Prvo djelo koje je napisao sv. Antun Padovanski nosilo je naslov "Expositio in psalmos". To je skup propovijedi od kojih svaka kao početnu i glavnu misao uzima neki stih iz psalama.
Djelo je napisano 1224. godine.
Sv. Antun je u to vrijeme imao 29 godina, a već je bio široko poznat kao jedan od najboljih propovjednika na svijetu.
Sam rukopis tog djela se stoljećima štovao kao relikvija.
Tekst je tiskom objavljen prvi put tek 1757. g., na čemu možemo zahvaliti fra Antoniju Azzoguidiju i tadašnjem papi Benediktu XIV.
To je izdanje u ovo naše vrijeme skenirano i dostupno cijeloj svjetskoj javnosti na Google Books (link).
Vdjet ćete da je tiskano pod nazivom "Sermones in psalmos"... Ali, ponavljam, originalni naslov djela je "Expositio in psalmos".
U ovom ću postu pokušati ukratko proći kroz glavne teme o kojima je pisao sv. Antun u tom djelu.
Prije svakog citata, naznačujem u zagradi iz koje je propovijedi uzet, prema redoslijedu u knjizi (npr. "serm. 133." = propovijed br. 133.).
Podijelio sam ovaj tekst na tri dijela, prema tri najčešće teme o kojima sv. Antun ovdje govori: opasnost navezanosti na ovozemaljsko, nužnost mrtvljenja tijela i (danas vrlo aktualni) problem loših prelata.
"Amor terrenorum est caecitas oculorum"
Sv. Antun ističe da je ljubav prema ovozemaljskom jedna od najvećih prepreki, koja čovjeku stoji na putu spasenja i onemogućuje mu da traži vječni život (serm. 96.):
"amor terrenorum est caecitas oculorum" ("ljubav prema zemaljskom je sljepoća očiju").
I ovdje čovjek treba napraviti radikalan rez (serm. 127.):
"necesse est omnia mundana pertransire, ad hoc ut inveniatur Deus"
("nužno je zaobići sve zemaljsko, za to da se pronađe Boga")
Sv. Antun ovozemaljsku sreću naziva "paralizom", koja čovjeka paralizira i čini ga nevoljkim za traženje vječne sreće (serm. 76.):
"Paralysis ergo, id est quies temporalis delectationis ostium claudit divinae gratiae, et sic hominem reddidit inutilem quod nullo opere suo quod faciat, vitam mereatur aeternam."
("Paraliza dakle, to jest odmaranje u vremenitim nasladama, zatvara vrata Božjoj milosti, i tako čovjeka ostavlja nesposobnim da nijednim djelom koje čini neće zaslužiti vječni život.")
Takav je često učinak zemaljske sreće na čovjekovo spasenje:
"Sicut enim paralysis debilitat membra et dissolvit: sic quies temporalis felicitatis hominem debilitat et dissolvit luxuria et aliis vitiis."
("Kao što naime paraliza oslabljuje i razara udove: tako odmaranje u vremenitoj sreći oslabljuje i razara čovjeka bludništvom i drugim opačinama.")
Zemaljska sreća je kao lanac za vratom:
"Tempore vindemiae canes habent in collo perticam, ne vineam possent intrare. Sic multi habentes peccatum vel amorem temporalium quasi perticam in collo, vineam Domini intrare non possunt."
("U vrijeme berbe, psi imaju uzicu za vratom, da ne mogu ulaziti u vinograd. Tako mnogi koji imaju grijeh i ljubav prema zemaljskom kao uzicu na vratu, ne mogu ući u vinograd Gospodnji.")
Takvi su najlakša meta za neprijatelja (serm. 82.):
"Illos scilicet infirmat diabolus, et de illis triumphat, qui sunt saginati saeculari lascivia."
("One dakle oslabljuje đavao, i nad onima pobjeđuje, koji su opterećeni svjetovnom požudom.")
Nasuprot tome, sveti ljudi ne samo da ne traže zemaljsku sreću, već bježe od nje... Čak se može reći da strahuju da će na ovom svijetu biti pošteđeni od kazni (što znači teže kazne na onom svijetu).
Tako je nekako razmišljao sv. Antun (serm. 17.):
"Timent enim sancti hic sibi parci, ne dum vindicta in praesenti suspenditur, gravior in futuro servetur."
("Boje se naime sveci da će ovdje biti pošteđeni, da se ne bi, dok se odgađa kazna u sadašnjosti, čuvala stroža za budućnost.")
