U onoj zgradi na Gornjem gradu u Zagrebu, gdje je danas Gornjogradska gimnazija, nalazila se nekada Isusovačka akademija, kojoj je 1669. car i kralj Leopold I. priznao status i povlastice sveučilišne ustanove (početak Zagrebačkog sveučilišta).
Jedan od profesora koji su u 18. stoljeću djelovali na Akademiji, isusovac Ivan Krstitelj Šimunić, iskazao se osobitim zanimanjem za rješavanje problema istočnog raskola i povratak raskolnika u Crkvu.
Šimunić je 1763. objavio djelo "Brevis notitia schismatis Graeci et controversiarum orientalium", tiskano u Zagrebu, kako piše na naslovnici knjige: "typis Josephi Joannis Schotter inclyti Regni Croatiae typographi" ("tiskom Josipa Ivana Schottera, tiskara slavne Kraljevine Hrvatske").
Knjiga je u novije vrijeme skenirana i objavljena na stranicama zagrebačke gradske knjižnice, kao dio projekta: Digitalizirana zagrebačka baština.
U ovom djelu možete naći odgovore na sva pitanja o istočnom raskolu, kao i oruđe za polemiku ne samo sa istočnim raskolnicima, nego i sa modernističkim ekumenistima koji ovoj problematici pristupaju s relativističkim stavom "ko nas bre zavadi?".
U uvodnoj riječi čitateljima (a to su, uglavnom, bili teolozi) na početku knjige, Šimunić otkriva što je svrha ovog djela:
"Tu jam, lector benevole, hac utere qualicunque opera: dissidentibus ad unionem revocandis, schismati propulsando, Romano-Catholicae Ecclesiae dilatandae impiger adlabora, atque ita polemici theologi munus sustine: memor illius quod ab Innocentio scriptum refertur (Dist. 82.): 'Error cui non resistitur, approbatur; et veritas, cum non defendatur opprimitur.' "
("A ti, dobri čitatelju, nekako iskoristi ovo djelo: da se prizovu nesjedinjeni uniji, otklonivši raskol, te neumorno radi za proširenje Rimokatoličke Crkve, i tako opravdaj svoju ulogu polemičkog teologa: sjećajući se onoga što se navodi da je napisano od Inocenta (Dist. 82.): 'Zabluda kojoj se ne suprotstavlja, odobrava se; a istina kad se ne brani, zatire se.' ")
Prvi dio knjige ima oblik katekizma, sa pitanjima i odgovorima, koji pružaju objašnjenja (na temelju argumenata svetih otaca) za sve upite koji bi se mogli pojaviti o ovoj temi. Tu možete naći odgovore na pitanja koja i danas postavljaju neupućeni ljudi, posebice oni zavedeni od modernističkog "ekumenizma".
Tako, na primjer, 9. pitanje glasi:
"Quomodo schismatici Photiani spe salutis carere possint, cum eadem habeant remedia salvifica, eadem sacramenta, per quae Christus in Romano-Catholicis salutem operatur?"
("Kako mogu raskolnici focijanci izgubiti nadu spasenja, kad imaju iste spasonosne lijekove, iste sakramente, po kojima Krist ostvaruje spasenje u rimokatolicima?")
To pitanje neki i danas postavljaju.
A Šimunić odgovara argumentima sv. Augustina:
"Quaestiones hujus nodum d. Augustinus (lib. 2. q. 2. ad Simpl.) dissolvit jam pridem, cum ita locutus est: 'quidquid sine unitatis societate et vinculo pacis habeant, qui ab Ecclesia Romana separantur et secedunt, quamvis per se sit sanctum ac venerandum: ipsi tamen nihil sunt.' Non ergo prosunt sacramenta absque charitate, quae, si unitas rumpatur, quod schisma efficit, nulla esse potest."
("Čvor ovoga pitanja je sv. Augustin (lib. 2. q. 2. ad Simpl.) već riješio, kad je ovako rekao: 'što se radi bez jedinstvenog zajedništva i sveze mira, kod onih koji se odvajaju i odstupaju od Rimske Crkve, bez obzira koliko njihova djela bila sveta i časna: njemu nisu ništa.' Ne koriste dakle sakramenti bez ljubavi, koje ne može nikako biti ako se raskine jedinstvo, što čini raskol.")
Malo kasnije Šimunić daje najbolje objašnjenje zašto raskolnicima ne koriste sakramenti:
"Remissio enim peccatorum non datur, nisi per Spiritum Sanctum: at Spiritus Sanctus non inhabitat in illis qui ab Ecclesia praecisi sunt; in sola itaque Catholica Ecclesia cum Spiritus Sanctus detur, in ea pariter sola peccatorum remissio obtinetur."
("Jer se otpuštenje grijeha ne daje, osim po Duhu Svetom: a Duh Sveti ne boravi u onima koji su odsječeni od Crkve; budući da se samo u Katoličkoj Crkvi daje Duh Sveti, tako se samo u njoj postiže otpuštenje grijeha.")
Jedino rješenje "istočnog pitanja" je promicanje svete unije. Raskolnici se moraju izričito odreći svojih hereza, i ispovjediti cjelovitu katoličku vjeru (jer cjelovita vjera je temelj crkvenog jedinstva).
Na kraju knjige, Šimunić naglašava da katolici trebaju oprezno postupati s raskolnicima. Moramo mrziti raskol, ali ne smijemo mrziti osobe koje se, nesrećom, u njemu nalaze. Treba biti pažljiv da se ne pomiješaju te dvije stvari.
Šimunić objašnjava kako pojedini katolici, koji bez povoda neprijateljski nastupaju prema raskolnicima kao osobama, nesvjesno postaju smetnja uspostavi unije. On je primjerice smatrao štetnim to što katolici u našim krajevima nazivaju raskolnike "Vlasima" (naziv koji Šimunić smatra neprimjerenim i zemljopisno netočnim).
Šimunić želi reći: Mi imamo sve argumente na našoj strani; nisu nam potrebne uvrede i bespotrebno izazivanje osobnih sukoba. Završne riječi njegove knjige glase:
"Nimirum juvat veritatem comonstrare, juvat erroris tenebras argumentorum luce fugare: errantem odisse aut contemptui habere non juvat. Quem Deo et Ecclesiae cupis conciliare, tibimet ante concilia, ut te audire sustineat primum, tum amet etiam; persuasus denique, nihil a te aliud, quam animae suae bonum sincero amore quaeri."
("Svakako, pomaže ukazivati na istinu, pomaže rastjerivati tmine zabluda svjetlom argumenata: ali ne pomaže mržnja ili prezir prema zabludjelima. Koga želiš pomiriti s Bogom i Crkvom, prvo pomiri sa samim sobom, da te prvo prihvati saslušati, pa i ljubi, da bude uvjeren, da ništa drugo ne tražiš, nego iskrenom ljubavlju dobro njegove duše.")
Lijepe riječi, koje dobro pokazuju da promicatelji "unijaćenja" u 18. stoljeću nisu težili za nekim nasilnim metodama (kako to pokušava prikazati srpska historijografija), već prije jednom blagom pristupu kakav pokazuje p. Ivan Krstitelj Šimunić.
Nema komentara:
Objavi komentar