četvrtak, 29. rujna 2016.

Konzervativni udar na Glas Koncila 1971. - dvije verzije priče

Od samih svojih početaka, Glas Koncila je, svojim lijevo-liberalnim stajalištima, iritirao konzervativne katolike.
Promicanje svih mogućih novotarija, veličanje "progresivnih teologa", rušenje i osporavanje crkvene tradicije u svakom pogledu - bilo je i ostalo vrhovno pravilo Glasa Koncila.
Konzervativni katolici su ispočetka tiho izražavali svoje nezadovoljstvo, prosvjednim pismima uredništvu i apeliranjem na "više instance". No, kad se vidjelo da se tako ništa ne može postići, krenulo se u otvoreni napad.

Tu "ofenzivu konzervativaca" (kako bi rekao Bajsić) predvodila su braća Čekada.
Mons. Čedomil Čekada je 1971. objavio knjižicu Proigrana šansa - fenomen Glasa Koncila, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i da piše suprotno crkvenom nauku. Čedomila je podržao njegov brat, vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada, koji je predložio poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, tj. zabranu njihovih izdanja.

Kasnije se doznalo da je i kardinal Šeper još krajem 1960-ih često privatno izražavao ogorčenje nad pisanjem Glasa Koncila i pojedinih publikacija Kršćanske sadašnjosti. Čak je razmišljao o otkazivanju svoje pretplate na Glas Koncila.

Posljedica svega je bila da je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila, Vladimir Pavlinić, dobio nogu. To je nekako smirilo tenzije.
No, nažalost, Glas Koncila je i dalje nastavio pisati u modernističkom duhu. Tako je ostalo sve do danas, što ne ublažava čak ni njegova novija "domoljubna" fasada (naglo usvojena početkom 1990-ih).

Vladimir Pavlinić, danas 87-godišnji starac, prošlog je srpnja dao intervju Express.hr-u, u kojem je, između ostalog, iznio i svoje viđenje udara iz 1971.

Ovo su zadnja dva pitanja i odgovori tog razgovora:
"Express: Široj javnosti slabo je znano kakvi su sve obračuni postojali u samoj Crkvi tih godina... 

 - Moje ‘kormilarenje’ Glasa Koncila išlo je u znaku obnove ili osuvremenjivanja prema smjernicama Koncila. To je bila linija vodećeg teološkog kruga Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda, Fućak i drugi, koji se organizacijski okupljao u Kršćanskoj sadašnjosti. Epiteti napredan, pogotovu liberalan, pa novotar ili reformator bili su u Crkvi tada pogrdni i nitko se njima nije prsio. Ali su nam ih sve upornije lijepili i optuživali nas za rušenje Crkve konzervativni krugovi – i ne samo klerički, nego upravo s otrovnom virulencijom dotad paralizirani laici iz predratnih katoličkih organizacija. Otvoreni protuudar na naše djelovanje dogodio se objavom knjižice ‘Proigrana šansa. Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata’, od doajena predratnog katoličkog novinarstva i znamenitog polemičara dr. Čedomila Čekade. Knjižica je lansirana istodobno s Titovim udarom na reformske hrvatske političare u Karađorđevu. Doživjeli smo to kao naše crkveno Karađorđevo. Oblikom i formulacijama spis je bio ordinarna optužnica, u efektu konzervativni manifest, koji je obilježio obrat u gibanju naše skupine za pokoncilsku obnovu u Hrvatskoj. Sarajevski nadbiskup, Čedomilov brat Smiljan, predlagao je da se poduzmu represivne mjere protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, da se zabrani raspačavanje njihovih izdanja. Protukoncilske snage su se počele konsolidirati, krila su dobili i stari bojovni katolički laici. 

Express: Kako ste uspjeli izbjeći teže sankcije ili, čak, udaljavanje iz lista? 

 - Nasreću da je na vrhu Crkve u Hrvatskoj tada stajao nadbiskup Kuharić, čovjek staložen i pravdoljubiv. On je na opetovane dopise konzervativnih grupica i pojedinaca s traženjem sankcija protiv nas odgovarao tihim solidariziranjem s nama, iako se nije u svemu slagao s našim radom. Jednostavno nam je prosljeđivao ta pisma s potpisima uglednika. 
Na Čekadinu optužnicu odgovorili smo u novinama kolektivno i odlučno jasno. Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma. Onaj koji je bio najoštriji u svojem komentaru te izazvao nov prosvjed jednoga laičkog kruga kod nadbiskupa, Živko Kustić, počeo se poslije pomalo omekšavati. 
U tome ozračju ja sam kao urednik trajao još nepunu godinu. Nije bilo nikakva otkaza. Znak za kraj moje karijere zazvonio je državni tužilac – zapljenom jubilarnog broja Glasa Koncila od 22. listopada 1972. Po zakonu o štampi treća zapljena publikacije povlačila je za sobom krivično gonjenje odgovornog urednika, a ta zabrana bila je po redu treća. Nakon iskustva triju zatvora, počevši od svoje 17. godine, nekako nisam više imao ambicije da to iskustvo još obogaćujem. Privremeno sam se sklonio u inozemstvo, a to je postalo trajno. U inkriminiranom broju bila je objavljena vijest sa slikom o mojem primanju kipića kardinala Stepinca iz ruku kardinala Kuharića kao priznanje uredništvu za plodan desetogodišnji rad. U pukom spomenu Stepinčeva imena čuvari poretka vidjeli su prijetnju državnoj sigurnosti. Pao sam na pravovjernosti protivničkoga tabora."

