Zašto ne bismo i dalje mogli moliti da Gospodin ponizi neprijatelje Crkve?

Glavni prigovori mons. Čedomila Čekade u vezi postkoncilske nove liturgije vezani su uz loše prijevode liturgijskih knjiga. Posebno mu je smetalo to što je u kanonu "pro multis" krivo prevedeno kao "za sve ljude". On u tome vidi samovolju prevoditelja, i kaže: "Pogibeljno je to, pa, za moj ukus, i preuzetno i neukusno."
Vidio je problem i u tome što je Duda-Kaštelanov prijevod Biblije unesen u liturgijske tekstove. Čekada nikada nije prihvatio taj prijevod, i u svojim je tekstovima citirao Sveto pismo isključivo prema Vulgati.

No, jesu li za njega sporni samo loši prijevodi?
Ako malo pažljivije čitate Čekadine članke, primijetit ćete da tu nisu u pitanju samo prijevodi, već i sveopća razvodnjenost i relativizam koji se nalaze u samim molitvama novoga misala (i u latinskom izvorniku!). Svakome je više nego jasno da su one sastavljene s očitim motivom ugađanja ovome svijetu. Uklonjene su sve molitve koje su "preoštre" za liberalni svijet.
Primjerice, mons. Čekada pita: "Zašto ne bismo i dalje smjeli moliti da Gospodin ponizi neprijatelje Crkve?"
Ovo su Čekadine riječi (Za Crkvu; za Papu! Protiv modernizma i kontestacije!, 1975., str. 95.-96.):

"Što je u Crkvi posvećeno legitimnim, stoljetnim, uzusima, to treba da bude norma i našoj generaciji. Preči je auktoritet Crkve i kontinuitet u njezinu vjerovanju i molitvi, nego reformatorska pamet samosvijesnih (ali i samozvanih) teoloških i liturgijskih stručnjaka.
Zašto - da navedem još samo jedan primjer - ne bismo i dalje smjeli moliti da Gospodin 'ponizi' neprijatelje Crkve, kad se taj isti izraz nalazi na bezbroj mjesta u Svetome Pismu i Staroga i Novoga Zavjeta, pa i u Gospodinovim ustima?
Barem Bog ne mrzi, ni kad ponizuje. Poniženje je kod njega uvijek i poziv na obraćenje i pokoru, i obećanje oproštenja i spasenja (Ez. 18, 23). A elementarni je postulat etičkog reda, da grijeh i pobuna protiv Boga budu poniženi, pa i kažnjeni."

Naravno, nisu svi razmišljali kao mons. Čekada.
Bilo je i dosta onih koji su s oduševljenjem dočekali novusordo-razvodnjenost. Prije svih, udruženjaši - oni koji su se prodali ovome svijetu davno prije II. vatikanskog koncila - i njihovi učenici.

Ovdje moram spomenuti neke od njih, jer je njihov utjecaj i danas velik.
Grupa "crvenih fratara" okupljena oko zbornika "Jukić" još je u ono vrijeme otvoreno napadala tradicionalnu liturgiju. Smetalo im je što je tradicinalna liturgija u potpunosti teocentrična i okrenuta prema vječnom životu.
Tako je fra Rudo Barišić (u  zabranjenom broju "Jukića", 1972. g.) napao tradicionalnu misnu molitvu: "Bože, daj da preziremo zemaljsko, a ljubimo nebesko."

Mons. Čekada je odgovorio Jukić-modernistima u članku "Ovdje i sad ili ondje u vječnosti?" (1973. g.):

"Nemaju [ti] ljudi ni kršćanskoga duha, ni prirodne logike. Nemaju ni smisla za odgovornost. Nijesu to samo plitke fraze; to su i teške religiozne zablude. Vrlo lošu svjedodžbu tim sebi daju.
A ima ih, nažalost, i kod nas takvih. Najprije je, pod tom parolom, Tihomir Zovko izveo na pozornicu svoje riječke 'neofite', a onda nas je, lanjske godine, fra Mile Babić u 'Jukićevu' zborniku ponovo, u ime 'koncilske' novine, sve pozvao na slobodu i odgovornost: 'Za ovaj svijet ovdje i sada'. Debelo je majuskulama otisnuo taj svoj slogan; imala bi to, očito, biti srž, 'quinta essentia', njegova famoznog članka 'Teologija nekad i danas'.
A u istom se je stilu njegov kolega i sumišljenik fra Rudo Barišić sav okomio na starinsku crkvenu misnu, molitvu: 'Bože, daj nam prezirati zemaljsko, a ljubiti nebesko!'
Potpuno ignorantski okomio...
Ne ćemo ih poslušati, te 'ideologe' sekularizacije u Crkvi. Ne ćemo za njima."

