U prošla dva teksta vidjeli smo da je pokora važan dio identiteta redovničkih zajednica, jer je redovništvo, kako kaže sv. Toma Akvinski, "stalež savršene pokore" ("status perfectae poenitentiae"). Redovnik koji u svojoj ćeliji čini pokoru (daleko od očiju javnosti) jednako je važan za Crkvu i društvo kao i onaj koji poučava djecu u školi ili se brine za bolesnike i siromahe.
Nažalost, uvijek je bilo ljudi koji su ovu istinu osporavali. Mislim na one ljude koji sve gledaju tjelesnim očima, pa ako u nekoj djelatnosti ne vide zemaljsku korist, smatraju da je ta djelatnost beskorisna. Takva su stajališta temelj svih napada na redovničke zajednice posvećene pokori, molitvi i kontemplaciji.
U hrvatskoj povijesti imate zloglasan primjer u vremenu vladavine cara Josipa II. (1780.–1790.). Njegove liberalne politike i reforme, poznate kao "jozefinizam", bile su posebice usmjerene protiv kontemplativnih redovničkih zajednica. Naime, Josip II. ukinuo je gotovo sve redovničke zajednice koje se nisu bavile školstvom ili skrbile za bolesnike. U našim krajevima najviše se pamti ukidanje pavlinskog reda 1786. godine, koji je dotada bio najsnažniji i najutjecajniji red u Hrvatskoj.
Napadanje redovničkih zajednica jedna je od vidljivih karakteristika svih krivovjernih pokreta od 16. stoljeća do danas: protestantizam, jansenizam, febronijanizam… Stoga, nije neobično da su takva stajališta oživjela i u modernizmu, koji je "zbroj svih hereza", kako kaže papa sv. Pio X.
Međutim, modernisti pristupaju ovom pitanju na puno lukaviji način nego njihovi prethodnici. Naime, modernisti nisu za formalno ukidanje redovničkih zajednica, nego za njihovu "modernizaciju", za "prilagođavanje današnjem vremenu"… koje po njihovu shvaćanju podrazumijeva "reforme" koje bi ih lišile njihovih tradicija. Tako bi od redovničkih zajednica ostalo samo ime, ali iza tog imena više ne bi stajalo ništa. Ostala bi samo ljuska bez sadržaja.
Modernistički napad na redovništvo mogao se nazrijeti već u onom pokretu krajem 19. stoljeća koji je papa Leon XIII. nazvao "amerikanizam".
Leon XIII. osudio je taj amerikanizam u dokumentu Testem benevolentiae nostrae od 22. siječnja 1899.
Taj pokret u sjevernoj Americi veličao je "aktivne kreposti" (to jest aktivizam), dok je podcjenjivao "pasivne kreposti", pod čime su mislili na molitvu, razmatranje, pokoru, mrtvljenje i, općenito, tihi život u poslušnosti.
Njima je papa Leon XIII. odgovorio ovim riječima:
"Magister et exemplar sanctitatis omnis Christus est; ad cuius regulam aptari omnes necesse est, quotquot avent beatorum sedibus inseri. Iamvero, haud mutatur Christus progredientibus saeculis, sed idem heri et hodie et in saecula (Hebr. 13, 8.). Ad omnium igitur aetatum homines pertinet illud: Discite a me quia mitis sum et humilis corde (Matth. 11, 29); nulloque non tempore Christus se nobis exhibet factum obedientem usque ad mortem (Philip. 2, 8); valetque quavis aetate Apostoli sententia: Qui sunt Christi carnem suam crucifixerunt cum vitiis et concupiscentiis (Galat. V, 24). - Quas utinam virtutes multo nunc plures sic colerent, ut homines sanctissimi praeteritorum temporum!"
("Učitelj i primjer svake svetosti jest Krist, prema čijem se pravilu trebaju prilagoditi svi koji teže tome da sjednu na stolice blaženika. Zaista, Krist se nipošto ne mijenja protekom stoljeća, nego je isti jučer i danas i u vijeke (Heb 13, 8). Stoga, na ljude svih vjekova spada ona: Učite se od mene jer sam krotak i ponizna srca (Mt 11, 29); i ni u jednom vremenu nam se Krist nije pokazao drugačije nego poslušan sve do smrti (Fil 2, 8); i u svakom vremenu vrijedi apostolova rečenica: Koji su Kristovi, razapeše svoje tijelo sa strastima i požudama (Gal 5, 24). – Kad bi barem ove kreposti mnogo više danas štovali, kao presveti ljudi prethodnih vremena!")
U 13. stoljeću dominikanski general Humbert iz Romansa napisao je u svojem tumačenju Pravila sv. Augustina ove riječi: "vae religioni a qua recessit vitae austeritas" - "jao redovničkoj družbi od koje je odstupila strogoća života"!
