I najbolji prijevod je samo prijevod

Jedan od glavnih razloga zašto Crkva stoljećima nije dozvoljavala da se liturgija služi na živim narodnim jezicima jest njihova nestalnost - oni se stalno mijenjaju ("razvijaju"). Vi biste praktički morali za svaku generaciju izrađivati nove liturgijske prijevode, jer svaka generacija govori drugačije od svojih predaka. Što mislite zašto se današnja djeca muče u školi čitajući naše stare pisce (Marulića, Zoranića, Gundulića itd.)? - njima je to praktički kao strani jezik.

Odlično je taj problem opisao Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937., str. 31.):

"Govoreći o bogoslužju u narodnom živom jeziku treba skrenuti pažnju na veliku teškoću, kojom se takvi prijevodi izrađuju. Još je teže da sv. Stolica sve te različite prijevode tačno pregleda, da u njima ne bi i nehotice bilo štogod nezgodno. A onda, nakon nekoliko pokoljenja, treba opet prevoditi iznova, jer se jezik, upravo zato što je živ, dalje razvio, mnoge su riječi dobile čak i drugi smisao, pa je nekadašnji prijevod u živom jeziku sam od sebe postao arhaičnim, neukusnim, mrtvim, čak i krivim."

No, najveći problem u vezi prevođenja liturgijskih tekstova je ovaj: I najbolji prijevod je samo prijevod!
Prijevod nikada ne može u potpunosti izražavati smisao izvornog teksta.

Izuzetak od tog pravila su donekle naši glagoljaški crkvenoslavenski prijevodi.
I to iz jednog posebnog razloga. Crkvenoslavenski jezik nije (niti je ikada bio) "narodni jezik", "pučki jezik". Nitko nikada nije kod kuće govorio crkvenoslavenski.
To je umjetan jezik, koji su sv. Ćiril i Metod načinili na temelju govora Slavena koje su oni susretali u okolici svog rodnog Soluna. No, gramatika tog jezika u mnogo aspekata više odgovara gramatici grčkog ili pak latinskog jezika, nego živim (narodnim) slavenskim jezicima.
Zato je točnije taj jezik zvati "crkvenoslavenski", nego "staroslavenski".
Taj jezik je nastao upravo s ciljem da bude liturgijski jezik. Njegova je svrha bila: dati Slavenima jedan liturgijski jezik koji će razumjeti, a da ipak u prijevodu crkvenih knjiga ne odstupa od grčkog ili latinskog izvornika.

Za razliku od narodnih jezika, crkvenoslavenski jezik je vrlo pogodan za prevođenje latinskih liturgijskih tekstova. Dat ću vam jedan primjer.
U latinskom jeziku se često pojavljuju veznici: "autem", "enim", "tamen", "quidem", "quippe", "quoque"...,  koji prevoditeljima nanose velike muke, jer u mnogim jezicima ne postoje izrazi kojima bi se te riječi mogle prevesti.
Tako su i same riječi pretvorbe u kanonu Mise često bile problem prevoditeljima:
"Hoc est enim Corpus meum".
Kako da vi točno prevedete na narodne jezike izraz "enim" u kontekstu te rečenice, a da to ima isti smisao kao u latinskom izvorniku?

E vidite, u crkvenoslavenskom jeziku nema tih problema, jer on ima veznike "že", "bo", "ubo", koji savršeno odgovaraju latinskim: "enim", "autem", "tamen"...
I tako lako možete prevesti riječi pretvorbe:
"Hoc est enim Corpus meum" = "Se bo jest Tĕlo moje"

Evo  u Vajsovom misalu...

Crkvenoslavenski jezik daje mogućnost da prevedete latinsku rečenicu sa točno istim redoslijedom i brojem riječi kao u izvorniku. Na primjer, ona rečenica iz časoslova:
"Tu autem, Domine, miserere nobis", lako se prevodi na crkvenoslavenski:
"Ti že, Gospodi, pomiluj nas." Isti redoslijed riječi, isto značenje, isti smisao.

Nasuprot tome, u liturgijskim prijevodima na narodne jezike, vidimo pogreške na svakom koraku.

Da navedem samo jednu... Kod nas su one riječi iz Vjerovanja koje govore o štovanju koje pripada Duhu Svetom: "qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur", nespretno prevedene kao "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi".

Naglašavam da "simul adoratur" ne znači "[koji se] skupa časti". To je nezgodno (pa i netočno) prevedeno.
"Adorare" znači klanjati se. Pod "simul adoratur" misli se na katolički nauk da Duhu Svetome pripada isto klanjanje kao i Ocu i Sinu, tj. da se klanjamo zajedno Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Zato svećenik kad izgovara "simul adoratur" mora nakloniti glavu.