Podsjećam vas da je u to vrijeme vrhbosanski nadbiskup bio Smiljan Čekada (Čedomilov brat).
Nadbiskup S. Čekada je optužio Babića i Barišića za modernizam i odbio im svećeničko ređenje. No, Babić je onda otišao u Njemačku po ređenje... A danas nam se predstavlja kao nekakva moralna vertikala... Ali, to je već druga tema.

Stavovi modernista o liturgiji samo su odraz njihovog općenitog relativističkog metaliteta.
Mons. Čekada je još 1967. g. odlično opisao taj mentalitet (Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, str. 13.):

"...pod krinkom humanitarnosti i pacifizma, samilosti prema ljudskim bijedama, pomaganja ljudskom društvu, reklamiraju naturalizam; deificiraju čovjeka i ljudska društvena ostvarenja i povlače u sumnju kršćansko shvaćanje grijeha i otkupljenja. Od apostolske prilagodljivosti napravili su lajicizaciju kršćanstva, koja bi od strane Crkve licencirala sve svjetske poroke i duhu svijeta širom otvorila vrata u svetište."

Znate i sami da nije reformirana samo liturgija, nego i sve ostalo.
Evo, na primjer, što Čekada kaže o reformama duhovnih vježbi
(Kuća na kamenu, str. 82.-83.):

"Ponegdje su već bili počeli u tom smislu reformirati duhovne vježbe. Pravili su mnoge koncesije tome novom tipu duhovnosti. U slobodno se vrijeme i pod ručkom i večerom razgovaralo.
Ignacijansku, sistematičku, metodu zamjenjivali su slobodnim improvizacijama svake vrsti. I duhovne su vježbe postajale sve više pozorištem individualne samoafirmacije, slobodnog izbora, religioznog ekshibicionizma. "Karizmatičari" su i u njima vodili prvu riječ.
Međutim, eksperimenti s tim novim tipom duhovnih vježbi nijesu uspjevali. Ljudi ozbiljnijih zahtjeva u duhovnom životu nijesu bili zadovoljni. Sve je manje bilo plodova obraćenja i posvećenja, a sve više šupljeg 'ideologiziranja', 'debate', 'kontestiranja'. I u eksperimentima na najvišem niveau-u; i u režiji velikih, kao što je bio p. Lombardi.
Što su god više modernizirali duhovne vježbe, to su one donosile manje ploda. A sekularizacija i lajicizacija u svećenstvu, po samostanima, među vjernicima, hvatala je, međutim, sve više maha."

Mislim da ne možemo govoriti o reformama, a da ne spomenemo "ekumenizam". Zato je zanimljivo vidjeti što je mons. Čekada mislio o "ekumenizmu".
On je svoje stajalište iznio 1970. g. u članku "Ekumenizam i njegovo naličje":

"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."

Vratimo se sad na novus ordo.
Trebamo reći da mons. Čekada, unatoč svim iznesenim kritikama, nije ulazio otvorene sukobe s novom liturgijom. Bio je vrlo oprezan kad je pisao o toj temi. Čak je jednom napisao da skupine kao Una voce "pretjeruju".

Međutim, što je Čekada doista mislio o novus ordo liturgiji, možda je nehotice otkrio kad je u članku "Je li II. vatikanski sabor zatajio?" napisao:

"Nitko ne bi, prije Sabora, povjerovao da ćemo samo za tri, četiri godine, doživjeti totalni liturgijski zaokret prema skupnoj i pučkoj liturgiji na narodnom jeziku; zaokret od čitavih 180 stupnjeva, a na račun milenijske dotadašnje liturgijske prakse, pa donekle i teorije. I uz rizik mnogih i teških zloraba.
Zloraba, na koje, dakako, mjerodavni krugovi reagiraju. Moraju reagirati. U interesu svetosti same liturgije.
Na ulicu su već stali, u Americi, iznositi misu, i davati joj socijalno-revolucionarnu funkciju, mjesto one otkupiteljske i žrtvene, koju joj je dao Krist."

Što se promijenio u ovih skoro 50 godina nove liturgije?