Sv. Bonaventura u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa) govori o osobinama koje moraju imati crkveni poglavari kako bi ispravno obavljali svoje odgovorne dužnosti. Posebno je izdvojio šest osobina koje uspoređuje sa šest krila serafa o kojima govori Sveto pismo (Izaija 6, 2; Otkrivenje 4, 8).
Taj biblijski prizor vrlo je važan u franjevačkoj tradiciji, jer se povezuje i s onim viđenjem sv. Franje kad je obilježen svetim ranama. Sv. Bonaventura ovdje povezuje izgled serafa s osobinama redovničkih poglavara:
"Et fortasse ideo in tali similitudine, sanctissimo patri nostro Francisco in illa gloriosa visione Dominus apparuit, quando eum passionis suae stigmatibus insignivit, ut ostenderet, sic alatos spiritualiter esse debere, qui ejus familiae utiliter praeesse deberent."
("I možda se zato u takvom obličju Gospodin ukazao našem presvetom ocu Franji u onom slavnom viđenju, kad ga je označio biljezima svoje muke, kako bi pokazao da tako trebaju biti duhovno okriljeni oni koji bi trebali korisno predvoditi njegovu obitelj.")
Sv. Bonaventura i u drugim svojim djelima koristi sliku o šest krila serafa. Tako u svojem poznatom putokazu za uzdignuće uma i duše Bogu, Itinerarium mentis in Deum, daje ovu pouku:
"Effigies igitur sex alarum seraphicarum, insinuat sex illuminationes scalares, quae a creaturis incipiunt, et perducunt usque ad Deum, ad quem nemo intrat recte nisi per Crucifixum. Nam qui non intrat per ostium in ovile, sed ascendit aliunde, ille fur est et latro. Si quis vero per ostium introierit, ingredietur et egredietur, et pascua inveniet (Joan. X, 1, 9). Propter quod dicit Joannes in Apocalypsi: Beati, qui lavant vestimenta sua in sanguine Agni, ut sit potestas eorum in ligno vitae, et per portas ingrediantur civitatem (Apoc. XXII, 14): quasi diceret, quod per contemplationem ingredi non potest Hierusalem supernam, nisi per sanguinem Agni intret tanquam per portam."
("Dakle, slika šest serafskih krila utiskuje misao o šest postepenih prosvjetljenja, koja počinju od stvorenja i vode sve do Boga, kod kojega nitko pravilno ne ulazi osim po Raspetome. Naime, tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego drugdje preskače, taj je kradljivac i razbojnik. Ako netko pak ulazi na vrata, ulazit će i izlaziti, i nalaziti pašu (Iv 10, 1, 9). Zbog toga kaže Ivan u Otkrivenju: Blago onima koji peru svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj, kako bi imali pravo na stablo života i kroz vrata ulazili u grad (Otk 22, 14): kao da kaže da nitko ne može kontemplacijom ući u višnji Jeruzalem, ako ne uđe po Krvi Jaganjčevoj kao kroz vrata.")
Ipak, postoji važna razlika između ta dva djela. Dok Itinerarium mentis in Deum svakom vjerniku može pokazati stepenice za postepeno uzdizanje duše Bogu, djelo De sex alis Seraphim namijenjeno je redovničkim poglavarima i drugim crkvenim velikodostojnicima.
Naime, ovdje serafski naučitelj sv. Bonaventura poučava one koji bi i sami trebali biti učitelji svojim podložnicima.
 |
| Naslovnica rasprave De sex alis Seraphim u izdanju iz 1599. godine |
Što su, dakle, šest krila ili šest osobina koje mora imati savjesni crkveni poglavar?
Prvo krilo: "zelus justitiae" ("revnost pravednosti").
Drugo krilo: "pietas sive fraterna compassio" ("pijetet ili bratsko suosjećanje").
Treće krilo: "patientia" ("strpljivost").
Četvrto krilo je pružanje dobrog primjera: "Quarta ala est, ut sit exemplaris in vita."
Peto krilo je "circumspecta discretio" ("oprezno razlučivanje").
Šesto krilo je pobožnost ("devotio ad Deum"). To je najvažnije; to je nužan preduvjet za izvršenje svih ostalih zadaća.
Sv. Bonaventura svakom od tih krila ili osobina posvećuje jedno poglavlje. Želim vam danas ukazati na neke misli koje je veliki crkveni naučitelj iznio u III. poglavlju, gdje govori o prvom krilu: "zelus justitiae" ("revnost pravednosti").
Sv. Bonaventura kaže da u redovničkim zajednicama, kao i u Crkvi u cjelini, među ljudima koji se mogu nazvati dobrima, postoje četiri različite vrste dobrih ljudi. Nisu svi jednako dobri.
Vidjeli smo još u prošlom tekstu da i drugi crkveni naučitelji, poput sv. Augustina i sv. Alberta Velikog, među dobrim ljudima razlikuju različite stupnjeve ili, da se tako izrazimo, "razine dobrote". Jednostavno rečeno: nisu svi jednako dobri.
Sv. Bonaventura u ovom djelu ističe kao kriterij razlikovanja upravo odnos prema svemu onome što se tiče štovanja Boga i spasenja ljudi, tj. stvarima prema kojima čovjek ne može biti indiferentan:
„Quantum enim res diligitur, tantum de ejus destructione doletur. Unde notandum, quod sunt quatuor genera hominum in religione, vel in Ecclesia, quos bonos dicere solemus.“
(„Koliko se, naime, ljubi neka stvar, toliko se žalosti zbog njezina uništenja. Stoga, treba naglasiti da ima četiri vrste ljudi u redu ili u Crkvi za koje običavamo reći da su dobri.“)
Prva skupina obuhvaća one koji ne čine zlo, ali se baš i ne trude oko dobrih djela:
"Primi sunt, qui malum non faciunt, nec tamen in bonis operibus se studiose exercent, ut qui quiete et pacifice cum aliis vivunt, nullum offendentes, nec pravo opere scandalizantes, ut habetur in primo Regum: Homines isti satis boni fuerunt, et non molesti (I. Reg. 25, 15), etc. Nam in usu habemus tales dicere bonos esse, qui mites sunt moribus, et socialiter se cum omnibus habentes, licet alias, quoad virtutum exercitia, aliquatenus desides videantur. Pueri etiam baptizati eodem modo boni judicantur."
("Prvi su oni koji ne čine zlo, ali se i ne trude u marljivom vršenju dobrih djela, kao oni koji tiho i mirno žive s drugima, nikoga ne vrijeđajući, niti sablažnjavajući zlim djelima, kako se kaže u Prvoj knjizi o kraljevima: Ovi su ljudi bili vrlo dobri i nisu bili zamorni (1 Kr 25, 15), itd. Naime, navikli smo takve nazivati dobrima, koji su poniznih običaja i pristojno se drže prema svima; iako se, inače, što se tiče vršenja kreposti, čine ponešto nemarnima. I krštena djeca smatraju se dobrima na taj način.")
Druga skupina obuhvaća one koji čine dobra djela, ali ne nastoje postići savršenost:
"Secundi sunt meliores, qui mala nulla faciunt, insuper in bonis operibus se frequenter exercent, in sobrietate, castitate, humilitate, dilectione proximi, et orationis instantia, et similibus quae intelligunt esse bona. Sed hoc habent proprium, quod sicut nihil negligunt ex his, quae possunt et sciunt, ita etiam videtur eis sufficere bonum quod faciunt, nec ad ampliora et perfectiora sanctitatis desideria incalescunt. Sufficit eis tantum vigilare, tantum orare, tantum pro Deo dare, vel jejunare, vel laborare, et hujusmodi, et his contenti quiescunt, altiora aliis relinquentes. Unde Ecclesiastes dicit: Deprehendi nihil esse melius, quam laetari hominem in opere suo, et hanc esse partem illius (Eccle. 3, 22)."
("Drugi su bolji, koji ne čine nikakva zla, a k tome često obavljaju dobra djela, u trijeznosti, čistoći, poniznosti, ljubavi prema bližnjemu i nastojanju u molitvi, i sličnim stvarima za koje shvaćaju da su dobre. No, ovo im je samo vlastita osobina, jer kao što ništa ne zanemaruju od onoga što mogu i znaju učiniti, tako izgleda da im je dovoljno dobro koje čine, i nisu gorljivi za više i savršenije težnje prema svetosti. Dovoljno im je samo bdjeti, samo moliti, samo za Boga dati ili postiti, ili raditi i slično, te zadovoljni time miruju, ostavljajući više stvari drugima. Stoga, kaže Crkvenjak: Uviđam da ništa nije bolje, nego da se čovjek raduje u svome djelu, i to je njegov udio (Crkv. 3, 22).")
Trećoj skupini pripadaju oni koji zaista nastoje postići osobno savršenstvo i svetost, ali propuštaju ustati protiv opačina drugih ljudi:
"Tertii sunt adhuc meliores, qui malum detestantur et fugiunt, et bona quae possunt studiose exercent, et cum omnia fecerint quae valent, parum se fecisse reputant, respectu eorum quae desiderant, scientes quod corporalis exercitatio ad modicum utilis (I. Tim. 4, 8) ab Apostolo perhibetur. Et ideo viri mentales, et internae devotionis saporem, et Dei familiarem notitiam, et amoris ejus experientiam suspirando desiderant, nihil se esse vel habere judicantes, nec aliquam consolationem de temporalibus vel spiritualibus recipientes, quandiu pro voto praedictis virtutum exercitiis et devotionis dulcedine non fruuntur; nec tamen contra aliorum vitia, et peccatorum pericula, zelo fervoris inflammantur, cupientes omnes esse bonos et beatos, sed, ubi hoc non inveniunt, nullo doloris vulnere sauciantur, sibimet intenti et Deo. Tales ad aliorum regimen vocati, minus in hac parte sunt idonei, quia proprie quieti curam illorum postponunt, juxta illud Judicum: Numquid possum deserere dulcedinem meam fructusque suavissimos, et ire ut inter caetera ligna promovear? (Jud. 9, 11)."
("Treći su još bolji, koji mrze i izbjegavaju zlo, i pažljivo izvršavaju dobra koja mogu učiniti, a kad učine sve što su mogli, smatraju da su malo učinili u odnosu na ono što žele, znajući da Apostol zabranjuje tjelesno vježbanje koje malo čemu koristi (1 Tim 4, 8). I zato ti duhovni ljudi uzdišući priželjkuju i okus unutarnje pobožnosti, i prijateljsko poznanstvo s Bogom i iskustvo njegove ljubavi, smatrajući da sami nisu ništa, niti da što imaju, i ne primaju nikakvu utjehu od vremenitih i duhovnih stvari, dok god prema svojoj želji ne uživaju u spomenutom vršenju kreposti i slatkoći pobožnosti. Ali, ne izgaraju revnošću protiv tuđih opačina i pogibelji grijeha. Oni žele da svi budu dobri i blaženi, ali kad to ne pronalaze, ne pogađa ih nikakva rana boli, dok se brinu za sebe i Božje. Kad su takvi pozvani da upravljaju drugima, manje su prikladni u tom dijelu, jer svoj mir stavljaju ispred brige za druge, prema onoj u Knjizi o sucima: Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svojega da bih vladala nad drugim drvećem? (Suc 9, 11).")
Četvrtoj skupini pripadaju oni koji nisu zadovoljni samo svojim krepostima i napretkom u duhovnom životu, nego nastoje i što više ljudi dovesti na pravi put:
"Quarti sunt optimi, qui, cum prioribus bonis innocentiae et virtutum, zelo justitiae et animarum calent, qui non recipiunt consolationem de propriae salutis profectibus, nisi alios secum trahant ad Deum, exemplo Domini, qui cum in se plenum semper habeat gaudium, non contentus gloriam solus habere, exivit, assumpta forma servi, multos filios in gloriam secum adducere opere et doctrina. Zelus enim justitiae, quasi coccus bis tinctus, duplici charitatis colore rutilat, amoris nempe Dei, et proximi. Amor Dei non tantum desiderat ejus dulcedine frui, et ei adhaerere, sed etiam diligit ejus beneplacitum impleri, ejus cultum ampliari, et honorem sublimari. Vult enim eum ab omnibus agnosci, ab omnibus amari, ab omnibus ei servari, et super omnia honorari. Amor proximi desiderat non tantum ejus corporalem sospitatem et temporalem prosperitatem, sed magis ejus aeternam salutem. Ubi ergo charitas ista perfectior, ibi ferventius desiderium ista promovendi, et instantius studium et purius gaudium, ubi haec invenit. Charitas enim, teste Paulo, non quaerit quae sua sunt (I. Cor. 13, 5), sed quae Dei sunt."
("Četvrti su najbolji, koji zajedno s prethodnima gorljivo vrše dobra djela nevinosti i kreposti, revnošću za pravdu i duše; oni ne prihvaćaju utjehu zbog napretka u vlastitom spasenju, ako ne povuku druge za sobom Bogu, po primjeru Gospodina, koji premda je uvijek imao potpunu radost, nije se zadovoljio time što sam ima slavu, nego je izašao uzevši lik sluge, kako bi mnoge sinove djelom i naukom poveo sa sobom u slavu. Naime, revnošću za pravdu, kao dvaput obojani grimiz, rumeni se dvostrukom bojom ljubavi, naime, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Ljubav prema Bogu ne želi samo uživati u njegovoj ugodnosti i njemu prianjati, nego također ljubi vršenje onoga što je njemu ugodno, širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti. Želi, naime, da ga svi upoznaju, da ga svi ljube, da mu svi služe i da ga iznad svega časte. Ljubav prema bližnjemu traži ne samo njegovo tjelesno uzdržavanje i vremeniti napredak, nego još više njegovo vječno spasenje. Gdje je, dakle, ova ljubav savršenija, tamo je gorljivija težnja da se ovo promiče, i intenzivnije nastojanje i čišća radost kad se to pronađe. Ljubav, naime, po svjedočanstvu Pavla, ne traži ono što je svoje (1 Kor 13, 5), nego ono što je Božje.")
Sv. Bonaventura zaključuje sljedećom konstatacijom:
"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."
("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")
Iz svega što ste ovdje pročitali, možete izvesti jasan zaključak. Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju. Takvom je čovjeku nepodnošljivo gledati kako se Božje zapovijedi krše i kako se uništava ili degradira sve ono što je vezano uz štovanje Boga (liturgija, molitva, pa i crkvena arhitektura i umjetnost).
Ne može netko reći da ljubi Boga, a da je potpuno ravnodušan prema javnim manifestacijama grijeha i kršenja Božjih zapovijedi.
Ne može netko reći da ljubi Boga, a da mu ne smeta nedostojno postupanje sa sakramentima kakvo se, nažalost, redovito događa u postkoncilskim novim obredima.
Ne može netko reći da ljubi Boga, a da mu ne smeta besramno širenje hereza, blasfemija i opačina od strane modernističkih prelata u ovim nesretnim vremenima.
Tko ljubi Boga, taj želi da svi ljube Boga, da ispravno vjeruju (a ne krivovjerno), da ga svi dostojno časte i štuju, da mu se svi klanjaju.
Jasno vam je sada zašto se pravovjerni katolici ne mogu zadovoljiti statusom samo jedne od "zajednica" u pluralističkom društvu. Tradicionalni katolici nikada nisu tražili da budu samo jedna od "zajednica" ravnopravna drugim "zajednicama" ili modernističkim skupinama koje se temelje na prilagođavanju liberalnom svijetu i ovom grešnom vremenu. Naprotiv, tradicionalni katolici žele da se svi vrate tradicionalnoj liturgiji, moralu i ispovijedanju prave katoličke vjere, a ne modernističkih surogata.
Na razini spoznaje, oni žele da svi shvate koliko im je potreban pravi katolički moral i prava katolička liturgija. Dakle, čovjek treba razmišljati o svim povlasticama koje mu donose, kao i o štetama koje potječu iz odstupanja od pravog puta.
Među djelima sv. Bonaventure nalazimo i jedno kraće djelo pod nazivom De praeparatione ad Missam (O pripravi za Misu). U tom se djelu sljedećim riječima navode štete koje uzrokuje svećenik kada propusti služiti svetu misu:
"Nam cum sacerdos est absque peccato mortali, et in proposito bono, non habens legitimum impedimentum, et non ex reverentia, sed ex negligentia celebrare omittit, tunc, quantum in ipso est, privat Trinitatem laude et gloria, angelos laetitia, peccatores venia, justos subsidio et gratia, in purgatorio existentes refrigerio, Ecclesiam Christi spirituali beneficio, et seipsum medicina et remedio contra quotidiana peccata et infirmitates..."
("Naime, kad je svećenik bez smrtnog grijeha i s dobrom odlukom, kada nema zakonitu zapreku, pa ne zbog poštovanja, nego zbog nemara propusti slaviti [sv. Misu], tada, koliko je do njega, lišava Trojstvo hvale i slave, anđele lišava radosti, grešnike oproštenja, pravednike pomoći i milosti, one koji se nalaze u čistilištu lišava olakšanja, Crkvu Kristovu lišava duhovne povlastice, i samoga sebe izliječenja i lijeka protiv svakodnevnih grijeha i slabosti...")
Smatram da se to isto može danas reći za svakog svećenika koji zna i može služiti tradicionalnu misu, a ipak odlučuje da je neće služiti.
Nema komentara:
Objavi komentar