petak, 16. ožujka 2018.

"Stariji će služiti mlađemu" (Post 25, 23)



Neki dan sam naišao na temu u "Glasu Koncila" pod nazivom "ŽIDOVI I KATOLICI - Što Katolička Crkva drži o židovskoj vjeri?" (pitanje čitatelja) od 24. studenoga 2017., gdje je, kako od strane čitatelja tako i u odgovoru "Glasa Koncila", iznesen cijeli niz teza koje su u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Znam da nema smisla raspravljati s modernistima, jer njima ništa ne znači nauk svetih otaca, crkvenih koncila i papa prije II.vatikanskog koncila, ali ipak mislim da je više nego bezobrazno prešućivanje učenja svetih otaca o ovoj temi.

Problem u vezi današnjih modernista je u tome što njih uopće ne zanima istina. Njima je jedino važno da pod svaku cijenu budu u dobrim odnosima sa židovima i ostalim inovjercima. I oni su spremni sve ostalo podrediti tom cilju, pa čak i same vjerske istine.

I zato znam da će oni odmah preskočiti ovaj tekst, čim na njega naiđu. Ne zamjeram im to... I ja zaobilazim njihove tekstove u širokom luku. Ne pišem ovo zbog njih, nego zbog vjernika koji iskreno traže istinu, a nemaju je gdje pročitati.

Današnja je tema, dakle, odnos katoličke vjere prema židovstvu.
Iako bismo mogli analizirati mnoge aspekte toga odnosa, zadržat ćemo se zasada samo na jednom od njih.

Počet ću ovako... U Bibliji ima puno događaja koji imaju važno proročko značenje. 
U Knjizi postanka često dolaze dva brata, od kojih jedan simbolizira spašenike, a drugi odbačenike. I to u pravilu, stariji označava odbačenike, a mlađi spašenike - Kajin i Abel, Išmael i Izak, Ezav i Jakov.

Kršćanski su pisci kroz stoljeća često u njima tumačili i točku razdvajanja između židova i kršćana. To ćete najbolje vidjeti kod sv. Augustina u De civitate Dei, u knjigama 15., 16. i 17.
U nastavku ću iznijeti neka Augustinova tumačenja o tim slučajevima dvojice braće.


Počinjem od kraja. Ezav i Jakov.
Dok je njihova majka Rebeka još bila trudna, Gospodin joj je rekao:
"Dva su svijeta u utrobi tvojoj: dva će se naroda iz tvoga krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu."
(Post 25, 23)

Kršćani su uvijek tumačili te riječi kao proročanstvo da će židovi služiti kršćanima.
Tako to tumači i sv. Augustin (De civitate Dei, XVI, 35):
"Quod autem dictum est. 'Maior serviet minori' (Gen. 25, 23), nemo fere nostrum aliter intellexit, quam maiorem populum Judaeorum minori populo christiano serviturum."

("A ovo što je rečeno: 'Stariji će služiti mlađemu' (Post 25, 23), gotovo nitko od naših nije to drugačije shvaćao, nego da će stariji narod židovski služiti mlađemu narodu kršćanskom.")

Crkveni naučitelji vide ostvarenje tih riječi u činjenici da su se u Rimskom Carstvu, koje se preobrazilo u kršćansku državu, židovi našli pod kršćanskom vlašću. A tako se nastavilo kasnije kroz cijeli srednji i novi vijek u kršćanskim državama Europe.

Sv. Augustin navodi također slučaj Josipovih sinova Efrajima i Manašea, kao još jedan primjer u kojem se prednost daje mlađemu.
Kad ih je blagoslivljao sv. praotac Jakov, desnu ruku je stavio na mlađega, premda je to Josip pokušao spriječiti, Jakov je inzistirao da podijeli veći blagoslov mlađemu (Post 48, 17-19).