To je Pavlinićeva verzija priče.
Znatno drugačije glasi verzija koju iznosi dr. Miroslav Akmadža u knjizi Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980. (Zagreb, 2013., str. 344.-345.).
Po dokumentima koje navodi dr. Akmadža, vidimo da je "napad konzervativaca" na Glas koncila počeo još 1969. godine.
Akmadža priopćava sadržaj pisma kardinala Šepera od 28. srpnja 1969., u kojem se Šeper žali da je Glas koncila skrenuo previše ulijevo. Šeperu je posebno smetalo to što je Glas Koncila uporno glorificirao liberalne i modernističke teologe sa Zapada, poput belgijskog kardinala Suenensa.
Ovako kaže dr. Akmadža:
"Pisanje pojedinih izdanja Kršćanske sadašnjosti sve je češće izazivalo kritike pojedinih crkvenih krugova, ali i samih biskupa. Sve su češće bile kritike pojedinih crkvenih krugova i na pisanje Glasa Koncila, koje je opisivano kao proliberalno i ljevičarsko, zbog utjecaja članova uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti.
Takvom uređivačkom politikom bio je razočaran i kardinal Šeper, koji je u svezi s tim 28. srpnja 1969. poslao pismo biskupu Kuhariću, koji je bio i odgovorni urednik Glasa Koncila. Šeper u pismu ističe da je pisanjem Glasa Koncila uznemiren, kao i mnogi drugi, među kojima i svećenici i biskupi, koji mu se sve češće žale. Ustvrdio je kako ima dojam, da Glas Koncila skreće ulijevo i sve više piše senzacionalistički, te dodaje: "Oni će dakako reći da moraju objektivno informirati svoje čitaoce. Ali oni imaju i odgojnu ulogu, pa bi morali, kod različitih vijesti, iznijeti i svoj ispravni stav. A toga je malo." Upozorio je kako se zaboravlja, da je izdavač lista Nadbiskupski duhovni stol i da je odgovorni urednik biskup, što novinarima ne daje pravo za ljevičarske senzacije iz katoličkog svijeta.
Ustvrdio je da nije vidio ni jedan članak, koji prigovara pojedinim teolozima na zapadu, koji unose nered i smutnju, kao ni jedan članak, koji spominje pozitivnu struju, koja se bori protiv takvoga nereda. Prigovorio je i zbog tiskanja brošure s intervjuom kardinala Lea Jozefa Suenensa, zbog čega je poslao pismo i uredniku Pavliniću, kojem, kao i njegovim savjetnicima, nije bitno što misli njihov nadbiskup.
Na to pismo dobio je Pavlinićev odgovor u vidu otvorenog pisma, a Glas Koncila nastavlja posvećivati veliku pozornost Suenensu, s puno hvalospjeva.
No Šeper upozorava "ali neka Pavlinić & Co. ne misle da je Papa s takvim sredstvima presije od strane jednog kardinala oduševljen".
Šeper je bio toliko razočaran, da je pomišljao na otkazivanje daljnje svoje pretplate na Glas Koncila. Postavio si je i pitanje može li Glas Koncila u takvom stanju više izlaziti kao list Nadbiskupskog duhovnog stola, i može li Kuharić više biti odgovorni urednik, te misleći na članove uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti, dodaje "oni su svjesni da nešto znače, da stvaraju javno mnijenje, pa ih nije briga za drugo". Zatim je predvidio: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji. Nešto slično kao nekadašnji seniorat."
Šeperovim kritikama pridružio se i ugledni katolički novinar Čedomil Čekada u knjižici Proigrana šansa tiskanoj 1971. u Đakovu, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i ne radi po uputama crkvenog učiteljstva.
Uredništvo Glasa Koncila navedene je kritike nazvalo "inkvizitorskom optužnicom", koja je strašna i ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma.
Čedomila Čekadu podržao je njegov brat, sarajevski nadbiskup Smiljan, koji je predlagao poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i "Kršćanske sadašnjosti", tj. zabrane rasturanja njihovih izdanja.
Za razliku od Šepera i braće Čekada, državne vlasti su bile sve zadovoljnije pisanjem Glasa Koncila, te se u izvješću o njihovom pisanju tijekom 1968. i 1969. godine zaključuje, da se "zapaža jedna pozitivna evolucija".
I Biskupska konferencija je morala poduzimati mjere protiv takvoga pisanja, te je 21. travnja 1972. ocijenila, da je dvobroj 19-20 revije Svesci donio zbirku članaka od kojih neki teško vrijeđaju katolički nauk. Zbog tih članaka biskupi su zatražili od svećenika, da navedeni dvobroj revije Svesci ne raspačavaju.
Kada je 1973. Šeperu produžen mandat na dužnosti predstojnika Zbora za nauk vjere, izjavio je jugoslavenskom veleposlanstvu pri Sv. Stolici kako je zadovoljan s tim priznanjem, tim više što se neki crkveni krugovi u zemlji prema njemu nekorektno ponašaju. Spomenuo je Glas Koncila, koji je pisao kako će biti smijenjen, a u istom su smislu pisali AKSA i slovenska Družina. Šeper je posebice bio ogorčen na AKSU.
Izvršni komitet CK SKH utvrdio je na sjednici 15. prosinca 1970., da je Kršćanska sadašnjost važno uporište reformističkog krila u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Istaknuo je da su sukobi reformista i tradicionalista u Katoličkoj crkvi poprimili šire razmjere, s prijetnjom da prijeđu granice snošljivosti, koje može podnijeti tradicionalna crkvena vlast."

Iz gore spomenutog Šeperovog pisma, treba istaknuti njegove proročke riječi kojima upozorava Kuharića na moderniste okupljene u Kršćanskoj sadašnjosti: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji".
To se, nažalost, ostvarilo.
Oni su zavladali KBF-om, tako da su mogli prenositi svoje ideje na mlađe. Nitko im ništa nije mogao, čak ni kad su kao osnivači i članovi TDKS-a, pali pod osudu Svete Stolice (izjava Quidam episcopi, 1982. god.).
Pogledajte tko danas vodi glavnu riječ u Zagrebačkoj nadbiskupiji: sve sami teološki nasljednici modernističkog trija Šagi-Bajsić-Turčinović (ljudi kao Matulić, Šaško, Crnčević, Zečević itd., itd.).


srijeda, 28. rujna 2016.