Žalosno je to reći, ali to je slučaj sa svim redovničkim zajednicama nakon Drugoga vatikanskog koncila. Postkoncilsko moderniziranje redovništva učinilo je te zajednice neprepoznatljivima.
Drugi vatikanski koncil donio je dekret Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života (28. listopada 1965.). Taj dokument je smjernica za reforme koje su u postkoncilskom vremenu provođene u redovničkim zajednicama.
Nedavno preminuli argentinski biskup Héctor Aguer u tekstu pod nazivom "Crkva propagande" (objavljen na portalu "Vjera i djela" 21. lipnja 2024.) iznio je neka zanimljiva zapažanja o tom dokumentu.
Biskup Aguer napominje da se u dekretu Perfectae caritatis na čak 21 mjesta spominje prilagođavanje redovništva današnjem vremenu, navodeći sva ta mjesta:
Kao primjer, ograničavam se na dekret Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života; ako nisam krivo brojao, taj se naum ponavlja 21 put. Bilježim: „prema zahtjevima današnjih vremena“, „uloga u suvremenom svijetu“, „opća načela prilagođene obnove života i stege“, „prilagođavanje promijenjenim prilikama vremena“, „poznavanje prilika ljudi i vremena“, „prosuđuju okolnosti suvremenoga svijeta“, „prilagođavanje potrebama današnjega vremena“, „neka se dokinu zastarjeli propisi“, „provođenje prilagođene obnove“, „donositi zakone za obnovu i prilagođavanje te predvidjeti vrijeme za dostatne i razborite pokuse“, „Za prilagođenu obnovu samostana klauzurnih redovnica“, „neka se i njihov način života preispita prema spomenutim načelima i mjerilima prilagođene obnove“, „neka obnove dobre stare predaje i neka ih tako prilagode današnjim potrebama“, „prilagode svoj život suvremenim potrebama“, „primjereno prilikama pojedinih mjesta“, „usklađena s prilikama mjesta i vremena“, „odgovara prilikama vremena i mjesta“, „prilagođavanje redovničkoga života potrebama našega vremena“, „prilagođeni značaju i načinu života tamošnjih stanovnika, običajima i prilikama mjesta“, „prilagode potrebama vremena i mjesta“, „prilagodi današnjim prilikama“ i „ova pravila prilagođene obnove“.
Toliko se u tom dokumentu govori o "potrebama vremena i mjesta", a nigdje se ne kaže konkretno koje su to potrebe, kako primjećuje biskup Aguer:
Nadalje, nigdje se ne spominje koje su to „potrebe vremena“. Čak i priznajući kako je obnova bila potrebna i pravodobna, istina je da je u poslijesabornom razdoblju ozbiljno narušila identitet redovničkoga života, identitet – kažem – ne samo u određenim okolnostima.
Pokrenuta je neviđena kriza za koju nitko nije odgovarao, zaslužne zajednice došle su na rub utrnuća, a zvanja za klauzurni kontemplativni život znatno su smanjena. To je dovelo do zatvaranja mnogih samostana časnih sestara ili do njihova pada u stanje slabokrvnosti; isto se može jadikovati i o muškim samostanima.
Kad sam čitao dokument Perfectae caritatis, zapeo mi je za oko ovaj pasus (n. 3.):
"Ratio vivendi, orandi et operandi hodiernis sodalium condicionibus physicis et psychicis, necnon, prout ab indole cuiusque instituti requiritur, apostolatus necessitatibus, culturae exigentiis, circumstantiis socialibus et oeconomicis, ubique, praesertim in missionum locis, apte conveniat."
("Neka se način života, moljenja i djelovanja zgodno prilagodi današnjim fizičkim i psihičkim uvjetima članova, također, kako traži karakter svake ustanove, potrebama apostolata, traženjima kulture, društvenim i ekonomskim okolnostima, posvuda, a posebno u misijskim mjestima.")
Što znači prilagoditi redovnički život "fizičkim i psihičkim uvjetima" današnjeg čovjeka?
U praksi se to provodilo na način da su ukidane pokore, postovi, duge i "teške" molitve... jer sve to nije privlačno "modernom čovjeku"...
Umjesto da se pitate što je ljudima potrebno, vi tražite što je ljudima "privlačno". Ljudima nije privlačan ni gorki lijek dok su bolesni, ali im je potreban da ozdrave. Tako je i pokora potrebna čovjeku za liječenje od grijeha i ostataka grijeha, iako nije "privlačna".
