus nullibi consolationem, nisi in Sanctorum precibus, nullinde auxilium cum fiducia expectare queamus nisi ex alto'."

("U Njemačkoj je posvuda dominirao febronijanizam i otvoreno su se izlagala raskolnička nastojanja koja je potaknuo Wessenberg, tako da je časni sluga Božji u pismu upućenom vrhovnom svećeniku Piju VII. jasnim riječima izrazio strah da Njemačkoj prijeti najveća opasnost raskola. 'I mi (piše) zasigurno s pravom strahujemo ne za samu Crkvu, čiji je temelj Stijena koju je postavio Krist Gospodin, nego zbog velikog i prebolnog odvajanja naše zemlje Njemačke od nje, čiji početak već sada s velikom žalošću opažamo. Opažamo da je započeo s takvom drskošću, s takvim napretkom, da gotovo nigdje ne vidimo utjehu osim u molitvama svetaca, niotkuda ne možemo s pouzdanjem očekivati pomoć nego samo odozgor.")

Kako bismo shvatili raširenost Wessenbergovih raskolničkih pothvata protiv kojih se sv. Klement morao boriti, pogledajmo ove riječi svjedoka (str. 139.):

"Anno 1815., cum Vindobonae Congressus Principum celebraretur, Ven. Servus Dei magnum pro sancta fide Ecclesiae meritum sibi comparavit. Inimicus Ecclesiae Beck, sacerdos apostata in biographia Wessenbergii conatus hujus viri schismaticos, sicut si studia schismatica ab eo non aliter expectandum erat, supra modum extulit. Erat tunc Wessenberg Vicarius Generalis Principis Dalberg, Primatis Germaniae et episcopi Constantiensis, pro hac Dioecesi, et tamquam Primatis legatus Vindobonam ad Congressum venit. Cum ejus frater minister status et legatus plena potestate instructus ad Congressum fuisset, cum insuper affinitate viris egregiis et multum valentibus intime conjunctus esset, et multis ingenii dotibus extraordinariam uniret industriam in rebus gerendis, ejus studia pro formanda Ecclesia nationali Germaniae cum Primate sive Patriarcha a Sede Apostolica quasi independente valde periculosa erant, tanto magis, quia principia Febronii et Imperatoris Josephi II. plurimos adhuc et fervidos asseclas habebant."

("Godine 1815., kada se u Beču održavao kongres vladara, časni sluga Božji stekao je sebi veliku zaslugu za vjeru svete Crkve. Neprijatelj Crkve Beck, otpali svećenik, u Wessenbergovoj biografiji preko svake mjere veliča raskolničke pothvate ovoga čovjeka, kao da se od njega nije moglo očekivati drugo nego raskolnička nastojanja. Wessenberg je tada bio generalni vikar kneza Dalberga, primasa Njemačke i biskupa Konstanza, koji je došao na Bečki kongres u ime te biskupije i kao poslanik primasa. Budući da je njegov brat bio državni službenik i poslanik s punom ovlašću na kongresu, a osim toga, bio je tazbinom blisko povezan s istaknutim i vrlo moćnim muževima, i sa svojim mnogim umnim sposobnostima ujedinio je i poduzetnost u izvršenju nauma, njegova nastojanja oko ustanovljenja nacionalne Crkve Njemačke s primasom ili patrijarhom gotovo neovisnim o Apostolskoj Stolici bila su vrlo opasna; tim više što su načela Febronija i cara Josipa II. imala još uvijek brojne i gorljive sljedbenike.")

No, Wessembergu su se suprotstavili revni katolički laici, mahom nedavni obraćenici, među kojima je bilo i političara, književnika, novinara i drugih utjecajnih osoba. U tom je krugu sv. Klement Hofbauer bio duhovni vođa. Jedan svjedok kaže da je sv. Klement ove katoličke laike "vodio poput male djece":

"Wessemberg desideria sua pluribus memorandis et libellis typis impressis exponebat, et multis bene placebat, unde schismatis periculum haud parvum aderat, sed ut apostata Bech refert: Aliqui docti Germanici paulo ante ad fidem conversi, videlicet Fridericus de Schlegel, Fridericus de Schlosser, Zacharias Werner et Josephus de Pilat, editor 'Observatoris Austriaci' sese ei opposuerunt. - Hic ultimus natus quidem in fide catholica, sed ut saepe mihi narravit, nonnisi per Patrem Hofbauer fidem catholicam penitus edidicit. Omnes vero isti viri amici et intimi cultores Patris Hofbauer erant, qui ab eo sicut parvuli regebantur."

("Wessemberg je izlagao svoje želje brojnim memorandumima i tiskanim knjižicama, i mnogima je to ugađalo, pa je odatle dolazila nemala opasnost raskola, ali kao što kaže otpadnik Bech: Suprotstavili su mu se neki učeni Nijemci, koji su se nedugo prije toga obratili na vjeru, to jest Friedrich von Schlegel, Friedrich von Schlosser, Zacharias Werner i Joseph von Pilat, urednik lista 'Österreichischer Beobachter'. - Ovaj zadnji je, doduše, rođen u katoličkoj vjeri, ali kao što mi je često pripovijedao, tek se preko patera Hofbauera potpuno priučio katoličkoj vjeri. Zaista, svi ovi muževi bili su prijatelji i bliski štovatelji patera Hofbauera, koji ih je vodio poput male djece.")

Bilo je i svećenika koji su se aktivno uključili u borbu protiv opasnosti raskola. I oni su bili povezani sa sv. Klementom (str. 139.-140.):

"Praeterea ex eodem scriptore scimus, tres sacerdotes causam Ecclesiae in Congressu defendisse, quorum caput Helferich Canonicus praebendarius ecclesiae cathedralis Spirensis fuit. Dicit autem Pater Srna, qui eo tempore in domo Patris Hofbauer habitabat, dictum Helferich quotidie Ven. Servum Dei adiisse, ut ejus consilium expeteret: unde patet, Patrem Hofbauer horum virorum pro causa Sanctae Ecclesiae militantium, ut periculum schismatis averterent, ducem fuisse."

("Osim toga, od istoga pisca znamo da su na kongresu trojica svećenika branila stvar Crkve; njihov je poglavar bio Helferich, kanonik prebendar prvostolne crkve u Speyeru. No, kaže pater Srna, koji je u ono vrijeme boravio u kući patera Hofbauera, da je rečeni Helferich svakodnevno pohađao časnog slugu Božjega, kako bi molio njegov savjet. Iz toga je očito da je pater Hofbauer bio vođa ovih muževa koji su vojevali za stvar svete Crkve, kako bi otklonili opasnost raskola.")

Jednako važno bilo je i poznanstvo sv. Klementa Hofbauera i bavarskog prijestolonasljednika Ludwiga I. Bez sumnje, utjecaj sv. Klementa pridonio je bavarskom blokiranju pokušaja odvajanja od Rima. Osim toga, gore spomenuti obraćenici bili su bliski austrijskom državniku Metternichu, što je bilo iznimno važno u borbi za bolji položaj Crkve u tadašnjim okolnostima.

