Otpor krivovjernom biskupu - slučaj nadbiskupa Markantuna de Dominisa

Markantun de Dominis (1540.-1624.) bio je senjski biskup (1600.-1602.), te splitski nadbiskup (1602.-1616).
Čovjek nesumnjivo izrazito obrazovan i inteligentan, ali isto tako i veoma nestalan i prevrtljiv. On je dosada jedini hrvatski biskup koji je javno osuđen za krivovjerje od Svete Stolice.

Kao i kod svih ostalih heretika, i kod njega primjećujemo onu tipičnu nesigurnost, tako karakterističnu za herezijarhe. Mnogo puta je mijenjao svoje stavove o pojedinim vjerskim pitanjima. Više puta se i javno odricao svojih hereza, a onda nakon nekog vremena ponovno u njih upadao.

Zanimljivo je da su njegove teze (još i prije nego što je javno oglašen kao heretik) nailazile na otpor dalmatinskog svećenstva i puka. Upravo zbog otpora dalmatinskog klera, de Dominis napušta stolicu splitskog nadbiskupa i odlazi u protestantsku Englesku, gdje najavljuje rat katoličkoj vjeri.

Svi kasniji pisci se slažu da je katolička vjera sačuvana u Dalmaciji upravo zato što su obični svećenici i vjernici pružili otpor svom krivovjernom nadbiskupu.

Isusovac Daniele Farlati piše u svom djelu Illyricum sacrum (tom. III., 1765., str. 500.):

"Hic praetermittere nequeo illustre testimonium sincerae religionis atque incontaminatae fidei, quod Spalatensibus ac Dalmatis tributum invenio in quodam codice MS., qui extat apud P. M. Stephanum Ferrarium ex ordine Franciscano PP. conventualium coenobii Spalatensis: 'Dalmatae semper catholicam fidem tenuerunt; et licet Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, a fide aberravit, contaria praedicans, unum homunculum, unam faemellam non invenit, quae ipsum secuta sit in errore contra catholicam fidem; imo ei praedicanti contra dogmata fidei catholicae in templo Metropolitanae Ecclesiae Spalatensis responsum fuit: 'Mentiris in gutture.' "

("Ovdje ne mogu zaobići svjetlo svjedočanstvo iskrene pobožnosti i neokaljane vjere, koju pronalazim pripisanu Splićanima i Dalmatincima u jednom rukopisnom kodeksu, koji se nalazi kod P.M. Stjepana Ferrarija iz franjevačkog reda oo. konventualaca samostana splitskoga: 'Dalmatinci su uvijek držali katoličku vjeru; i iako je Markantun de Dominis, nadbiskup splitski, zastranio od vjere, propovjedajući suprotno [vjeri], nije našao ni najmanjeg čovjeka, ni jednu ženicu, koja bi njega slijedila u zabludi protiv katoličke vjere; štoviše dok je on propovijedao protiv dogmi katoličke vjere u hramu metropolitanske crkve splitske, odgovoreno mu je: 'Lažeš u grlu.' '")



Fra Andrija Kačić Miošić u svom djelu Korabljica (napisano 1760.) uvrštava de Dominisa među heretike 17. stoljeća, i kaže:

"Bihu mnogi ovoga vika odmetnici, ma su svi ili u svemu ili u komu dilu, naslidovali Lutera i Kalvina. Biše ovoga vika Antun Dominis, arcibiskup od Splita, koji učaše da papa nejma veće oblasti od biskupa.
Ali ovo je slava i dika Dalmacije, a najveće grada Splita, jer se ne nađe nitko koji bi mu virovao, pače jedan pop od klera splitskoga, kad rečeni arcibiskup neharno pripovidaše, ovako mu odgovori: 'Lažeš u glavu tvoju!' "

Dakle, i veliki Kačić smatra da je otpor tom krvovjercu osvjetlao obraz Dalmaciji. Taj otpor je "slava i dika Dalmacije, a najveće grada Splita"!


Napokon treba reći: istine katoličke vjere su objektivna istina.
I ne može ih promijeniti nijedan čovjek - ni biskupi, ni nadbiskupi, ni kardinali, ni sam papa!

Dobro je to izrazio trogirski biskup Marzio Andreucci (1604.-1624.), koji je bio u žestokom sukobu s nadbiskupom Markantunom de Dominisom.
Andreucci kaže u pismu nadbiskupu de Dominisu (15. prosinca 1613.):

"Superior meus es tu, nec sum te major, imo omnium minimus. Verum recordare, Pater, quod canones et responsa patrum sunt te majores; et majoribus est obtemperandum. Non est indignum, cum a semita justitiae deflectitur, ab inferioribus argui. Paulus aliquando restitit in faciem Cephae (Gal. 2, 11), eo quod non recto pede incederet in Evangelium."

("Ti si moj nadređeni, nisam viši od tebe, štoviše ja sam najmanji od svih. Ali sjeti se, Oče, da su kanoni i odgovori otaca viši od tebe; a višima se treba pokoravati. Nije nedostojno, da kad netko odstupi od puta pravednosti, bude prekoren od nižega. Pavao se jednom usprotivio u lice Kefi (Gal 2, 11), jer nije ispravno hodio u Evanđelju.")



Ono što se događalo u Splitu tijekom 1610-ih, bila je jedna onih situacija u povijesti, kad su obični svećenici i laici morali braniti katoličku vjeru od svog (krivovjernog) biskupa.
Svi ćemo se složiti, to je jedna vrlo teška situacija. Ovce moraju braniti vjeru od svog pastira, koji se polako pretvara u najamnika, a zatim u otvorenog vuka.
Otpor je u takvoj situaciji - dužnost. Katoličku vjeru treba braniti, bez obzira s koje strane dolazili napadi.

Ovdje je važno napomenuti da su kasniji splitski nadbiskupi često izražavali zahvalnost splitskom kleru i puku, što su sačuvali katoličku vjeru, unatoč krivovjernom nadbiskupu de Dominisu.

Nadbiskup Stjepan Cupilli piše u svom pismu Kongregaciji za širenje vjere, 1713. god.:

 "Ipsa vero civitas Spalatensis gaudet, se nulla unquam haeresis labe infectam, vel tactam, Romanam fidem a Domnio, Petri discipulo, haustam, illibatam semper servasse, etiam inter sui praesulis (Marci Antonii de Dominis) transacti saeculi exordio notos errores."

("Sam se naime grad Split raduje da nikada nije bio zaražen ni dodirnut zarazom krivovjerja, [i] da je rimsku vjeru primljenu od Dujma, učenika Petrova, uvijek sačuvao neokaljanom, čak i usred poznatih zabluda svog poglavara (Markantuna de Dominisa) početkom prošloga stoljeća.")

Pogledaj: Farlati, Illyricum sacrum, tom. III., str. 546.;
i A. Ciccarelli, Opuscoli, 1811., str. 65.