U crkvenoslavenskom jeziku je to odlično prevedeno: "kupno poklanjajema" - dakle, doslovno "simul adoratur".
Ovdje opet vidimo zašto su puno bolji crkvenoslavenski prijevodi liturgijskih tekstova, nego oni "narodni prijevodi".

Nezgodnost i nepreciznost prijevoda na narodne jezike, pokazat ćemo na još jednom primjeru: crkvene pjesme.
Kad pogledate prijevode (ustvari prepjeve) crkvenih pjesama Milana Pavelića, odmah ćete primijetiti da u njima ima previše pjesničke slobode, često i na štetu izvornog smisla tih pjesama.

Uzmimo euharistijsku pjesmu Tantum ergo (prevedenu pod nazivom "Divnoj dakle").
Zadnja kitica te pjesme glasi:

"Genitori, Genitoque

Laus et jubilatio,

Salus, honor, virtus quoque

Sit et benedictio:

Procedenti ab utroque

Compar sit laudatio.

Amen."

To je pravo malo remek-djelo, jer s malim brojem riječi izražava istinu o Presvetom Trojstvu, a istovremeno mu iskazuje štovanje i klanjanje.
"Genitor" ("Roditelj") je Otac. 
"Genitus" ("Rođeni") je Sin (koji je rođen od Oca prije svih vjekova).
"Procedens ab utroque" ("[koji] izlazi od obojice") je Duh Sveti (koji izlazi od Oca i Sina).
Dakle, tim pomno odabranim terminima se izražava katolički nauk o Presvetom Trojstvu.

A tih termina uopće nema u Pavelićevom prepjevu, koji se danas koristi u našim crkvama, a koji glasi:

"Bogu Ocu, Bogu Sinu

Hvala s pjesmom radosnom,

Slavimo im veličinu,

Častimo ih dušom svom,

K Duhu Svetom nek se vinu

Glasi s dikom jednakom.

Amen."

Pazite ovu zadnju rečenicu: "K Duhu Svetom nek se vinu glasi s dikom jednakom".
Ovdje ima previše pjesničke slobode. U tom se nespretnom prijevodu uopće ne izražavaju katoličke istine.
U latinskom izvorniku se Duh Sveti naziva "Procedens ab utroque", upravo da se naglasi vjerska istina da Duh Sveti izlazi od obojice (od Oca i Sina). A u Pavelićevom prepjevu se to nigdje ne vidi.

Pogledajmo sad kako je ta pjesma odlično prevedena na crkvenoslavenski. Precizno i vjerno latinskom izvorniku.
Svi ključni termini su točno prevedeni:
"Genitor" - "Roditelj"
"Genitus" - "Roždeni"
"Procedens ab utroque" - "Ot oboju ishodeći"

Stavljam ovdje stranice 93. i 95. iz molitvenika Kruh nebeski (1941.), pa usporedite...

I da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Milana Pavelića i njegovih prijevoda odnosno prepjeva. Činjenica jest da je praktički nemoguće prevesti neku pjesmu s latinskog, a da joj se ne oduzme nešto od izvornog smisla i značenja. Kao što rekoh, i najbolji prijevod je samo prijevod.

Treba naglasiti da su svi ti (predkoncilski) prijevodi crkvenih pjesama i molitava, načinjeni radi privatne upotrebe laika.

Njihova namjena nikada nije bila da ih koriste svećenici u javnim i svečanim obredima.

Počeo sam ovaj tekst s Kniewaldom, pa ću i završiti s ovim njegovim riječima 

(Liturgika, 1937., str. 75.):

"Pučko pjevanje u crkvi, t. j. pjevanje u pučkom jeziku, dozvoljeno je pod tihom misom i kod t.zv. pučkih pobožnosti, t. j. pobožnosti, koje se s dozvolom crkvenih vlasti vrše u crkvi pučkim jezikom. Takve su pobožnosti n. pr. večernja (ali samo onaj dio u kojem se mole litanije s odnosnim molitvama, krunica, ili slično, a nipošto onaj dio u kojem je izloženo Presveto) i križni put.

U liturgijskim je pobožnostima upotreba živog jezika, dakle i pučkog pjevanja u tom smislu zabranjena, osim u slučaju, da postoji zakoniti običaj i da pučko pjevanje ne smeta liturgijsko pjevanje. Pučko pjevanje ne može i ne smije nikada da naprosto zamjenjuje liturgijsko pjevanje."

Praktički sva pravila koja je Kniewald tu naveo, danas se svakodnevno krše u općoj liturgijskoj anarhiji koja traje od 1969. naovamo.