Učinci svete pričesti (II. dio)

Odredbe sv. Pija X. o ranoj prvoj ispovijedi i pričesti djece, te o čestoj pričesti laika, ubrajaju se među najvažnije odluke njegovog pontifikata. Očekivalo se da će te odredbe dati Crkvi jake vjernike-laike preporođene djelovanjem Presvete Euharistije.
I to se doista ostvarilo kod onih koji su spremno primili papinu ponudu.
Znamo za dvojicu blaženika-laika koje je svakodnevna sv. pričest dovela do velike svetosti: kralj bl. Karlo Austrijski i naš bl. Ivan Merz.

Očekivalo se da će ovakvi svijetli primjeri djelovati na druge vjernike.
Ukratko, očekivao se preporod cijelog vjerskog života. O tome možete čitati u spisima biskupa Antuna Mahnića.
Skupio sam ovdje iz Mahnićeve "Knjige života" (Osijek, 1923.) dijelove koji govore o učincima svete pričesti.

Mahnić ovo piše u vrijeme pontifikata sv. Pija X. ili neposredno poslije, tako da ove misli svakako odražavaju nade tadašnjeg vrha crkvene hijerarhije glede moralno-društvenog djelovanja česte svete pričesti.


Prvo da stavim što Mahnić kaže o "zatiranju grješnih klica" i uzdizanju duše prema askezi - što bi trebala biti posljedica česte sv. pričesti (str. 123.-124.).

Malo kasnije biskup Mahnić govori opširnije o djelovanju sv. euharistije, koja bi trebala sve više i više udaljavati čovjeka od neuredne ljubavi prema ovozemaljskom
(str. 129.-132.):

Dopustite mi da navedem još ponešto sa str. 56.-57., jer u njima Mahnić navodi jedan konkretan primjer kako je sv. euharistija izliječila čovjeka od ovisnosti o grijehu.

Ostaje moje pitanje iz prošlog posta: Zašto ove učinke ne vidimo kod mnogih današnjih vjernika? Mnogi se danas pričešćuju, a nastavljaju biti robovi strasti, grijeha i ovozemaljskih ispraznosti... ZAŠTO???

Biskup Mahnić jasno kaže da su učinci dostojno primljene pričesti u vjerniku:

"Ponestat će napasti, svijet i njegove naslade izgubit će svaku zamamljivost, zloća će grijeha tako živo lebdjeti pred duhom, te ćemo radije umrijeti nego na nj privoliti, što se prije činilo neizvedivim, sada će biti lako i naravno..."

I ja sad vas pitam, dragi čitatelji bloga: Vidite li vi ove učinke u svim onim masama današnjih vjernika koji svake nedjelje idu na sv. pričest?
Očito je da se mnogi od njih ne pričešćuju dostojno, pa zato ne dobivaju milosti o kojima govori biskup Mahnić.

Ali, da ne bi ispalo da govorim samo o laicima... Isto vrijedi i za velik broj modernih svećenika. Pričešćuju se svaki dan, a nastavljaju biti ljubitelji ovoga svijeta, mlaki, hladni i nemarni u obavljanju svojih dužnosti.

Ne bi smjelo biti tako. Milost svete euharistije trebala bi ih poticati na revnije služenje Gospodinu Bogu. Trebali bi težiti prema formama u kojima se dostojnije moli i klanja Bogu.
Zapravo, prirodan razvoj stvari bio bi da sve više teže prema tradicionalnoj misi i tradicionalnom časoslovu. Milost bi uklanjala prepreke koje stoje na tom putu: "što se prije činilo neizvedivim, sada će biti lako i naravno".

To bi se činilo kao sasvim logičan razvoj stvari, ako poznajemo nauk Crkve o djelovanju Presvete Euharistije. Dakako, postoje uvjeti kako bi se to djelovanje ostvarilo u čovjeku. Glavni je uvjet: da se sveta pričest prima dostojno!