Kontinuitet nauka

Postoji li kontinuitet crkvenog nauka od vremena prije i poslije "reformskih zahvata" iz zadnjih 50-tak godina?
Mislim ovdje na praktični nauk: dakle, na nauk koji se u praksi prenosi vjernicima.
To se može testirati na cijelom nizu različitih pitanja.
Mi ćemo danas odabrati kao temu: četiri grijeha koji vapiju u nebo.
Pa neka svatko od vas razmisli što su ga o tome naučili na vjeronauku, i to usporedi s onim što o toj temi kažu stari katolički katekizmi.
Da vam olakšam posao, stavio sam ovdje pouku o tom pitanju iz najstarijih pučkih katekizama (katekizam sv. Roberta Bellarmina i katekizam sv. Petra Kanizija - 16. st.), te iz tri stara hrvatska katekizma - tako da budu obuhvaćena i 18., 19. i 20. st. 




Katekizam sv. Roberta Bellarmina (izvorno napisan 1597. god)


PRIJEVOD:
O grijesima koji vapiju u nebo
D. Koliko je i koji su grijesi koji vapiju u nebo?
M. Ima ih četiri, i to: a) namjerno ubojstvo; b) puteni grijeh protiv naravi, koji se obično naziva sodomski; c) tlačenje siromaha i posebno siročadi i udovica; d) uskraćivanje dužne plaće radnicima.

D. Zašto se kaže da vapiju u nebo?
M. Zato što je toliko očita nepravda tih grijeha, da se ni na koji način ne može pokriti ni sakriti.






Mali katolički katekizam sv. Petra Kanizija (Parvus catechismus catholicorum)


PRIJEVOD:
Za koje se grijehe kaže da vapiju u nebo?
- Koji su po sebi izrazito odvratni i očito krše prava ljudske ljubavi; zato se očituje da vapiju za osvetom, i često se na strašan način od Boga kažnjavaju već u ovom životu.

Koliko je grijeha koji vapiju u nebo?
- Ova četiri: namjerno ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje siromaha, udovica i siročadi, i naposljetku plaća uskraćena radnicima. 





Fra Toma Babić - Cvit razlika mirisa duhovnoga (originalno tiskano 1726.)





Katekizam fra Augustina Miletića (originalno izdan 1818. god.)



četvrtak, 22. rujna 2016.

Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu

Komunisti nikada nisu krili zadovoljstvo razvojem događaja na Drugom vatikanskom koncilu. To pogotovo vrijedi za komuniste u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslavija je bila jedina od komunističkih država istočne Europe, koja je imala predstavnike na završnim svečanostima Drugoga vatikanskog koncila.
Poslanstvo SFRJ, koje su činili Ivo Vejvoda (veleposlanik SFRJ u Italiji) i državni podsekretar Petar Ivičević, bila je nazočna 7. prosinca 1965. zadnjoj javnoj sjednici Koncila, prijemu kod pape Pavla VI. i kod državnog tajnika Cicognanija, te 8. prosinca na svečanoj sjednici zaključivanja Koncila.

Što su komunisti vidjeli u Drugom vatikanskom koncilu, saznat ćemo iz njihovih vlastitih riječi.
Izdvajam izjave trojice istaknutih hrvatskih komunista: Vladimira Bakarića, Mike Tripala i Jakova Blaževića. Iako su ovi ljudi pripadali različitim frakcijama u Partiji, svi su bili (kao uvjereni komunisti) neprijatelji Crkve.

Pogledajmo, dakle, zašto su ti neprijatelji Crkve pozitivno gledali na "koncilska zbivanja".



VLADIMIR BAKARIĆ


 Vladimir Bakarić je bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj za vrijeme komunističke diktature, sve do svoje smrti 1983. Sudjelovao je dakako i u progonu Crkve, od 1945. nadalje.

Pa ipak, i on se ugodno iznenadio kad je vidio kojim je smjerom krenuo Drugi vatikanski koncil i "postkoncilska obnova".
Bakarić je izazvao prilično veliku buru u javnosti svojom izjavom 15. kolovoza 1978., koju su prenijeli i državni mediji i Glas koncila:
"Mi smo stvorili dobre odnose s papom Pavlom VI. Što nas je vezalo?
On je bio borac za mir, on je bio borac za koegzistenciju, i to kako među velikim silama tako i u religiji, među različitim vjerama.
Zatim, uspostavljao je normalne odnose sa socijalističkim zemljama. U tim svjetskim razmjerima, promijenio je politiku jednog od svojih prethodnika, Pija XII., koji je bio antikomunist i protagonist hladnog rata.
S Ivanom XXIII., Katolička crkva je napustila hladnoratovsku politiku, što se ne bi moglo reći i za većinu biskupa u Hrvatskoj. Zbog toga mi smo kao komunisti, imali bolje veze s papom Pavlom VI., nego što su ih imali neki naši biskupi, bili smo mu bliži.
To nam je davalo mogućnost da postavimo jasnije i pitanje našeg odnosa prema Katoličkoj crkvi kod nas, to jest da zahtijevamo od tih biskupa da se drže barem linije pape Pavla VI., a ne one Stepinčeve, i da u tom slučaju možemo s njima surađivati na svim točkama na kojima smo surađivali s pokojnim papom.
Oni nas optužuju da smo borbeni ateisti koji se bore protiv vjere - ovo je značilo ne; mi nismo borci protiv vjere, za suradnju smo, ali uz ove i ove uslove.
I kad bi mene netko pitao kako ide suradnja, kad bi me to pitao papa ili njegov izaslanik, ja bih rekao: ide slabo, ide slabo zato što se naši biskupi ne drže baš uvijek vaše linije."

Redovito ćete vidjeti u izjavama komunista kako hvale Koncil, jer je napustio antikomunistički stav Pija XII. (i svih prethodnih papa).
Postoji mišljenje da je komunistički režim upravo zato i dozvolio hrvatskim biskupima da sudjeluju na Koncilu, jer je dobio informaciju da će Koncil zauzeti pomirljiv stav prema komunizmu.
Inače, prije tog vremena nijedan hrvatski biskup nije uopće mogao dobiti putovnicu!




MIKO TRIPALO

Tripalo na ugodnom druženju sa Savkom i Titom 1968. god.