2) Borba za čistoću vjerskog nauka

Poučiti narod u pravoj vjeri i čistom katoličkom nauku jest važna i odgovorna dužnost svećenika, a uspjeh tog zadatka uvelike ovisi o složnom djelovanju svih svećenika. Međutim, problemi nastaju kad jedan dio svećenika u srcu otpadne od katoličke vjere i počne javno ili tajno širiti krive nauke. Sv. Klement se zaista suočavao sa sličnim problemima kao i mi danas. On se morao obračunati s hrpom liberalnih klerika u Beču koji su sijali krive nauke. 

To je preduvjet za bilo kakav apostolski rad. Jer, što vama vrijedi da jedan svećenik pravovjerno propovijeda, ako ima sto drugih koji otvoreno šire krivovjerje?

Sv. Klement Hofbauer nije se ustručavao poduzeti potrebne mjere da se širitelji zabluda uklone sa svojih položaja. Na primjer, založio se da se liberalni svećenik Bernard Bolzano (poznat po svojim filozofskim stajalištima) ukloni sa svojeg profesorskog položaja.
O tome čitamo u svjedočanstvu (str. 138.):

"Doctrinas rationalisticas professoris Bolzano Pragensis ex toto corde abhorruit: inde Dñum Frint, palatii imperialis parochum adiit, et conquestus est, quod tali viro permissum sit, juventuti academicae praelectiones circa materias religionis facere. Frint ea de re Imperatori Francisco relationem fecit, et malum sublatum est. Hoc utrumque factum Canonic. Dñus de Unkrechtsberg mihi narravit."

("Iz svega srca gnušao se nad racionalističkim doktrinama praškog profesora Bolzana. Zato se obratio gospodinu Frintu, župniku carske palače i požalio se što je takvom čovjeku dopušteno da akademskoj mladeži drži predavanja o religijskoj materiji. Frint je podnio izvještaj o toj stvari caru Franji, i zlo je uklonjeno. Oba ova događaja ispripovijedao mi je kanonik gospodin von Unkrechtsberg.")

Dakle, sv. Klement nije podržavao "akademsku slobodu" ako je ona išla na štetu katoličke vjere. Na teološkim fakultetima ne može biti mjesta za one koji šire krivovjerje.

Sv. Klement je smatrao čistoću vjerske pouke toliko važnom da je i svoje prijatelje svećenike znao ispraviti ako bi primijetio da su rekli nešto pogrešno u svojim propovijedima.
Pogledajmo svjedočanstvo o slučaju istaknutog bečkog svećenika Zaharije Wernera (str. 141.):

"Pater Hofbauer custos quoque erat tam vigilans et attentus sanctae fidei, ut quidquid non sonaret vere catholice, illico adverteret. Notum est, Zachariam Werner primis annis, postquam ad catholicam rediit Ecclesiam, et sacerdos factus est, extraordinaria sua eloquentia variis in pulpitis omnes hominum ordines Vindobonae summopere commovisse. Patri Hofbauer cum esset amicissimus, persaepe etiam in S. Ursulae ecclesia concionatus est. P. Hofbauer 'Tubae Dei pro Vindobona' nomine eum appellavit. Werner autem solida dogmatum scientia non adeo erat instructus (quod quidem mirum non est) ideoque Pater Hofbauer hoc bene sciens attente audiebat ejus conciones. Quodam die vero accidit, ut Werner sententiam proferret minus catholicam. In sacristiam redeunti dixit Pater Hofbauer: 'Quod dixisti, (et indicavit illi propositionem) minus est catholicum; sequenti dominica retractare debes.' Quod et fecit Werner, quin tamen famam suam exponeret."

("Pater Hofbauer bio je također tako budan i pažljiv čuvar svete vjere, da bi odmah primijetio sve ono što nije zvučalo uistinu katolički. Poznato je da je Zacharias Werner u prvim godinama nakon što se vratio u Katoličku Crkvu i postao svećenikom, svojom izvanrednom elokvencijom na raznim propovjedaonicama pokrenuo sve slojeve ljudi u Beču. Budući da je bio vrlo dobar prijatelj patera Hofbauera, dosta je često propovijedao i u crkvi sv. Uršule. P. Hofbauer nazvao ga je 'Božjom trubljom za Beč'. No, Werner nije bio dosta poučen u solidnom znanju o dogmama (a to nije čudno); i zato je pater Hofbauer, dobro poznavajući tu činjenicu, pažljivo slušao njegove propovijedi. Jednoga pak dana dogodilo se to da je Werner iznio stajalište koje nije baš bilo katoličko. Kad se vratio u sakristiju, pater Hofbauer mu je rekao: 'Ono što si rekao (i ukazao mu je na stajalište) nije baš katolički; to trebaš opozvati iduće nedjelje.' Werner je to i učinio, a da nije izložio opasnosti svoj dobar glas.")

Danas nam je potrebna upravo ovakva briga za čistoću katoličkog nauka. I danas ima mnogo ljudi koji imaju dobre namjere, ali jednostavno nisu primili ispravnu katoličku pouku, pa zato ne znaju dobro izraziti katolička stajališta. Potrebni su ljudi poput sv. Klementa, koji će ih znati uljudno ispraviti i uputiti na pravi put.

 

Sv. Klement je također znao dobro procjenjivati pravovjernost knjiga. Čak i u knjigama koje su drugi smatrali potpuno katoličkima i pravovjernima, on je znao zapaziti zablude i druge na to upozoriti.
Jedan svjedok kaže (str. 235.):

"In libris de religione agentibus, poëticis, precibus et aliis operibus prelo mandatis dijudicandis, quae speciem hypercatholicam affectabant, mirum est, quo ingenii acumine procedebat; ita ut in momento, quod esset falsum, excessivum, pseudo-mysticum vel haereticum in eis detegeret, et illico etiam tribus vel quatuor verbis integram de eis ferret sententiam."

("U prosuđivanju knjiga koje raspravljaju o religiji, pjesničkih djela, molitvenika i drugih tiskanih djela, koja su ostavljala hiperkatolički dojam; čudesno je kako je oštroumno postupao. Tako da bi u trenu opazio što je u njima lažno, pretjerano, pseudo-mistično ili krivovjerno, i odmah bi s tri ili četiri riječi donio o njima čitavu presudu.")

U današnje vrijeme nasušno su nam potrebni ljudi s ovakvim sposobnostima zapažanja razlika između pravog katoličkog nauka i podmetnutih krivovjerja, varljivih teza i zabluda. Pogledajte koliko se danas na policama vjerskih knjižara nudi sumnjivih ili otvoreno krivovjernih knjiga. Pogledajte koliko na internetu ima portala koji se nazivaju "katoličkima", a donose tekstove pune zabluda i opasnih zamki kojima brojne naivne i neupućene ljude odvode na stranputicu.

