Tko ima ljubav, nije mu teško

Onima koji još uvijek dvoje oko prelaska sa NovusOrdo-časoslova na tradicionalni Rimski brevijar, preporučam da čitaju crkvenog naučitelja sv. Petra Damjana.
Nema lakšega načina za riješiti ovu dvojbu. Ovdje se, naravno, obraćam onima koji imaju obvezu molitve časoslova.

Kod sv. Petra Damjana pronaći ćete najljepše poticaje za molitvu tradicionalnog časoslova. Dovoljno je da pročitate njegovo djelo De horis canonicis ("O kanonskim časovima"). Nije dugo; veličine je jednog ovećeg novinskog članka.

Osim solidnog objašnjenja o podrijetlu i svrsi pojedinih časova, pruža poticajan primjer duhovne učinkovitosti časova na primjeru jednog običnog jednostavnog čovjeka, koga ništa nije moglo zaustaviti da svakodnevno posjećuje jedan samostan i sluša kako u njemu redovnici mole časoslov. Takvi jednostavni ljudi mogu biti opomena onima koji su obvezni na časoslov:

"Pudeat ergo prudentiam tuam canonicas horas negligenter omittere, quas et sanctam rusticitatem audis cum tanta gloria celebrare: immo cuius spiritus in amore Dei paulo ferventius inardescit, ad hoc etiam extenditur, ut horas beatae Dei Genetricis audire quotidie non gravetur."

("Neka se stoga srami vaša razboritost da olako propušta kanonske časove, za koje čujete da ih slavi i sveto seljaštvo s takvom slavom: dapače, onaj kome duh malo više gori u ljubavi prema Bogu, također će se proširiti, da mu neće biti teško svakodnevno slušati i časove blažene Bogorodice.")

Vidite već po ovome da je sv. Petar Damjan osobito širio Mali oficij Blažene Djevice Marije. Neki čak smatraju da ga je on osobno sastavio. Ipak, lako se može dokazati da je oficij znatno stariji.

No, činjenica jest da je sv. Petar bio najrevniji promicatelj Malog oficija. Pa će to biti glavna tema mog današnjeg teksta.
U posljednjem poglavlju spomenutog djela, sv. Petar Damjan potiče na molitvu Malog oficija, navodeći sljedeći slučaj:

"Clericus enim quidam multis erat peccatis obnoxius et praecipue carnalis illecebrae foetoris inquinatus: qui tandem languore correptus, atque ad extrema perveniens, tremefactis visceribus expavescere et accusante conscientia, divinum coepit iudicium medullitus formidare: cumque spem in se nullius boni operis inveniret, totum se protinus ad postulandum Beatae Mariae semper Virginis auxilium contulit, et sub eius patrocinium importuna cordis anxietate confugit, huiusmodi fere verbis insistens: 'Non ignoro', inquit, 'o beata Regina mundi, quia te in multis offendi, et castitatis atque virginitatis, cuius tu mater es, ego in meo corpore signaculum violavi: innumeris etiam peccatorum sordibus involutus sum; nec dignus invenior, te totius munditiae principem pollutis labiis invocare: verumtamen, o ianua caeli, fenestra paradisi, vera Mater Dei et hominis, tu mihi testis es quia septies in die laudem dixi tibi, et quamvis peccator, quamvis indignus, omnibus tamen canonicis horis tuae laudis obsequium non fraudavi.' Cumque huiusmodi verba clericus protulisset, decumbenti postmodum piissima Dei Genitrix adstitit, et blande consolata, peccata sibimet dimissa ex largitate divinae misericordiae nuntiavit. Quod tamen nos trepidando proferimus, quia utrum iuxta relationis fidem vere contigerit, ignoramus. Hoc tamen proculdubio novimus, quia quisquis quotidiana praedictis horis officia in eius laudibus frequentare studuerit, adiutricem sibimet, ac patrocinaturam ipsius Iudicis Matrem in die necessitatis acquirit."

("Bio je jedan klerik, krivac mnogih grijeha i naročito okaljan smradom putene pohote: on je napokon prekoren bolešću i stigavši do kraja života, počeo dubinski strahovati od Božjeg suda, dršćućim grudima i optužujuće savjesti; i kad je našao da u sebi nema nikakve nade dobrih djela, sav se dao na moljenje pomoći Blažene Marije vazda Djevice, i pod njenu je obranu pribjegao sa snažnom tjeskobom u srcu, proseći otprilike ovim riječima: 'Nije mi nepoznato', rekao je, 'o blažena Kraljice svijeta, da sam te u mnogome uvrijedio i znamen čistoće i djevičanstva, kome si ti majka, ja sam u svome tijelu okaljao, i počinio sam nebrojene nečistoće grijeha, i nisam dostojan nečistim ustima prizivati tebe, početak svake čistoće; ali zato, o vrata nebeska, prozore raja, istinska Majko Božja i čovječja, ti si mi svjedokinja da sam ti sedam puta na dan govorio hvale, i premda grešnik, premda nedostojan, nisam ti uskratio nijednu službu kanonskih časova tvoje hvale.' Nakon što je klerik izrekao ove riječi, dok je ležao, pristupila mu je preblaga Bogorodica i blago ga utješila i poručila mu da su mu otpušteni grijesi po bogatstvu božanskog milosrđa. No, ipak ovo dršćući govorimo, jer ne znamo je li se to zaista dogodilo prema vjernosti obavijesti. Ali, ovo znamo bez sumnje: da tko god se svakodnevno trudi sudjelovati u spomenutim službama časova na njenu hvalu, u dan potrebe imat će kao pomoćnicu i braniteljicu Majku samoga Suca.")

Još je zanimljiviji događaj koji opisuje u pismu redovnicima u Gamogni (ep. 32.), a koji pokazuje što se događa redovnicima koji svjesno odbijaju moliti Mali oficij:

"Statutum erat atque iam per triennium fere servatum, ut cum horis canonicis quotidie Beatae Mariae semper Virginis officia dicerentur. Erat autem inter eos Gozo, habitu monachus, reprobae quidem vitae, sed dicacis et accurate facundiae. Hic coepit conqueri: 'Satis semperque sufficere quod sanctus praecepit Benedictus, nec novae adinventionis pondus debere superponi, nec nos esse antiquis patribus sanctiores, qui videlicet haec superstitiosa ac supervacua iudicantes, psallendi nobis metam omnemque vivendi regulam praefixerunt; haec sane debere nos esse contentos, ne ab illa incautius declinantes, per anfractus et invia ducamur erronei.' Quid plura? Contra Reginam mundi praeliari visus est et confecit. Ad hoc nimirum fratres versuta machinatione pellexit, ut solitas Beatae Mariae laudes ulterius non offerent. Sed, o divinum iudicium a nostrae pravitatis intuitu non dormiens! Mox enim adversus praefatum monasterium tot adversitatum grandines, tot undique bellorum atque conflictuum tempestates, ut ipsis quotidie monachis minaces gladii necis exitium intentarent. Fiunt undique depredationes atque rapinae, conflagrantur cum segetibus areae, familiares ac servi sancti loci crudeliter trucidantur, et non iam imago mortis, sed mors ipsa grassatur, adeo ut taederet monachos vivere, dum nequaquam possent in procinctu certaminis amicum quieti suae professionis officium custodire. Non parvis expensis ad Teutonum partes imperator expetitur, pragmaticae sanctionis cum signis imperialibus advehuntur, sed tantumdem est: in omnibus quippe studiis non fructus, sed labor supervacuus. Unde cum ego petitione fratrum saepe pulsarer, quatenus sequester accederem, et si possibile esset, pacis inter eos foedera continuarem: hac rogantibus voce respondi: 'Christus', inquam, 'est pax nostra, de quo etiam de Virgine recens nato, angelitus dictum est: Gloria in excelsis Deo et in terra pax (Luc. 2, 14). Quia ergo Matrem verae pacis de suo monasterio proiecerunt, dignum est ut inquietis calamitatum tribulationumque procellis atque turbinibus agitentur.' Verum ne lectorem diutius protraham, fratres illi haec quae dixeram non dubiis orumpentibus signis, vera probantes in arcto siti, tandem ad cor redeunt, pavimento se humiliter sternunt ac percepta poenitentia, nunquam se de caetero neglecturos, solita Genitricis Dei praeconia unanimiter pollicentur. Mox itaque, ut fatear, ita post coruscos atque tonitrua, tanta coeli serenitas rediit, ut ex tunc usque hodie fratres iucundae pacis otio perfruantur, ac de Scyllaea voragine se delatos ad portum, gubernante Filio Virginis, gratulentur. Impletum ergo est quod per prophetam dicitur: 'Revertimini ad me, et ego revertar ad vos dicit Dominus' (Mal. 3, 7). Qui ergo facile seniorum suorum statuta convellunt, ista considerent, et ne divini furoris super eos gladius veniat, non sine causa formident."

("Određeno je i već gotovo tri godine obdržavano, da se sa kanonskim časovima svakodnevno govore i službe Blažene Marije vazda Djevice. No, bio je među njima Gozon, po habitu redovnik ali odbačena života, no, zajedljiv i pomnjive rječitosti. On je stao jadikovati: 'Dosta je i uvijek dovoljno ono što je odredio sveti Benedikt, i ne treba dodatno stavljati teret novog iznašašća; nismo mi svetiji od starih otaca, koji su naime prosuđujući ovo praznovjernim i suvišnim, postavili nama granice u molitvi psalama i cijelo pravilo življenja - sa ovime svakako i mi moramo biti zadovoljni, da ne bismo, neoprezno skrenuvši, zalutali stranputicom i tuđinom.' Što još? Vidjelo se da se bori protiv Kraljice svijeta, i uspio je. Podmuklom je lukavštinom namamio braću da više ne prikazuju Blaženoj Mariji običajne hvale. Ali, o božanskog suda koji ne spava od prosuđivanja naše zloće! Ubrzo su se protiv spomenutog samostana podigle tolike tuče protivština, tolike su se odasvud podigle oluje ratova i sukoba, da je tim redovnicima svakodnevno prijetilo istrijebljenje mačem. Bile su posvuda pljačke i otimačine, spaljeno je s usjevima i gumno, radnici i sluge svetoga mjesta okrutno su poklani, i više ne samo da je vrebala slika smrti, već i sama smrt, toliko da je redovnicima bilo mučno živjeti, kad nisu nikako mogli usred ove borbe čuvati službu svog poziva koji je prijatelj mira. S nemalim troškovima slane su molbe caru u njemačkim stranama, predstavljene povlastice sa carskim znamenjem, ali od svog tog truda nije bilo ploda, već uzaludan rad. Stoga, kad su mene često molila braća da dođem kao posrednik i, ako je moguće, uglavim između njih savez mira, ovo sam odgovorio onima koji su me molili: 'Krist', rekao sam, 'je naš mir, o kome je ubrzo nakon što je rođen od Djevice rečeno po anđelima: Slava Bogu na visini i na zemlji mir (Lk 2, 14). Jer su, dakle, Majku pravoga mira izbacili iz svog samostana, pravedno je da su gonjeni nemirima opasnosti i burama nevolja i pomutnje.' Ali, da ne zadržavam više čitatelja, ta su braća shvatila da je istinito ovo što govorim po nedvojbenim znakovima koji su ih pogodili, pa su se obratili, ponizno se prostrli na pod i, nakon primljene pokore, jednoglasno obećali da više nikada neće zanemarivati običajne službe Bogorodici. Ubrzo se stoga, kako priznajem, nakon oluje i grmljavine vratila takva vedrina na nebu, da od tada do danas uživaju blagodat slatkoga mira i zahvaljuju što su iz vrtloga Scile preneseni u luku, pod vodstvom Sina Djevice. Ispunilo se, dakle, ono što je rečeno po proroku: 'Vratite se meni i ja ću se vratiti vama, govori Gospodin' (Mal 3, 7). Oni koji, dakle, olako ruše odredbe svojih starih, neka promisle o ovome, i neka ne bez razloga strahuju, da ih ne stigne mač božanskog gnjeva.")

Nekoliko godina nakon smrti sv. Petra Damjana, Mali oficij se proširio po cijeloj Crkvi. Zanimljivo, povod tom širenju je prvi križarski rat. Kako bi isprosio pomoć za križarsku vojnu, papa Urban II. je odredio da svi klerici moraju, osim redovitog časoslova, svakodnevno moliti i Mali oficij Blažene Djevice Marije.

