Veliki pokret za obranu obitelji, koji se tijekom godina razgranao u brojne organizacije po cijelom svijetu, ima korijene u pontifikatu pape Leona XIII. (1878.-1903.).
Sekularizacija država tijekom 19. stoljeća donijela je niz čimbenika koji od tog vremena, pa sve do danas, ugrožavaju i uništavaju obitelji: profanacija braka ("civilni brak"), razvod braka i "sloboda medija" (što u prijevodu znači da mediji mogu slobodno propagirati seksualni nemoral). Borba protiv tih opasnosti bila je izvorna svrha katoličkog pro-obiteljskog pokreta.
Temelj tog pokreta je enciklika Leona XIII. Arcanum divinae sapientiae (1880.) o kršćanskom braku.
U toj enciklici papa, između ostaloga, objašnjava kako neprijatelji Crkve uvođenjem "civilnog braka" žele lišiti ženidbu svake svetosti:
"Cum vero et familiae et totius humanae societatis in matrimonio fons et origo consistat, illud ipsum iurisdictioni Ecclesiae subesse nullo modo patiuntur; immo deiicere ab omni sanctitate contendunt, et in illarum rerum exiguum sane gyrum compellere, quae auctoribus hominibus institutae sunt, et iure civili populorum reguntur atque administrantur. Unde sequi necesse erat, ut principibus reipublicae ius in connubia omne tribuerent, nullum Ecclesiae esse decernerent; quae si quando potestatem eius generis exercuit, id ipsum esse aut indulgentia principum aut iniuria factum. Sed iam tempus esse inquiunt, ut rempublicam gerunt, iidem sua iura fortiter vindicent, atque omnem coniugiorum rationem arbitrio suo moderari aggrediantur. - Hinc illa nata, quae 'matrimonia civilia' vulgo appellantur; hinc scitae leges de caussis, quae coniugiis impedimento sint; hinc iudiciales sententiae de contractibus coniugalibus..."
("Budući da se izvor i počelo obitelji i cijeloga ljudskog društva nalazi u braku, nikako ne podnose da baš on bude podložan nadležnosti Crkve; štoviše, nastoje ga lišiti svake svetosti, i stjerati u krug onih nevažnih stvari koje su ustanovili ljudi i ravnaju se i upravljaju po građanskom pravu naroda. Iz toga je nužno slijedilo, da su upraviteljima države dodijelili cijelo ženidbeno pravo, i odredili da ono nikako ne pripada Crkvi; koja ako je kada vršila vlast ove vrste, to je činila ili dopuštenjem vladara ili samovoljno. A sad je došlo vrijeme - kažu - da oni koji upravljaju državom odlučno vrate svoje pravo, i smjeste sve ženidbene odredbe pod upravu svojih odluka. - Odavle se rodilo ono što se naziva 'civilnim brakovima'; odavle doneseni zakoni o uzrocima koji su zapreke za ženidbu; odavle sudske odluke o bračnim ugovorima...")
U kršćanskom društvu, ženidba mora biti u isključivoj nadležnosti Crkve:
"Christus igitur, cum ad talem ac tantam excellentiam matrimonia renovavisset, totam ipsorum disciplinam Ecclesiae credidit et commendavit. Quae potestatem in coniugia Christianorum omni cum tempore, tum loco exercuit, atque ita exercuit, ut illam propriam eius esse appareret, nec hominum concessu quaesitam, sed Auctoris sui voluntate divinitus adeptam."
("Krist je stoga, kad je uzdigao ženidbu na takvu i toliku izvrsnost, čitavu njenu stegu povjerio i predao Crkvi. Koja je vlast nad brakovima kršćana vršila kako u svim vremenima, tako i na svim mjestima, i tako je izvršavala da se vidjelo da je to njena vlastita [nadležnost], i ne stečena ljudskim dopuštenjem, nego božanski primljena od svog Utemeljitelja.")
Bitna bračna pitanja ne mogu biti u nadležnosti države, nego samo u nadležnosti Crkve:
"Igitur cum matrimonium sit sua vi, sua natura, sua sponte sacrum, consentaneum est, ut regatur ac temperetur non principum imperio, sed divina auctoritate Ecclesiae, quae rerum sacrarum sola habet magisterium."
("Stoga kako je ženidba po svom djelovanju, po svojoj prirodi, sama po sebi sveta, primjereno je da se ravna i uređuje ne upravom vladara, već božanskom vlašću Crkve, koja jedina ima učiteljstvo nad svetim stvarima.")
Iz ovih razloga, glavni cilj pro-obiteljskih pokreta i katoličkih stranaka (praktički sve do II. vatikanskog koncila) bio je ukidanje "civilnog braka" i povratak ženidbenog prava pod isključivu nadležnost Crkve (kako je bilo prije Francuske revolucije).
"Civilni brak" vuče za sobom još jedno zlo - mogućnost razvoda. Ozakonjenje razvoda je direktna posljedica uvođenja "civilnog braka".
Papa Leon XIII. naziva razvod neprijateljem obitelji i države:
"Et quoniam corruptela morum, facile perspicitur, prosperitati familiarum ac civitatum maxima inimica esse divortia, quae a depravatis populorum moribus nascuntur, ac, teste rerum usu, ad vitiosiores vitae privatae et publicae consuetudines aditum ianuamque patefaciunt."
("I jer za uništenje obitelji i slamanje snaga kraljevina ništa nije tako pogodno kao kvarenje običaja, lako se vidi da su za napredak obitelji i država najveći neprijatelj razvodi, koji se rađaju iz izopačenih običaja naroda i, po svjedočanstvu iskustva, otvaraju prolaz i vrata za još pokvarenija ponašanja u privatnom i javnom životu.")
Ovdje vidimo i zašto pro-obiteljski pokret ne može biti "ekumenski". Protestanti i istočni raskolnici dozvoljavaju razvod braka. A Crkva je svečano osudila i protestantske i istočno-raskolničke hereze po tom pitanju, kako naglašava papa Leon XIII.:
"...quod haeresim deterrimam Protestantium de divortiis et repudiis anathemate percutierit (Trid., sess. XXIV., can. 5. et 7.); quod usitatam Graecis diremptionem matrimoniorum multis modis damnaverit (Concil. Floren., et Instr. Eugenii IV. ad Armenos; Benedictus XIV. const. Etsi pastoralis, 6. Maii 1742.)..."
("...jer je odvratnu herezu protestanata o razvodima i otpustima udarila anatemom (Tridentski koncil, sess. XXIV., can. 5. i 7.); jer je običajno razvrgnuće brakova kod Grka na mnogo načina osudila (Firentinski koncil i Instrukcija Eugena IV. Armencima; konstitucija Benedikta XIV. Etsi pastoralis od 6. svibnja 1742.)...")
Ponavljam, zbog ovih razloga, pro-obiteljski pokret nikako ne može biti "ekumenski". Varaju se svi oni koji misle da katolici dijele "iste obiteljske vrijednosti" s protestantima i istočnim raskolnicima. Ne dijele!
Jedan od glavnih promašaja današnjih obiteljskih i pro-life pokreta je u tome što pokušavaju uključiti sve religije, a to neizbježno vodi sklapanju neprihvatljivih kompromisa u pitanjima poput razvoda i kontracepcije.
Osim civilnog braka i razvoda, postoji još jedan čimbenik u sekularnom zakonodavstvu koji uvelike destabilizira suvremenu obitelj. To je cijelo ono liberalno inzistiranje na "ravnoparavnosti muškarca i žene" pod svaku cijenu. Riječ je o otvorenom odbacivanju kršćanskog nauka o mužu kao glavi žene i poglavaru obitelji. A ovome možemo pridodati i izmišljena "prava djece" kojima se djecu zapravo potiče na neposlušnost prema roditeljima. Na primjer, međunarodne organizacije kao UNICEF na jedan vrlo podmukli način propagiraju pseudo-prava tipa: "dijete ima pravo odabrati svoju religiju".
Sve se to prodaje pod maskom "ljudskih prava".