Sv. Klement Hofbauer dobro je znao da su Crkvi potrebni svećenici koji su odlično poučeni u ispravnom katoličkom nauku. Zato je donio u Varšavu teološke knjige sv. Alfonza Liguorija i druge izvrsne teološke knjige iz Rima.
Jedno svjedočanstvo o tome kaže (str. 192.):

"Valde incubuit V. S. D. ut juvenes Clerici in Theologia bene instruerentur, ita ut non solum ab errore liberi essent, sed etiam haereses contemporaneas impugnare valerent. Hunc in finem praeter libros S. Alphonsi optima quaeque opera theologica Roma Varsaviam venire curavit, imo erigendo in ipsa Urbe Collegio, ut ibi optimos missionarios pro Germania et Polonia formaret, operam dedit."

("Časni sluga Božji bio je veoma predan tome da se mladi klerici dobro pouče u teologiji, tako da budu ne samo slobodni od zablude, nego da mogu i suzbijati suvremena krivovjerja. U ovu svrhu, osim knjiga sv. Alfonza, pobrinuo se da najbolja teološka djela dođu iz Rima u Varšavu; štoviše, nastojao je da se u Gradu podigne kolegij gdje bi se formirali odlični misionari za Njemačku i Poljsku.")

U svojoj borbi, sv. Klement Hofbauer morao se suočiti s mnogim napadima i podmetanjima. Neprijatelji vjere nastojali su spriječiti obnovu katoličkog života u Europi. 

 

Znam da mnogi danas ne vole kad se spominju masoni, jer to po njihovu mišljenju nosi prizvuk "teorija urote". No, činjenica je da sama svjedočanstva koja su korištena u postupku beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa Hofbauera spominju njegove sukobe s masonima u Poljskoj i Austriji.

Jedan svjedok, primjerice, kaže (str. 59.):

"Optime recordor audivisse, Sacerdotes Congñis SSmi Redemptoris, qui Varsaviae assidue laborabant, a liberis murariis Poloniae vehementissime infestatos, et tandem eorumdem machinationibus expulsos fuisse."

("Vrlo dobro se sjećam da sam čuo da su svećenici Družbe Presvetog Otkupitelja, koji su marljivo radili u Varšavi, vrlo žestoko napadani od strane slobodnih zidara u Poljskoj, i da su naposljetku zbog njihovih spletki bili istjerani.")

I u Beču je sv. Klement imao velik broj protivnika, koji su htjeli potkopati njegov apostolski rad. No, sveti svećenik je izdržao i prevladao sve kušnje. Unatoč svim preprekama, njegovim upornim radom ponovno je uskrsnuo katolički život u Beču, kao što kaže svjedočanstvo (str. 61.):

"Vindobonae quoque Ven. Servus Dei adversarios habuit, eos scilicet, quibus sacra industria et studia pia, propriis principiis impiis omnino contraria, displicebant. Sed Ven. Servus Dei labores apostolicos sui ministerii propterea minime intermisit. Effectus sacerdotalis industriae Ven. Servi Dei vere splendidi erant: ipse enim vitam catholicam Vindobonae in omnibus fere regionibus exstinctam iterum resuscitavit."

("I u Beču je časni sluga Božji imao protivnike: dakako, one kojima se ne sviđa sveti rad i pobožno nastojanje koje je potpuno suprotno njihovim bezbožnim načelima. No, zato časni sluga Božji nipošto nije propuštao svoje apostolske napore. Učinci svećeničkog rada časnoga sluge Božjega bili su uistinu sjajni. On je, naime, ponovno uskrisio katolički život Beča koji je utrnuo u gotovo svim pokrajinama.")

A sada ćemo pogledati kako je sv. Klement oživio katolički život Varšave i Beča. Nešto smo o tome već vidjeli u prošlom tekstu, ali ni približno dovoljno da si predočimo sav žar apostolskog rada ovog velikog sveca.

3) Štovanje Presvetog Oltarskog Sakramenta

 
Časna sestra Marija Cecilija Cholomiewska u svojem opširnom svjedočanstvu o djelovanju sv. Klementa Hofbauera u Varšavi ovako govori o uvođenju svakodnevnog svečanog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu (str. 52.):

"Desiderio animatus, ut SS. Altaris Sacramentum in toto orbe terrarum solemni cultu honoratum videret, hanc solemnem adorationem cum sacerdotibus Congñis suae Varsaviae introduxit, ubi magnam oblivionem Jesu Christi, et generaliter summum defectum devotionis invenerat. Quotidiana adoratio SSmi Sacramenti, quam Varsaviae in Ecclesia S. Bennonis modo solemnissimo curavit faciendam, in populo hujus amplae civitatis brevi tempore jucundissimos fructus produxit."

("Potaknut željom da ugleda kako se u čitavom svijetu svečanim štovanjem časti Presveti Oltarski Sakrament, uveo je u Varšavi ovo svečano klanjanje sa svećenicima svoje Družbe; ondje je naišao na velik zaborav Isusa Krista i općenito na vrlo velik nedostatak pobožnosti. Svakodnevno klanjanje Presvetom Sakramentu, koje je njegovom brigom uvedeno na najsvečaniji način u Varšavi u crkvi sv. Benona, donijelo je za kratko vrijeme najslađe plodove u puku ovog prostranog grada.")

Drugo svjedočanstvo otkriva nam da je sv. Klement pohađao svaku crkvu u kojoj se obavljalo četrdesetosatno klanjanje (str. 180.):

"Ejus erga Deum amorem hoc etiam testari potest, quod omnes visitaret ecclesias, in quibus quadraginta horarum comprecatio celebrabatur, alios simul monens ad eas invisendas, ut indulgentias lucrarentur, et pro peccatorum orarent conversione."

("Njegovu ljubav prema Bogu može posvjedočiti i to što je pohađao sve crkve u kojima se slavila četrdesetosatna pobožnost, istovremeno opominjući druge da ih pohađaju, kako bi dobili oproste i molili za obraćenje grešnika.")

Sv. Klement se i za propovijedi pripravljao razmatrajući o Presvetom Sakramentu, kao što kaže svjedok:

"Singularis omnino ejus erat devotio erga SS. Sacramentum. Ex cubiculo, quod Varsaviae simul cum Patre Hübl inhabitabat, fenestra prospiciebat in altare majus. Apud hanc fenestram ad conciones sese praeparabat, ibi mente fixa meditans Jesum suum sacros illos hausit affectus et sensus, quos tanto cum successu in auditores diffundere novit. Ibi lucem, solatium, robur et fortitudinem quaerebat; verbo, Jesus in SS. Sacramento ipsi erat omnia."