Bojimo se dakle... (serm. 90.):
"Timeamus ergo futurum judicium, ne illud nobis contigat, quod de malis dicit Isaias: 'Eritque repente confestim: visitabitur a Domino in tonitruo et commotione terrae, in turbine et in tempestate, et flamma ignis devorantis.' (Isa. 29, 6)"
("Bojimo se dakle budućeg suda, da nam se ne bi dogodilo ono, što o zlima govori Izaija: 'Pohodit će te Gospodin grmljavinom, tutnjem, bukom velikom, vihorom, olujom i plamenim ognjem što proždire.' (Iz 29, 6)")
"Maceratio carnis"
Sv. Antun Padovanski rijetko koristi termin "mrtvljenje" ("mortificatio").
On koristi jedan puno izravniji termin: "maceratio carnis", što se prevodi na razne načine kao: "oslabljivanje tijela", "izjedanje tijela", "mučenje tijela", "mrcvarenje tijela", "slabljenje tijela", "iscjeđivanje tijela".
Je li to nešto samo za svece ili je to potrebno svim vjernicima?
Sv. Antun kaže (serm. 42.):
"Si tu vis venire ad arcam aeternae beatitudinis, oportet te incipere a maceratione carnis."
("Ako ti želiš doći do kovčega vječnog blaženstva, trebaš početi od maceracije tijela.")
Izgleda da se sv. Antun vodio onom izrekom sv. Franje: "Maximus hominis inimicus est caro." ("Najveći neprijatelj čovjeka je tijelo.")
Vojujuća Crkva vojuje protiv tijela, svijeta i vraga.
Što ćete drugo naći kod svetaca nego taj rat?
Zanimljivo je kako sv. Antun (serm. 109.) tumači stih iz Pjesme nad pjesmama: "Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?" (Pj 7, 1):
" 'Quid videbis in Sulamite, nisi choros castrorum?' (Can. 7, 1)
Sulamitis, quae interpretatur mortificans vel mortificata, designat Ecclesiam, quae choris orationis et castris macerationis carnis, et concupiscentiae mortificatione se munit quibus impugnet tentationes adversarii. Moyses siquidem contra Amalec pugnans orationibus, vincebat; et Paulus carnis maceratione, sicut ipse dicit ad Corinthios: 'Castigo corpus meum et in servitutem redigo.' (I. Cor. 9, 27)"
(" 'Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?' (Pj 7, 1)
Sulamka, što se prevodi kao mrtvljujuća ili umrtvljena, označava Crkvu, koja se naoružava zborovima molitava i tvrđavama maceracije tijela i mrtvljenjem požude, kojima se bori protiv napasti neprijatelja. Mojsije je naime pobijedio boreći se molitvama protiv Amaleka; i Pavao maceracijom tijela, kao što sam kaže Korinćanima: 'Krotim svoje tijelo i vraćam u sužanjstvo.' (1 Kor 9, 27).")
Sv. Antun naglašava da upravo crkveni prelati moraju predvoditi u borbi protiv tijela (serm. 94.), tumačeći riječi proroka Izaije: "Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamena." (Iz 54, 12)
"Sequitur: 'Portas tuas ponam in lapides sculptos.' (Isa. 54, 12)
Lapides sculpti non sine incisione et violentia aliquam scripturam recipiunt: et praelati, qui portae sunt Ecclesiae, vel debent esse, ut per eas ad Deum ingrediamur, ut Deus ad nos, quasi lapides sculpti debent esse, ut cum maceratione et afflictione corporis formam accipiant caelestem."
("Slijedi: 'Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamenja.' (Iz 54, 12)
Isklesano kamenje ne dobiva nikakve natpise bez rezanja i nasilja: i prelati, koji su vrata Crkve, ili bi to trebali biti, da preko njih ulazimo Bogu i Bog nama, trebaju biti kao isklesano kamenje, da s maceracijom i udaranjem tijela dobiju nebeski oblik.")
Svećenici moraju sve to poticati kod vjernika (serm. 83.):
"Deberent siquidem sacerdotes victimare subditos Deo per macerationem carnis, quam in ipsos verbo et exemplo effunderent, et sic eos ad caelestia elevarent."
("Trebaju stoga svećenici žrtvovati podložnike Bogu preko maceracije tijela, koju trebaju u njih izliti riječju i primjerom, i tako ih podići do nebeskoga.")
Sv. Antun je vidio da velika većina svećenika to ne radi, i zato ih je često kritizirao.
Odatle dolazi možda najvažnija tema cijelog ovog djela, a to je: kritika loših prelata.
"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)
Sv. Antun Padovanski kaže da bi se o lošim prelatima moglo reći ono što je Gospodin rekao o Judi: "Ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)
Kad čitate što sv. Antun govori o lošim prelatima, ponekad imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.
I u ono je vrijeme bilo prelata koji su pojam "milosrđa" pretvarali u preuzetnost.
Sv. Antun nam pokazuje (serm. 121.) da je još Sveto pismo upozorilo na takve prelate:
"Unde in Parabolis. 'Multi viri misericordes vocantur, virum autem fidelem quis inveniet?' (Prov. 20, 6)
Sunt perplures praelati, qui misericordia moti, stulta compassione, vitia subditorum palpant, et fatua doctrina sua non sufficiunt corripere..."