Nadalje, dekret Perfectae caritatis kaže da redovnički poglavari trebaju voditi svoje podložnike uz "poštovanje prema ljudskoj osobi", promičući njihovu dobrovoljnu podložnost i zatim dodaje (n. 14.):
"Ideoque speciatim debitam eis libertatem relinquant quoad poenitentiae sacramentum et conscientiae moderamen."
("I zato neka im posebice ostave dužnu slobodu glede sakramenta pokore i ravnanja savjesti.")
Ali, ako redovnik ima slobodu u pitanjima savjesti i ispovijedi, kako onda može opstati tradicionalni koncept duhovnog vodstva? Drugim riječima: Što će ti duhovni vođa ako ti sam sebi ravnaš savjest?
Kako ovdje možemo govoriti o nekom "povratku na izvore", ako istovremeno uklanjate ključne stvari o kojima govore svi izvori redovničkog života: pokora i duhovno vodstvo.
Ako je nekomu iskreno stalo do obnove redovništva, onda se treba vratiti djelima velikih obnovitelja iz prošlosti kao što su sv. Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska.
Korisno je tu posegnuti za starim životopisom sv. Ivana od Križa: Synopis admirabilis vitae B. P. Joannis a Cruce (Graecii, 1675.).
Pogledajmo kako se u tom djelu opisuje reakcija sv. Ivana od Križa kad su mu neki redovnici predlagali "ublažavanje" pokorničke discipline:
"Rogatus aliquando, ab aliquo e suis discipulis, nonnihil moderari nimium illum in se rigorem, ne vitam sibi, toti adhuc Religioni adeo necessariam ac proficuam, praepropere videretur adimere: respondit, extenuando ac deprimendo cuncta, quae hoc in genere praestabat, ad asperam et angustam viam, quae sola, juxta Servatoris nostri doctrinam, ad vitam ducit, semper sectandam, haec demum, observatione dignissima, subijciens verba: si quis aliquando laxioris ac remissioris vita doctrinam, sit ille Praelatus, aut subditus, suaserit, tametsi etiam miraculis eam confirmet, non illi credas, nec eam amplectaris, sed poenitentiam, atque majorem semper poenitentiam, abstractionemque a rebus omnibus; neque unquam Christum, si ipso frui cupias, extra Crucem requiras."
("Jednom zamoljen od jednog od svojih učenika da bude ponešto umjereniji u toj silnoj strogoći prema samom sebi, da ne bi izgledalo kako si prebrzo oduzima život, koji je još toliko potreban i koristan redovničkoj zajednici, odgovorio je saževši i zgusnuvši sve što je u ovoj stvari najbolje, da uvijek treba slijediti strogu i usku stazu, koja jedina, prema nauku našeg Spasitelja, vodi u život, dodajući napokon ove riječi koje su najvrijednije pozornosti: Ako bi itko ikada preporučio nauk o blažem [lakšem] i opuštenijem života, bio on prelat ili podložnik, pa makar to potvrdio i čudima, nemojte mu vjerovati, i nemojte ga prihvatiti, nego pokoru i uvijek veću pokoru, i odvajanje od svih stvari; i nikada nemoj tražiti Krista izvan Križa, ako ga želiš [u nebu] uživati.")
Nažalost, ove opomene sv. Ivana od Križa nisu prihvatili "moderni reformatori". Prilagođavali su redovništvo "shvaćanjima današnjeg vremena", što znači: eliminirali pokoru.
Pogubno je slijediti mišljenja "današnjeg vremena", jer današnji svijet ne shvaća ili ne želi shvatiti važnost pokore.
To je dobro primijetio još bl. Ivan Merz govoreći o blagdanu sv. Antuna Pustinjaka, koji se slavi 17. siječnja (Sabrana djela I., str. 296.):
"O, kako svijet danas slabo razumije značenje pokorničkih redova! Kako i mi sami imamo tako malo vjere u čisto duhovna sredstva! Mi ne znamo da su čovječanstvu uvijek potrebni 'mistični gromobrani' (Huysmans), koji će na se svući srdžbu Božju. A koje je to moćno oružje u rukama tih duševnih atleta? Evo što nam ovaj osnivač redovništva (koji živi u zajednici) veli: 'Vjerujte mi, moja braćo, sotona se boji pobožnih bdijenja, molitava, postova, dragovoljnog siromaštva, milosrđa i poniznosti, ali osobito žarke ljubavi spram Krista, našega Spasitelja...'
Tako eto preobraženi isposnik IV. stoljeća daje članovima Katoličke akcije dvadesetog stoljeća posve suvremen savjet."
