Već polako postajemo umorni od toga što moramo neprekidno ponavljati neke osnovne istine kršćanskog nauka, koje bi svi trebali znati, a danas ih modernisti uvijek iznova dovode u pitanje - i tako zbunjuju neupućene i naivne vjernike. Jednako je pogubno ponašanje "neokonzervativnih" crkvenih prelata koji znaju te istine (jer su ih učili još kao djeca na vjeronauku ili mladi sjemeništarci u predkoncilskim zavodima), ali o njima nikada ne govore, što je isto kao da ih negiraju.
Tako danas mnogi prešućuju temeljnu istinu da osoba koja umre u stanju smrtnog grijeha ide u pakao.
A bez te spoznaje, ne možete shvatiti razliku između smrtnih i lakih grijeha. Upravo je pitanje kazne ona glavna razlika između smrtnog grijeha i lakog grijeha.
Treba nam netko tko će u javnosti reći kratko i jasno, kao sv. Toma Akvinski (u Summa theologica, I-II, q. 88., a. 6.):
"peccatum mortale meretur poenam aeternam, peccatum autem veniale temporalem poenam"
("smrtni grijeh zaslužuje vječnu kaznu, a laki grijeh vremenitu kaznu")
To nije tek neko mišljenje pojedinaca ili teološka spekulacija, nego definirana istina katoličke vjere.
Firentinski koncil je to službeno definirao:
"Definimus... illorum animas qui in actuali mortali peccato decedunt, mox in infernum descendere, poenis tamen disparibus puniendas."
("Definiramo... da duše onih koji umiru u aktualnom smrtnom grijehu, odmah silaze u pakao, da bi bile kažnjene različitim kaznama.")
To je dakle priznata, definirana, istina kršćanske vjere - koja je uvijek imala sasvim konkretne posljedice i na kanonsko pravo, i na liturgiju i crkvene obrede.
Rimski obrednik tako zabranjuje crkveni sprovod osobama koje umru tvrdokorno ustrajući u smrtnom grijehu, bez znakova kajanja (pogledaj Rimski obrednik 1929., str. 65.-66.).
Ovo nije "suđenje", kako bi mogli zaključiti osjetljivi modernjaci, nego je ovo odgovor na javnu sablazan koji izazivaju javnu smrtni grijesi. Naime, smrtni grijesi koji se čine javno na očigled cijele zajednice, djeluju kao sablazan prema drugim ljudima, jer bi se mogli povesti njihovim lošim primjerom i počiniti isti grijeh. Zato se i traži od pokornika da ispravi sablazan koju je prouzročio svojim grijehom.
A kad netko umre ustrajući u javnom grijehu, tko će ispraviti tu sablazan?
Zato je, između ostaloga, određeno da im se uskrati sprovod. To je opomena cijeloj zajednici: "Ne hodaj zabranjenim stazama."
No, pogledajmo jedno drugo pitanje: Koliko danas ljudi živi u smrtnom grijehu?
Teško je reći, jer se najviše smrtnih grijeha čini u tajnosti. No, kad samo pogledamo javne smrtne grijehe, koji se čine na očigled svih, onda je taj broj očito vrlo velik.
Da samo navedem jedan primjer. Vidjet ćete za nekih mjesec dana, kad malo zatopli, kako će ulice preplaviti žene odjevene na način koji bi tradicionalna moralna teologija okvalificirala kao smrtni grijeh. Danas malo tko u tome vidi problem: takve idu i u crkvu, čaki i na ispovijed! - ali način odijevanja ne ispovijedaju.
Isto tako, s proljećem će doći još jedan zlokobni fenomen. Na svakoj drugoj klupici po gradu vidjet ćete mladiće i djevojke u besramnim položajima. Jesu li to smrtni grijesi?
Sv. Toma Akvinski u Summa theologica (II-II, q. 154., a. 4.) analizira pitanje: "Utrum in tactibus et osculis consistat peccatum mortale?" ("Je li u dodirima i poljupcima sadržan smrtni grijeh?)
Na temelju Svetoga pisma i zdravog razuma, sv. Toma je morao dati jedini očigledan odgovor:
"minus est aspectus libidinosus quam tactus, amplexus et osculum. Sed aspectus libidinosus est peccatum mortale, secundum illud: 'Qui viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo' (Matth. 5, 28). Ergo multo magis osculum libidinosum et alia huiusmodi sunt peccata mortalia."
("manje je loš pohotni pogled nego dodir, zagrljaj ili poljubac. Ali, pohotni pogled je smrtni grijeh prema onoj: 'Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu' (Mt 5, 28). Stoga su još daleko više pohotni poljubac i druge slične stvari smrtni grijesi.")
Jadno je što ja ovo uopće moram govoriti. To su stvari koje bi ljudi trebali naučiti na osnovnom vjeronauku. No, izgleda da danas vjeronauk služi samo za ekumenizam i sinkretističku multireligijsku promidžbu.
Da zaključim sa bl. Ivanom Merzom:
"Uzalud sav naš trud ako ne smanjimo broj smrtnih grijeha kod mladeži. To tek onda možemo postići ako je odgojena u stidljivosti."
Da. To je Merz dobro razumio: Ako ne uspijemo smanjiti broj smrtnih grijeha kod mladih, onda sve ove udruge nemaju nikakvog smisla.
Na Cvjetnicu, 28. ožujka 1926., prigodom korizmene obnove bl. Ivan Merz je zapisao ove riječi:
"Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra - Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti. I katolička organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnog grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet ako izgubi cilj, radi kojega je stvoren."
Bilo bi lijepo da SKAC i slične grupacije razmisle malo o ovim riječima.
Nema komentara:
Objavi komentar