Evo objašnjenja sv. Augustina (De civitate Dei, XVI, 42):
"Sicut autem duo Isaac filii, Esau et Jacob, figuram praebuerunt duorum populorum in Judaeis et Christianis... ita factum est etiam in duobus filiis Joseph: nam maior gessit typum Judaeorum, Christianorum autem minor. Quos cum benediceret Jacob, manum dexteram ponens super minorem, quem habebat ad sinistram; sinistram super maiorem, quem habebat ad dexteram: grave visum est patri eorum, et admonuit patrem velut corrigens eius errorem, et quisnam eorum esset maior ostendens. At ille mutare manus noluit, sed dixit: 'Scio, fili, scio. Et hic erit in populum, et hic exaltabitur: sed frater eius iunior maior illo erit, et semen eius erit in multitudine gentium.' (Gen. 48, 19)."

("Kao što su dva Izakova sina, Ezav i Jakov, pružili sliku dva naroda u židovima i kršćanima... tako je također i u dvojici Josipovih sinova: naime, stariji čini sliku židova, a mlađi kršćana. Koje dok je blagoslivljao Jakov, stavivši desnu ruku na mlađega, koga je držao slijeve; a ljevicu na starijega, koji mu je bio zdesne: što nije bilo drago njihovom ocu, i upozorio je oca kao da ga ispravlja i pokazao mu koji je stariji. Ali, on nije htio zamijeniti ruke, već je rekao: 'Znam, sine, znam. I od njega će postati narod i bit će velik. Ali njegov mlađi brat bit će veći od njega, i njegovo će potomstvo biti mnoštvo naroda.' (Post 48, 19).")

I na primjeru braće Kajina i Abela vidi sv. Augustin razliku između židova i kršćana
(De civitate Dei, XV., 7):
"Invalescente quippe invidentiae vitio, fratrem insidiatus occidit. Talis erat terrenae conditor civitatis. Quomodo autem significaverit etiam Judaeos, a quibus Christus occisus est pastor ovium hominum, quem pastor ovium pecorum praefigurabat Abel..."

("Nakon što je narasla opačina zavisti [u Kajinu], iz zasjede je ubio brata. Takav je bio utemeljitelj zemaljskoga grada. Tako također označava i židove, koji su ubili Krista, pastira ljudskih ovaca, koga je označavao Abel kao pastir ovaca...")

Kao što sam već pisao ovdje, sv. Augustin dijeli čovječanstvo na dva grada: grad Božji (civitas Dei) i zemaljski grad (civitas terrena).
Nevjerni židovi koji odbacuju Krista Boga, spadaju gdje i svi ostali nevjernici: u zemaljski grad, u Babilon. Nevjernici se mogu osloboditi Babilona jedino ako iz njega izađu, to jest, ako se obrate na katoličku vjeru i tako pređu u grad Božji.

Komentirajući stih iz psalma 44. "Astitit regina a dextris tuis", sv. Augustin kaže da je Crkva ta kraljica, koja krštenjem oslobađa ljude iz đavolskog Babilona i dovodi ih Kristu Kralju (De civitate Dei, XVII, 16).


A sad dolazimo do najočitijeg slučaja gdje dvojica braće pokazuju razliku između dva saveza. Sveti praotac Abraham imao je dva sina: Išmaela od sluškinje Hagare i Izaka od zakonite žene Sare.
Kršćani su od samoga početka u ovoj dvojici vidjeli proročanstvo o dva saveza, kako je objasnio sv. Pavao (Gal 4, 22-31).

Sv. Augustin povezuje sudbinu ove dvojice sa kasnijom podjelom Izraela u vrijeme kraljeva, pa piše (De civitate Dei, XVII, 7):
"De qua re non dubito intelligendum esse quod sequitur: 'Et dividetur Israel in duo', in Israel scilicet inimicum Christo et Israel adhaerentem Christo; in Israel ad ancillam, et Israel ad liberam pertinentem. Nam ista duo genera primum simul erant, velut Abraham adhuc adhaereret ancillae, donec sterilis per Christi gratiam foecunda clamaret: 'Eiice ancillam et filium eius' (Gen. 21, 10)."