Ako bi netko pak tvrdio da su sami redovnici u 20. stoljeću došli do shvaćanja da im pokora više ne treba (pa da zato trebaju izmijeniti sva stara pravila), onda treba povući jasnu razliku između revnih i mlakih redovnika. Nema nikakve sumnje da su modernisti i kripto-modernisti u redovničkim zajednicama željeli odbaciti pokoru, kao i sva stara pravila.
No, sveti redovnici su se uvijek čvrsto držali puta pokore i nikada nisu popuštali. Najbolji primjer je fra Ante Antić, koji se i 1950-ih i 1960-ih čvrsto držao puta pokore i drugima govorio o njezinoj važnosti.
Fra Ante Antić tako ističe u svojem nagovoru redovnicama u samostanu Sestara Pohoda Marijina 14. prosinca 1955. (objavljen u listu Dobri otac Antić, god. L., 2020., br. 3-4.):
"I mi trebamo činiti pokoru, da uniđemo u duh pokore. Jer pokoru moramo činiti dok smo živi. Znate, drage sestre, da ste vi savršene i čiste kao anđeli na nebu. Ipak još vam je potrebna pokora? Znate zašto? Dokle god ste u smrtnom tijelu, u vama živi stari čovjek i vi ga morate svladati! A bez pokore se to ne može izvesti. Sam božanski Spasitelj rekao je svojim učenicima, kad je izliječio opsjednutoga: 'Ovaj se rod izgoni samo molitvom i pokorom!' (Mk 9, 29). Dakle vidite da je pokora potrebna. A kako ćete činiti pokoru. Kad vam je štogod teško učiniti, nešto moliti ili tomu slično, onda to učinite za pokoru. Jer kada se vi ne znate poniziti, ne znate pitati oproštenje, ne znate odnosno nećete moliti za potrebne stvari, to nije duh pokore! Pa eto kad te kore, pa makar i nisi kriva, lupi zmiju po glavi, ne daj joj da živi. Znate, sestre, i u vama živi stara aždaja i vi je morate ubiti! Ja ću o tome voditi računa da li ste vi bile ponizne! Kad vam je nešto teško pitati u časne Majke, a vi onda baš idite! Pa neka bude za pokoru! Duh pokore je potreban, a naročito u današnje doba."
Kao što kaže fra Ante, pokora je potrebna naročito u današnje doba. Što je više besramnih grijeha u društvu, to je potrebno više ljudi koji će ih okajavati pokorom.
To je nešto potpuno drugačije od stajališta modernističkih "reformatora", koji su tvrdili da je "potreba današnjeg vremena" minimizirati pokoru ili je posve ukinuti. Zašto? Zato što su modernisti odbacili tradicionalno katoličko shvaćanje grijeha i njegovih posljedica. Zato oni ne mogu vidjeti potrebu pokore.
Nasuprot njihovim stajalištima, fra Ante Antić u svojem nagovoru redovnicama kaže:
"Nemojte izbjegavati pokoru. Prilika imate dosta. Npr. dođe slaba hrana na stol - hvala Bogu - neka bude za pokoru. Dobijte slabu odjeću! Hvala Bogu. Primit ću i rado nositi za pokoru. I tako, sestre, po cijeli dan. Tako ćete se dobro uvježbati činiti pokoru - ubiti u vama staru aždaju. Pokorom ćete spasiti ne samo svoje duše, već i duše svojih bližnjih, a i toliko grešnika, kojima će dragi Bog oprostiti i dati milost pokore. Tako ćete najviše omiliti Mariji! Jer Mariji je najdraže: Slava Božja i spasenje duša. Dakle, sestre, činite pokoru za grešnike. Ako vam je to ponekad teško, tada pomislite: ja nisam ovdje, da meni bude lijepo, da uživam, nego da spašavam duše."
Značajna je ova zadnja rečenica fra Ante: "Ja nisam ovdje, da meni bude lijepo, da uživam, nego da spašavam duše."
Usporedite tu poruku s raznim "modernim" strategijama za "privlačenje mladih" u kojima se prikazuje kako se redovnice ili redovnici zabavljaju, misleći da će time "privući" mlade u redovničko ili svećeničko zvanje.
Drugo što je značajno u navedenoj pouci fra Ante Antića jest to što se pokora pokazuje kao sredstvo za spašavanje duša:
"Pokorom ćete spasiti ne samo svoje duše, već i duše svojih bližnjih, a i toliko grešnika, kojima će dragi Bog oprostiti i dati milost pokore."
Dakle, i pokora koju redovnici vrše u zatvorenim samostanima, daleko od očiju javnosti, u konačnici je vezana za spasenje duša.
Neophodno je, stoga, vratiti tradicionalnu disciplinu u redovničke zajednice, zajedno s tradicionalnim pravilima i liturgijom.

















