Moram vas obavijestiti da je dostupna važna knjiga pavlina Andrije Eggerera Pharmacopaea Coelestis iz 1672. godine, koja opisuje čuda koja se događaju po zagovoru Majke Božje Remetske.
Eggerer je, inače, u našoj vjerskoj javnosti poznat po nazivu koji je u jednoj svojoj propovijedi nadjenuo Hrvatskoj: "Catholicum et vere Marianum Croatiae Regnum" ("katoličko i zaista marijansko Hrvatsko Kraljevstvo").
U knjizi "Pharmacopaea Coelestis" opisuje više od 115 čuda, koja su se dogodila od 1600. do 1670. godine, većinom ozdravljenja. Ti su opisi bili nadahnuće za Rangerove slike na zidovima remetskog svetišta.
No, najveće čudo je bilo to što je Hrvatska ostala katolička i pravovjerna, u vremenu kad je u susjednoj Mađarskoj pola naroda otpalo na protestantsko krivovjerje, a o Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj... da i ne govorimo.
Tako Eggerer piše u prvom predgovoru:
"inundante universali illo haereseos cataclysmo, sola inter occidentis et septemtrionis regna Sclavonia Croatiaque steterit immunis"
("dok je preplavljivala ona sveopća heretička kataklizma, jedina je među zapadnim i sjevernim kraljevinama Slavonija i Hrvatska ostala imuna")
Nadalje, Eggerer spominje istaknute hrvatske vođe koji su vojevali za katoličku vjeru. Primijetio sam da piše vrlo slično kako je 20 godina prije njega pisao Juraj Ratkaj (u knjizi "Memoria regum et banorum" iz 1652.) o borbi Hrvata protiv protestantskog krivovjerja. S time da Eggerer pri tome nešto više ističe zasluge zagrebačkih biskupa. Ovo su njegove riječi:
"Hinc etiam est quod Benedictus Vinkovich tunc Capituli Zagrabiensis praepositus, dein praesul meritissimus, in centumvirali procerum Hungarorum conventu Sopronii, in coronationem augustissimi Ferdinandi tertii coacto, haereticae obstiturus pravitati, quo minus in terras has irrumperet, iteratis protestationibus quasi murum pro domo Dei se opposuerit, quo factum, ut idcirco a nefariis haereticis crine barbaque mutilatus, nefandam sacrato viro tulerit contumeliam. Conabatur etiam jam retroactis annis exitialis illa haeresum lues, suis non contenta angustiis, puritatem Romanae fidei in Croatiae ac Sclavoniae partibus contaminare, quo circa cum de introducendis ea in regna, damnatorum dogmatum seminatoribus, publicis in comitiis ageretur, illustrissimus heros Thomas Erdeodius, regnorum Illyrii tum prorex, uti familia omnino orthodoxa natus, sic zelo fidei succensus, evaginatum vibrans gladium, eo se pestem illam e terris curae suae concreditis eliminaturum, vel uno e tribus fluviis Colapi, Savo aut Dravo eandem se demersurum jurejurando asseruit: attonitis hoc fervore haereticis et iniquis postulatis imposterum supersedentibus. Egerat eo tempore praesulem Ecclesiae Zagrabiensis, frater Simon Bratulich, ordinis etiam nostri olim generalis, ad quem etiamnum extant literae Clementis Octavi, quibus eum obstrenue navatam contra haereticos operam, insigniter dilaudat simulque animat ne unquam in diversum abreptus, eosdem intra Regni fines vivere patiatur. Quod et fecit, ac hodiedum legati Sclavoniae, Croatiae Dalmatiaeque publicis Hungariae Comitiis, ne quid a regnicolis in praejudicium fidei catholicae statuatur, ante omnia solenniter protestantur."
("Odavle je također i to što se Benedikt Vinković, tada prepošt zagrebačkog kaptola, a zatim veoma zaslužan biskup, na saboru ugarskih glavara u Sopronu sazvanom povodom krunidbe Ferdinanda III., suprotstavio heretičkoj zloći, da ne bi prodrla u ove zemlje; opetovanim prosvjedima stao je kao zid za dom Božji, zbog čega su mu opaki heretici čupali kosu i bradu, tako da je sveti čovjek podnio sramotnu uvredu. Pokušavala je također i proteklih godina ta pogubna kuga krivovjerja, nezadovoljna svojim uskim granicama, zaprljati čistoću rimske vjere u krajevima Hrvatske i Slavonije; stoga kada se raspravljalo na javnom saboru o uvođenju sijača osuđenih učenja u te kraljevine, presvijetli se junak Toma Erdődy, tada potkralj ilirskih kraljevina, kao da je rođen u posve pravovjernoj obitelji, tako zapaljen gorljivošću vjere, mašući mačem izvađenim iz korica, zakleo da će njime iskorijeniti tu kugu iz zemalja koje su mu povjerene ili im dati jednu od triju rijeka - Kupu, Savu ili Dravu - da ih u njima potopi; tim je žarom zapanjio heretike i opake koji su ubuduće odustali od svojih zahtjeva. Bio je u to vrijeme poglavar Zagrebačke crkve, fratar Šimun Bratulić, također nekada general našega reda, kod kojega se nalaze pisma Klementa VIII., u kojima jasno hvali čvrsti rad protiv heretika i istodobno potiče da nikada ne skrene na stranputicu kojom bi trpio da oni žive unutar granica Kraljevine. Tako je i postupio, i danas zastupnici Slavonije, Hrvatske i Dalmacije na javnim ugarskim saborima prije svega traže da se ništa ne uvodi što bi išlo na štetu katoličke vjere.")
A sad pređimo na pojedina remetska čuda, koja se opisuju u Eggererovoj knjizi. Navest ću pet čuda, koja po mom mišljenju najbolje predstavljaju poruku ove knjige.
Prvo, slučaj iz 1636. godine, jednog hrvatskog ratnika koga su zarobili Turci, a koji se čudesno oslobodio iz tamnice.
Eggerer to opisuje na str. 27.-28., ovim riječima:
"Erat e castris Christianorum miles, qui tentata saepius cum Turcis fortuna, frameam habuit multorum capitum a se recisorum testem, imo ream, tandem vertente se belli alea captus ipse, pro dignitate mancipii exceptus est, vinculis enim manus pedesque innexus, obscuro iuxta ac graveolenti carceri, sine omni strato includitur, arido solum pane et aqua, eaque ad mensuram victitare coactus, interdiu etiam abiectissimis laboribus, ut bajulatione lapidum, egestione humi, distentus, palis ligonibusque servitutis insignibus, non tam ornatus quam oneratus incessit, redeunte vero vespere, ab exactore suo nonnunquam flagris, baculis et nervis in durissimi laboribus praemium probe contusus, intellexit non sine lachrymarum profluvio, vitam se vivere omni morte duriorem, quid faceret? Dominos ne obsecraret, mitius secum agerent? Gratis hoc ab illis petitur, qui religioni sibi ducunt in Christianos esse crudeles; fugeret, sed quo? Et qua ratione? Constrictis gravi ferro pedibus, tandem colectis in unum sensibus, quid olim viderit, quid audierit de Beata Virgine Remetensi, serio discutit... Ergo hanc et sexcentis votis et mille suspiriis in subsidium advocat: 'O Maria', ait, 'scio vides me toto corpore Tibi supplicem in terra aliena, quid a Te velim, non tam ex verbis singultibus interceptis, quam ex meis suspiriis, ex vinculis, ex emaciato, squallidoque inedia corpore intelligere potes: duram hic servio servitutem! Ah, libera me! Nam velle potes et si vis fiet. Tu quae totum genus humanum e dura daemonis servitute eduxisti, me quaeso e barbara plurium annorum captivitate solutum abire sine, quod si feceris transibo in captivitatem tuam et habebis me ad servitia tua, mille vinculis obstrictum mancipium.' Pondus habuerunt hae voces. Nam miser solutis compedibus, arbitris nihil tale suspicantibus, evasit in libertatem et superatis viarum insidiarumque infinitis prope difficultatibus, Remetam salvus appulit et liberatrici suae copiosa lacrymarum testificatione, grates rependit..."
("Bio je jedan vojnik u kršćanskom taboru, koji je često iskušavao sreću [u okršajima] s Turcima, imao je kao dokaz koplje s mnogo glava koje je odsjekao, štoviše okrivljenicu, ali kad se okrenula ratna sreća, on je sam bio zarobljen; pošteđen je zbog vrijednosti zarobljenika, ali bačen u mračnu i tešku tamnicu svezanih ruku i nogu u okove, zatvoren bez ikakvog ležaja, prisiljen uzdržavati se suhim kruhom i vodom, i to danom po mjeri, a u međuvremenu je također prisiljen obavljati najteže poslove poput prenošenja kamenja, kopanja zemlje, opterećen lopatama i motikama sužanjstva, a kad bi došla večer bio je nerijetko premlaćivan od svog čuvara bičevima, štapovima i žilama kao nagradu za svoj teški rad; shvaćao je - ne bez rijeke suza - da vodi život gori od bilo koje smrti: što da radi? Da moli gospodare da blaže postupaju prema njemu? Uzalud bi to tražio od onih kojima je vjera u tome da budu okrutni prema kršćanima. Da pobjegne? ali kamo? I na koji način? Svezanih nogu u željezne okove, ali skupivši razum u jedno, ozbiljno je razmišljao o onome što je nekad vidio ili čuo o Blaženoj Djevici Remetskoj... Stoga je nju molio i sa šesto zavjeta i sa tisuću uzdaha prizivao u pomoć: 'O Marijo', kaže, 'znam da me vidiš kako Te molim čitavim tijelom u tuđoj zemlji, što tražim od Tebe možeš razumjeti ne toliko iz mucajućih riječi, koliko iz mojih uzdaha, iz okova, iz mog gladovanjem izmučenog i gadnog tijela: ovdje vodim teško sužanjstvo! Ah, oslobodi me! Jer to možeš željeti, a ako zaželiš, bit će. Ti koja si cijeli ljudski rod izvela iz teškog đavolskog ropstva, molim da mene pustiš iz višegodišnjeg barbarskog ropstva, a ako to učiniš, preći ću u tvoje sužanjstvo i imat ćeš me u svojoj posluzi, kao vlasništvo svezano sa tisuću okova.' Ove su riječi imale težinu. Naime, jadnik je oslobođen od okova, dok gospodari nisu ništa slutili, izmakao na slobodu i svladavši gotovo nebrojene teškoće puta i zasjeda, stigao zdrav u Remete i svjedočanstvom brojnih suza zahvalio svojoj osloboditeljici...")
Drugo, navodim primjer u kojem je oživio jedan mrtav mladić (u knjizi se opisuje više takvih slučajeva). Čudo se dogodilo 1661. godine, a Eggerer ga opisuje na str. 42.:
"Vir honestus Jacobus Jantolich, provisor domini comitis Nicolai Erdeodi, in Superiori Ziche, filium habuit Paulum, qui juvenili temeritate, aquis plus justo semet concredendo, infelici casu absorbetur. Nunciatum ut hoc parentibus, vix non ex uno tria creverunt funera, sex jam horis postquam ab undis extractus est, jacuit exanimis, aquis ita turgidus ut inflati utris referret similitudinem. Interea pater nil nisi singulatire, mater ejulare cernebatur; nec mirum, 'nunquam enim sine dolore amittitur, quod cum amore possidetur' ait Gregorius (l. I. Mor. c. 4.). Maesti ergo parentes, in uno filio omnia se perdidisse rati, et baculum senectutis et lumen oculorum suorum deplorabant, sed quid cum fletu? frustra fluunt lacrymae nullus revocatur ab umbris, nisi ad id Deus moveatur et vere motus est, postquam parentes in genua provoluti Deum, ut faceret potentiam in brachio suo, obtestati, vitam restitueret, simul Advocatam interpellant Mariam, viventium Matrem, cum protestatione se Remetensi ejus simulachro futuros non ingratos. Mira res! Puer reviviscit, parentes suos, quibus insalutatis recessit, filiali mox amplexu stringit, aquas copiose evomit, domum cum illis revertitur, et paulo post Remetense debitum, cujus se parentes, pro vita illius reos fecerant, una et ipse non ingratus persolvit."
("Časni muž Jakov Jantolić, upravitelj gospodina grofa Nikole Erdődyja u Gornjem Ziču, imao je sina Pavla koji je mladenačkom nepromišljenošću, vjerujući u sebe više nego što bi odgovoran čovjek, nesretnim slučajem pao u vodu koja ga je progutala. Dok je to javljeno roditeljima, jedva bi jedan od tri izbjegao sprovod, već je šest sati nakon što je izvučen iz vode ležao beživotan, toliko nabrekao vodom da je sličio napuhanom mjehuru. U međuvremenu, izgledalo je kao da otac nije mogao ništa osim jecanja, a majka vrištanja - što nije čudo, 'nikada se naime bez boli ne gubi ono što se posjeduje s ljubavlju' kaže sv. Grgur (Moral., lib. I., cap. 4.). Žalosni dakle roditelji, smatrajući da su u jednom sinu izgubili sve, oplakivali su štap starosti i svjetlo svojih očiju, ali što se postiže plačem? Uzalud liju suze, nitko nije oživljen iz vode, osim ako tako ne odluči Bog, i zaista je odlučio, nakon što su roditelji pavši na koljena molili Boga da pokaže snagu svoje ruke i vrati život, a istodobno su prizvali Odvjetnicu Mariju, Majku živih, s izjavom da neće biti nezahvalni njenoj remetskoj slici. Čudesna stvar! Dječak je oživio, ubrzo čvrsto sinovski zagrlio svoje roditelje koje je napustio bez pozdrava, vodu obilno povratio i vratio se s njima kući. I nedugo potom remetski je dug, na koji su se obvezali roditelji za njegov život, zajedno s njima zahvalno ispunio.")
Idemo dalje. Evo dva zanimljiva ozdravljenja iz 1666. god., koja su opisana na str. 72.:
"Binae mulieres geminum hoc anno obtinuerunt beneficium, eorum una Catharina Pollechak ex Berdovecz et altera Helena nuncupata ex Nova arce, colona d. comitis Emerici Erdeodi, quarum prior desperabunda, jam quod septennio integro non ambulaverit, ad Mariam in Remetensi miraculorum solio corruscam, non quidem pedibus, sed suspiriis, votorum suorum nunciis confugit et post pauculos soles interpositos, attestantibus non paucis, misericorditer exaudita est. Altera vero in peregrinatione constituta, inopinato casu, pedem, ad opus tam pium prosequendum, non sine acerrimo dolore contumacem senserat. In qua erat, et quose verteret ignorabat: ergo facie ad eremum gratiarum conversa: 'O Maria', ait, 'en in labore tuo me occupatam vides, omnia membra mea ad te festinant, solus pes pietati meae ponit obicem, frange quaeso ejus proterviam, ut consentiat, faciam ut quotquot ille gressus fecerit tot tibi honoris appendantur.' Vix orare desiit, et incolumis, sine omni, ut ipsamet confessa est, mora spectantibus etiam, et admirantibus peregrinationis sociis, surrexit e loco et pedem posthac non tam ambulandi, quam currendi desiderio, promptiorem experta est."
("Dvije su žene ove godine primile dvostruku milost, jedna od njih je Katarina Polečak iz Brdovca, a druga se zove Jelena iz Novog Sela, seljanka g. grofa Emerika Erdődyja, od kojih je prva očajavala jer već sedam punih godina nije hodala, pribjegla je Mariji u remetskom prijestolju istaknutom čudesima, ne nogama, već uzdasima i poslanicima svojih zavjeta, i nakon malo vremena, po svjedočanstvu mnogih, milosrdno je uslišana. Druga je tijekom hodočašća, nenadanim padom slomila nogu, ne bez teške boli jer se to dogodilo za tako pobožnog djela. Bila je na putu i nije znala kamo da se okrene: stoga je okrenula lice prema eremu milosti: 'O Marijo', kaže, 'evo vidiš da sam zauzeta radom za tebe, svi moji udovi žure prema tebi, samo noga postavlja zapreku mojoj pobožnosti, molim te da ukloniš njenu drskost - da me sluša - i učinit ću da koliko ona koraka napravi toliko će tebi pružiti časti.' Tek što je prestala moliti, ustala je smjesta zdrava, bez ikakve zadrške, kao što je sama priznala i na viđenje i čuđenje drugih hodočasnika, i nakon toga je iskusila da noga ne ide toliko hodom koliko željom za trčanjem.")
Vrijedno je spomena i ozdravljenje Jurja Vidoše, topnika iz Petrinje, koje se dogodilo 1665. god., a Eggerer ga ovako opisuje:
"Georgius Vidossa tormentorum director, nescio quod aedificium urserat in praesidio Petriniensi, recte cum architectis egerat, cum ecce tibi subito ingens trabs ex alto proruit et alios feliciter praetervolans, in nostrum Georgium cadit, eum terrae allidit et pedem conterit. Accurrunt chyrurgi, sed oleum et operam suam perdunt, eorum quidam Szamoborino evocatus, quem summum artis magistrum praedicabant, ut primum pedem inspexit, desperaram curam tacitus suscepit, quousque argenti aliquid emunxisset, quo habito, infirmum de plaga incurabili, et simul periculo vitae admonuit hisce verbis: 'Mi domine, aut pedem porrige et in eo, quam acuta sit haec novacula, experire, aut dispositis conscientiae rebus, ad mundo valefaciendum te para.' Conterritus iste, quia utrumque exhorruit, neutrum elegit. Uxor interea advolans: 'Bono', ait, 'esto animo optime marite, multi saepe humanis remediis nil proficientibus, periculis omnibus superiores effecti, ad stuporem omnium convaluerunt, quis scit an non et tu, in horum sortem reservatus sis. Audisti ne aliquando de Virgine illa et Matre admirabili Remetensi, quae pauculis a nobis hinc stadiis distat, totque centenis se respicientibus est saluti? Huius quaeso sacrosanctum nomen inclama, voti formulam concipe et senties ejus opem incurabili plaga superiorem.' Fecit ille et ecce miraculum paulo post ossa comminuta foras prodire, caro solidari et pes ad antiquam formam redire, non sine medicorum quotquot eum decumbentem inviserant stupore. Haec ipse Remetam postea Sospitatrici suae gratificaturus adveniens, ex ordine fassus est."
("Juraj Vidoša, upravitelj topova, ne znam koju je gradnju obavljao u petrinjskoj utvrdi, pravilno je radio s arhitektima, kad, eto, velika je greda brzo skliznula iz visine i druge sretno preletjevši pala na našega Jurja, njega je prikovala za zemlju i slomila mu nogu. Pristigli su kirurzi, ali su uzaludno potrošili i rad i masti, jedan od njih pozvan iz Samobora, za koga se govorilo da je najvještiji u svom poslu, kad je prvi put pregledavao nogu, šutio je o beznadnim izgledima, dok nije dobio nešto srebra, nakon što ga je primio, upozorio je bolesnika o neizlječivoj rani i opasnosti za život ovim riječima: 'Moj gospodine, ili ispruži nogu da pretrpiš kako je oštra ova britva, ili se pripremi da, poravnavši stvari savjesti, kažeš pozdrav ovome svijetu.' A ovaj u strahu nije izabrao nijedno, jer se bojao obojega. U međuvremenu je došla supruga: 'Oraspoloži se', kaže, 'dobri mužu, mnogi su nadvladali sve nevolje iako im nisu pomogli ljudski lijekovi, ozdravili su na čuđenje svih, tko zna hoćeš li možda i ti biti jedan od njih. Zar nisi čuo o onoj čudesnoj Djevici i Majci Remetskoj, koja se nalazi nedaleko od nas i toliko stoljeća spašava one koji joj se obrate? Molim te da prizoveš njeno presveto ime, započni zavjet i osjetit ćeš da je njena pomoć jača od neizlječive rane.' Tako je i učinio, i eto malo kasnije čuda: pomaknute kosti su izišle van, meso se učvrstilo i noga vratila u prijašnji oblik, ne bez čuđenja liječnika koji su ga gledali kako leži. Ovo je on sam priznao po redu kad je poslije došao u Remete da zahvali svojoj Ozdraviteljici.")
Ovako je to ozdravljenje naslikano u remetskoj crkvi...
Za kraj sam ostavio dva čuda, također iz 1665. god., koja su izmoljena misnom žrtvom na Gospinom oltaru u remetskom svetištu. Opisana su na str. 63.:
"Juvenem quendam Nicolaum nomine et Marcum Krayachicz, calores ita excoxerant, ut ambo ceu matura poma, uncino mortis, jam jam ex arbore vitae decerpendi fuissent, nisi opem Virgo Remetensis tulisset, et Marcus quidem extremae linae jam admotus, mortualem lychnum ritu orthodoxo manibus complectebatur, cum civem quendam Zagrabiensem conspicatus: 'Mi frater', ajebat, 'quaeso Remetam quantocyus abi, missae sacrificium coram thaumaturga Virgine celebrari facito, en candelas binas, quas tecum accipies ad arae ministerium arsuras.' Abiit ille rogata facturus, sacroque finito, ad infirmum redux et ecce caloribus noxiis jam exutum..."
("Nekoga mladića imenom Nikola i Marka Krajačića, vrućica je tako mučila, da bi obojicu kao dozrelo voće ubrala smrt, da nije pružila pomoć Remetska Djevica, a Marko je već bio blizu kraju, već je primio u ruke smrtnu svijeću po pravovjernom obredu, kad je spazio jednog zagrebačkog građanina: 'Moj brate', rekao je, 'molim te da odeš u Remete i dadeš služiti misnu žrtvu ispred čudotvorne Djevice, evo dvije svijeće koje ćeš uzeti sa sobom da gore u službi žrtvenika.' Ovaj je pošao da učini ono što je zamoljen, i nakon obavljenog svetog obreda vratio se bolesniku i, eto, već oslobođenom od opasne vrućice...")
Ovo nam govori što i mi danas trebamo učiniti. Treba vratiti služenje sv. mise na glavnom žrtveniku remetske crkve. Pred tim su se oltarom dogodila tolika čuda kroz stoljeća, poznata i nepoznata.
Možda se nećemo, doduše, vratiti u vremena kad su mrtvi oživljavali pred tim oltarom, ali bismo barem pokazali neki minimum poštovanja prema ovom drevnom svetištu.
Nažalost, danas ispred glavnog oltara stoji "Novus Ordo - oltar" i stolice koje su postavljene baš tako da svećenici koji na njima sjede okreću leđa svetinji nad svetinjama.
Kad to vidimo postaje nam jasno zašto danas više nema one vjere u našem narodu, kakva je opisana u Eggererovoj knjizi - i koja se vidi na slikama remetskog svetišta.
Ako želimo da ta vjera opet oživi, treba vratiti tradicionalnu liturgiju u njenom punom sjaju na prekrasnom Gospinom oltaru (koji bi trebalo vratiti u stanje prije uvođenja "nove liturgije" iz 1969. god.).
Nema komentara:
Objavi komentar