Molimo za vjerne mrtve, a ne za nevjerne mrtve

Danas često možete vidjeti situacije u kojima se negdje na svijetu dogodi neka nesreća u kojoj pogine mnogo ljudi ili teroristički napad, i odmah se jave pojedini prelati s izjavama: "Molimo za sve poginule", "Molimo za sve žrtve bez obzira na vjersku pripadnost" i slično.

To je totalno nekatolički stav.
Trebamo jasno reći: Crkva ne moli za preminule nekatolike.

Moramo razlikovati molitvu za žive od molitve za mrtve. Mi se molimo za sve žive, ali se ne molimo za sve mrtve (već samo za one koji su umrli kao katolici).
Crkva moli za žive nekatolike - dok god su živi - da se obrate na jedinu pravu i spasonosnu vjeru. No, onoga trenutka kad oni umru u svojoj nevjeri, onda prestaje i svaka molitva za njih, jer im više nema pomoći. Izvan Crkve nema spasenja.

Dakle, nije ista stvar: molitva za žive i molitva za mrtve.
Lijepo to objašnjava sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 5., ad 3um):

"quantum ad hoc, vivus est melioris conditionis, quia potest transferri de statu culpae mortalis in statum gratiae, quod de mortuis dici non potest, et ideo non est eadem causa orandi pro mortuis et pro vivis"

("što se toga tiče, živ čovjek je u boljem položaju, jer se može premjestiti iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve; i zato nije ista svrha molitve za mrtve i za žive")

Nije slučajno Crkva uvijek isticala da moli za vjerne mrtve ("pro fidelibus defunctis") - drugim riječima: za pokojne vjernike, a ne nevjernike.
Sv. Augustin u svom djelu De cura pro mortuis jasno kaže da Crkva moli "pro omnibus in christiana et catholica societate defunctis" ("za sve preminule u kršćanskom i katoličkom zajedništvu").
Dakle, ne molimo za one koji su umrli izvan katoličkog zajedništva.

I baš se taj pasus iz Augustinovog djela De cura pro mortuis čita u tradicionalnom časoslovu na Dušni dan (2. studenoga), u matutinu u II. nokturnu (V. čitanje).

To je naša općenarodna pobožnost

Iz Glasnika Srca Isusova, 1941., br. 12.

Želim da se ova presveta otajstva iznad svega časte i štuju

Sv. Franjo je u svojoj oporuci naglasio, govoreći o Presvetom Sakramentu: "haec sanctissima mysteria volo super omnia honorari et venerari" ("ova presveta otajstva želim da se iznad svega časte i štuju").

Još u čuvenom pismu svećenicima svoga reda, sv. Franjo piše:

"Rogo etiam in Domino omnes fratres meos, sacerdotes qui sunt et erunt et esse cupiunt Altissimi, quod quandocunque voluerint Missam celebrare, puri et pure faciant cum reverentia verum sacrificium sanctissimi Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi, sancta intentione et munda, non pro ulla terrena re, neque timore vel amore alicuius hominis, quasi placentes hominibus. Sed omnis voluntas, quantum adiuvat gratia Omnipotentis, ad eum dirigatur, et soli ipsi Deo summo tantum placere desideratis, quia ipse solus operatur ibi, sicut sibi placet. 
Quoniam sicut ipse Dominus dicit: 'Hoc facite in meam commemorationem' (Luc. 22, 19), si quis aliter fecerit, Iudas traditor efficitur. Recordamini fratres sacerdotes, quoniam scriptum est in Lege Moysi, quod transgredientes in corporalibus sine ulla miseratione per sententiam Domini moriebantur."

("Molim također u Gospodinu svu braću svoju, koji jesu i bit će i žele biti svećenici Svevišnjega, da kad god namjeravaju služiti Misu, to čine čisti i čisto sa štovanjem: pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, sa svetom i čistom nakanom, ne za bilo kakvu zemaljsku stvar, niti zbog straha ili ljubavi bilo kojeg čovjeka, poput onih koji ugađaju ljudima. Nego, sva volja, koliko pomogne milost Svemogućega, neka se usmjeri na Njega, i jedino samome višnjemu Bogu nastojite ugoditi, jer samo On djeluje ondje, kako se Njemu sviđa.
Jer, sam Gospodin kaže: 'Ovo činite meni na spomen' (Lk 22, 19), a ako netko drugačije čini, postaje Juda izdajnik. Sjetite se, braćo svećenici, da je pisano u Mojsijevom zakonu da su prijestupnici bez ikakve milosti, po odredbi Gospodnjoj, bivali smaknuti.")


