Kako su dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?

Dominikanci su kroz stoljeća bili poznati po dvije značajke: dominikanskom obredu mise i kao vrsni inkvizitori. O dominikanskom obredu mise je više-manje sve poznato, pa neću o tome pričati. Nego, recimo nešto o onoj drugoj značajci: dominikanskoj ulozi u inkviziciji.

Kako su sami dominikanci vidjeli svoju ulogu u inkviziciji?
O tome imamo puno izvora, a ja ću navesti samo jedan od njih.

Španjolski dominikanac Alfonz Fernandez napisao je 1618. godine važnu i vrijednu knjigu Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica.

I sam naziv knjige nam nešto govori:

"Concertatio praedicatoria pro Ecclesia Catholica, contra haereticos, gentiles, Iudaeos et Agarenos"
("Propovjednička borba za Katoličku Crkvu, protiv heretika, pogana, židova i Agarana")

Knjiga daje kronologiju borbe dominikanaca protiv krivovjerja, s posebnim naglaskom na ulozi dominikanaca u inkviziciji, od osnutka reda pa sve do 1616. godine.
Autor opisuje svoju knjigu ovim riječima:

"In qua videre licet validissimos pugiles fidei, foelicissimam manum praedicatoriam e choris castrorum ducis d. Dominici progredientem, tela iacientem ac profligantem numerosam haereticorum, gentilium, Iudaeorum et Agarenorum phalangem, necnon sacrosanctum Inquisitionis officium per cunctas ferme Christiani orbis provincias, fuso etiam sanguine sancitum et alia insuper munia pro Ecclesia egregie patrata."

("U kojoj se može vidjeti snažne borce, najsretniju propovjedničku ruku koja dolazi iz tabora vođe sv. Dominika, koja rastjeruje i obara brojnu falangu heretika, pogana, židova i Agarana, također obavlja presvetu službu inkvizicije po gotovo svim pokrajinama kršćanskog svijeta, posvećene prolijevanjem vlastite krvi, kao i druge dodatne sjajno obavljene dužnosti za Crkvu.")

Ovdje vidimo nešto o čemu se danas uopće ne govori. A to je da su inkvizitori često riskirali vlastiti život u borbi protiv krivovjerja. Naime, nisu inkvizitori uvijek djelovali s potporom svjetovne vlasti, niti uz pratnju policije ili oružanih odreda. Baš naprotiv, često se događalo da jedan inkvizitor bude sam poslan uvesti red u neki kraj nastanjen bijesnim hereticima. Mnogi su inkvizitori ubijeni obavljajući svoju dužnost.
To su bili iznimno hrabri ljudi, koji su bili spremni dati život za obranu katoličke vjere. No, o tome više malo kasnije.


Pogledajmo sad pažljivije naslovnicu knjige. Vidimo dominikanske svece kako gaze po hereticima, poganima, židovima i muhamedancima.

Neka nam dominikanci, koji čitaju ovaj blog, kažu tko su ovi sveci prikazani na slikama.

Gaženje po albigenzima (tj. pobjeda nad albigenzima)...

Gaženje po židovima i Agaranima (muhamedancima), tj. pobjeda nad židovskom okorjelošću i nevjerom, i nad muhamedanskim lažima...

Posebno je indikativna slika, gdje su se pod nogama našli "heretici bilo koje sekte" ("haeretici cuiuscumque sectae"), tj. svi heretici koji god se pojave, bez obzira kojoj sekti pripadali. Protiv svih se treba jednako boriti.

Počeo sam govoriti o tome kako su inkvizitori često riskirali vlastiti život u obavljanju svoje službe. Najbolji primjer vam je dominikanski papa sv. Pio V., koji je prije svog izbora za papu, desetljećima djelovao kao inkvizitor. Njegovo redovničko ime - Mihael Ghislieri - baš je po tome ostalo u trajnom sjećanju.
Evo jedan primjer iz knjige, da vidite s kakvim se sve teškoćama morao nositi u inkvizitorskoj službi (od nerazumijevanja lokalnih klerika do otvorenog protivljenja svjetovnih vlasti):