("Njegova pobožnost prema Presvetom Sakramentu bila je sasvim posebna. Iz sobe u kojoj je boravio zajedno s ocem Hüblom, prozor je gledao na veliki oltar. Kod tog prozora pripravljao se za propovijedi, ondje je, usredotočeno razmatrajući o svojem Isusu, crpio ona sveta čuvstva i osjećaje, koje je s takvim uspjehom znao preliti u slušatelje. Ondje je tražio svjetlo, utjehu, snagu i jakost; jednom riječju, Isus u Presvetom Sakramentu bio mu je sve.")

Kako se taj žar vidio u njegovim propovijedima, najbolje govori ovo svjedočanstvo (str. 176.):

"In media concione, aut saltem in fine, haud raro exclamavit: 'O admirabile divinum Sacramentum, o tremendum mysterium, coram quo angeli prostrati contremiscunt, Te adoramus.' Valde instabat, ut nos qualibet hora Dominum in divino Sacramento altaris adoraremus, et benediceremus, dicendo 'Laudetur et superexaltetur SS. Sacramentum altaris a me et omni creatura nunc et in aeternum. Amen.' Qui Ven. Servum Dei sacram Missam dicentem aut benedictionem cum SS. Sacramento dantem conspiciebat, ejus devotione penitus rapiebatur, et commovebatur."

("Usred propovijedi ili barem na kraju, nerijetko bi uzviknuo: 'O divni božanstveni Sakramente, o strašno otajstvo, pred kojim anđeli prostrti dršću, Tebi se klanjamo.' Snažno je isticao da se svakoga časa klanjamo Gospodinu u božanskom Sakramentu Oltara i da ga blagoslivljamo, govoreći: 'Neka je hvaljen i veličan Presveti Oltarski Sakrament po meni i svakom stvorenju, sada i zauvijek. Amen.' Tko je promatrao časnog slugu Božjega kako govori svetu Misu ili kako daje blagoslov s Presvetim Sakramentom, njegova pobožnost bi ga potpuno zanijela i duboko dirnula.")

Kad je sv. Klement prolazio pokraj svetohraništa, ne bi samo pokleknuo, nego bi se zadržao u klečanju (str. 182.):

"Quoties sacrum pertransiret tabernaculum, sive ingrediens in ecclesiam, sive recedens ab ea, aliquot semper momenta ad aram haesit genuflexus, Jesum Christum in Sacramento visitaturus. Poenitentes suos monuit, ut ecclesiam introeuntes primo oculos cum fide in tabernaculum conjicerent et Salvatorem in SS. Sacramento saepius frequentarent."

("Kad god je prolazio pokraj svetohraništa, bilo da je ulazio u crkvu, bilo da je izlazio iz crkve, uvijek bi se zadržao nekoliko trenutaka u klečanju, pohađajući Isusa Krista u Sakramentu. Opominjao je svoje pokornike da ulazeći u crkvu prvo uprave svoje oči s vjerom u svetohranište i da često pohađaju Spasitelja u Presvetom Sakramentu.")

Jedno svjedočanstvo nam kaže da je promicanjem česte ispovijedi i pričesti, sv. Klement potaknuo mnoge mladiće da se odluče za svećenički stalež:

"Per Sacramentorum poenitentiae et Eucharistiae frequentiam factum est, ut tot juvenes vitae penitus saeculari eriperet, et eorum multos sacrae militiae lucrifaceret, res eo praesertim tempore necessaria, cum a statu sacerdotali nihil abesset longius quam aestimatio, et homines meliori loco nati raro hunc eligerent statum."

 
("Po čestom primanju sakramenata pokore i Euharistije postigao je to da je tolike mladiće u potpunosti otrgnuo od svjetovnog života, i mnoge od njih pridobio za svetu vojsku; što je stvar koja je bila posebno potrebna u ono vrijeme kad od svećeničkog staleža ništa nije bilo toliko daleko kao uvažavanje [među ljudima] i kad su ljudi boljega roda rijetko izabirali taj stalež.")

Radi širenja pobožnosti prema Presvetom Sakramentu, sv. Klement se pobrinuo da se knjižica sv. Alfonza o pohodima Presvetom Sakramentu prevede na mnoge jezike.

4) Sv. Misa - središte vjerskog života

Oltar sv. Klementa Hofbauera u crkvi Gospe od Brze Pomoći u Pragu

Jedan svjedok kaže da je dokaz vjere bila pobožnost s kojom je sv. Klement Hofbauer prinosio svetu misnu žrtvu: "Documentum fidei erat devotio, qua sanctum Missae sacrificium offerebat."

Drugo svjedočanstvo kaže (str. 95.):

"Sacrosanctum Missae sacrificium obtulit non solum exacte observando praecepta ecclesiastica, sed et tali modo, qui omnes aedificabat, meaeque menti inextincta inhaesit."

("Presvetu misnu žrtvu prinosio je ne samo točno obdržavajući crkvene zapovijedi, nego i takvim načinom koji je sve izgrađivao, i neugasivi dojam je ostao u mojem umu.")

Isto tako, sv. Klement je rado posluživao drugim svećenicima na svečanoj Misi (str. 94.):

"Si juniorum sacerdotum quis solemnem coram exposito Sacramento Missam cantaret, ipse tanta cum humilitate assistebat et devotione, quasi subdiaconus juvenis esset, quo factum est, ut summopere aedificarentur adstantes."

("Ako je netko od mlađih svećenika pjevao svečanu Misu pred izloženim Sakramentom, on je s takvom poniznošću i pobožnošću posluživao, kao da je mladi podđakon, a to je prisutnima uvelike bilo na izgradnju.")

Isti svjedok prije toga opisuje kako je sv. Klement govorio pristupne molitve na početku sv. Mise:

"Orationes in principio Missae ante gradus altaris dicendas extraordinaria semper recitabat cum compunctione, tanquam indignum, qui celebraret, se reputans."

("Molitve na početku Mise, koje se trebaju govoriti pred stepenicama oltara, uvijek je recitirao s izvanrednom skrušenošću, kao da se smatra nedostojnim da celebrira.")

Drugi svjedok govori kako je sv. Klement molio Confiteor (str. 182.):

"In sancta missa recitans: Confiteor, et pectus simul percutiens omnium peccatorum nomine contritionem elicere videbatur."

("U svetoj misi recitirajući Confiteor i istodobno se udarajući u prsa, izgledalo je kao da želi izvršiti pokajanje u ime svih grešnika.")