Klericima nije bilo teško uzeti taj dodatni, ali slatki, teret.
Kako piše kardinal Ivan Bona (De divina psalmodia, cap. XII., §2.):

"...qui pie susceptum onus singulis diebus persolventes Dei Matrem exorarent, quo eius aspirante gratia fidelis populus in tantis discriminibus subeundis divino praesidio muniretur. Quod officium ea occasione institutum tanto deinceps studio propagatum fuit, ut ipsi etiam laici cum magno gratiarum foenore illud soleant frequentare."

("...koji su prihvaćeni pobožni teret svakodnevno ispunjavajući, molili Majku Božju da po nadahnuću njene milosti vjerni puk utvrdi božanskom obranom u podnošenju tolikih nevolja. Taj oficij, koji je tom prilikom uveden, kasnije je širen takvom revnošću, da u njemu običavaju sudjelovati i sami laici s velikim dobitkom milosti.")

Ovdje kardinal Bona drugim riječima ponavlja ono što je napisao veliki crkveni povjesničar Baronius (Annales Ecclesiastici, vol. XI. - za god. 1095.):

"Quod quidem tunc a sancta synodo, Urbano agente, ea occasione indictum et a clericis pie susceptum, ad laicos quoque fuit tam viros quam mulieres propagatum, et quidem cum magno foenore gratiarum, ut experti sunt omnes iugiterque experiuntur fideles illud ex animo frequentantes..."

("Ono što je tada određeno od svetog sabora [u Clermontu], pod Urbanovim vodstvom, i od klerika pobožno prihvaćeno, prošireno je čak i na laike - kako muškarce, tako žene - i štoviše s velikim dobitkom milosti, kako su doživjeli i neprekidno doživljavaju svi vjernici koji u njemu iz sve duše sudjeluju...")

Upravo zato što je postojao veliki interes laika za Mali oficij, kroz cijeli su se srednji vijek (i kasnije) širili brojni prijepisi tog oficija, koji su obično, osim Malog oficija, sadržavali još dodatno i oficij za pokojne, pokorničke psalme, litanije svih svetih, a nerijetko i neke druge molitve i oficije.

Tako je bilo i u Hrvatskoj. Dovoljno je da malo potražite u starim arhivima i knjižnicama, i brzo će vam se pojaviti pred očima stari rukopisi ovoga tipa. Poznat je, na primjer, rukopis Horae Beatae Mariae Virginis iz 15. stoljeća, koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Taj rukopis nakon Malog oficija, donosi i obrazac sv. mise na čast Majke Božje.

Rukopis ima i večernju Oficija za pokojne...

...a također i pokorničke psalme.

Osim izdanja na latinskom, u našim starim arhivima i knjižnicama možete naći i primjerke Malog oficija pisanih glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku. Na internet-stranici (koju je pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica) Glagoljica.hr imate digitalizirani primjerak glagoljskog Malog oficija tiskanog u Rijeci 1530. godine, u vrijeme velikog modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje. I ta knjižica, po običaju, sadrži i Oficij za pokojne, litanije, pokorničke psalme i dr.

Početak matutina Malog oficija...

A evo početak oficija za pokojne...

O ovoj temi bi se moglo još puno toga reći, ali na ovome ću stati. Nadam se da ste barem ponešto mogli vidjeti o tome što ovi oficiji znače za našu katoličku kulturu, i što je još važnije: koje se blago nadnaravnih milosti krije u njima.
Vidjeli smo kako jedan veliki crkveni naučitelj potiče na molitvu ovih oficija - i kako ga je cijela katolička Europa poslušala, pa tako i naša katolička Hrvatska.

A za one koji ih danas žele moliti, podjećam na ovu odličnu knjižicu iz 1925., koja sadrži Mali oficij Blažene Djevice Marije, Oficij za pokojne (uključujući i cijeli oficij za Dušni dan), gradualne psalme, pokorničke psalme, te Litanije svih svetih - a sve po Rimskom brevijaru sv. Pija X.