"Anno Domini millesimo quingentesimo quadragesimo nono, sub Paulo tertio..., Fr. Michael Ghislerius inquisitor Comensis in Lombardia (qui postea ad pontificale fastigium sublimatus, Pius quintus appelatus est) opposuit se quibusdam erroribus qui in Comensi dioecesi a Grisonibus quibusdam Lutheranis disseminabantur Barbasiae praesertim ac Valle Chravenae, quos pagos barbarae ac feroces gentes incolunt. Haec loca strenuus Christi miles aliquoties perlustrabat, quamvis magno vitae discrimine, ut olfaceret haereticorum conventicula et machinamenta. Grisones itaque illi cuidam mercatori Comensis urbis miserant duodecim sarcinas codicum damnatorum, ut istis, per diversa loca distributis universam Italiam contaminarent. Quod ut inquisitor cognovit ad sequestrum sarcinis retineri iubet mercator vero ad vicarium capituli catedrali sede vacante recurrit, cuius authoritate atque permissu, ex sequestro domum suam librorum fasces exportat. Tunc inquisitor vicarium et canonicos, in viam iuris requisivit, quatenus ab aliena messe manum retraherent et cum ei non tantum non morem gererent, sed mortem comminarentur, eos nexu anathematis innodavit, simulque illustrissimis cardinalibus Romae inquisitoribus, rem omnem per literas intimavit, qui causam illam ad suam Congregationem inquisitionis evocarunt eosqie ad se venire iusserunt. Haec ubi Comi audita sunt maxima seditio contra fr. Michaelem inquisitorem orta est, cui cum graviores inuriae inferrentur, illas tamen pro gloria Christi et fidei catholicae defensione summopere gaudens perpetiebatur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto četrdeset devete [1549.], pod Pavlom III..., fr. Mihael Ghislieri, inkvizitor u Comu u Lombardiji (koji je kasnije uzdignut na prvosvećeničku službu, nazvan Pio V.) suprotstavio se nekim herezama koje su u Comskoj biskupiji sijali neki grizonški luterani, osobito u Barbaziji i dolini Chiavenne, koja mjesta naseljavaju barbarski i divlji ljudi. Ova je mjesta snažni Kristov vojnik obilazio, iako u velikoj životnoj opasnosti, kako bi otkrio okupljališta i spletke heretika. Ti su Grizonjani poslali nekom trgovcu u gradu Comu dvanaest tovara osuđenih knjiga, da njima, raširivši ih po raznim mjestima, zaraze čitavu Italiju. Nakon što je inkvizitor to saznao, naredio je poslaniku da zadrži teret, ali se trgovac utekao vikaru katedralnog kaptola, u vrijeme dok je [biskupska] stolica bila ispražnjena, čijim je autoritetom i dopuštenjem, od posrednika odnio svežnjeve knjiga svojoj kući. Tada je inkvizitor po pravu zahtijevao od vikara i kanonika da drže ruke dalje od tuđe žetve, a kad su mu oni ne samo pravili zapreke, nego i prijetili smrću, svezao ih je svezom anateme, i istodobno pismima cijelu stvar povjerio presvjetlim kardinalima inkvizitorima u Rimu, koji su taj predmet prizvali na svoju Kongregaciju inkvizicije i naredili im da dođu. Kad su za ovo čuli u Comu, izbila je velika pobuna protiv fr. Mihaela inkvizitora, kome iako su nanošene najteže uvrede, on ih je s radošću trpio za slavu Kristovu i obranu katoličke vjere.")

A ti kanonici, koji su potajno šurovali s luteranskim krivovjercima, čak su prijavili fr. Mihaela svjetovnim vlastima u Milanu ("da unosi nemire u pokrajinu"), a izgleda da su ga htjeli i ubiti...

"Canonici vero gubernatori Mediolanensis territorii plura de fr. Michaele inquisitore detulere asserentes eum perturbare illius reipublicae pacem, civitatemque sua nimia austeritate et rigore commotam qua propter gubernator Mediolanensis inhibitionis schedulam expedivit, qua causam illam, sub gravioribus poenis evocabat. His tamen inquisitor minitationibus spretis maiori animi contentione Dei negotium procurabat quam ob rem gubernator eum Mediolanum vocavit in ius, ut ad diem crastinum compararet. Hic de inquisitore actum esse canonici existimarunt. Nam cum ille pro regulae praedicatione observantia pedibus iterfaceret et intra brevissimum tempus Mediolanum pervenire deberet, non alio itinere transiturum credebant, quam breviori, quod Barlatinae est (quo in loco trecentis fere antea annis s. Petrus Inquisitor etiam Comensis ab haereticis interemptus martyrii palmam est assecutus) ibi insidias illi praepararunt, ut praetereuntem quidam perditi homines aggrederentur."