("O kojoj stvari bez sumnje treba razumjeti što slijedi: 'I podijelit će se Izrael na dvoje', to jest, na Izraela neprijatelja Kristova i Izraela koji pristaje uz Krista, na Izraela koji pripada sluškinji i Izraela koji pripada slobodnoj. Naime, ova su dva roda prije bila zajedno, kao što je Abraham držao sluškinju, sve dok nije neplodna [Sara] koja je postala plodna po milosti Kristovoj, uzviknula: 'Otjeraj sluškinju i njezina sina' (Post 21, 10).")

A malo kasnije, sv. Augustin daje ovaj važan zaključak:
"Nihil enim prodest Testamentum Vetus de monte Sina in servitutem generans (Gal 4, 24), nisi quia testimonium prehibet Testamento Novo."

("Ništa, naime, ne koristi Stari savez sa brda Sinaja koji rađa za ropstvo (Gal 4, 24), osim što daje svjedočanstvo za Novi zavjet.")

Stari je zakon dan na brdu Sinaj. To je zakon kojega se i danas drže židovi, a da uopće ne razumiju (jer "prijevjes zastire srce njihovo" - 2 Kor 3, 15) da taj zakon upućuje na Novi zakon. On je proročanstvo, ili kako kaže sv. Augustin: svjedočanstvo za novi zakon.

Već su stari proroci najavljivali dolazak novoga zakona:
"de Sion exibit lex et verbum Domini de Jerusalem" - "iz Siona će izaći zakon i riječ Gospodnja iz Jeruzalema" (Iz 2, 3)

Dakle, novi zakon imao je doći sa Siona, iz Jeruzalema (gdje je Krist propovijedao) , a ne kao stari zakon sa Sinaja. Kad se u psalmima spominje Jeruzalem i Sion, to uvijek označava Crkvu (nebeski Jeruzalem), a ne židove. Jer židovski zakon nije dan u Jeruzalemu i na Sionu, nego na gori Sinaju na izlasku iz Egipta.
U tome je razlika između Sinaja i Siona.


Prošle nedjelje - Laetare (IV. nedjelja korizme) - u tradicionalnom rimskom obredu čita se poslanica sv. Pavla Galaćanima (4, 22-31), u kojoj se govori upravo o razlici između ova dva saveza na primjeru Abrahamovih sinova Išmaela i Izaka:
"Pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo – to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: 'Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti,
ti što ne znaš za trudove!
Jer osamljena više djece ima negoli udana.'
Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? 'Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom' slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne." (Gal 4, 22-31)

Ovo čitanje je također vrlo često u istočnoj liturgiji. Oni od vas koji možda idu grkokatoličku liturgiju, čujete ga barem 4-5 puta godišnje.

Mislim da stoga nije nimalo slučajno da su se istočni katolički patrijarsi na Drugom vatikanskom koncilu oštro protivili deklaraciji "Nostra aetate", koja donosi jedan potpuno netradicionalan pogled na židovstvo, sasvim suprotan svemu što je uvijek naučavala Crkva.

Štoviše, tijekom koncilskih rasprava, istočni katolički patrijarsi otvoreno su govorili o utjecaju židovskog lobija na rad II. vatikanskog koncila.
Melkitski patrijarh Maksimos IV. je u jednom trenutku izjavio da je svjetsko židovstvo kupilo saborsku većinu, misleći na američke i zapadnoeuropske biskupe.
U svemu su bili važni i politički razlozi, ratovi koji su se vodili na Bliskom istoku itd.

Liberali koji su gurali deklaraciju "Nostra aetate" bili su spremni dovesti u pitanje i ekumenizam sa istočnim raskolnicima, samo da ugode židovima.

Pogledajte kakva je bila reakcija pojedinih nesjedinjenih istočnih zajednica na "Nostra aetate":


(IZVOR: N. Bižaca, Kako je nastajala saborska deklaracija »Nostra aetate«, BS, Vol. 68. No. 3., str. 411.)



To što je, unatoč svim ovim reakcijama, usvojena deklaracija "Nostra aetate", samo pokazuje što su bili prioriteti njenih donositelja.

Izgleda da čak i kod modernista postoji određena hijerarhija vrijednosti. A na toj listi, dodvoravanje židovima očito ima prednost pred dodvoravanjem istočnim raskolnicima.




Nema komentara:

Objavi komentar