Tripalo je, kao što znate, pao u Titovu nemilost nakon Karađorđeva (1971.).
Međutim, to je za ovu temu nebitno. Mi ćemo se ovdje usredotočiti na jedan njegov govor iz 1965., kad je još bio žestoki titoist.
Tripalo je kao sekretar Gradskog komiteta SK Zagreb, u govoru 9. veljače 1965., rekao ovo:
"Nama je u interesu da razbijemo današnju priličnu homogenost rukovodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja čak ima vrlo reakcionarnu ulogu u okviru cjelokupne međunarodne Katoličke crkve, što se vidjelo po stavu naših biskupa na Koncilu. Ne treba prema tome administrativnim, divljačkim i nepolitičkim mjerama u našoj zemlji da pružamo hranu takvim najreakcionarnijim tendencijama u okviru katoličkog klera, ne samo u našoj zemlji.
Znamo da reforme Katoličke crkve nisu, razumije se, na komunističkoj liniji. To je svima jasno. Te reforme imaju za cilj prilagođavanje Katoličke crkve savremenom razvitku društva. One nemaju za cilj da unište crkvu, nego da joj produže vijek. Ali postoji u svakom slučaju naš interes da se takva evolucija odvija ne samo u Katoličkoj crkvi, nego i u drugim crkvama."

Dakle, jedan komunist u govoru pred drugim komunistima kaže: "postoji naš interes da se takva evolucija odvija u Katoličkoj crkvi". Znamo svi o kojoj evoluciji on ovdje govori: o modernističkoj "evoluciji nauka", o razvodnjavanju nauka, koje bi učinilo Crkvu bezopasnom za komunistički režim (ali i za svaki drugi protuvjerski režim).




JAKOV BLAŽEVIĆ


Od svih hrvatskih komunista, možda je najzanimljivije mišljenje Jakova Blaževića o Drugom vatikanskom koncilu, s obzirom da je on bio glavni tužitelj u procesu protiv bl.Alojzija Stepinca.

Blažević je 1986. napisao predgovor za II. (beogradsko) izdanje zloglasne knjige Viktora Novaka "Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", u kojem je, između ostalog, napisao ovo:
"U međuvremenu razdoblje vojujuće crkve završava otprilike sa smrću Stepinca. Već 1960. godine Predstavkom SIV-u biskupi Jugoslavije prihvaćaju društveni sistem i pravni poredak SFRJ kao okvir u kojem će djelovati crkva.
Politika pape Pia XII počinje odzvanjati u prazno. Na razvalinama kolonijalizma, pregaženim 50-godišnjim naporima da se zaustave pokreti masa, ideološki možda nepročišćeni i politički šaroliki, ali usmjereni na revolucionarni preobražaj kapitalizma, na činjenici da politički, društveni i ekonomski ravoj afirmira socijalizam kao svjetski proces, pojavi masovne sekularizacije u svim društvima - konačno prevladavaju shvaćanja da vrijeme gazi i udaljava crkvu u izolaciju i da ona mora izaći iz zatočeništva ideologije davno pokojnog Leona XIII i njegove enciklike "Rerum novarum" (1891.) socijalno-političke doktrine očuvanja kapitalizma i zaoštravanja prema marksizmu.
Ivan XXIII Roncalli i Pavao VI Montini pape su ažurnog velikog prilagođavanja - dovođenja crkve u sklad sa vremenom, u povjesnu primjerenost.
Enciklike "Pacem in terris" i "Populorum progressio" i ostale silne pisanije koncila koji se protegao na četiri godine (1962-1965) grčeviti su pokušaji aggiornamenta: ekumenizma, priznavanja prava radničke klase, zalaganje za socijalnu pravdu i napuštanje antisocijalizma, dijaloga različitih ideoloških pozicija, napuštanje klerikalizma, zalaganja za novi ekonomski poredak u svijetu, za mir, nuklearno razoružanje i gašenje ratnih žarišta, za jačanje UN i uspjeh KEBS-a.
Na toj platformi, Sveta Stolica mogla je normalizirati odnose sa socijalističkim zemljama.
Iz zatvorenosti i izolacije kreće se prema postupnoj normalizaciji odnosa. Jedan od prvih bilateralnih akata koji je Vatikan nakon koncila zaključio sa nekom državom je "Protokol" potpisan u Beogradu 25. juna 1966.
Prvi puta zaključuje Vatikan sporazum o pravnom položaju katoličkih vjernika u jednoj samoupravnoj socijalističkoj zemlji, o međusobnim obavezama i pravima, koji je "stavio u stranu" famozni Konkordat oko kojeg je za vrijeme stare Jugoslavije bilo toliko peripetija.
Sveta je Stolica priznala Ustav, zakonodavstvo, socijalistički poredak, što znači da se saglasila sa slobodnim prostorom za isključivo vjersko djelovanje i sa odustajanjem od upotrebe crkvenih funkcija i vjerskih osjećaja u političke svrhe.
Duh Protokola je smrt klerikalizma.
Protokolom su državno pravno utvrđeni odnosi socijalističke Jugoslavije i Vatikana kao i preuzimanje međusobnih obaveza u ponašanju jedne i druge strane.
Vrhunac trenda dobrih odnosa bio je susret Tita i Pavla VI 29. marta 1971. godine u Vatikanu, kad Papa potvrđuje svoj pozitivni stav prema našoj socijalističkoj, samoupravnoj, nezavisnoj i nesvrstanoj poziciji i izražava da visoko cijeni ugled, autoritet i povijesnu ulogu Tita.
Sve to otvara široke perspektive za djelovanje Katoličke crkve u našem socijalističkom društvu.
Ali vrag ne miruje...
Tradicionalne snage otpora, netolerancije i mržnje su žilave. Kompromisi s njima dovode do dominacije praznog verbalizma različitih interpretacija i krize realizacije obnoviteljstva.
Umjesto "krasnog sunčanog dana za povijest Crkve" nakon koncila došli su "dani oblaka, oluje, sumnji, traženja i nesigurnosti" kako to reče Pavle VI.
Otpora je bilo još za života Ivana XXIII, ali se oni ofanzivnije manifestiraju za Pavla VI. Ova dvojica Papa "popuštaju bezbožnom komunizmu" i organizirane snage mračne klerikalističke tradicije, snage socijalno-ekonomske doktrine pupčane vezanosti crkve uz kapitalizam - dižu glavu.
Kakav je realan odnos snaga lako je zaključiti iz zadnjeg izbora Pape. Vojtila, papa Ivan Pavle II bliži je papama od Leona XIII do Pia XII, nego ovima čija je imena uzeo. S njime je rimska Katolička crkva ponovno u kandžama politike stege i vlasti.
Na sceni je katolička ljevica koncilskih lojalista i desnica "apokaliptički uplašena komunizmom".
U Katoličkoj crkvi kod nas koja dugo vremena nosi naziv "Crkva šutnje" javljaju se tzv. "slučajevi", jer hijerarhija očigledno ne trpi dijalog. Politička suština sukoba je u alternativi: koncilsko otvaranje prema socijalizmu ili pretkoncilski anti-socijalizam."  

Evo... ovako je Stepinčev tužitelj vidio postkoncilsku situaciju.
Vidimo, uglavnom, isto mišljenje kao kod Bakarića i Tripala. Hvaljenje "koncilskog otvaranja", a napadanje "tradicionalnih snaga otpora i netolerancije".
To je zapravo zapanjujuće slično stavu modernista u crkvenoj hijerarhiji.

Nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853.

Kod naših modernih pseudoteologa postoji tendencija stalnog veličanja pojedinih liberalnih prelata iz prošlosti, npr. Strossmayera i njegovog već poslovičnog suprotstavljanja bl. papi Piju IX. Dok se istovremeno prešućuju svi oni dosljedno-pravovjerni i tradicionalni prelati, koji su živjeli i djelovali u to vrijeme, kao što je bio naš kardinal Juraj Haulik.
Prešućuju se i svi drugi hrabri biskupi koji su zajedno s papom Pijom IX. vojevali protiv ovoga svijeta, protiv liberalizma; i zbog toga trpjeli progone, zatvaranja, konfiskaciju imovine i egzile.

Jučer sam spomenuo primjer španjolskog biskupa Josipa Caixal i Estradé, a danas navodim još jednog heroja iz tog vremena - kolumbijskog biskupa Manuela Joséa Mosquera.

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853. god., bio je simbol borbe protiv sekularizma i liberalizma u Južnoj Americi.

U ono su vrijeme Kolumbija i Panama činile jednu državu, koja se zvala Republika Nova Granada. Kao i drugdje po svijetu, i tamo su liberalne snage postepeno preuzimale vlast.
Tadašnji se liberalizam inspirirao na dva izvora - na idejama Francuske revolucije (1789.) i na načelima Ustava SAD-a iz 1787. god. U Južnoj Americi čak i više na principima američkog ustava. 
Naime, američki ustav je prvi ustav koji propisuje odvajanje Crkve i države, potpunu vjersku slobodu i apsolutnu slobodu govora.  Južnoamerički i europski liberali to su željeli prekopirati u svoje zemlje. 
Tu pojavu će kasnije papa Leon XIII. nazvati herezom amerikanizma.


Nadbiskup Mosquera našao se u teškoj borbi s liberalnim vlastima Republike, kad su ove donijele novi ustav koji je bio kopija američkog ustava (uvedena je vjerska sloboda i sloboda govora i tiska).

Kao u sličnim situacijama u drugim državama, i taj je ustav osudio papa Pio IX., koji kaže (Acerbissimum vobiscum, 27. rujna 1852.):

"Neque silentio praetereundum, per novam illius reipublicae constitutionem postremis hisce temporibus sancitam inter alia ius quoque liberae institutionis defendi et omnimodam omnibus tribui libertatem, ut quisque suas cogitationes ac monstrosa quaeque opinionum portenta typis quoque in vulgus edere et privatim publiceque quemlibet cultum profiteri valeat. Videtis profecto, venerabiles fratres, quam teterrimum ac sacrilegum bellum Catholicae Ecclesiae a Neogranatensis Reipublicae moderatoribus sit indictum, et quae quantaeque iniuriae, eiusque sacris iuribus, pastoribus, ministris ac supremae nostrae et sanctae huius sedis auctoritati fuerint illatae."

("I ne možemo prešutjeti, da je novim ustavom te republike, u ovo zadnje vrijeme, uvedeno, između ostalog, pravo slobodne uredbe, koje brani i svima daje potpunu slobodu da bilo tko svoje misli i čudovišna mišljenja izdaje tiskom u puk, i da privatno i javno svatko može ispovijedati bilo koju vjeru. Vidite zaista, poštovana braćo, kako je grozan i svetogrdan rat nametnut Katoličkoj Crkvi od upravitelja Republike Nove Granade, i koje i kolike se uvrede nanose njoj i njezinim svetim pravima, pastirima, upraviteljima i vrhovnoj našoj i svetoj vlasti ove [Svete] Stolice.")



Na istom mjestu, bl. Pio IX. hvali čvrsto i nepokolebljivo držanje nadbiskupa Mosquere:

"Atque in primis venerabilis frater Emanuel Iosephus de Monsquera, vigilantissimus sanctae fidei de Bogota archiepiscopus gravioribus fuit angustiis et laboribus exagitatus eam scilicet ob causam quod praestantissimus ille antistes singulari pietate, doctrina, prudentia, consilio praecellens, et apostolico zelo plane incensus... contra illas impias leges sapienter fortiterque protestari... et pravis impiorum hominum consiliis invicte resistere ac Dei et Ecclesiae causam strenue propugnare nunquam intermisit."

("I među prvima, poštovani brat Manuel Jose de Monsquera, najbudniji nadbiskup svete vjere od Bogote, bio je izložen teškim preprekama i mukama, naime zato što je taj istaknuti poglavar, koji se odlikuje osobitom pobožnošću, učenošću, razboritošću, i potpuno zapaljen apostolskim žarom... prosvjedovao mudro i čvrsto protiv tih opakih zakona... i nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi, i nikada nije propustio da se postojano bori za pravo Boga i Crkve.")



Ovdje bl. Pio IX. pod "pokvarenim prijedlozima opakih ljudi" misli na vjersku slobodu i slobodu tiska.
Ne trebamo to skrivati. Crkva se zalagala za to da katolička vjera bude jedina vjera u državi, a da tisak bude pod kontrolom cenzure.
Da! Cenzura u tisku! (a ne da se svatko ima "slobodu" da napiše bilo koju gnjusobu koja mu padne na pamet).

Za to se zalagao i nadbiskup Mosquera. 
Zbog toga je trpio progone, i na kraju bio prisiljen napustiti svoju zemlju.

U istoj su borbi protiv liberalizma nevjerojatne žrtve podnijeli i toliki drugi biskupi i svećenici, ali i katolički državnici, kao Gabriel García Moreno.


utorak, 20. rujna 2016.

Vademecum pobožnog svećenika


Španjolski biskup Josip Caixal i Estradé (1803.–1879.) bio je bliski suradnik i prijatelj bl. pape Pija IX.

Po svom političkom uvjerenju, pripadao je monarhističkoj i antidemokratskoj desnici. I to upravo onoj najdesnijoj struji španjolskih monarhista - karlistima.

Nikada i nigdje nije prihvaćao ma i najmanji kompromis s liberalizmom.
Dobro je znao da je ključ borbe protiv liberalnih zabluda (koje je osudio bl. Pio IX. u Syllabus errorum), da katolička strana nikada ne da mjesta za širenje otrovnog liberalnog utjecaja.

Za ostvarenje tog cilja potrebno je prije svega dobro i pravovjerno svećenstvo.
Zato je biskup sastavio molitvenik na latinskom pod nazivom Veni-mecum pii sacerdotis (Barcelona, 1856.) - danas svima dostupan na internetu.
To je istovremeno i molitvenik i priručnik (gotovo katekizam) za mladomisnike i buduće svećenike.

U predgovoru, biskup otkriva razloge za njegovo pisanje:
"Desiderabatur a nostris liber, in quo omnia quae ad plenam augustissimi missae sacrificii cognitionem, ad illudque rite ac salubriter celebrandum sacerdotibus necessaria sunt..."
("Priželjkivana je od naših [svećenika] knjiga, u kojoj će biti sve što je potrebno svećenicima za pravo spoznanje najuzvišenije misne žrtve, i za njeno pravilno i spasonosno celebriranje...")

A sve to zato što: "Ecclesia Catholica Sacrificio altaris augustius habeat nihil" ("Katolička Crkva nema ništa uzvišenije od oltarske Žrtve").

Poučni dio ove knjižice obiluje citatima crkvenih naučitelja i velikih teologa 
(sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Atanazije, sv. Bonaventura, sv. Karlo Boromejski, kardinal Bona...).

Bit svega je razviti u svećeniku ispravan životni stav, pravilan katolički način razmišljanja i djelovanja.

U samom molitveniku, kako je to uvijek bio običaj, kod svake su molitve detaljno označeni oprosti i pape koji su ih podijelili.
Jasno možete vidjeti da se za potpuni oprost (osim samog djela i uobičajenih uvjeta) traži molitva za uzvišenje svete Crkve, za slogu kršćanskih vladara i za iskorijenje krivovjerja.
Nigdje se ne spominje posebna molitva na nakanu pape, jer je upravo ovo navedeno - nakana pape.

(Na to sam već ukazao u postu: Molitva na nakanu pape.)


petak, 16. rujna 2016.

Koliko je zapravo teško okajati grijeh?



Sv. Antun Padovanski je u svojim propovijedima isticao da nije dovoljno samo žaliti zbog grijeha, nego je potrebno dati punu naknadu za počinjeni grijeh:
"non sufficit dolere, nisi impleatur satisfactio"
("nije dovoljno žaliti, ako se ne ispuni naknada").

Mislim da su upravo na tom području najviše podbacili današnji vjernici. A glavni razlog za to je što ljudi nisu svjesni koliko je zapravo teško dati naknadu za grijeh. Teško je naknaditi i za laki grijeh, a kamoli za smrtni.
U životima mnogih svetaca vidimo koliko su morali trpjeti samo zbog nekih lakih grijeha. I onda se pitamo: Koliko se onda mora trpjeti za smrtni grijeh?

Ima i danas vjernika koji žele činiti pokoru za svoje grijehe. Ali, prečesto se događa da takvi započnu s pokorom, a onda stanu negdje na pola puta... Ili se, zavedeni od svijeta, vrate u grijehe. Tako da na kraju završe s još većim teretom na leđima.

Sv. Antun je dobro opisao to jadno stanje ljudskih bića:
"cum vix pro uno mortali possumus satisfacere, mirum est quomodo sumus ita ausi et fatui, quod quotidie peccatorum fascem aggravamus"
("kad jedva možemo za jedan smrtni grijeh naknaditi, čudno je da smo toliko drski i glupi, da svakodnevno još otežavamo snop grijeha").

Možda se ovdje krije odgovor na pitanje zašto netko, tko se recimo ispovijedio na samrti, mora još godinama trpjeti u čistilištu.



Pouke starih penitencijala



Sv. Beda Časni (672.-735.g.) sastavio je jedan od najpopularnijih penitencijala u srednjem vijeku.  U penitencijalima je bilo detaljno propisano koliko za koji grijeh treba provesti vremena u pokori: u danima, mjesecima i godinama.
(Zato u starijim odredbama o djelomičnim oprostima, oprosti glase na dane, mjesece, godine... Pisao sam već o tome ovdje i ovdje).

Sv. Beda Časni na kraju svog penitencijala daje mogućnost zamjene pokore određene na dane, nekim drugim pokorničkim djelima. Na primjer, pokornik može umjesto jednog dana posta, klečeći izmoliti 50 psalama ili podijeliti tri milostinje trojici siromaha, i sl.
Ovako piše sv. Beda:

"qui quod in poenitentiale scriptum est implere poterit, bonum est; qui autem non potest, consilium damus per misericordiam Dei: in primis, pro uno die in pane et aqua quinquaginta psalmos genuflectendo; aut sine flexu sexaginta psalmos, infra ecclesiam, vel in uno loco per ordinem psallat; et pro uno die valent ducentae genuflexiones, vel unus denarius... et tres eleemosynae tribus pauperibus valent; quidam dicunt quinquaginta percussiones, quinquaginta psalmi pro uno die valent."

("tko ono što je napisano u penitencijalu može ispuniti, dobro je; a tko ne može, dajemo mu savjet po milosrđu Božjem: prije svega, za jedan dan [posta] o kruhu i vodi, pedeset psalama klečeći, ili bez klecanja šesdeset psalama, unutar crkve, ili na jednom mjestu po odredbi neka ispjeva; i za jedan dan vrijedi dvjesto kleknuća, ili jedan denar... i tri milostinje trojici siromaha; a neki kažu da pedeset udaraca, pedeset psalama vrijedi za jedan dan.")


Dobro je ovo znati, jer po tome vidimo koliko je današnji naraštaj jadan. 
Koliko onda današnji čovjek, koji se valja u blatu nečistoće, duguje za svoje grijehe?

Napominjem da je 1899.g. papa Leon XIII. proglasio sv. Bedu Časnog crkvenim naučiteljem. Prema tome, njegove riječi trebamo ozbiljno razmotriti.

Znakovito je da je originalan naslov Bedinog penitencijala: "De remediis peccatorum" ("O lijekovima za grijehe").
I doista, pokornička djela su jedini dugoročni lijek protiv grijeha. Onaj koji ne čini pokoru, zapravo se i ne kaje za svoje grijehe. Takvi ljudi će uvijek upadati u iste grijehe.


Rukopis Bedinog penitencijala iz 9. stoljeća


subota, 10. rujna 2016.

Otpadi i otpadnici

Masovni otpadi svećenika i redovnika koji su uslijedili ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, šokirali su mnoge. Pogotovo u našim krajevima gdje se malo znalo o revoluciji koja se tada odvijala na Zapadu.

Izgleda da je razvodnjavanje, labavljenje pravila i "sloboda" koju su reformama dobili svećenici i redovnici, mnoge potaknula da i sami sebe "oslobode" od svih moralnih zakona, pa i samih svećeničkih i redovničkih zavjeta.

Zgrožen tim događanjima, mons. Čedomil Čekada je 1969. napisao tekst pod nazivom "Otpadi i otpadnici" (objavljen prvo u Vjesniku Đakovačke biskupije, a zatim u knjizi  Kuća na kamenu-pokoncilski problemi Crkve, 1970., str. 86.-92.).

Navodim jedan dio tog teksta  koji mi se čini posebno važnim, jer svjedoči o neugodnoj atmosferi koja je vladala  krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Nakon što je u prvom dijelu teksta ukratko objasnio pojam otpada u tradicionalnom smislu, mons. Čekada nastavlja ovim riječima...







petak, 2. rujna 2016.

Da, otpor ima svoje nasljednike

Nedavno sam kopajući po starim novinama naišao na primjerak časopisa "Kana" iz svibnja 2010. god.
Prolistam malo, i naletim na izvješće o izlasku zbornika "Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti".

To je zbornik u kojem nekadašnji TDKS-ovci (i njihovi sljedbenici) hvale svoj modernistički rad.

Autor tog članka (koji se potpisao samo inicijalima M. I.) je spomenuo da je KS od samog početka nailazila na protivljenje konzervativnih biskupa i svećenika, te da taj otpor i danas "ima svoje nasljednike".

Nadobudni "M. I." iz nekog razloga "Kršćansku sadašnjost" naziva pokretom:
"Turčinović, Šagi i Bajsić postavili su pitanje teološke izobrazbe onih koji će provoditi odluke Koncila, a to je značilo posredovati europsku teološku misao našoj sredini. Tako se krenulo s osnivanjem časopisa 'Svesci - Kršćanska sadašnjost' 1966... Teolozi okupljeni oko tog projekta stvorili su zasebnu teološku školu iz koje su izašli mnogi hrvatski teolozi i intelektualci.
Nažalost, od samog početka taj je pokret nailazio na mnoga protivljenja onih koji nisu bili željni ništa mijenjati i kojima je sam Koncil bio uznemiravatelj stečene pozicije. Rebić u svojem prilogu  u Zborniku piše: 'Neki su biskupi i svećenici zamjerili KS-u što je objavio 'progresističku' knjigu Uvod u kršćanstvo mladoga njemačkog teologa Josepha Ratzingera. Kolikogod nam se to danas činilo smiješnim, a svi napadi neosnovani i iracionalni, otpor nažalost ima svoje nasljednike. Možda baš ta dinamika odnosa, koja je eskalirala u konfrontaciji s TDKS-om, daje ovom Zborniku svojevrsnu napetost..."


U jednom se slažemo: OTPOR IMA SVOJE NASLJEDNIKE!

Otpor (TD)KS-u su pružali i pružaju svi pravi vjernici, koji ne prihvaćaju modernističku relativizaciju katoličke vjere.

Otpor su pružali i svi oni ljudi koji su bili zgroženi načinom na koji je "Kršćanska sadašnjost" povlađivala komunističkom režimu.

Koketiranje s komunizmom počelo je još i prije osnivanja TDKS-a.
"Kršćanska sadašnjost" je 1976. izdala knjigu "crvenog fratra" i notornog udbaša Marka Oršolića Kršćanin u službi revolucije, u kojoj se veliča komunizam i heretička "teologija oslobođenja". Kao uzor se predstavlja otpali kolumbijski svećenik Camilo Torres, koji se pridružio ljevičarskoj terorističkoj organizaciji ELN, i poginuo s puškom u ruci "za stvar revolucije".
Više o Oršoliću i njegovoj knjizi ovdje.