Osim velike brige oko što dostojnijeg služenja svete misne žrtve, franjevački je red karakteriziralo i nastojanje oko što dostojnijeg primanja svete pričesti. S kakvom pobožnošću su nekada franjevci pristupali svetoj pričesti, dobro možemo vidjeti u pravilima sv. Bonaventure za franjevačke novake (Regula novitiorum).
Sv. Bonaventura traži da se pojedinac cijeli tjedan duhovno priprema za dan kad je odlučio primiti sv. pričest (Regula novitiorum, cap. IV.):

"Cum Apostolus dicat quod qui illud incogitabile sacramentum 'indigne manducat, iudicium sibi manducat et bibit' (I. Cor. 11, 29): idcirco quandocumque proponis, studeas per totam hebdomadam praecedentem te praeparare, per peccatorum contritionem continuam, confessionem et devotam orationem. Nam de hac praeparatione loquebatur Apostolus, cum dicebat: 'Probet autem seipsum homo, et sic de pane illo edat et de calice bibat' (I. Cor. 11, 28). Quod si in die dominico proponis communicare, studeas te ante per triduum ad fervorem spiritus ordinare, ut sis in sexta feria praecedenti ab omni cogitatione immunda abstractus... Sabbato proponas penitus fratrum consortia declinare, et quietem mentis eligere, dies enim requietionis est: et pone strictum ori tuo silentium, ut saltem illo die non solum otiosa verba succidas, sed ipsa necessaria vix loquaris. Nam, teste Hieremia: 'Bonum est praestolari cum silentio salutare Dei nostri'. Et usque ad completorium exerceas te, aut in lectione, aut in bona meditatione. Post completorium vade in ecclesiam, et ibi revoca mentem tuam, et quidquid contra Creatorem tuum fecisti recogita cum dolore et amaritudine cordis, dicendo cum Propheta: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Isa. 38, 15). Et semper quando communicare proponis, die praecedenti ieiunes: et post matutinum non dormias, sed vigila in oratione..."

("Jer Apostol govori da tko taj neobuhvatni sakrament 'nedostojno jede, sud sebi jede i pije' (1 Kor 11, 29), stoga kad god se odlučiš [pričestiti], trudi se preko cijeloga prethodnog tjedna pripremati, po neprestanom kajanju za grijehe, ispovijedi i pobožnoj molitvi. Naime, o toj je pripremi govorio Apostol, kad je rekao: 'Neka se iskuša čovjek, i tako od toga kruha jede i od kaleža pije' (1 Kor 11, 28). Jer ako si odlučio pričestiti se u nedjelju, trudi se prije toga tri dana držati u gorljivosti duha, da budeš u prethodni petak odvojen od svake nečiste misli... U subotu se trudi u potpunosti izbjegavati društvo braće, te tražiti spokoj duše, jer je to dan odmora: i postavi strogu tišinu svojim ustima, da barem toga dana ne samo izbjegavaš besposlene riječi, već da i one koje su potrebne jedva govoriš. Naime, po svjedočanstvu Jeremije: 'Dobro je čekati s tišinom spasenje Boga našega'. I sve do kompletorija zaokupi se, bilo u čitanju, bilo u dobrom razmatranju. Nakon kompletorija pođi u crkvu i ondje si sredi misli, i razmisli što god si učinio protiv svoga Stvoritelja s boli i gorčinom srca, govoreći s Prorokom: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Iz 38, 15). I uvijek kad se odlučiš pričestiti, prethodnog dana posti: i nakon matutina nemoj spavati, već bdij u molitvi...")


Sv. Bonaventura zatim traži da se nakon pričesti novak vrati u svoju ćeliju i tamo iz brevijara izmoli pokorničke psalme i litanije svih svetih:

"Cum communicatus fueris, statim vade in cellam tuam, et cum gaudio magno ipsius communicationis, affectes illum quem quidem ipsa veritas promittit, dicens: 'Qui manducat meam carnem et bibit meum sanguinem, habet vitam aeternam' (Ioan. 6, 55); et immediate dicas poenitentiales cum litaniis, et cave illa die similiter ne egrediantur verba nociva vel otiosa de ore tuo..."

("Nakon što se pričestiš, odmah pođi u svoju ćeliju, i s velikom radošću te pričesti, pohvali onoga koga je naime sama istina obećala, govoreći: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni' (Iv 6, 55); i odmah reci pokorničke psalme s litanijama; i pazi se slično toga dana da ti ne izlaze riječi štetne i besposlene iz usta...")