("Kanonici su upravitelju milanskog područja iznijeli mnogo toga protiv fr. Mihaela inkvizitora, tvrdeći da on remeti mir te republike i da je grad uznemiren njegovom prevelikom strogošću i tvrdoćom, zbog čega je milanski upravitelj izdao ispravu kojom se to zabranjuje, koja za takvu stvar određuje teške kazne. No, inkvizitor je prezrevši te prijetnje, s još većim žarom nastavio Božji posao, zbog čega ga je milanski upravitelj prizvao na sud: da se sutrašnjega dana mora pojaviti. Tada su kanonici pomislili da je gotovo s inkvizitorom. Naime, kako je on morao po propovjedničkoj reguli putovati pješice i u vrlo kratkom vremenu stići u Milano, nije mogao ići nijednim drugim putem nego najkraćim, a to je Barlassina (gdje je prije skoro tristo godina ubijen sv. Petar Inkvizitor [sv. Petar Veronski] također od comskih heretika, i dosegao palmu mučeništva) gdje su mu pripremali zasjede, da na njega navale pokvareni ljudi dok bude prolazio.")

Ovo je, ponavljam, samo jedan primjer koji pokazuje da ne stoji današnji stereotip koji želi prikazati heretike kao nekakve "bespomoćne žrtve", koje nisu imale šanse protiv "nadmoćnih inkvizitora".
U stvarnosti, inkvizitori su često išli goloruki među heretike, kao ovce među vukove.

Borba se vodila različitim sredstvima, ovisno o mjestu i vremenu.
Što se tiče sv. Pija V., on je i kao papa nastavio svoju beskompromisnu borbu protiv krivovjerja, svim raspoloživim sredstvima.
U knjizi se spominje kako je sv. Pio V. molio kralja Filipa II. da nipošto ne dozvoli slobodu vjere i "slobodu savjesti" u svom kraljevstvu:

"Anno Domini millesimo quingentesimo sexagesimo octavo Pius V., qui adversus haereticos scuta aurea sexcenta millia et quinquaginta, ex redditibus pontificiis atque ex Camera Apostolica consumpsit (non loquimur de thesauris quos adversus Turcas exhausit) regem catholicum Philippum II. admonuit ne, ut aliqui consulebant, libertatem conscientiae in Gallia Belgica permitteret, ostendens gravissimis et evidentibus rationibus politicum et spirituale dominium, simul incedere et quod vix in religione permittebatur aliqua novitas, quin in dominio, et subiectione, non etiam reperiretur."

("Godine Gospodnje tisuću petsto šezdeset osme [1568.] Pio V. koji je za borbu protiv heretika potrošio šezdeset tisuća i pedeset zlatnika od prvosvećeničkih prihoda i iz apostolske blagajne (ne govorimo o blagu koje je potrošio na borbu protiv Turaka), opomenuo je katoličkog kralja Filipa II. da ne dozvoli slobodu savjesti u galskoj Belgiji, kako su mu neki savjetovali, objašnjavajući najozbiljnijim i očitim razlozima da to jednako ide na političku i duhovnu vlast, i da se ne bi mogla u vjeri dopustiti bilo kakva novotarija, a da se ona istodobno ne nađe i u vlasti i podložnosti.")

A sad da preduhitrim one koji bi opet mogli ispitivati stvari tipa: "Čemu to? Čemu takva borba protiv drugih religija?", odgovaram: To je borba za spasenje duša.
Ako je osnovni cilj inkvizitora bio da obrate nevjernike i heretike na katoličku vjeru, logično je da su od njih tražili da svim srcem odbace krive vjere.

I sam Rimski obrednik, u obredu krštenja odraslih, traži od nevjernika koji se želi krstiti, da zamrzi svoju prijašnju (lažnu) religiju ili zabludu iz koje se želi izbaviti (na isti način kako se od svakog pokornika traži da mrzi svoje prošle grijehe).

Pogledaj Rimski obrednik 1929., str. 28.-29.: