Javni grešnici

Odredbe Rimskog obrednika o uskraćivanju pričesti javnim grešnicima

Postoji više razloga zašto razlikujemo javne grešnike (peccatores publici) i tajne grešnike (peccatores occulti). Nije ista stvar ako netko tajno čini grijeh i ako to čini javno. Javni grijesi nose dodatno obilježje sablazni. Sablazan je riječ ili čin koji drugom čovjeku daje prigodu da duhovno strada, tj. da padne u grijeh. Na primjer, ako dijete čuje kako njegovi roditelji psuju, može i samo naučiti da psuje. Ako mladić vidi da njegov najbolji prijatelj živi u bludnoj vezi, može i sam dobiti poticaj da krene istim putem. Dakle, sablazan je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu.

Govoreći o grešnicima kojima treba (javno) uskratiti pričest, sv. Toma Akvinski razlikuje tajne i javne grešnike (Summa theologica, III, q. 80, a. 6):

"...circa peccatores distinguendum est. Quidam enim sunt occulti, quidam vero manifesti; scilicet per evidentiam facti, sicut publici usurarii aut publici raptores; vel etiam per aliquod iudicium ecclesiasticum vel saeculare."

("…glede grešnika treba razlikovati. Naime, jedni su tajni, a drugi su očiti, to jest po očitoj činjenici, kao javni kamatari ili javni otimači; ili također po nekoj crkvenoj ili svjetovnoj presudi.")

Tradicionalni Rimski obrednik u poglavlju o sakramentu Euharistije kaže sljedeće o dužnosti svećenika da uskrati sv. pričest javnim grešnicima:

"Arcendi autem sunt publice indigni; quales sunt excommunicati, interdicti, manifestique infames, ut meretrices, concubinarii, foeneratores, magi, sortilegi, blasphemi, et alii ejus generis publici peccatores, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet, et publico scandalo prius satisfecerint."

("A treba odbiti one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, kao bludnice, konkubinarci, kamatari, oni koji se bave magijom, kockanjem, hulitelji i drugi grešnici iste vrste; osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Istaknuti moralni teolog Joseph Aertnys među javne grešnike svrstava i "urednike bezbožnih i bestidnih dnevnika, autore knjiga iste vrste" ("redactores impiorum vel obscoenorum diariorum, auctores librorum ejusdem generis"). Pogledaj: J. Aertnys, Theologia moralis juxta doctrinam s. Alphonsi, lib. VII., tract. II., cap. IV., n. 149.

Kad danas pogledate kakvi sadržaji izlaze u običnim "mainstream" novinama, teško da biste mogli pronaći neku veću razliku između "običnih novina" i otvoreno bezbožnih i bestidnih medija. Nemoral se otvoreno slavi i u jednima i u drugima.

Među javne grešnike ubrajaju se, dakako, i članovi osuđenih i zabranjenih organizacija (masoni, komunisti itd.).

Ovdje trebamo naglasiti da nazivanje nekoga "javnim grešnikom" nije nekakva etiketa, niti je to svrha samo sebi. Cilj je, dakako, obraćenje grešnika, ali i zaštita drugih vjernika od opasnosti koje nose javne sablazni.

Dobro je poznato kakve su teške pokore određivane javnim grešnicima u prvim stoljećima kršćanstva. Mnogi su morali godinama vršiti javnu pokoru, prije nego što bi bili pripušteni sv. pričesti. Ipak, javne pokornike iz tih starih vremena treba razlikovati od javnih grešnika o kojima danas govorimo. Stari javni pokornici bili su kršćani koji su se pokajali za grijehe, ispovjedili, a preostalo im je još da izvrše pokoru (zadovoljštinu) za te grijehe – što su činili dugotrajnom javnom pokorom.

Kad danas govorimo o javnim grešnicima, mislimo na ljude koji se nisu pokajali za grijehe, već uporno (i javno) ustraju na opakom putu.

Broj osoba koje javno žive u stanju smrtnog grijeha porastao je do zastrašujućih razmjera zadnjih desetljeća. Potrebno je, stoga, istražiti jesu li na taj rast utjecale i reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila ili nisu.

Potražit ćemo odgovor na to pitanje, promatrajući dva aspekta ove problematike:
1) Postkoncilske promjene u pastoralu;
2) Postkoncilske izmjene kanonskog prava.

1) Javni grešnici i pastoral

Tradicionalni katolički nauk kaže da je jedno od duhovnih djela milosrđa: grešnika prekoriti (opomenuti). O toj temi moglo bi se mnogo toga napisati, ali ovdje nemamo ni vremena ni prostora da ulazimo u detalje.

Istražite što sv. Toma Akvinski naučava o dužnosti bratske opomene, posebno o pitanjima tko je i kada dužan opomenuti grešnika (Summa theologica, II-II, q. 33, a. 2-7). Ta dužnost u određenim situacijama obvezuje sve kršćane, a posebno one kojima po njihovu staležu pripada briga za duhovno dobro drugih osoba: roditeljima za djecu, vladarima za podanike, biskupima i svećenicima za vjernike.

Sv. Toma kaže da su oni kojima je povjerena duhovna briga o drugima dužni potražiti ih kako bi ih opomenuli zbog grijeha (II-II, q. 33, a. 2 ad 4um):

"...qui habet spiritualiter curam alicuius debet eum quaerere ad hoc quod eum corrigat de peccato."

("...tko ima duhovnu brigu o nekome, dužan ga je potražiti kako bi ga opomenuo za grijeh.")

Sv. Alfonz Liguori ističe da se to odnosi i na župnike, koji imaju dužnost opomenuti svoje župljane ako vide da se oni nalaze u stanju smrtnog grijeha.

Sv. Alfonz tako piše u svojem priručniku za ispovjednike (Praxis confessarii, n. 199.):

"Tenetur Parochus se informare de iis qui vivunt in peccato lethali, ut eos corrigat: de inimicitiis et scandalis, praesertim inter sponsos, ut, quantum possibile est, illis afferat remedium. Inquit S. Thomas (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Qui habet specialem curam alterius, debet eum quærere ad hoc, ut corrigat de peccato. Et quando scandalum est alicujus personae potentis (et praecipue Sacerdotis) cui ipse non valet remedium afferere, debet saltem de hoc episcopum certiorare pro remedio opportuno: et ob quemcunque respectum, aut timorem hoc non potest omittere. Bonus pastor tenetur dare vitam pro ovibus suis."

("Župnik je dužan informirati se o onima koji žive u smrtnom grijehu, kako bi ih opomenuo: za neprijateljstva i sablazni, osobito među zaručnicima, kako bi im donio lijek, koliko je moguće. Kaže sv. Toma (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Tko ima duhovnu brigu o drugome, dužan ga je potražiti ta to da ga opomene za grijeh. A kada je riječ o sablazni neke moćne osobe (a posebno svećenika), kojem sam ne može pružiti lijek, treba barem obavijestiti biskupa za prikladan lijek: i ovo ne može propustiti ni zbog kakvog obzira ili straha. Dobar pastir dužan je dati život za svoje ovce.")

Nadalje, sv. Alfonz kaže da župnik mora jasno poručiti s propovjedaonice da neće dati odrješenje na ispovijedi zaručnicima koji se ponašaju kao da su već u braku, niti njihovim roditeljima koji to dopuštaju (Praxis confessarii, n. 204.):

"Et loquendo de sponsis, qui domos sponsarum frequentant, dicat tam ipsos, quam illarum parentes qui hoc permittunt, non posse absolvi, nisi praefatas occasiones auferant."

("I govoreći o zaručnicima koji pohađaju kuće zaručnica, neka kažu da ni oni, ni njihovi roditelji, koji ovo dopuštaju, ne mogu biti odriješeni, ako ne uklone ove prigode.")

Ako pogledate stara izvješća o pastoralnim vizitacijama, primijetit ćete da se među ostalim podacima o župama, navodi i to koliko u župi ima ljudi koji javno žive u teškom grijehu, tj. u grešnim vezama.

To je jedan od važnih pokazatelja koji dobro govori o tome je li pastoralni rad uspješan ili neuspješan. Ako u župi imate ogroman broji ljudi koji (javno) žive u stanju smrtnog grijeha, onda je to očito pokazatelj loših rezultata pastorala.

U vremenima nakon Drugoga vatikanskog koncila do danas, ni jedna riječ se toliko često ne spominje kao riječ "pastoral".
A koji su rezultati tog "modernog" pastorala, radi kojeg su provedene sve one postkoncilske reforme, od nove liturgije i novih obreda sakramenata, pa sve do novog Zakonika kanonskog prava?
Pitamo za stvarne rezultate koje možemo statistički izmjeriti, a ne o nečijim subjektivnim mišljenjima.

Postavite si pitanje: Koliko danas ljudi javno živi u stanju smrtnog grijeha?
Jedan od pokazatelja su podaci o broju djece rođene izvan braka.

Prema Eurostatu, 2018. godine u Europskoj uniji bilo je osam država u kojima je više djece rođeno izvan braka, nego djece rođene u braku.
Ne čudi to što se ovdje nalaze liberalne protestantske države poput Švedske, Danske i Nizozemske, nego to što se u samom vrhu nalaze (nekoć) katoličke zemlje poput Francuske, Portugala i Slovenije.

U Francuskoj je 60% djece rođeno izvan braka, u Portugalu 56%, a u susjednoj Sloveniji 58%.
Oprostite, ali te brojke nisu samo posljedica sekularizacije, nego i "modernog pastorala".

Rekao bih da problem postoji na tri razine:
1) moderni vjeronauk za djecu i mlade (ne uči se tradicionalni katekizam, nego neki "moderni nauci");
2) propovijedi koje vjernici slušaju u crkvama, a na kojima očito ne čuju ništa protiv grešnih veza;
3) propuštanje sankcioniranja javnih grešnika. Mislim na one koji, i nakon opomene, ostanu tvrdokorni u grijehu. Danas se ne koristi čak ni ono malo sankcija koje za slučajeve tvrdokornih grešnika predviđa novi Zakonik kanonskog prava: uskrata sakramenata, uskrata crkvenog sprovoda.

Kombinacija ovih faktora dovela je "moderne vjernike" u stanje svijesti u kojem se oni ne boje habitualno živjeti u stanju smrtnog grijeha.

Ljudi u gore spomenutim zemljama sigurno su puno puta čuli kako svećenici propovijedaju o miru u svijetu, o prihvaćanju stranaca i uključivosti, ali nikada nisu čuli propovijed o strahoti grijeha, o obveznosti Božjega zakona, o dužnostima čuvanja čistoće, o odvratnosti bludnog grijeha, o posljedicama grijeha, o četiri posljednje stvari…

Pretpostavljam da je lakše govoriti o stvarima na koje nemaš nikakav utjecaj (kao što su klimatske promjene i rat na Bliskom istoku), nego govoriti o kreposti čistoće, i tako se zamjeriti velikom broju ljudi koji žive u nečistoći.

I tako ta moderna religija postaje samo folklor… Pije se kuhano vino na adventskim sajmovima, kite se borovi, a moralni život stanovništva je gori nego u starih pogana… Dok prelati govore o ratovima u svijetu i o nejednakoj raspodjeli bogatstva.

No, temeljni problem je to što se u modernim sjemeništima ne uči tradicionalna katolička teologija (koja je uslijed postkoncilskih reformi zamijenjena nekim "novim teologijama"), pa je sada pitanje imaju li klerici, koji prošli kroz "modernu formaciju", uopće ispravno shvaćanje o pojmu grijeha i o njegovim posljedicama. A ovdje ne govorimo samo o onim najglasnijim modernistima, koji doslovno veličaju i slave grijeh na svojim sinodalnim putevima.

2) Javni grešnici u kanonskom pravu

Jedna od brojnih razlika između tradicionalnog kanonskog prava i novog Zakonika kanonskog prava iz 1983., jest izostanak pojma "javni grešnik". Izraz "javni grešnik" ("peccator publicus") ne spominje se nigdje u novom Zakoniku.

U kanonu 915. gdje se govori o uskraćivanju pričesti tvrdokornim grešnicima, i u kanonu 1007., gdje se govori o uskraćivanju bolesničkog pomazanja, takve osobe označuju se opisno: "qui in manifesto gravi peccato obstinate perseverent" ("oni koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu").

U kanonu 1184., gdje se govori o uskraćivanju crkvenog sprovoda, takve osobe se nazivaju "peccatores manifesti" ("očiti grešnici").

Za razliku od toga, tradicionalni Zakonik kanonskog prava iz 1917. izričito koristi termin "javni grešnik".
Tako, primjerice, govoreći o udruženjima vjernika, Zakonik iz 1917. kaže da javni grešnici ne mogu biti primljeni (kan. 693. § 1.):

"Acatholici et damnatae sectae adscripti aut censura notorie irretiti et in genere publici peccatores valide recipi nequeunt."

("Nekatolici i oni koji su upisani u osuđu sektu, ili su notorno upali u cenzuru, i općenito javni grešnici, ne mogu biti valjano primljeni.")

U kanonu koji govori o uskraćivanju sv. pričesti javnim grešnicima, isti se nazivaju "publice indigni" ("javno nedostojni") - kan. 855. § 1.

"Arcendi sunt ab Eucharistia publice indigni, quales sunt excommunicati, interdicti manifestoque infames, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet et publico scandalo prius satisfecerint."

("Treba odbiti od Euharistije one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Ovdje treba primijetiti da se u novom Zakoniku iz 1983., u kanonu 915., koji govori o uskraćivanju sv. pričesti, ne spominje da javni grešnici trebaju prvo zadovoljiti za javnu sablazan prije nego što pristupe sv. pričesti. Novi Zakonik samo kaže:

"Ad sacram communionem ne admittantur excommunicati et interdicti post irrogationem vel declarationem poenae aliique in manifesto gravi peccato obstinate perseverantes."

("Neka se ne pripuštaju svetoj pričesti izopćeni, ni kažnjeni interdiktom, pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugi koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.")

Dakle, u novom Zakonu se ne navode ona dva uvjeta o kojima govori Zakonik iz 1917.: da se za javne grešnike (prije pripuštanja sv. pričesti) treba znati da su se pokajali i popravili, te zadovoljili za javnu sablazan.

Također, stari Zakonik je stroži i jasniji od novoga u pitanju uskrate crkvenog sprovoda javnim grešnicima. Tako stari Zakonik izričito zabranjuje sprovod onima koji su namjerno počinili samoubojstvo, onima koji su poginuli u dvoboju, pripadnicima masonskih i drugih istovrsnih društava (kan. 1240.).

Još jedno mjesto gdje se u Zakoniku iz 1917. spominje pojam "javni grešnik" jest kanon 1066., koji kaže da župnik ne smije prisustvovati ženidbi javnog grešnika, ako se ovaj odbije prije toga ispovjediti i pomiriti s Crkvom:

"Si publicus peccator aut censura notorie innodatus prius ad sacramentalem confessionem accedere aut cum Ecclesia reconciliari recusaverit, parochus eius matrimonio ne assistat, nisi gravis urgeat causa, de qua, si fieri possit, consulat Ordinarium."

("Ako javni grešnik ili osoba koja je notorno upala u cenzuru, odbija prvo pristupiti sakramentalnoj ispovijedi ili se pomiriti s Crkvom, neka župnik ne prisustvuje njegovoj ženidbi, osim kada to traži važan [hitan] razlog o kojem se treba, ako može, posavjetovati s ordinarijem.")

Netko će možda reći: "Kazne ne mogu potaknuti ljude da se poprave." No, je li to baš tako?
U vrijeme dok su se gore spomenute odredbe provodile, među vjernicima je bilo puno manje javnih grešnika nego što ih ima danas.

Jedna stara poslovica kaže: "Qui differt poenas, peccandi laxat habenas." ("Tko odgađa kazne, popušta uzde grijesima.")

To se dobro vidi u postkoncilskom pastoralu. Godinama niste htjeli upotrijebiti nikakve sankcije protiv ljudi koji javno žive u grijehu, i sad imate situaciju da je toliko porastao broj ljudi koji žive u grešnim vezama: da imate čitave države u kojima se više djece rađa izvan braka nego u braku. Ne treba ni spominjati što sve to govori o mišljenju "modernih vjernika" o sakramentu ženidbe.

Uostalom, kako biskup ili svećenik može mirne duše gledati kako se krše Božje zapovijedi?
Gdje je tu ljubav prema Bogu? Gdje je revnost za Božji zakon?

Sv. Bonaventura kaže u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa):

"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."

("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")

Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju.

Pogledaj: Ljubav prema Bogu traži širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti među ljudima.