Teško je možda očekivati od današnjih ljudi da se drže svega što je gore propisao sv. Bonaventura, ali svakako se trebaš dobro pripremiti za svetu pričest.

Ad Orientem, id est ad Christum

Propovijedi sv. Antuna Padovanskoga su odličan putokaz kroz crkvenu godinu (prema tradicionalnom obredu, naravno). One točno prate razne obrasce za sv. misu, te su po njima i dobile nazive, npr. za svetačke blagdane: "De uno martyre", "De uno confessore", "De una virgine et martyre" itd.
Sv. Antun je većinu svojih propovijedi izrekao 1228. godine. Iz te godine potječu njegove propovijedi "De tempore" (slijede liturgijske obrasce proprium de tempore). Čitajući te propovijedi, shvatit ćete da su se od vremena sv. Antuna do danas u tradicionalnom rimskom obredu održali, uglavnom, potpuno isti obrasci svetih misa.

Kad sam nedavno listao korizmene propovijedi sv. Antuna, upao mi je u oči njegov izraz "Ad Orientem, id est ad Christum" iz propovijedi na ponedjeljak prvog tjedna korizme.
Cijeli taj pasus glasi ovako:

"Ponitur igitur paradisus in oriente, per orientem intellige adventum ad iudicium: Vel pro oriente Christum, qui 'vir oriens nomen eius' (Zach. 3, 12). Ita igitur debet plantari mens fidelis ad orientem ut semper habeat divinum iudicium prae oculis, semperque formidet et timet, quia: 'Popule meus, qui beatum te dicunt, ipsi te decipiunt' (Isa. 3, 12). Et Leviticus primo, praeceptum est ut vesicula oviculae poneretur in oriente altaris in loco ubi erant cineres, innuens ad memoriam iudicii motus elationis reprimere. Item quando motus elationis surgit in te et inflaris ad modum vesicae quae nihil continet nisi ventum, pone te ad Orientem, id est ad Christum..."

("Postavljen je dakle raj na istoku, a po istoku shvati dolazak na suđenje: 'I bit će dolazak Sina Čovječjega kao munja koja izlazi od istoka' (Lk 17, 24). Ili za istok shvati Krista, koji je 'čovjek kome je ime Istok' (Zah 3, 12). Tako dakle treba biti posađen um vjernika prema istoku, da uvijek ima pred očima Božji sud, i da uvijek dršće i strahuje, jer: 'Narode moj, oni koji kažu da si dobar, oni te varaju' (Iz 3, 12). I u prvom poglavlju Levitskog zakonika, određeno je da se mijeh ovčice postavi na istok žrtvenika, na mjesto gdje je bio pepeo, naznačujući da na spomen Suda treba suzbiti nagnuća uzdizanja. Isto tako, kad u tebi ustane nagnuće prema vlastitom uzdizanju i napuhneš se kao mijeh koji ništa nema u sebi osim vjetra, [obrati se] okreni se prema istoku, to jest, prema Kristu...")

[Ioannes de la Haye, Sancti Francisci et sancti Antonii opera omnia, 1653., str. 55.]

"Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje"

Nadbiskup Ivan Ev. Šarić napisao je ove riječi iz naslova u svojoj poruci Hrvatskom orlovskom savezu 1924. godine. Šarić je bio veliki podupiratelj Katoličke akcije, napose orlovske, i kasnije križarske, organizacije.

Među člancima bl. Ivana Merza nalazimo i jedan iz 1926. pod nazivom Crkva i orlovstvo.
Merz je taj članak sastavio od raznih citata hrvatskih biskupa i pape Pija XI. koji govore o orlovskom pokretu. Koliko vidim, među njima je najviše citata nadbiskupa Šarića. Budući da tu ima puno vrijednih misli i poruka, prenosim ovdje neke od tih Šarićevih citata, uz par slika tog velikog biskupa (koje sam preuzeo sa stranica Vrhbosanske nadbiskupije)...

»Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za Majku. Prisloniti se moramo što tjesnije uz tu blagu Majku, koja će nas nježnom rukom uvijek upravljati sigurnim putom vječnomu cilju naših duša, k Bogu. I zato je i mene i sav naš prečasni episkopat tako radosno dirnula Vaša odlučna volja da se što uže priljubite k starješinstvu Crkve i, preko svojih vođa svećenika, uspostavite neprestani idejni kontakt s biskupima koje je sam Duh Sveti postavio da ravnaju Crkvom Božjom«.

»Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje. A to su naši Orlovi. Uvijek vjerni Crkvi i njezinim pastirima, uvijek spremni na rad i žrtve za pobjedu Božje stvari. Četa Božja koja je na svoje zastave napisala preporod naše hrvatske domovine u Kristu. I ja se čvrsto uzdam da će ova četa izvesti taj preporod. I ja samo najljepše nade vežem uz vas, mlada braćo!«

»Orlovski pokret neka bude pokret praktičnog, djelotvornog, proživljenog kršćanstva. Pa će onda biti vječan. Nepridobiv i nepobjediv kao Krist pod čijim zastavama vojuje, a komu je rekao Bog: "Sjedi o desnu moju, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim."

Pa će onda naš pokret zbilja biti pokret Orlova Božjih, koji će junačkim zamahom voditi mladi rod naš ravno k Suncu Istine i Ljubavi. Pa će onda naš pokret biti Makabejsko koljeno narodu našem koje će opet ostvariti zavjet slavne starine i učiniti Hrvatsku opet kršćanskom i katoličkom.«

»Na temeljnoj zasadi kršćanstva da svaki preporod mora početi od samoga sebe, najprije moramo ostvariti kraljevstvo Božje, izraditi što savršeniju sliku Kristovu u svojoj duši, utjeloviti se u Kristu da mognemo onda postati oruđem Providnosti Božje u obnovi društva, apostolima, solju i svijetlom svijeta. "Regnum Dei intra vos est" - "Kraljevstvo Božje je u vama". I stoga s posebnim veseljem pozdravljam baš tu najizrazitiju crtu Vašega programa: Prvenstveno odgojni značaj Orla. Odgojiti sebe, njegovati vjerski život i crkveni duh u svojim članovima, stvarati kršćanske značaje: to je uzvišena zadaća na koju jamačno smjera i kojoj konačno služi sav ostali vaš rad. – A to je zalog Vašega uspjeha na polju katoličke obnove. Stvorimo li pojedince pune duha Božjega i pune oduševljenja za Božje sinove i za pobjedu Kraljevstva Božjega, preporod javnoga života doći će sam od sebe, jer će nas ljubav Božja i žar milosti goniti na rad i čeličiti na žrtve: "Charitas Christi urget nos." – Po sjedinjenju s Isusom postat ćemo i mi dionici snage i svemoći njegove. – "Sve mogu u onome koji me jača. Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom".«

»A među svim katoličkim organizacijama, jedna je kojoj moramo prije svega posvetiti svoju brigu. To je organizacija katoličke omladine. Ova je organizacija i najzahvalnija i najpotrebitija i najvažnija. Najzahvalnija je jer se mladosti najlakše primaju uzvišene misli, i jer se mladost lako oduševljava i jer je mladost uvijek spremna na rad i žrtve. Najpotrebitija, jer su godine mladosti pune pogibelji i jer mladeži već po naravi njezinoj treba odgoja i vodstva. Najvažnija, jer ono što se u mladosti utisnulo u srce, ostaje najtrajnije, nikad se ne da posve iščupati i daje temeljni smjer čitavome životu čovjeka: "Adolescens juxta viam suam, etiam cum senuerit, non recedet ab ea." Duh mladosti, to je duh koji će vladati budućnošću. I tko osvoji mladost, osvojio je svijet za buduće naraštaje. – I ništa nam ne mora biti toliko na srcu, koliko baš to da stvorimo bujnu cvjetnu organizaciju katoličke mladeži i da onda tu organizaciju postavimo na zdrave i vječne temelje evanđeoske istine.«

Ova je vjera stožerna os kršćanskog života i temeljni preduvjet blažene vječnosti

Misa za blagdan Presvetog Trojstva (Rimski Misal)

Zanimljive su pouke koje Dragutin Kniewald donosi uz hrvatske prijevode misnih obrazaca. Najvrijednija je svakako ona koju stavlja za blagdan Presvetog Trojstva...
(Nedjeljni misal, III. izd., Zagreb 1939., str. 139.-141.)

Obraćenici

Iz udžbenika za pastoralnu teologiju Dragutina Kniewalda (Pastirsko bogoslovlje, Zagreb 1943., str. 133.-134.).

Svi koji pripadaju Crkvi moraju odlučno vojevati

Iz članka biskupa Antuna Mahnića Zvanje katoličkih svjetovnjaka (Knjiga života, 1923., str. 61.-64.)