Jedan svećenik govori u svojem svjedočanstvu (str. 181.-182.):

"Magna et efficax erat ea vis spiritualis, quam Pater Hofbauer tum suis verbis, tum toto suo agendi tenore in hominum exercebat animos. Varias functiones in ecclesia S. Ursulae ipse obibat; tum diebus feriatis, tum dominicis et festis ad aram fecit; qua in re pii ejusdem visitatores simplici quiddam, sed sublimi Servi Dei dignitate et devotione commoti curabant, ut quamplurimum possent, altari appropinquarent. Tametsi nunc, sacerdos cum sim, ex recordatione noverim, eum sanctas Ecclesiae rubricas pro Sacrosancto Sacrificio praescriptas accuratissime observasse, et nullum devotionis actum externum exercuisse illis contrarium vel ullo modo extraneum, ejus tamen tota persona et habitus ad aram tantopere aedificabat et commovebat, ut et perspectae pietatis homines, prout defunctus in Domino Praelatus Muzzi, tunc temporis Nuntiaturae Vindobonae Auditor, saepissime intervenirent solemni functioni in ecclesia S. Ursulae, ut prope altare ibidem devotioni indulgerent. Imprimis post consecrationem et post Sacrum celebratum viva ex ejus vultu radiabat fides in realem Jesu Christi in SS. Sacramento praesentiam, nec Servus Dei suspiria suppressa quandoque continere omnino poterat,... Etiam in caeteris functionibus ecclesiasticis praesertim in sanctiore hebdomade, festo Corporis Christi etc. simplici sua et filiali devotione potenter afficiebat animos."

("Velika je i učinkovita bila ona duhovna sila koju je pater Hofbauer vršio u ljudskim dušama, kako svojim riječima, tako i čitavim načinom svojega djelovanja. Obavljao je razne dužnosti u crkvi sv. Uršule, kako u obične dane u tjednu, tako i nedjeljama i blagdanima kod žrtvenika. U tome su se njegovi pobožni posjetitelji, potaknuti jednostavnim, ali uzvišenim dostojanstvom i pobožnošću sluge Božjega, nastojali što više približiti oltaru. Iako sada, jer sam svećenik, po sjećanju znam da je on najtočnije obdržavao svete rubrike Crkve, koje su propisane za Presvetu Žrtvu, i nije izvršio nijedan vanjski čin pobožnosti koji bi im na bilo koji način bio stran, ipak čitava njegova osoba i držanje kod žrtvenika toliko su izgrađivali i poticali, da su i ljudi pouzdane pobožnosti, poput pokojnog u Gospodinu prelata Muzzija, u ono vrijeme auditora nuncijature u Beču, vrlo često prisustvovali svečanim obredima u crkvi sv. Uršule, kako bi ondje u blizini oltara dali oduška svojoj pobožnosti. Prije svega, nakon posvećenja i nakon celebriranja svete žrtve iz njegova je lica sjala živa vjera u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Presvetom Sakramentu, i sluga Božji ponekad nije mogao posve obuzdati uzdahe,... Također u ostalim crkvenim obredima, osobito u Velikom tjednu, na blagdan Tijelova itd. svojom jednostavnom i sinovskom pobožnošću snažno je djelovao na duše. ")

Pobožno služenje sv. Mise potaknulo je mnoge dječake i mladiće da postanu ministranti, kao što čitamo u svjedočanstvu (str. 183.):

"Multi ad aram sese protundebant ad Sacrum servituri, nec solum pueri sed et studiosi juvenes et viri cujusvis conditionis, tracti magna pietate, imo, si ita loqui fas est, sanctitate in eo observata."

("Mnogi su navalili na žrtvenik kako bi posluživali svetu žrtvu, i ne samo dječaci, nego i mladići studenti, i muškarci svih staleža, privučeni velikom pobožnošću, štoviše, ako je tako dopušteno govoriti, svetošću koju su u njemu opazili.")

Evo, rješenje za manjak svećeničkih zvanja: svetost u služenju misne žrtve. To je prokušani način za koji imamo povijesnu potvrdu.

5) Gorljivost za ljepotu liturgije i ukrašavanje crkava

Misno ruho sv. Klementa Hofbauera

 
Prema gledištu sv. Klementa Hofbauera, pobožnost prema svetoj Misi nerazdruživo je povezana s nastojanjem da crkva bude što svečanije ukrašena i da se liturgija slavi na najsvečaniji način.
Jedno svjedočanstvo kaže (str. 177.):

"Ad Altare tanta devotione et ardore amoris perfusus camparebat, ut quilibet solo ejus aspectu aedificaretur, sacras functiones cum summa solemnitate celebrabat, et dici vix potest, quanto decore omnia praeparata fuerunt. Quae ad hoc necessaria erant, ipse asportabat, uti cereos, flores etc. Ea quoque, quorum nemo cogitationem habebat, diligentiam Ven. Servi Dei non fugiebant. Cum solemnitate plane extraordinaria festum Corporis Domini cum octava celebrabatur."

("Na oltaru se pojavljivao uronjen u toliku pobožnost i žar ljubavi, da je svakomu bio na izgradnju i sam njegov izgled; svete obrede slavio je s najvećom svečanošću, i jedva se može reći s kakvim je uresom sve bilo pripravljeno. Sam je donosio ono što je za to bilo nužno, kao svijeće, cvijeće itd. I ono na što nitko nije mislio, nije moglo promaknuti pomnjivosti časnoga sluge Božjega. S posve izvanrednom svečanošću slavio je blagdan Tijelova s osminom.")

Bilo je i u ono vrijeme ljudi kojima je smetala "pompa" u obredima i koji su kritizirali sv. Klementa zbog inzistiranja na svečanosti obreda. Takvi glasovi čuli su se još za vrijeme redemptorističke misije u Varšavi. No, kardinal Lorenzo Litta, papinski nuncij u Poljskoj, istaknuo je da se nije usuđivao sugerirati redemptoristima da bilo što propuste u svetim obredima.
Kaže, naime, jedan svjedok (str. 227.):

"Quot homines vituperabant quotidianas sacras functiones Varsaviae tamquam excessivas, dum Cardinalis Litta in ea civitate mensem commoratus ad Patrem Generalem nostrum Superiorem scribebat Neapolim: 'Non auderem his Patribus suadere, ut unam alteramve praedictarum omitterent functionum, timens, ne Dei resisterem voluntati ejusque impedirem opus'."

("Koliki su ljudi prigovarali svakodnevnim svetim obredima u Varšavi kao da su pretjerani, dok je kardinal Litta, koji je u ono vrijeme boravio u Varšavi, pisao našem ocu generalu u Napulju: 'Nisam se usuđivao savjetovati ovim ocima, da izostave jedan ili drugi od ovih obreda, bojeći se da se ne bi time odupirao Božjoj volji i zapriječio njegovo djelo'.")

Drugo svjedočanstvo govori nam odakle je dolazila briga sv. Klementa za svečanost obreda (str. 92.):

"Ex hac viva fide et charitate Dei ejus zelus exornandi ecclesias et solemnizandi divinum cultum procedebat. Qua in re leges civiles, quae ex. gr. in expositione divini Sacramenti certum tantum numerum candelarum permiserunt, non respexit."