U pravu su oni koji kažu da su "ljudska prava" proizvod ljudske oholosti, prisvajanje "prava" na nešto na što zaista nemaš pravo. Da se izrazim posve otvoreno, radi se o rušenju onog ispravog poretka u društvu, o kojem je govorio sv. Robert Bellarmin (u II. svesku De controversiis, odjeljku De laicis, lib. III., cap. 7.):
"...in humana societate debuit esse ordo. Rectus autem ordo postulat, ut inferior a superiore regatur, foemina a viro, iunior a seniore, minus sapiens a sapientiore et minus bonus a meliore"
("...u ljudskom je društvu trebao biti red. A ispravni red traži, da niži bude upravljan od višega, žena od muža, mlađi od starijega, manje mudar od mudrijega, i manje dobar od boljega")
Prava poniznost se sastoji u tome da svatko, bez mrmljanja, prihvati svoj položaj u društvu i da što točnije izvrši svoje staleške dužnosti. Oholost je, naprotiv, odbijanje svog položaja i težnja za nečime što ti ne pripada.
Sveta nazaretska obitelj bila je divan primjer poniznosti. Sam Gospodin se utjelovio kao dijete i bio je poslušan Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu, upravo zato da nauči ljude poniznosti.
Tu trebamo spomenuti da se na blagdan Svete obitelji, u tradicionalnom časoslovu u matutinu, u II. nokturnu, čitaju dijelovi brevea pape Leona XIII. "Neminem fugit" iz 1892., a u III. nokturnu čitaju se dijelovi jedne propovijedi sv. Bernarda koja govori baš o poniznosti i podložnosti.
Tako u 7. čitanju vidimo ove Bernardove riječi:
"Et erat subditus illis (Luc. 2, 51). Quis, quibus? Deus hominibus; Deus, inquam, cui angeli subditi sunt, cui principatus et potestates obediunt, subditus erat Mariae, nec tantum Mariae, sed etiam Ioseph propter Mariam."
("I bio im je podložan (Lk 2, 51). Tko kojima? Bog ljudima; Bog, kažem, kome su podložni anđeli, koga slušaju vrhovništva i vlasti, bio je podložan Mariji, i ne samo Mariji, nego također i Josipu zbog Marije.")
U 8. čitanju, nastavljaju se riječi sv. Bernarda, gdje prekorava ohole ljude:
"Disce, homo, oboedire; disce, terra, subdi; disce, pulvis, obtemperare. De Auctore tuo loquens Evangelista: 'Et erat', inquit, 'subditus illis' - haud dubium quin Mariae et Ioseph. Erubesce, superbe cinis! Deus se humiliat, et tu te exaltes? Deus se hominibus subdit, et tu, dominari gestiens hominibus, tuo te praeponis Auctori?"
("Nauči, čovječe, slušati; nauči, zemljo, biti podložna; nauči, prahu, podrediti se. O Stvoritelju tvome govori evanđelist: 'I bio je', kaže, 'podložan njima' - bez sumnje Mariji i Josipu. Srami se, oholi prahu! Bog se ponizuje, a ti se uzvisuješ? Bog se podlaže ljudima, a ti, želeći dominirati ljudima, stavljaš sebe ispred svog Stvoritelja?")
Zašto današnje pro-obiteljske udruge gotovo posve zanemaruju ovaj aspekt obiteljskog života? Zar ne vide da je uništenje autoriteta i poslušnosti jedan od izvora "krize obitelji"? Čini mi se da oni još nisu proniknuli u čemu je zapravo cijeli taj "napad na obitelj" o kojem stalno govore - što su mu uzroci, a što posljedice.
Nije uvijek bilo tako. Kad čitam publikacije katoličkih intelektualaca i organizacija s početka 20. stoljeća, vidim da su vrlo dobro razumjeli ovaj problem, kao i ostale koje sam naveo u ovom tekstu. Zato još jednom pitam: Može li se današnji pro-obiteljski pokret vratiti svojim korijenima?
Može li se vratiti borbi protiv "civilnog braka", protiv izmišljenih "ljudskih prava", protiv javnog nemorala koji rastače naše društvo?
Zar mislite da je za zaštitu obitelji dovoljno biti samo protiv "dženderizma" i protuprirodnih sodomitskih zajednica? Zar ćete reagirati samo na tu kulminaciju bolesne izopačenosti (koju bi ionako trebalo riješiti mjerama kaznenog prava), a šutjeti na stvari koje su desetljećima utirale put širenju seksualnog nemorala, poput civilnog braka i razvoda?
Pa valjda vam je jasno da ne može biti pravog kršćanskog društva u kojem postoji nešto što se zove "civilni brak".
Nema komentara:
Objavi komentar