Opasnosti za vjeru: miješanje s nevjernicima i krivovjercima, vjerska sumnja i kritika, moderni "duh vremena"

Prof. Andrija Živković kao rektor Zagrebačkog sveučilišta (1938.-1940.)

Andrija Živković (1886.-1957.) bio je dugogodišnji profesor moralne teologije na zagrebačkom KBF-u (skoro 30 godina, 1924.-1953.), četiri puta biran je za dekana fakulteta, a 1938.-40. obnašao je službu rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Glavno Živkovićevo djelo, udžbenik Katoličko moralno bogoslovlje (objavljen u tri sveska, 1938.-1946.), dostupno je na internetu već godinama (LINK).

Prenosim iz II. sveska Živkovićevog Katoličkog moralnog bogoslovlja stranice 104.-114., na kojima govori o opasnostima koje prijete vjeri, kako pojedinaca, tako i cijelih naroda.
Živković kao opasnosti za katoličku vjeru označava: miješanje s nevjernicima i krivovjercima, vjersku sumnju i kritiku, te liberalni "duh vremena".

Vjerna djeca Crkve hoće i nastoje da što više, dostojnije, sjajnije i veličanstvenije iskažu svome Spasitelju najsmjernije poklonstvo

U Zagrebu je u kolovozu 1923. održan prvi veći, svehrvatski, euharistijski kongres. Nadbiskup Antun Bauer je povjerio cijelu organizaciju kongresa pomoćnom biskupu Josipu Langu, koji je u ono vrijeme već bio teško bolestan. Lang je ipak svu svoju snagu i energiju uložio u pripremanje kongresa - i doživio njegov veliki uspjeh.



Početak Kongresa (Narodna straža, 25. kolovoza 1923., br. 32.)

Narodna straža, 1. rujna 1923., br. 33.

Sv. Pričest na Euharistijskom kongresu u Zagrebu, 1923. god.

Još u pripremi za euharistijski kongres, u ožujku 1923., biskup Josip Lang je kao organizator kongresa poslao pozivnicu u sve hrvatske biskupije u kojoj je naveo ciljeve kongresa. Biskup Lang je, između ostalog, upozorio da se mnogi zli ljudi odbijaju pokloniti svome Stvoritelju u Presvetom Sakramentu. No, što više zli ljudi uskraćuju dužno poklonstvo Presvetom Sakramentu, to više dobri ljudi moraju nastojati da se što sabranije i pobožnije klanjaju Presvetom Sakramentu.
Ovako kaže biskup Lang:

"Ali ako tako bezdušnici i zlobnici uskraćuju svome Spasitelju i Bogu nužno poklonstvo i odanost, to vjerna djeca svete katoličke Crkve hoće i nastoje, da to većma i dostojnije i sjajnije i veličanstvenije iskažu svojemu Spasitelju i najsmjernije poklonstvo i najnježniju ljubav i najusrdniju zahvalnost. Pa kako neprijatelji Kristovi i očito i u zajedini jurišaju na Krista Gospodina, tako i vjernici hoće da otvoreno i u najvećem broju očituju svoju ljubav i odanost i poklonstvo Kralju vjekova neumrlome. To da bude mala naknada za grijehe svijeta; za uvrede, koje ljudi nanose Isusu, osobito u Presvetom Oltarskom Sakramentu."

Kao što kaže biskup Lang, treba uvijek "i više i dostojnije i sjajnije i veličanstvenije i najsmjernije" iskazivati poklonstvo Spasitelju u Presvetom Sakramentu. Eto zašto se svi obredi i svečanosti vezane uz Presveti Sakrament moraju obavljati sa strahopoštovanjem i dostojanstvom koje im pristoji...

Cultus latriae

Evanđelje stavlja pred svakog vjernika obvezu klanjanja i služenja Bogu: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!" (Mt 4, 10)
Ta zapovijed glasi na grčkom: "Κύριον τὸν θεόν σου προσκυνήσεις καὶ αὐτῷ μόνῳ λατρεύσεις."
Zato se vrsta štovanja koju čovjek duguje Bogu naziva latrija (grč. λατρεία).

Katolička Crkva obvezuje svoje vjernike na tri vrste štovanja:
1. štovanje (kult) latrije koje se duguje samo Bogu
2. kult hiperdulije koji se duguje Majci Božjoj
3. kult dulije koji dugujemo svecima i anđelima


To izrijekom propisuje Zakonik kanonskog prava iz 1917., u can. 1255.:

"Sanctissimae Trinitati, singulis eiusdem personis, Christo Domino, etiam sub speciebus sacramentalibus, debetur cultus latriae; Beatae Mariae Virgini cultus hyperdulie; aliis autem cum Christo in caelo regnantibus cultus duliae."

("Presvetom Trojstvu, pojedinim njegovim Osobama, Kristu Gospodinu, također pod sakramentalnim prilikama, duguje se kult latrije; Blaženoj Mariji Djevici kult hiperdulije; a drugima koji s Kristom vladaju na nebu kult dulije.")


Cijeli taj dio Zakonika kanonskog prava nosi naslov "De cultu divino" ("O božanskom kultu"). Liturgija je glavni izraz božanskog kulta. Dakle, misa i časoslov nisu ničije privatne pobožnosti (čak i ako se vrše privatno) - nego javni čin božanskog kulta.

Vrlo je važno, stoga, da misa i časoslov imaju točno propisana pravila (rubrike), kao i svoj zasebni liturgijski jezik.

Kult latrije dugujemo, dakle, samo svemogućem Bogu - Presvetom Trojstvu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Svijest o toj dužnosti je oblikovala liturgiju Crkve. Ona je toliko vidljiva i u istočnoj i u zapadnoj liturgiji, da samo jedan površan i sumaran pogled na liturgijske molitve stavlja pred nas desetke poklonstvenih prošnji koje izviru iz dubine kršćanskog srca.

Izdvojit ću neke standardne molitve iz bizantske i rimske liturgije kojima se izražava čast i klanjanje Presvetom Trojstvu.

U bizantskoj liturgiji...

U bizantskoj liturgiji prvo trebamo istaknuti zaključke kojima završavaju pojedine molitve u liturgiji, a kojima se redovito iskazuje slava i čast Presvetom Trojstvu:

- Ὅτι πρέπει σοι πᾶσα δόξα, τιμὴ καὶ προσκύνησις τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tebi dolikuje svaka slava, čast i klanjanje: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι σὸν τὸ κράτος καὶ σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα, τοῦ Πατρὸς καὶ τοῦ Υἱοῦ καὶ τοῦ Ἁγίου Πνεύματος, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tvoja je vlast, i Tvoje je kraljevstvo i moć i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι ἅγιος εἶ ὁ Θεὸς ἡμῶν καὶ σοὶ τὴν δόξαν ἀναπέμπομεν, τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer si svet, Bože naš, i Tebi iskazujemo slavu: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

Treba izvojiti i dvije molitve kojima se izravno izražava klanjanje Presvetom Trojstvu.

Prije anafore, nakon što svećenik kaže: Εὐχαριστήσωμεν τῷ Κυρίῳ ("Zahvalimo Gospodinu"), narod na to odgovara:

Άξιον και Δίκαιον εστί προσκυνείν Πατέρα καὶ Υϊόν και Άγιον Πνεύμα - Τριάδα Ομοούσιον και Αχώριστον.
("Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu -Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom.")

Nakon pričesti, kad svećenik kaže: "Σῶσον, ὁ Θεός, τὸν λαόν σου καὶ εὐλόγησον τὴν κληρονομίαν σου" ("Spasi, Bože, narod svoj i blagoslovi svaju baštinu"), narod odgovara:

Εἴδομεν τὸ φῶς τὸ ἀληθινόν, ἐλάβομεν Πνεῦμα ἐπουράνιον, εὕρομεν πίστιν ἀληθῆ, ἀδιαίρετον Τριάδα προσκυνοῦντες· αὕτη γὰρ ἡμᾶς ἔσωσεν.
("Vidjeli smo svjetlost istinsku, primili smo Duha nebeskoga, našli smo istinitu vjeru, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu, jer ono nas je spasilo.")

Ovo je dovoljno da shvatite o čemu govorim.
Prelazimo sad na rimsku liturgiju. Tu ću se prvo poslužiti jednim od najboljih srednjovjekovnih djela o sv. misi - knjigom pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio.

U rimskoj liturgiji... 

Ovdje vidimo naslovnicu prvog tiskanog izdanja djela pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio (izdanje iz 1517.). Kao što sam rekao, to je jedno od najvrijednijih i najvažnijih srednjovjekovnih djela o liturgiji.

Inocent III. je inače bio najmoćniji papa u povijesti (u pogledu svjetovne moći i utjecaja). Nijedan drugi papa nije imao toliku svjetovnu vlast. Njemu su se pokoravali kršćanski vladari cijele Europe. No, Inocent III. je bio i veliki intelektualac i duhovni pisac. Siguran sam da bi njegova djela i danas rado čitali katolici, kad bi im bila dostupna (ali izgleda da današnje "katoličke" izdavačke kuće imaju neke druge prioritete...).


Evo objašnjenja Inocenta III. o razlikama između kulta latrije i dulije (De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 11.):

"Duae sunt species servitutis, una quae debetur soli Deo creatori, et dicitur latria. Et alia quae creaturis impeditur et dicitur dulia. Utranque speciem determinat Dominus dicens: 'Reddite quae sunt Caesaris Caesari et quae sunt Dei Deo'. Ad latria pertinent templa, altaria, sacerdotia, sacrificia et huiusmodi, quae soli Deo exhibenda, qui 'glorificatur in consilio sanctorum magnus et metuendus super omnes qui in circuitu eius sunt' (Psal. 88, 8). Non enim in sanctis, ad honorem Dei, sed Deo potius ad honorem sanctorum dedicantur templa, consecrantur altaria, sacerdotia statuuntur, sacrificia offeruntur... Hinc ergo Deus in lege praecepit: 'Dominum Deum tuum adorabis et illi soli servies' et soli Deo servientem orationem impendes."

("Dvije su vrste službe: jedna koja se duguje samo Bogu stvoritelju, i zove se latrija. I druga koja pripada stvorenjima i zove se dulija. I jednoj i drugoj je vrstu odredio Gospodin govoreći: 'Podajte što je carevo caru, a što je Božje Bogu'. U latriju spadaju hramovi, oltari, svećeništva, žrtve i slično, što se treba iskazivati samo Bogu, koji se 'proslavljuje u zboru svetih, velik i strašan nad svima koji su u njegovom okruženju' (Psal. 88, 8). Ne posvećuju se naime hramovi svecima na čast Boga, nego se prije Bogu na čast svetaca određuju hramovi, posvećuju oltari, postavljaju svećeništva, prinose žrtve... Odatle stoga Bog u zakonu zapovijeda: 'Gospodinu Bogu svomu se klanjaj i njemu jedinomu služi' i samo onome koji Bogu služi molitve upravljaj.")


Kako je Inocent III. dao detaljnu analizu cijelog reda i kanona mise, precizirao je pitanja: kome se prinosi misna žrtva, za koga, kako i zašto... 
(De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 5.):

"Hinc primo investigandum occurrit: quibus videlicet et pro quibus, qualiter et quare sacrificium laudis debeamus offerre. Quae quatuor ex ipso canone possumus evidenter advertere. Quibus? Soli Deo, scilicet individuae Trinitati. Pro quibus? Pro Ecclesia sancta catholica, videlicet pro omnibus orthodoxis. Qualiter? In unitate fidei, videlicet in communione sanctorum. Quare? Pro beneficiis temporalibus et spiritualibus et aeternis, sed omnibus propter Deum."

("Odatle prvo spada da istražimo: kojima naime i za koje, kako i zašto trebamo prikazati žrtvu hvale. Ovo četvero možemo očito primijetiti iz samog kanona. Kojima? Samo Bogu, to jest nerazdjeljivom Trojstvu. Za koje? Za Crkvu svetu katoličku, to jest za sve pravovjerne. Kako? U jedinstvu vjere, to jest u općinstvu svetih. Zašto? Za blagodati vremenite i duhovne i vječne, ali sve radi Boga.")


Sve ovo o čemu govori papa Inocent III., postat će vam očito kad pogledate one molitve u tradicionalnom redu mise, koje su izravno upućene Presvetom Trojstvu. To su dvije molitve: jedna kao završetak prikaznih molitava (Suscipe sancta Trinitas), a druga na završetku mise (Placeat tibi, sancta Trinitas).

Na kraju prikaznih molitava, svećenik naklonjen pred sredinom oltara moli:

"Suscipe sancta Trinitas hanc oblationem, quam tibi offerimus ob memoriam passionis, resurrectionis et ascensionis Iesu Christi Domini nostri; et in honorem beatae Mariae Virginis, et beati Ioannis Baptistae, et sanctorum apostolorum Petri et Pauli, et istorum et omnium sanctorum: ut illis proficiat ad honorem, nobis autem ad salutem: et illi pro nobis intercedere dignentur in caelis, quorum memoriam agimus in terris. Per eundem Christum Dominum nostrum. Amen."

("Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos, koji Ti prikazujemo za spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, i na čast blažene Marije vazda Djevice i blaženoga Ivana Krstitelja i svetih apostola Petra i Pavla, i ovih i svih svetih, da njima koristi na čast, a nama na spasenje: da se oni dostoje posredovati za nas na nebesima, kojih spomen činimo na zemlji. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.")


Na kraju mise, prije nego što blagoslovi narod, svećenik prignut pred oltarom potiho moli:

"Placeat tibi, sancta Trinitas, obsequium servitutis meae, et praesta ut sacrificium, quod oculis tuae maiestatis indignus obtuli, tibi sit acceptabile mihique et omnibus pro quibus illud obtuli sit, te miserante, propitiabile. Per Christum Dominum nostrum. Amen."

("Neka Ti ugodi, sveto Trojstvo, služba koju ti prinijeh, i podaj da žrtva koju ja nedostojan prikazah pred očima Tvoga veličanstva, bude Tebi ugodna, a meni i svima onima za koje je prikazah, po Tvome milosrđu, bude pomirbena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.")


Jedno od stvari koju ćete primijetiti - jednako i kod bizantske i rimske liturgije - izražavanje čovjekove nemoći i malenkosti pred Božjim Veličanstvom. Primijetio sam da to upada u oči onima koji su odrasli u Novus Ordu. Očito je da su antropocentrične reforme nakon II. vatikanskog koncila ostavile duboke tragove na cijeloj jednoj generaciji.
A to nas navodi na pitanje... 
 

Novus Ordo = ukidanje božanskog kulta?

Čitajući tradicionalne liturgijske molitve koje su gore spomenute, vjerojatno ste i sami uvidjeli jedan od glavnih problema postkoncilskog "novog reda mise". 
U Novus ordu nema niti jedne molitve u kojoj se spominje Presveto Trojstvo. Čak se nigdje ne moli ni Slava Ocu... 
Kakav je to obred mise bez standardnih trinitarnih formula?
To je jedan od važnijih razloga zašto nepremostiv jaz odvaja Novus Ordo od svih tradicionalnih obreda Crkve (jednako istočnih i zapadnih). 

Ni Novus ordo časoslov nije puno bolji...
Kakav je to časoslov bez Atanazijevog vjerovanja?
Kakav je to časoslov bez ispravnog rasporeda vjerovanja?

Pokažite puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste!

Dubrovački biskup Josip Marčelić (1847.-1928.) bio je učenik pape Leona XIII., primjer kako se upute papa Leona XIII. i sv. Pija X. mogu uspješno provesti u biskupiji.
Osnovao je mnoge ustanove za pomoć siromašnima, obnovio je mnoge stare crkve i izgradio brojne nove crkve.

Biskup Marčelić je bio duhovni otac bl. Marije Petković i suutemeljitelj njenog reda Kćeri milosrđa sv. Franje.
Danas se često navode njegova pisma blaženici, u kojima do najsitnijih detalja uređuje vođenje redovničke zajednice.

Izdvojio bih jednu biskupovu rečenicu koja se danas često preskače. Marčelić je u pismu 18. kolovoza 1919. tražio oprez u prepoznavanju pravog redovničkog zvanja:

"Prije nego koju djevojku primiš, otvori dobro oči. I provjeri, vodi li je k vama samo slava Božja, spas svoje duše i drugih duša."

Po tome se prepoznaju prava zvanja, kao i po volji za stvarnim odvajanjem od ovozemaljske ispraznosti.
Evanđelje kaže: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3)
Danas, nažalost, malo tko razumije tu vrstu siromaštva.

U pismu bl. Mariji Petković od 5. kolovoza 1919., biskup Marčelić ističe:

"Pravo siromaštvo je u duhu najprije, blaženi duhom siromašni, tj. oni koji su svoje srce, svoj duh odcijepili od stvari ovoga svijeta. Ti su ljudi tako slobodni duhom, slobodni da se bore protiv svakoj napasti, da slobodno uzdignu svoje srce, svoj duh Bogu."

Potrebno je, dakle, da čovjek odvoji svoje misli od svega ovozemaljskoga kako bi mogao služiti Bogu. To se, dakako, odnosi prije svega na biskupe, svećenike, redovnike i redovnice.

U istom pismu biskup Marčelić poručuje redovnicama:

"Držite u redu crkvu, napose oltar sv. Vincence. Neka vam crkva uvijek bude čista. Pokažite tu puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste."

Cijela je zapravo Dubrovačka biskupija u vrijeme biskupa Marčelića bila u tome pravi uzor.


Sv. misa ispred crkve sv. Vlaha, 1912. god.