("Iz ove žive vjere i ljubavi prema Bogu proizlazila je njegova gorljivost za ukrašavanje crkava i svečanost u bogoslužju. U toj stvari nije poštovao građanske zakone koji su npr. u izlaganju božanskog Sakramenta dopuštali samo određeni broj svijeća.")

U pitanju božanskog kulta, sv. Klement nije pazio na troškove (str. 95.):

"Ejus de ecclesiae decore et ornatu sollicitudo pari incedebat passu cum vi fidei. Cujus rei testimonium reddit ejus zelus, ecclesiam Varsaviae in meliorem redigendi statum, altaria ibi augendi, decentes imagines et ornamenta ad devotionem excitandam acquirendi. Nec ullis pepercit sumptibus, ut per externos sensus promoveret interne religionem."

("Njegova briga za ures i ukrašavanje crkve išla je u korak sa snagom vjere. Svjedočanstvo ove stvari daje nam gorljivost kojom je htio crkvu u Varšavi dovesti u bolje stanje, povećavanjem oltara i pribavljanjem dostojnih slika i uresa za poticanje pobožnosti. I nije štedio nikakve troškove kako bi preko vanjskih osjetila promicao unutarnje bogoštovlje.")

Dakle, putem vanjskih osjetila potiče se unutarnja pobožnost i bogoštovlje. Zato je iznimno važno da crkva ima dostojne i lijepe slike i kipove, u skladu s katoličkom tradicijom, a ne ekscentrične radove "modernih umjetnika" kakvi se viđaju po postkoncilskim crkvama. Moderna "umjetnost" uopće ne potiče pobožnost, nego ravnodušnost, čuđenje, pa čak i podsmijeh. Takvim djelima nije mjesto u kući Božjoj.

Ugledajmo se, stoga, na sv. Klementa Hofbauera koji je promicao ljepotu u crkvenom dekoru i svetim obredima. O njemu kaže jedno svjedočanstvo (str. 180.):

"Decoris domus Dei summa illi erat cura, ideoque festa per annum principaliora decoratione et solemni functione quantum potuit, celebrare satagebat. Sacras functiones Vindobonae ad novam quasi vitam ille elevasse dici potest."

("Najveća mu je briga bila za dekor kuće Božje, i zato je nastojao glavnije blagdane kroz godinu slaviti, koliko je bilo moguće, uz ukrašavanje [crkve] i svečani obred. Može se reći da je svete obrede u Beču uzdigao kao na novi život.")

Sv. Klement je znao i sam uređivati crkve, ali je često angažirao suradnike i dobročinitelje da sudjeluju u tom važnom pothvatu (str. 180.):

"In magnis solemnitatibus Pater Hofbauer summo cum splendore omnia praeparabat, splendidam altaris et ecclesiae illuminationem per benefactores procurans."

("U velikim svetkovinama pater Hofbauer sve je pripravljao s najvećim sjajem, brinući se da po dobročiniteljima dobije sjajnu rasvjetu oltara i crkve.")

U današnjim vremenima u kojima se tako malo pazi na ljepotu crkava i obreda, ne možemo pronaći boljeg uzora od sv. Klementa Hofbauera. Neka njegov primjer bude poticaj današnjem naraštaju da uzdigne tradicionalne obrede na novi život, kao što je on učinio u Beču početkom 19. stoljeća.

6) Promicanje dostojnog pristupanja sakramentu pokore

 
Sv. Klement je poznat kao svetac kod kojega su se ispovijedali svi slojevi stanovništva u Beču: plemići, pučani, obrtnici, novinari, redovnici, siromasi... To je bio težak posao. Ne samo zbog različitih životnih prilika mnogobrojnih pokornika, nego i zbog vjerskog neznanja u puku, koje je nastalo ulijed nemara i nebrige u "prosvjetiteljskim" vremenima.

Sv. Klement morao je ispraviti mnoge pogrešne predodžbe o ispovijedi koju su ljudi dobili od "liberalnijeg klera".

S tim u vezi, imamo primjer sukoba sv. Klementa s pojedinim idejama Johanna Michaela Sailera, profesora teologije i biskupa Regensburga. Prema jednom svjedočanstvu, Sailer je znao u šetnjama sa svojim studentima razgovarati o njihovu životu i oni bi mu tom prilikom otkrivali neke događaje iz svojeg života. Sailer je navodno smatrao da takvi razgovori imaju vrijednost ispovijedi.

Onaj isti svjedok koji nam govori o sukobu između sv. Klementa Hofbauera i Bernarda Bolzana, opisuje i sukob oko ispovijedi sa Sailerom (str. 138.):

"Cum ei narratum esset, professorem Sailer quandoque cum juvenibus literarum studiosis deambulantem audire eos quaedam facta ex propria vita narrantes, et tali narratione confessionis loco facta contentum dicere: 'Sufficit, jam confessus es', V. S. D. valde contristatus dixit: 'Innovationem esse, sed non confessionem; nam deficere humilem, dolorosam et integram accusationem sui'."

("Kad mu je dojavljeno da profesor Sailer ponekad u šetnji s mladićima, koji studiraju, sluša kako pripovijedaju neke događaje iz svojeg života, i da zadovoljno uzimajući takvo prepričavanje namjesto ispovijedi, govori: 'Dovoljno je, već si se ispovjedio', časni sluga Božji je nato veoma ožalošćen rekao: 'To je inovacija, ali nije ispovijed; jer nedostaje ponizno, raskajano i cjelovito optuživanje samoga sebe'.")

Podsjetimo se, stoga, nekih osnova katoličkog nauka o ispovijedi. Gospodin Isus Krist ustanovio je ispovijed u obliku suda, u kojem je pokornik istovremeno okrivljenik, svjedok i tužitelj, a svećenik sudac.

Svećenik kao sudac na temelju optužbe samog pokornika (kao optuženika), donosi ili oslobađajuću presudu (odrješenje) ili osuđujuću presudu (uskrata odrješenja), već prema utvrđenom stanju duše pokornika, tj. prema pitanju ima li pokornik iskreno kajanje za sve smrtne grijehe i čvrstu odluku da više ne griješi. O tom sudu ispovijedi govori Gospodin kada kaže apostolima: "Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 23)

Tridentski koncil kaže da je Gospodin Isus Krist ostavio svećenike na zemlji kao svoje namjesnike i kao poglavare i suce ("tanquam praesides et iudices") pred koje se donose svi smrtni grijesi ("ad quos omnia mortalia crimina deferantur").

Ispovijed nije običan razgovor sa svećenikom, a još manje nekakvo psihološko savjetovanje. Nije dovoljno da pokornik samo mehanički nabraja grijehe, već on mora samog sebe optuživati. On je i optuženik i tužitelj na sudu ispovijedi.

Jasno je sada zašto se sv. Klement Hofbauer suprotstavio Sailerovoj metodi "ispovijedi" u ugodnoj šetnji kroz prirodu.