("Odatle u Izrekama: 'Mnogi se ljudi nazivaju milosrdnima, ali čovjeka vjerna tko će pronaći?' (Izr 20, 6)
Premnogi su prelati, koji potaknuti milosrđem, ludim suosjećanjem, dragaju opačine podložnika, i svojim ih ludim učenjem nisu kadri prekoriti...")
Klasičan primjer nedopustivog ponašanja prelata, jest kad moralna pitanja prepuštaju "savjesti" pojedinaca: kad "savjest" (dakle, nečije subjektivno mišljenje) postaje važnija od Božjih zapovijedi.
Sv. Antun kaže da su savjesti grešnika - "kćeri demona", i kao takve nikada ne mogu biti mjerilo razlikovanja dobra i zla (serm. 133.):
"conscientiae peccatorum, quae sunt filiae daemonum per peccatum, accipientes excusationem et audaciam in peccato"
("savjesti grešnika, koje su kćeri demona po grijehu, primajući izgovore i drskost u grijehu").
Pitate se zašto su liberalni prelati danas tako popularni u medijima?
Slušajte što je rekao sv. Antun (serm. 133.) prije skoro 800 godina:
"Multum gaudent mali, cum vident praelatos Ecclesiae sibi similes, et inde sumunt audaciam gravius delinquendi."
("Mnogo se vesele zli ljudi, kad vide sebi slične prelate Crkve, i odatle dobivaju drskost da još teže griješe.")
I što je još gore (serm. 62.):
"qui optimi debent esse in Ecclesia sanctitate, aliis praeeminent in malitia, tanquam spinae aculeis peccatorum pungentes, quia cadentes exemplo pravo alios alliciunt in peccatis"
("koji trebaju biti najbolji u Crkvi svetošću, druge predvode u zloći, kao trnje koje bode žalcima grijeha, jer padajući lošim primjerom druge primamljuju na grijehe").
I da ne bi bilo nikakve sumnje da iza svega toga stoji naš nevidljivi neprijatelj:
"...capit plures diabolus per malum exemplum praelatorum, quam caeterorum."
("...uhvati više ljudi đavao po zlom primjeru prelata, nego drugih [ljudi].")
Posljedice svega toga su lako vidljive, a (pred)vidio ih je i sv. Antun (serm. 4.):
"Sequitur: 'Confusa est mater vestra nimis, et adaequata pulveri quae genuit vos.'
(Jer. 50, 12)
Confunditur quasi in eis Mater Ecclesia, adaequatur ita ut jam non habeat lapides, qui aedificentur in Ecclesiam triumphantem, sed pulverem quem rapit ventus a facie terrae."
("Slijedi: 'Teško je osramoćena majka vaša, i sravnjena sa zemljom, ona koja vas je rodila.' (Jer 50, 12)
Sramoti se u njima Majka Crkva, sravnjuje se toliko da više nema kamena, koji bi se izgrađivali u pobjedničku Crkvu, već prah kojeg odnosi vjetar s lica zemlje.")
Kakavi bi, dakle, trebali biti prelati?
Vrlo jednostavno, prelat treba biti "nedužnih ruku i čistog srca" (Psalm. 23, 5)
Što znači da je biskup ili svećenik "nedužnih ruku"?
Kada svećenik ima "nedužne ruke"?
Sv. Antun daje sljedeći odgovor (serm. 41.):
"Innocens siquidem fuit manibus, non timens verbum illud Isaiae: 'Cum multiplicaveritis orationes vestras, non exaudiam: manus enim vestrae sanguine plenae sunt.' (Isa. 1, 15)
Illo videlicet sanguine, de quo in Ezechiele: 'Si dicente me ad impium: 'morte morieris', non annunciaveris ei, ipse in iniquitate sua morietur, sanguinem eius de manu tua requiram.' (Ezech. 3, 18)
Felix ergo ille qui curam animarum sibi traditam sic procurat et peragit, ut non timeat imperium verbi hujus, ne possit requiri sanguis de manibus eius."
("Nedužnih je naime bio ruku, ne bojeći se one riječi Izaije: 'Kad umnožite vaše molitve, neću vas uslišati: jer vaše su ruke pune krvi.' (Iz 1, 15)
One naime krvi o kojoj se govori u Ezekielu: 'Kad kažem opakome: 'umrijet ćeš', i ne opomeneš ga, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću krv njegovu tražiti sa tvojih ruku.' (Ez 3, 18)
Sretan zato onaj koji brigu za duše, koja mu je povjerena, tako obavlja i izvršava, da se ne treba bojati prijetnje te riječi, da se ne može tražiti krv s njegovih ruku.").
Nema komentara:
Objavi komentar