To je samo jedna kap u ogromnom moru modernističke literature koju je KS odaslala u hrvatsku javnost.

Dakako da je i glasilo TDKS-a "Kana" pisalo u istom ljevičarskom duhu. A ništa bolji nije bio ni "Glas koncila".
Stalno su se trudili da našu vjerničku javnost informiraju o svim koracima "dijaloga" s komunizmom.

Da samo navedem primjer o kojem sam već govorio...
Članak u "Kani" (prosinac 1978., str. 13.) koji javlja o predavanju komunističkog zločinca Mitje Ribičiča na Teološkom fakultetu u Ljubljani...


 

(opširnije: A kad će lustracija u Glasu koncila?)



Je li vam sada jasno zašto je svaki pravi vjernik bio dužan pružati otpor TDKS-u?

 

četvrtak, 1. rujna 2016.

Iz dubokog uvjerenja da se samo u Crkvi čovjek spašava



Bl. Ivan Merz je najpoznatiji po motu: "Katolička vjera je moje životno zvanje, i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke."

Njegov ispovjednik, p. Josip Vrbanek D.I., napisao je u knjizi o Ivanovom životu (Vitez Kristov, Zagreb, 1943.) da je nakon studija u Parizu, Merzu misao rada za Crkvu postala glavni životni cilj.
Vrbanek naglašava da taj cilj dolazi iz Ivanovog dubokog uvjerenja da samo Crkva ispravno slavi Boga i da se samo u njoj čovjek spašava:
"Misao rada za Crkvu Ivanu je nakon Pariza glavni cilj života. Odlučio se na to iz dubokog uvjerenja, da jedino ona pravo Boga slavi i da se jedino u njoj čovjek spašava."
(Vitez Kristov, str. 93.)

Inače, Vrbanekova knjiga je najbolji i najobjektivniji životopis bl. Ivana Merza, iz barem dva razloga:
a) jer je p. Vrbanek  kao Ivanov ispovjednik najbolje poznavao sve tajne njegove duše
b) jer je knjiga napisana 1943. god., kad još nije bilo "političke korektnosti", ušminkavanja i razvodnjavanja


Dobro je da su drugi isusovci nastavili putem p. Vrbaneka, što se tiče isticanja bl. Ivana Merza kao uzora hrvatske mladeži.


Zahvala isusovcima iz Palmotićeve

Hrvatski narod duguje zahvalnost isusovcima iz Palmotićeve, jer su praktički 75 godina uporno radili na beatifikaciji bl. Ivana Merza, i neumorno širili njegovo štovanje u puku.
                                                                         
                                                         
Evo jedne sličice iz 1964. god....






Isusovci su kasnije tijekom 1970-ih izdali i niz Ivanovih kratkih biografija i zbirka citata.

No, kad danas čitamo te knjižice iz 1970-ih, možemo primijetiti dosta autocenzure kod njihovih pisaca.
Ta autocenzura je jednim dijelom bila motivirana strahom od komunističkih vlasti. Tako su, na primjer, ime Dušana Žanka pisali samo inicijalima D. Ž.
Drugi, možda i važniji, razlog bila je želja da se prilagode "koncilskom duhu" tolerancije i pluralizma. Iz tog razloga nastojali su izbjegavati sva ona mjesta u tekstovima bl.  Ivana Merza gdje on govori protiv nekatoličkih religija.

I bez obzira koliko su neki od njih pokušavali prikazati bl. Ivana Merza kao "preteču Koncila", nikada nisu u tome uspjeli. To jednostavno ne ide, jer u tekstovima bl. Ivana Merza nećete naći nijednu lijepu riječ o nekatoličkim religijama. 
Jednako je proziran i pokušaj da Merza prikažu kao nekakvog "nagovjestitelja liturgijske reforme". Baš naprotiv, bl. Ivan Merz je bio najveći promicatelj tradicionalne liturgije u nas. Dovoljno je samo spomenuti da su franjevci na Kaptolu, upravo na Ivanovu inicijativu, uveli gregorijansko pjevanje.


Unatoč svemu ovome, kažem da su te knjižice dobre i korisne za mlade duše kojima su namijenjene.

Naveo bih samo knjižicu "Put k suncu" iz 1978. god. (prvo izdanje), koju je sastavio p. Božidar Nagy.

Malo mi je čudno kako se p. Nagy usudio staviti u tu knjižicu i neke "netolerantne" tekstove bl. Ivana Merza. Tekstovi su doduše izrezani, ali se ipak pojavljuju i "politički nekorektni" citati...

Na primjer, na str. 127. imamo uputu bl. Merza o pogubnosti druženja s nekatolicima:
"To neprekidno drugovanje naposljetku dovodi do toga da oni postupno primaju običaje svog društva, da paktiraju s njima, sklapaju kompromise, a često i otpadnu.
Zato valja staviti princip, da jedan naš član ne može imati prijatelja (u pravom smislu te riječi) izvan naših redova, jer pravo prijateljstvo počiva na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može da je sklad raznih zemnih interesa, egoizma - ali nije prijateljstvo.
Naš član može imati prijatelje samo među uvjerenim katolicima..."

P. Nagy je stavio (na str. 44.-45.) i zapis bl. Ivana Merza iz ožujka 1926. god. o međureligijskim udruženjima:
"Strahovita opasnost prijeti omladini u udruženjima interkonfesionalnim. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu da proigra svrhu radi koje je stvorena. Kad bi samo biskupi svom odvažnošću upozorili na tu najveću opasnost!"

Samo zbog ove rečenice knjižica "Put k suncu" zaslužila je da ju čita naša mladež.
Hvala p. Nagy!



I za kraj, evo dvije stare slike bazilike u Palmotićevoj, na kojima vidimo (stari) glavni oltar u punom sjaju.
To je ono što je gledao i bl. Ivan Merz kad je svakodnevno u toj bazilici slušao (tradicionalnu) sv. misu, primao sv. pričest, i klanjao se Bogu u Presvetom Sakramentu.