Ipak, sv. Klement nije bio pretjerano strog ispovjednik. Postupao je vrlo razborito s pokornicima. Znao je ponekad odrediti i začudno lake pokore pojedinim ljudima za koje je znao da će im druga pokora doći putem životnih nevolja.

Primjer ove razboritosti možemo vidjeti u sljedećem svjedočanstvu (str. 228.-229.):

"Exemplum prudentiae qua poenitentes tractare sciebat, est sequens: Emus Cardinalis Reisach Romae Patri Mangold narravit, uxorem Adami Müller, quae per Patrem Hofbauer ad fidem conversa est, valde timuisse, ne Ven. Servus Dei gravem poenitentiam ipsi imponeret, sed Ven. Servum Dei sacramentali confessione peracta poenitentiam valde exiguam ei injunxisse, cumque de tam parva poenitentia admirationem suam exprimeret, ei respondisse: 'Accipe ea etiam, quae Deus insuper addet.' Domum reversa, statim vehementissime dentibus laborare coepit, et statim recordata est verborum Ven. Servi Dei, Deum ipsum poenitentiam aliquam additurum esse."

("Primjer razboritosti s kojom je znao postupati s pokornicima, sljedeći je slučaj: Uzoriti kardinal Reisach je u Rimu pripovijedao pateru Mangoldu da je žena Adama Müllera, koju je pater Hofbauer obratio na vjeru, bila u velikom strahu da će joj časni sluga Božji odrediti tešku pokoru. No, časni sluga Božji odredio joj je nakon obavljanja sakramentalme ispovijedi vrlo malenu pokoru; a kad je ona izrazila svoje čuđenje zbog tako male pokore, on joj je odgovorio: 'Uzmi je kao i onu koju će Bog na nju dodati.' Kad se vratila kući, odmah je osjetila intenzivnu bol u zubima, i odmah se sjetila riječi časnoga sluge Božjega: da će joj sam Bog dodati neku pokoru.")

Sv. Klement imao je dar čitanja srdaca, kao i dar razlučivanja duhova, uz već spomenutu razboritost i oštroumnost. Brojne ljude potaknuo je na trajan popravak života, a mnoge od njih i na izbor svećeničkog ili redovničkog staleža. Dakako, ne toliko riječima, koliko svojim vlastitim primjerom.

Kardinal Rauscher kaže u svojem svjedočanstvu o sv. Klementu (str. 229.):

"Numquam me cohortatus est, ut vitae saeculari valedicerem; sed ipse ejus doctrina et exemplo incitatus Deo ad altare servire constitui."

("Nikada me nije ohrabrivao da se okanim života u svijetu; nego sam potaknut njegovim naukom i primjerom sam odlučio služiti Bogu pri oltaru.")

Mnogi Klementovi pokornici postali su istaknuti ljudi u Crkvi i društvu, koji su doprinijeli katoličkoj obnovi u Europi nakon pustoši koju su ostavila revolucionarna gibanja i Napoleonovi ratovi.

7) Štovanje Majke Božje

 
Od rane mladosti sv. Klement Hofbauer pokazuje veliku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Kao svećenik i misionar, nastojao je posvuda proširiti štovanje Majke Božje.

 

Sv. Klement je htio da vjernici imaju svijest o veličini Majke Božje. To se vidjelo i u samom načinu kako je oslovljavao Blaženu Djevicu Mariju. O tome kaže jedno svjedočanstvo (str. 99.):

"Fidem vivam eo quoque manifestavit, quod nomen Mariae haud facile sine alio honorifico titulo sive adjuncto enuntiavit, ex. gr. dicens: Maria gratia plena, Virgo immaculata, purissima, intemerata Virgo, gloriosa Regina; imo aegre ferebat, si quis sanctissimam Dei Genitricem, uti aliam mulierem, solo nomine 'Maria' vocaret."

("Živu vjeru svjedočio je i time što je Marijino ime vrlo rijetko izgovarao bez nekog drugog časnog naslova ili dodatka, npr. govoreći: Marija milosti puna, Djevica bezgrješna, prečista, neokaljana Djevica, slavna Kraljica. Štoviše, teško je podnosio da netko Presvetu Bogorodicu naziva samo imenom 'Marija', kao druge žene.")

Sv. Klement je preporučivao molitvu krunice osobito mladićima i muškarcima, kao vrlo učinkovit način za očuvanje čistoće srca. Kaže nam jedan svjedok (str. 234.):

"Quam strenue Servus Dei in id incumberet, ut alios ad castitatis virtutem amandam et conservandam adduceret, jam patet ex iis, quae super adduxi, quomodo nempe juvenibus et viris Rosarii recitationem commendaret, ut a peccati tentationibus sese praeservarent, et quo felici successu multas lucratus fuisset animas, evidentissime probavit nobilis juvenum turba, quorum conscientiae moderator ad vitae usque finem ipse fuit, quique eo demortuo SSmi Redemptoris Congregationem amplexati castitatis emisere votum."

("Kako je odvažno sluga Božji radio na tome da druge navede da ljube i čuvaju krepost čistoće, očito je već iz onoga što sam prije naveo; naime, kako je preporučivao mladićima i muškarcima molitvu krunice da se očuvaju od napasti grijeha, i s kakvim je uspjehom stekao mnoge duše, najočitije je dokazala plemenita četa mladića, kojima je on bio ravnatelj savjesti sve do svoje smrti, a koji su nakon njegove smrti, pridruživši se Družbi Presvetog Otkupitelja, položili zavjet čistoće.")

Sv. Klement je bio poznat po tome što je molio krunicu dok je hodao ulicama Beča. Kad bi pošao bolesnicima ili umirućima, molio je putem krunicu za njihovo obraćenje i dostojnu ispovijed.
Jedan svjedok kaže (str. 98.):

"Qui ejus manum osculabatur, sentire poterat, ipsum Rosarium in ea tenere, sine dubio, ut recitaret. Libentissime Rosarium recitabat, cum ad aliquem infirmum se contulit. Sicut ipse nobis dixit, recitando Rosarium intendebat, ut a Deo gratiam, infirmos ad bonam mortem praeparandi, acciperet."

("Tko bi poljubio njegovu ruku, mogao je osjetiti, da u njoj drži krunicu, bez sumnje, kako bi je molio. Najradije je molio krunicu kad bi pošao nekom bolesniku. Kao što nam je sam rekao, moleći krunicu htio je primiti od Boga milost da se bolesnici priprave za dobru smrt.")

Ovo se pokazalo vrlo uspješnom metodom. Mnogi bolesnici obratili su se na samrti, te skrušeno i pobožno primili svete sakramente.

8) Briga za pokojne i pomaganje dušama u čistilištu

Nadaleko je poznata Klementova ljubav prema bližnjima, posebno prema siromasima. Međutim, danas se premalo govori o njegovoj brizi za one naše bližnje kojima je najviše potrebna naša pomoć, a to su duše u čistilištu.   

