Na znanje svim kandidatima

Kad u današnje vrijeme pokušavate pojedine svećenike i redovnike nagovoriti da mole tradicionalni časoslov, nerijetko ćete se susresti s komentarima na račun njegove dužine: "Pa trebalo bi mi dva-tri sata na dan da ga izmolim! I onda tako svaki dan; dan za danom..."

Drugim riječima, pojedinci čak niti ne skrivaju svoju lijenost... Zar je moguće da je zavladala ovolika nespremnost i za najmanju žrtvu? Ovolika težnja za bezbrižnim životom i odbijanje svega što "ugrožava" komociju pojedinca?

Obveza svakodnevnog moljenja časoslova je nešto o čemu čovjek treba razmišljati prije nego što krene za svećenika. Ako vidiš da u sebi nemaš snage, sabranosti i predanosti da svaki dan moliš časoslov, onda bi bilo bolje da nikada nisi postao svećenik.

No, ako su sve prošle generacije mogle tu obvezu ponizno prihvatiti, zašto ne bi mogao i ti?

U tom pogledu, vrijedne su riječi koje je napisao mons. Čedomil Čekada u članku Onus breviarii (objavljen u knjizi Za Crkvu; za papu! Protiv modernizma i kontestacije!, 1975., str. 117.-119.):

"Nekada se u crkvenom jeziku govorilo o svećeničkom časoslovu kao teretu: 'onus breviarii'. Osjećali su svećenici i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret.
Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime.
A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na Zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh.
Svi smo mi svećenici - i oni najbolji među nama - instinktivno to osjećali. Visio nam je časoslov na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na put je morao s nama. Bio je neprestani pratilac, 'socius', kamo bismo god odlazili od kuće, na dulje vrijeme. Putni nam je inventar bio: kao češalj, i olovka, i notes.
Nije nam dao da ikada na njega zaboravimo. Iza stola bi nas i sa veselice dizao. I iz postelje, kojiput. Ne bi nam ni u kasnu večer dao zaspati. U svako bi nam se doba dana javljao: 'A brevijar? Jesam li ga izmolio?'
Teret je uvijek bio časoslov nama svećenicima. Od prvoga dana ređenja (nekada za podđakona, danas za đakona), pa sve do smrti. Odgovorni smo bili za njega: Bogu, savjesti, Crkvi."

Teret, dakako, ali sveti teret.
Naš Gospodin kaže: "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11, 29-30)

Nastavlja mons. Čekada o časoslovu:

"Samo bio nam je to - svima koji smo se bojali Boga - i drag i svet teret. Nije se nitko od nas protiv njega bunio ni od njega branio. Nije ga nitko od muke bacio na pod kao kakvu dosadnu knjigu ili prazne novine.
Bili smo svjesni da je u njemu božansko blago. Gledali smo u njemu nešto kao garantno pismo svećeničke ustrajnosti i spasenja. S Bogom nas je, svaki dan iznova, vezao naš brevijar. Dok smo ga molili, znali smo da još vjerujemo i da se bojimo Boga. Priznavali smo ga gospodarom. Davali smo mu makar minimum hvale.
On nam je iz njega govorio. Čitali smo i slušali iz njega riječ Božju i mudrost Pisma. Javljao nam se je iz njega Gospodin, u Evanđelju, javljali su nam se patrijarhe i proroci, apostoli i hagiografi, crkveni oci i učitelji, javljali sveci i svetice, svojim životom.
Uporno javljali; i onda, kad bismo mi bili voljeli da nam se ne javljaju. Svi su nas oni, uvijek iznova, sjećali da smo Božji ljudi i sluge Kristove (1 Kor 4, 1). I sluge Crkve: koji Crkvu slušaju, ali je i predstavljaju i brane.
Znali smo da ispred Crkve molimo, kad molimo svoj časoslov. I za nju. I za duše. Za sve duše. A za one kojima smo pastiri i za koje smo pred Bogom najdirektnije odgovorni, još posebno.
Možemo to još konkretnije izreći. I kad je svećenik bio mlak i pun pogrešaka, on nije ipak, dokle je god molio časoslov, posve prekidao ni s Bogom ni s Crkvom: priznavao je njihov auktoritet, pokazivao je da vjeruje, pružao je, duhovnim načinom, ruke za nebesima. I bio je svjestan da ga moli za općinu vjernika."

A ovo mons. Čekada kaže o svećenicima koji zanemaruju tu obvezu:

"Konsekventno nemoljenje brevijara bilo je teška moralna desordinacija: gruba povreda jednako svećeničkih obveza, kao i Božjih prava i interesa Crkve i duša. Morala je logično biti i sankcionirana najtežom sankcijom: smrtnim grijehom.
Apsurdno bi bilo i pomisliti da Crkva to prepušta 'uviđavnosti' i 'slobodi' pojedinoga svećenika i da je za to praktično nezainteresirana. Očito je, da ona to mora i urgirati. I obvezom u savjesti, i sredstvima svoje vanjske discipline, i moralnom prisilom.
Nitko ozbiljan u Crkvi nije toga, sve do nedavno, ni osporavao, ni povlačio u sumnju."

Ovo trebaju imati na umu oni koji razmišljaju o svećeničkom pozivu.
A trebalo bi to stalno ponavljati zbog ljudske slabosti i nestalnosti. Mnogi su na početku bili revni, a kasnije se ohladili.
"Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5, 13)

Ili da se poslužimo riječima sv. Leonarda iz Porto Maurizija
(De administratione poenitentiae, 1769., str. 18.):

"Finis primarius amplectendi sacerdotii debet esse ut quis totaliter se Deo consecret, dedicet servitio divino et grande salutis aeternae negotium in tuto ponat; alias iter ad sacerdotium plana erit vobis via ad praecipitium aeternum."

("Prvenstveni cilj za prihvaćanje svećeništva treba biti da se netko u potpunosti posveti Bogu, preda božanskome služenju i posve dade velikom poslu vječnoga spasenja; u suprotnom, ulazak u svećeništvo bit će vam otvoren put u vječnu propast.")


.