subota, 13. svibnja 2017.

Cultus latriae



Evanđelje stavlja pred svakog vjernika obvezu klanjanja i služenja Bogu: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!" (Mt 4, 10)
Ta zapovijed glasi na grčkom: "Κύριον τὸν θεόν σου προσκυνήσεις καὶ αὐτῷ μόνῳ λατρεύσεις."
Zato se vrsta štovanja koju čovjek duguje Bogu naziva latrija (grč. λατρεία).

Katolička Crkva obvezuje svoje vjernike na tri vrste štovanja:
1. štovanje (kult) latrije koje se duguje samo Bogu
2. kult hiperdulije koji se duguje Majci Božjoj
3. kult dulije koji dugujemo svecima i anđelima


To izrijekom propisuje Zakonik kanonskog prava iz 1917., u can. 1255.:

"Sanctissimae Trinitati, singulis eiusdem personis, Christo Domino, etiam sub speciebus sacramentalibus, debetur cultus latriae; Beatae Mariae Virgini cultus hyperdulie; aliis autem cum Christo in caelo regnantibus cultus duliae."

("Presvetom Trojstvu, pojedinim njegovim Osobama, Kristu Gospodinu, također pod sakramentalnim prilikama, duguje se kult latrije; Blaženoj Mariji Djevici kult hiperdulije; a drugima koji s Kristom vladaju na nebu kult dulije.")


Cijeli taj dio Zakonika kanonskog prava nosi naslov "De cultu divino" ("O božanskom kultu"). Liturgija je glavni izraz božanskog kulta. Dakle, misa i časoslov nisu ničije privatne pobožnosti (čak i ako se vrše privatno) - nego javni čin božanskog kulta.

Vrlo je važno, stoga, da misa i časoslov imaju točno propisana pravila (rubrike), kao i svoj zasebni liturgijski jezik.

Kult latrije dugujemo, dakle, samo svemogućem Bogu - Presvetom Trojstvu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Svijest o toj dužnosti je oblikovala liturgiju Crkve. Ona je toliko vidljiva i u istočnoj i u zapadnoj liturgiji, da samo jedan površan i sumaran pogled na liturgijske molitve stavlja pred nas desetke poklonstvenih prošnji koje izviru iz dubine kršćanskog srca.

Izdvojit ću neke standardne molitve iz bizantske i rimske liturgije kojima se izražava čast i klanjanje Presvetom Trojstvu.


U bizantskoj liturgiji...



U bizantskoj liturgiji prvo trebamo istaknuti zaključke kojima završavaju pojedine molitve u liturgiji, a kojima se redovito iskazuje slava i čast Presvetom Trojstvu:
- Ὅτι πρέπει σοι πᾶσα δόξα, τιμὴ καὶ προσκύνησις τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tebi dolikuje svaka slava, čast i klanjanje: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι σὸν τὸ κράτος καὶ σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα, τοῦ Πατρὸς καὶ τοῦ Υἱοῦ καὶ τοῦ Ἁγίου Πνεύματος, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer Tvoja je vlast, i Tvoje je kraljevstvo i moć i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova.)

- Ὅτι ἅγιος εἶ ὁ Θεὸς ἡμῶν καὶ σοὶ τὴν δόξαν ἀναπέμπομεν, τῷ Πατρὶ καὶ τῷ Υἱῷ καὶ τῷ Ἁγίῳ Πνεύματι, νῦν καὶ ἀεὶ καὶ εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων.
(Jer si svet, Bože naš, i Tebi iskazujemo slavu: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.)


Treba izvojiti i dvije molitve kojima se izravno izražava klanjanje Presvetom Trojstvu.

Prije anafore, nakon što svećenik kaže: Εὐχαριστήσωμεν τῷ Κυρίῳ ("Zahvalimo Gospodinu"), narod na to odgovara:
Άξιον και Δίκαιον εστί προσκυνείν Πατέρα καὶ Υϊόν και Άγιον Πνεύμα - Τριάδα Ομοούσιον και Αχώριστον.
("Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu -Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom.")

Nakon pričesti, kad svećenik kaže: "Σῶσον, ὁ Θεός, τὸν λαόν σου καὶ εὐλόγησον τὴν κληρονομίαν σου" ("Spasi, Bože, narod svoj i blagoslovi svaju baštinu"), narod odgovara:
Εἴδομεν τὸ φῶς τὸ ἀληθινόν, ἐλάβομεν Πνεῦμα ἐπουράνιον, εὕρομεν πίστιν ἀληθῆ, ἀδιαίρετον Τριάδα προσκυνοῦντες· αὕτη γὰρ ἡμᾶς ἔσωσεν.
("Vidjeli smo svjetlost istinsku, primili smo Duha nebeskoga, našli smo istinitu vjeru, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu, jer ono nas je spasilo.")

Ovo je dovoljno da shvatite o čemu govorim.
Prelazimo sad na rimsku liturgiju. Tu ću se prvo poslužiti jednim od najboljih srednjovjekovnih djela o sv. misi - knjigom pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio.


U rimskoj liturgiji... 




Ovdje vidimo naslovnicu prvog tiskanog izdanja djela pape Inocenta III. De sacro altaris mysterio (izdanje iz 1517.). Kao što sam rekao, to je jedno od najvrijednijih i najvažnijih srednjovjekovnih djela o liturgiji.

Inocent III. je inače bio najmoćniji papa u povijesti (u pogledu svjetovne moći i utjecaja). Nijedan drugi papa nije imao toliku svjetovnu vlast. Njemu su se pokoravali kršćanski vladari cijele Europe. No, Inocent III. je bio i veliki intelektualac i duhovni pisac. Siguran sam da bi njegova djela i danas rado čitali katolici, kad bi im bila dostupna (ali izgleda da današnje "katoličke" izdavačke kuće imaju neke druge prioritete...).


Evo objašnjenja Inocenta III. o razlikama između kulta latrije i dulije (De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 11.):

"Duae sunt species servitutis, una quae debetur soli Deo creatori, et dicitur latria. Et alia quae creaturis impeditur et dicitur dulia. Utranque speciem determinat Dominus dicens: 'Reddite quae sunt Caesaris Caesari et quae sunt Dei Deo'. Ad latria pertinent templa, altaria, sacerdotia, sacrificia et huiusmodi, quae soli Deo exhibenda, qui 'glorificatur in consilio sanctorum magnus et metuendus super omnes qui in circuitu eius sunt' (Psal. 88, 8). Non enim in sanctis, ad honorem Dei, sed Deo potius ad honorem sanctorum dedicantur templa, consecrantur altaria, sacerdotia statuuntur, sacrificia offeruntur... Hinc ergo Deus in lege praecepit: 'Dominum Deum tuum adorabis et illi soli servies' et soli Deo servientem orationem impendes."

("Dvije su vrste službe: jedna koja se duguje samo Bogu stvoritelju, i zove se latrija. I druga koja pripada stvorenjima i zove se dulija. I jednoj i drugoj je vrstu odredio Gospodin govoreći: 'Podajte što je carevo caru, a što je Božje Bogu'. U latriju spadaju hramovi, oltari, svećeništva, žrtve i slično, što se treba iskazivati samo Bogu, koji se 'proslavljuje u zboru svetih, velik i strašan nad svima koji su u njegovom okruženju' (Psal. 88, 8). Ne posvećuju se naime hramovi svecima na čast Boga, nego se prije Bogu na čast svetaca određuju hramovi, posvećuju oltari, postavljaju svećeništva, prinose žrtve... Odatle stoga Bog u zakonu zapovijeda: 'Gospodinu Bogu svomu se klanjaj i njemu jedinomu služi' i samo onome koji Bogu služi molitve upravljaj.")


Kako je Inocent III. dao detaljnu analizu cijelog reda i kanona mise, precizirao je pitanja: kome se prinosi misna žrtva, za koga, kako i zašto... 
(De sacro altaris mysterio, lib. III., cap. 5.):

"Hinc primo investigandum occurrit: quibus videlicet et pro quibus, qualiter et quare sacrificium laudis debeamus offerre. Quae quatuor ex ipso canone possumus evidenter advertere. Quibus? Soli Deo, scilicet individuae Trinitati. Pro quibus? Pro Ecclesia sancta catholica, videlicet pro omnibus orthodoxis. Qualiter? In unitate fidei, videlicet in communione sanctorum. Quare? Pro beneficiis temporalibus et spiritualibus et aeternis, sed omnibus propter Deum."

("Odatle prvo spada da istražimo: kojima naime i za koje, kako i zašto trebamo prikazati žrtvu hvale. Ovo četvero možemo očito primijetiti iz samog kanona. Kojima? Samo Bogu, to jest nerazdjeljivom Trojstvu. Za koje? Za Crkvu svetu katoličku, to jest za sve pravovjerne. Kako? U jedinstvu vjere, to jest u općinstvu svetih. Zašto? Za blagodati vremenite i duhovne i vječne, ali sve radi Boga.")


Sve ovo o čemu govori papa Inocent III., postat će vam očito kad pogledate one molitve u tradicionalnom redu mise, koje su izravno upućene Presvetom Trojstvu. To su dvije molitve: jedna kao završetak prikaznih molitava (Suscipe sancta Trinitas), a druga na završetku mise (Placeat tibi, sancta Trinitas).

Na kraju prikaznih molitava, svećenik naklonjen pred sredinom oltara moli:

"Suscipe sancta Trinitas hanc oblationem, quam tibi offerimus ob memoriam passionis, resurrectionis et ascensionis Iesu Christi Domini nostri; et in honorem beatae Mariae Virginis, et beati Ioannis Baptistae, et sanctorum apostolorum Petri et Pauli, et istorum et omnium sanctorum: ut illis proficiat ad honorem, nobis autem ad salutem: et illi pro nobis intercedere dignentur in caelis, quorum memoriam agimus in terris. Per eundem Christum Dominum nostrum. Amen."

("Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos, koji Ti prikazujemo za spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, i na čast blažene Marije vazda Djevice i blaženoga Ivana Krstitelja i svetih apostola Petra i Pavla, i ovih i svih svetih, da njima koristi na čast, a nama na spasenje: da se oni dostoje posredovati za nas na nebesima, kojih spomen činimo na zemlji. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.")


Na kraju mise, prije nego što blagoslovi narod, svećenik prignut pred oltarom potiho moli:

"Placeat tibi, sancta Trinitas, obsequium servitutis meae, et praesta ut sacrificium, quod oculis tuae maiestatis indignus obtuli, tibi sit acceptabile mihique et omnibus pro quibus illud obtuli sit, te miserante, propitiabile. Per Christum Dominum nostrum. Amen."

("Neka Ti ugodi, sveto Trojstvo, služba koju ti prinijeh, i podaj da žrtva koju ja nedostojan prikazah pred očima Tvoga veličanstva, bude Tebi ugodna, a meni i svima onima za koje je prikazah, po Tvome milosrđu, bude pomirbena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.")


Jedno od stvari koju ćete primijetiti - jednako i kod bizantske i rimske liturgije - izražavanje čovjekove nemoći i malenkosti pred Božjim Veličanstvom. Primijetio sam da to upada u oči onima koji su odrasli u Novus Ordu. Očito je da su antropocentrične reforme nakon II. vatikanskog koncila ostavile duboke tragove na cijeloj jednoj generaciji.
A to nas navodi na pitanje... 
 

Novus Ordo = ukidanje božanskog kulta?

Čitajući tradicionalne liturgijske molitve koje su gore spomenute, vjerojatno ste i sami uvidjeli jedan od glavnih problema postkoncilskog "novog reda mise". 
U Novus ordu nema niti jedne molitve u kojoj se spominje Presveto Trojstvo. Čak se nigdje ne moli ni Slava Ocu... 
Kakav je to obred mise bez standardnih trinitarnih formula?
To je jedan od važnijih razloga zašto nepremostiv jaz odvaja Novus Ordo od svih tradicionalnih obreda Crkve (jednako istočnih i zapadnih). 

Ni Novus ordo časoslov nije puno bolji...
Kakav je to časoslov bez Atanazijevog vjerovanja?
Kakav je to časoslov bez ispravnog rasporeda vjerovanja?




Nema komentara:

Objavi komentar