Upravo o toj ljubavi svjedoci u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa daju vrlo snažna svjedočanstva. Jedan svjedok kaže (str. 217.):

"Eam, qua Pater Hofbauer flagrabat, charitatem erga animas in purgatorio luentes nuspiam tali in gradu inveni. Pro ipsis obtulit omnes orationes, opera et indulgentias, dicere solitus, jacturam eam non esse, sed lucrum..."

("Nikada nigdje nisam našao u tolikom stupnju onu ljubav kojom je pater Hofbauer gorio za duše koje trpe u čistilištu. Za njih je prikazao sve molitve, djela i oproste, govoreći obično da to nije gubitak nego dobitak...")

Drugi svjedok kaže:

"Pro animabus purgatorii poenas luentibus multum precatus est, saepe monens ut pro eis orationes et bona offerrentur opera."

("Za duše koje trpe kazne čistilišta mnogo je molio, često opominjući da se za njih prikazuju molitve i dobra djela.")

Sv. Klement je i na propovjedaonici i u ispovjedaonici poticao vjernike da mole za duše u čistilištu.
Osim dužih molitava, preporučivao je i strelovite molitve za duše u čistilištu, kao što kaže jedno svjedočanstvo (str. 216.):

"Preces jaculatoriae Ven. Servi Dei, quas nos quoque ex ejus mandato persolvimus, haec erant: 'Deus meus, Pater coelestis, offero tibi pretiosum sanguinem Jesu Christi pro animabus in purgatorio luentibus'."

("Strelovite molitve časnoga sluge Božjega, koje smo i mi molili po njegovu nalogu, bile su ove: 'Bože moj, Oče nebeski, prikazujem ti dragocjenu krv Isusa Krista za duše koje trpe u čistilištu'.")

Dakako, najvažnije sredstvo za pomoć dušama u čistilištu jest sveta misna žrtva. Imamo svjedočanstvo kako se sv. Klement brinuo da se mnoge sv. Mise služe za pokojne časne sestre:

"Quando soror moriebatur, Ven. Servus Dei valde sollicitus erat ut pro ejus anima missae dicerentur, et haud raro evenit, ut in nostra ecclesia uno die tanta multitudo missarum de Requiem diceretur, ut intelligere non possemus, unde Ven. Servus Dei tot sacerdotes habuerit."

("Kad bi sestra umrla, časni sluga Božji veoma se brinuo da se za njezinu dušu govore mise, i nerijetko se događalo da se u našoj crkvi u jednom danu govori toliko mnoštvo misa de Requiem, da nismo mogle shvatiti odakle je časni sluga Božji dobio tolike svećenike.")

Posebno je zanimljivo ovo svjedočanstvo o jednom obraćenom masonu:

"De conversione alterius liberi murarii duae sorores Rosalia et Josepha Biringer haec mihi retulerunt. Erat iste officialis imperialis et per aliquot annos a muliere sua pia separatus vivebat. Curiositate aut alia ratione, aliquando in concionem Patris Hofbauer perductus; sed concione ita tactus et commotus est, ut statim consilium faciendi confessionem generalem iniret, quam apud Werner peregit. Paulo post cum periculo vitae aegrotavit, Ven. Servus Dei eum invisit, cum uxore sua reconciliavit eique morienti adstitit. Post obitum mulieri suae in somno comparuit; sicut illa praedictis duabus sororibus narravit, sed miseris pannis obtectus. Cum id mulier Ven. Servo Dei enarraret, et quid haec apparitio significaret, interrogaret, respondit: 'Fortasse pauperibus haud, ut debuit, eleemosynas dedit; vestite pro eo unum pauperem.' Fecit ita, et paulo post defunctum iterum vidit, blande gratias agentem. Haec audiens dixit Ven. Servus Dei: 'Jam melius valet, sed continua ei orationibus et eleemosynis auxilium ferre'."

("O obraćenju drugog slobodnog zidara ovo su mi ispričale dvije sestre Rosalia i Josepha Biringer. On je bio carski službenik i nekoliko je godina živio rastavljen od svoje pobožne žene. Iz znatiželje ili drugog razloga, jednom je doveden na propovijed oca Hofbauera. No, propovijed ga je toliko dirnula i potresla, da je odmah odlučio obaviti opću ispovijed, koju je obavio kod Wernera. Nedugo nakon toga, kada je dobio bolest opasnu po život, časni sluga Božji ga je posjetio, pomirio ga je s njegovom ženom i posluživao mu dok je umirao. Nakon smrti, ukazao se svojoj ženi u snu; kao što je ona pripovijedala spomenutim dvjema sestrama, ali umotan u bijedne dronjke. Kad je žena to ispripovijedila časnom slugi Božjemu i upitala što ovo ukazanje znači, odgovorio je: 'Možda siromasima nije davao milostinje kao što je bio dužan. Odjenite za njega jednog siromaha.' Tako je i učinila, a nedugo potom opet je vidjela pokojnika, koji joj je krotko zahvaljivao. Nakon što je to čuo, časni sluga Božji je rekao: 'Već mu je bolje, ali mu pomaži postojanim molitvama i milostinjama'.")

Ovaj primjer pokazuje nam da ne smijemo prestati pomagati dušama u čistilištu, pa i ako smo već nešto učinili za njih. Trebamo im nastaviti postojano pomagati svim sredstvima koje nam daje Gospodin Bog preko svoje Crkve.  

Na kraju ovog teksta, kao svojevrsni zaključak, donosim izjavu jednoga svjedoka o zadivljujućem karakteru sv. Klementa Hofbauera (str. 207.):

"Admiratus sum in eo aciem mentis, sobrietatem spiritus, continuum orandi zelum, constantiam inconcussam virtutum, studium nunquam intermissum perfectionis, amabilem urbanitatem in usu nobilium et plebejorum, magnam prudentiam in agendo, sinceram gratitudinem pro benefactis, animum intrepidum inter persecutiones, magnam modestiam in verbis et factis, suavitatem teneram in docendo et corrigendo, inexhaustam beneficentiam erga egenos."

("Divio sam se njegovoj oštroumnosti, trijeznosti duha, neprekidnoj revnosti molitve, nepokolebljivoj postojanosti u krepostima, nikada prekinutom nastojanju oko savršenstva, ljubaznoj uljudnosti u odnosu prema plemićima i pučanima, velikoj razboritosti u djelovanju, iskrenoj zahvalnosti za dobročinstva, neustrašivom duhu usred progona, velikoj čednosti u riječima i djelima, nježnoj uglađenosti u poučavanju i ispravljanju, neiscrpivoj dobrohotnosti prema potrebitima.")

Svi katolici, a posebno svećenici, trebali bi nasljedovati sv. Klementa u tim svetim osobinama.  

Podsjećam da svjedočanstva, koja sam citirao u ovom tekstu, možete pronaći u građi prikupljenoj u procesu beatifikacije i kanonizacije sv. Klementa ovdje.