Ništa ti neće koristiti ako si izvan Crkve

"Uskočki svećenici" - u knjizi J. Valvazora Die Ehre des Hertzogthums Crain (1689.)

Grkokatolički biskup Janko Šimrak (1883.-1946.) u svom djelu Povijest marčansko-svidničke eparhije posvetio je cijelo jedno poglavlje djelatnosti fra Rafaela Levakovića u promicanju unije.

Fra Rafael Levaković je i inače jedna od najznačajnijih osoba crkvene povijesti hrvatskog naroda. Ističe se po širini i raznovrsnosti svojih interesa.
Najpoznatiji je kao urednik glagoljskih crkvenih knjiga - misala iz 1631. (koji je bio i uzor Vajsovom misalu), brevijara (1648.) i pučkog katekizma (1628.).
Druga Levakovićeva specijalnost bio je rad na privođenju istočnih raskolnika katoličkom jedinstvu. Da ne ulazim sad u pojedinosti njegovog rada, izdvojit ću ovdje jedan detalj koji oslikava kakvim se argumentima Levaković koristio u svojim raspravama sa "nesjedinjenima".

Šimrak navodi sadržaj nekih Levakovićevih razgovora s vladikom Maksimom Predojevićem iz lipnja 1641. god.
Levaković je odlučno isticao da čovjek koji se nalazi izvan Crkve, nema nikakve koristi za vječno spasenje - ni od molitve, ni od pokore, ni od posta, niti od liturgije:

"Poslije podne poveo je vladika Levakovića u svoj vinograd i odande mu pokazao gorje Baba i ostale gore prema istoku i jugu i rekao mu: 'Svuda ovuda stanuju Vlasi.'
Levaković je mislio da je sad na osami došlo vrijeme da govori s Maksimom o vjerskim pitanjima i on mu razloži, kako će morati teško odgovarati pred Bogom, što će biti njegovom krivnjom upropaštene tolike duše, jer se nitko ne može spasiti tko se nalazi izvan Katoličke Crkve, čija je glava rimski Papa. To mu je dokazivao iz riječi Hrizostomovih, Ciprijanovih i Augustinovih.
Biskup je na to rekao: 'Dakle, svi moji postovi, sve moje molitve i pokore, ne će mi ništa pomoći; ni meni ni mojem narodu?'
'Ništa' - odgovorio je Levaković - 'ako su učinjeni izvan jedinstva Crkve. Da proliješ i krv za ljubav Hristovu, ne bi se mogao spasiti, kako veli Hrizostom i Ciprijan, ako si izvan crkvenog jedinstva.'
Maksimu je bilo vrlo žao, što kod ovoga razgovora nije mogao biti prisutan njegov arhiđakon Gabre Mijakić.
Kod večere bio je vladika silno uzbuđen i ponovo je pitao, zar će on biti osuđen uza sve svoje molitve, pokore i postove. Na to se ustao i sam otišao od stola, a svi su ga kaluđeri gledali začuđeno i ustrašeno. Levaković je na to kaluđerima dokazivao istinitost katoličke nauke o primatu.
Sutradan na svetkovinu opet je svima govorio o povijesti raskola. Ovoj konferenciji prisustvovale su i vlaške vojvode, koji su izjavili nasamo Levakoviću, da bi oni prešli na katoličku vjeru, da ih ne priječi vladika i kaluđeri. Radi toga neka mu zabrani ili Papa ili kralj, da ne priječi prelaze na rimsku vjeru. Osim toga, neka se zabrani dolazak kaluđera iz Turske u ove krajeve. Levaković je to tražio od generala Schwarzenberga...
U pismu, što ga je Levaković pisao tajniku Kongregacije de propaganda Fide 10. septembra 1641. god., nalazi se opis jako zanimive dispute između Maksima Predojevića i Gabre Mijakića s jedne strane, Levakovića i Ratkaja s druge strane. Maksim je naime s Gabrom došao na biskupov dvor kao gost. Razlog prve njihove posjete bio je u tome da se nađe neki sporazum između obojice. Tu je priliku upotrijebio Levaković, da razgovara s jednim i drugim o jedinstvu Crkve.
Na disputu je bio pozvan i Ratkaj, koji je nekada bio član Družbe Isusove, a sada bijaše kanonikom zagrebačkim, a koji se smatrao kao okretan disputator. Ratkaj je imao govoriti s Maksimom, a Levaković s Gabrom. Međutim, Ratkaj je odviše učeno raspravljao, tako da ga Maksim nije pravo mogao ni razumjeti. Posvadili su se na pitanju Florentinskoga koncila. Maksim se silno razljutio radi riječi Ratkajevih i prekinuo raspravu.
Levaković je dotle govorio s Gabrom o običnim domaćim stvarima. Opisuje ga ovako: živahan je i pametan. Voli knjige i razumije ono malo knjiga, što ih kaluđeri u Marči imadu. Sofista je, uporno se drži svojih riječi. Tvrdoglav je. Visoka stasa, duga lica, oko trideset godina star.
Nakon izlaganja Levakovićeva o primatu i beskvasnom kruhu u liturgiji, priznao je Gabre sve, ali je izjavio: 'Sve su te stvari istinite, ali bi ja radije postao Turčinom, nego da držim s vama Latinima, jer nas vi mrzite i proganjate.' Levaković je odgovorio: 'Ne isplati se, da postaneš Turčinom, kad ti je dostatno da pođeš u kuću đavolju, jer vidim da si upoznao i priznao istinu, ali je ne ćeš prihvatiti. Mi vas ne mrzimo niti proganjamo, nego mrzimo vaš raskol i tvrdoglavost.'
Zatim mu je Levaković predložio da radije studira, i ne da sluša grčke laži. Pozvao ga je da dođe u Rim na nauke. Tu će naučiti latinski, grčki i talijanski jezik. Troškove će platiti Sveta Stolica."

IZVOR: Janko Šimrak - Povijest marčansko-svidničke eparhije (1925.)