utorak, 22. svibnja 2018.

Uzimajući u obzir sve okolnosti (II. dio)

Mnogi grijesi bi bili izbjegnuti, da ljudi jednostavno shvate da svaki grijeh ima za posljedicu kaznu. Nažalost, ima vjernika koji, prije nego što odu na ispovijed (npr. uoči nekog velikog blagdana), računaju u sebi ovako: "Ići ću sutra na ispovijed, pa što onda ako sad još jednom učinim taj i taj grijeh. Ionako ću sve reći na ispovijedi."

Takav način razmišljanja je posljedica nerazumijevanja činjenice da količinsko gomilanje grijeha uzrokuje veće kazne, na ovom i na drugom svijetu. Nije isto je li netko izgovorio jednu psovku ili ih je izgovorio tisuću. Nije isto je li netko jednom gledao pornografiju ili ju je gledao tisuću puta. Nije svejedno je li netko koristio kontracepciju jednom ili 50 puta. Itd., itd.

Svaki pojedini grijeh vuče za sobom kaznu. Vremenita kazna često ostaje i nakon što je sam grijeh oprošten u sakramentalnoj ispovijedi. Koliko bi grijeha bilo izbjegnuto kad bi vjernici toga bili svjesni?

Zašto toga današnji vjernici nisu svjesni? Zato što mnogi "moderni župnici" ne uče narod istine o kaznama koje slijede grijehe.

A župnici bi to morali učiti vjernike, prema izričitom zahtjevu Rimskog katekizma (Katekizam Tridentskog koncila, p. II., c. 5., 65.):
"Docendi enim sunt, duo esse quae peccatum consequuntur, maculam et poenam. Ac quamvis semper, culpa dimissa, simul etiam mortis aeternae supplicium apud inferos constitutum condonetur; tamen non semper contigit, quemadmodum a Tridentina synodo declaratum est, ut Dominus peccatorum reliquias et poenam certo tempore definitam, quae peccatis debetur, remittat."

("Treba ih učiti da ima dvoje što slijedi grijeh: ljaga i kazna. I iako se uvijek s otpuštanjem krivnje [u sakramentalnoj ispovijedi] istodobno otpušta i kazna vječne smrti u paklu, ne događa se uvijek, kako je objavljeno od Tridentskog sabora, da Gospodin otpušta ostatke grijeha i kaznu koja se duguje za grijehe, ograničenu na određeno vrijeme.") 

Dakle, ako nas kršćanski nauk uči da nakon valjane ispovijedi ostaju neke vremenite kazne, logično je da i ljudi koji se nalaze u stanju milosti, moraju s tim računati. Ovdje treba postupiti kako to preporučuju svi veliki sveci: iskoristiti ovaj kratki život za pokoru, kojom se umanjuju kazne koje bismo inače trebali pretrpjeti u čistilištu.


Čitamo kod sv. Bonaventure (Breviloquium, VII., 2.):
"Et quia viri iusti qui sunt in gratia, non sunt digni nisi poena transitoria, et tanto maiori digni sunt poena, quanto maiora commiserunt peccata, et minorem egerunt poenitentiam: hinc est, quod ab igne materiali puniuntur temporaliter, quidam tamen diutius, quidam vero brevius, quidam acerbius, quidam levius, secundum quod reatus exigit offensorum. Necesse enim est, ut dicit egregius doctor Augustinus, quod 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Tanto enim difficilius quis purgatur, quanto medullis cordis eius intimius amor inhaeserat mundanorum."

("I jer pravedni ljudi, koji su u milosti, nisu zaslužili drugu osim prolazne kazne, i dostojni su toliko velike kazne koliko su velike grijehe počinili, i što su manju pokoru izvršili: odavle je, što se vremenito kažnjavaju od materijalnog ognja [u čistilištu] - neki naime duže, a neki kraće, neki strože, a neki lakše, prema onome što traži krivnja njihovih uvreda. Nužno je, naime, kako kaže sjajni učitelj Augustin, da 'tantum urat dolor, quantum haeserat amor' (De civitate Dei, XXI, 26). Toliko se naime teže netko čisti, koliko je više nutrinom srca prijanjao uz zemaljsko.")

Mako kasnije, spominje se i čime se iskupljuju ti grijesi: djelima zadovoljštine i pokore.
Sv. Bonaventura koristi termin "opera satisfactoria et poenalia".

I sv. Toma Akvinski, kao i mnogi drugi poznati teolozi, kaže da su za zadovljštinu potrebna "opera poenalia" (Summa theologica, IIIs, q. 15., a. 1.).

Kako da to prevedemo? Mi to obično prevodimo kao "pokornička djela", ali latinski termin "opera poenalia" je snažniji i izravniji. "Poena" znači "kazna".
Prema tome, "opera poenalia" bi bilo nešto kao "kažnjenička djela": djela kojima netko sam sebe kažnjava za svoje prošle grijehe.
I sam latinski izraz za pokoru - "poenitentia" - sadrži u korijenu riječ "poena" ("kazna").


Da ne bi bilo nikakve sumnje, Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.) autoritativno naučava da su oblici zadovoljštine za grijehe:
"poenae sponte a nobis pro vindicando peccato susceptae, aut sacerdotis arbitrio pro mensura delicti impositae"

("kazne koje svojevoljno sebi nanosimo [ili primamo] za kažnjavanje grijeha, ili koje svećenik odredi prema mjeri prekršaja")

Eto, zato se nemojte žaliti, ako nešto morate pretrpjeti za svoje grijehe. Sve što se dobrovoljno trpi (ili barem strpljivo) - može biti zadovoljština za grijehe.
Ako vam je teško klečati u crkvi, tim bolje! Ako morate preći dugi i naporan put samo da dođete do crkve gdje se sv. misa služi dostojno - i to je određeni vid pokore. To u neku ruku nalikuje hodočašću u izvornom smislu riječi.
Zatim, i raznorazne neugodnosti: odlazak zubaru, iznenadni pljusak koji ti je smočio novo odijelo, komarci koji ti po noći zuje oko glave, vrućina koja te kuha po ljeti ili hladnoća koja te smrzava po zimi... Dobro, to su neke lake, rekli bismo: svakodnevne stvari.
Srž je u ovome: neugodnošću pokore plaćaš za ugodu koju si nekada osjetio u grijehu.

No, bez obzira kakve neugodnosti trpjeli, treba ih gledati onako kako ih je gledao bl. Alojzije Stepinac:  "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih".


1 komentar: