Savjest pravoga pastira

Papa Pio VII. proveo je pet godina kao zarobljenik Napoleona (1809.-1814.). Za to je razdoblje vezano i jedno poznato čudo. Prema nekim izvorima, na Veliku Gospu 1811., za vrijeme svete mise, papa Pio VII. je pao u zanos i uzdigao se iznad zemlje i lebdio - na zaprepaštenje francuskih vojnika koji su ga čuvali.

To nam govori o svetosti ovoga pape (za koga je, inače, u tijeku proces beatifikacije), a također i o snazi tradicionalne mise.

Mislim da možemo mnogo naučiti od ovoga svetoga pape. Želim danas s vama podijeliti nekoliko misli iz njegove poznate enciklike Diu satis (1800. god.), koja je tiskana u obliku brošure i upućena svim katoličkim biskupima svijeta.

U toj enciklici možemo naći poruke veoma aktualne za naše vrijeme, posebno što se tiče opasnosti liberalne infiltracije u crkvenu hijerarhiju.
Prije nastavka, želim prvo reći sljedeće. Ja osobno nisam sklon teorijama urote. Svi vi koji ste dosada čitali moj blog, mogli ste se sami uvjeriti da nikada nisam pisao ni o kakvim urotama, niti sam prenosio tuđe teorije o urotama.

No, u ovoj enciklici sam papa Pio VII. kaže da postoji urota kojoj je cilj uništenje pologa vjere, i da se njeni nositelji infiltriraju u crkvenu hijerarhiju. To čak nije bila tajna u ono vrijeme kad je pola francuskih svećenika priseglo na lojalnost Revoluciji (tzv. zaprisegnuti svećenici). Osim toga, još su bila živa sjećanja na Sinodu u Pistoji (1786.) čiji liberalni zaključci predstavljaju preteču teološkog modernizma, a koje je oštro osudio papa Pio VI. u buli "Auctorem fidei" (1794.).

Zbog takvih žalosnih iskustava, papa Pio VII. traži od biskupa maksimalan oprez u odabiru kandidata za buduće svećenike:

"Vos itaque, venerabiles fratres, oramus primum omnium et obsecramus, hortemur et monemus, atque adeo vobis mandamus, ut nihil vigilantiae, nihil diligentiae, nihil curae, nihil plane laboris praetermittatis, quo depositum custodiatis doctrinae Christi, ad quod perdendum nostis quanta coniuratio et a quibus facta sit. Ne quem ante in clerum adsciscatis, ne cui omnino dispensationem credatis mysteriorum Dei, ne quem confessiones audire, aut conciones habere patiamini, ne cui curationem aut munus quodcumque deferatis, quam sedulo expendatis et excutiatis, lenteque 'probetis spiritus utrum ex Deo sint' (I. Ioan. 4, 1). Quandoquidem utinam non usu didicerimus, quam haec aetas magnam pseudo-apostolorum copiam effuderit, 'qui sunt operarii subdoli transfigurantes se in apostolos Christi' (II. Cor. 11, 13), a quibus, nisi prospiciamus, nae 'sicut serpens Evam seduxit astuttia sua', ita corrumpentur sensus fidelium 'et excident a simplicitate, quae est in Christo' (II. Cor. 11, 3)."

("Stoga vas, poštovana braćo, prije svega molimo i prosimo, potičemo i opominjemo, i upravo vam nalažemo, da ne propuštate nimalo budnosti, nimalo pažljivosti, nimalo brige, napokon nimalo rada, kako biste sačuvali polog nauka Kristova, jer znate kakva je urota i od koga pokrenuta za njegovo uništenje. Nemojte nikoga prethodno primati u kler, nemojte nikome povjeravati upravljanje otajstvima Božjim, ne trpite da netko sluša ispovijedi ili drži propovijedi, niti povjeravajte bilo koju brigu ili dužnost bilo kome, dok ih brižljivo ne odmjerite i procijenite i mirno  'provjerite duhove jesu li od Boga' (1 Iv 4, 1). Da barem nismo iskustvom naučili kakvo je mnoštvo lažnih apostola dalo ovo doba, 'koji su himbeni radnici koji se prerušavaju u apostole Kristove' (2 Kor 11, 13), od kojih ako se ne budemo čuvali, moglo bi se 'kao što je zmija zavela Evu svojom lukavštinom', tako pokvariti misli vjernika 'i odmetnuti od iskrenosti koja je u Kristu' (2 Kor 11, 3).")

Inače, čim se Pio VII. vratio u Rim iz francuskog zarobljeništva 1814., odmah je obnovio inkviziciju i Indeks zabranjenih knjiga (koji su za vrijeme francuske okupacije bili potisnuti).

I u ovoj enciklici (kao i njegovi prethodnici Klement XIII. i Pio VI.) papa Pio VII. inzistira da biskupi uklone iz ruku vjernika sve liberalne knjige. O tome ovisi dobro i Crkve i države:

"Quae sane potestas vel in ea, quae capitalior sit, exscindenda peste, librorum scilicet, ut a nobis tota expromatur, postulat ipsa etiam Ecclesiae salus, reipublicae, principum, mortalium omnium, quam vita nostra multo cariorem et potiorem habere debemus. Quo de argumento copiose apud vos et accurate egit felicis recordationis praedecessor noster Clemens XIII. in suis apostolicis litteris in forma brevis ad vos die 25. Novembris An. 1766. datis. Neque illos modo libros extorquendos de hominum manibus, delendos penitus et comburendos dicimus, quibus aperte doctrina Christi oppugnatur; sed etiam ac multo magis omnium sunt mentes atque oculi ab iis prohibendi, qui occultius illud atque ex insidiis faciunt."

("Koja dakako vlast [biskupska vlast] da se kod nas posve očituje u iskorijenju kuge, naime, knjigâ - koja je još opasnija, što također traži spasenje Crkve, države, vladara i svih smrtnika, koje nam treba biti puno draže i važnije od vlastitog života. O tom vas je razlogu obilno i točno poticao naš prethodnik sretne uspomene Klement XIII. u svojim apostolskim pismima danima u obliku brevea dana 25. studenoga 1766. god. Ne kažemo da samo one knjige treba posve ukloniti iz ljudskih ruku i spaliti, u kojima se otvoreno napada nauk Kristov, nego također i puno više treba zabraniti od misli i oči svih ljudi, knjige u kojima se to čini prikriveno i iz zasjede.")

Nakon toga, Pio VII. podsjeća biskupe na opomenu koju Gospodin upućuje pastirima preko proroka Ezekiela:

"Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. Kad bezbožniku reknem: 'Umrijet ćeš', a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu." (Ez 3, 17-18)

Pio VII. otvoreno priznaje da mu to upozorenje ne daje mira ni danju ni noću, jer ga neprekidno opominje kolika je odgovornost pastira:

"Haec me sententia, fateor, dies noctesque extimulat ac pungit, nec patietur unquam in meo fungendo munere inertem esse ac timidum..."

("Ova me rečenica, priznajem, danju i noću kopka i bocka, i ne dopušta mi da ikada u obavljanju svoje dužnosti budem trom i mlak...")

Ovo je savjest pravoga pastira, koji je svjestan da će odgovarati za duše koje su mu povjerene. Što je netko na višem položaju u hijerarhiji, to ima veću odgovornost za očuvanje čistoće vjere i za spasenje duša. Ta bi se odgovornost trebala snažno odraziti u savjesti tih osoba.
Na kraju krajeva, i sama poslušnost koju su vjernici dužni svojim pastirima usko je povezana s odgovornošću pastira za spasenje duša, za koje će polagati račun.
Kako kaže sv. Pavao: "Poslušni budite svojim glavarima i podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun" (Heb 13, 17).