četvrtak, 14. ožujka 2024.

Naravni zakon - lako se spoznaje, obvezuje sve ljude i ljudi ga ne mogu mijenjati

 

Jedna od najvažnijih stvari u moralnom životu čovjeka jest da zna koji ga zakoni obvezuju, odnosno iz kojih zakona potječu pojedine moralne obveze.

Prvo, čovjek treba znati da ga obvezuju:
a) božanski zakon;
b) ljudski zakon.

Nadalje, božanski zakon je trostruk:
1) vječni zakon;
2) naravni zakon;
3) pozitivno-božanski zakon.

Ljudski zakon se dijeli na:
1) crkveni zakon;
2) državni zakon.

Svi ovi zakoni stavljaju pred čovjeka određene moralne obveze. U životu čovjeka isprepliću se obveze koje potječu iz različitih zakona. Na primjer...

1) Obveza uzdržavanja djece potječe iz samog naravnog zakona. Uskratiti hranu svojem djetetu jest zabranjeno naravnim zakonom (koji traži od čovjeka da se brine za svoje potomstvo).

2) Obveza primanja sakramenata dolazi iz pozitivno-božanskog zakona. Tako u Evanđelju vidite obvezu krštenja (Mt 28, 19: "učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih..."), obvezu primanja Euharistije (Iv 6, 54: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni"), obvezu ispovijedi (Iv 20, 23: "Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se")... Pojedinosti o primanju sakramenata uređuje crkveni zakon, ali sama obveza primanja sakramenata jest obveza božanskog zakona.

3) Obveza postiti na Čistu srijedu dolazi iz crkvenog zakona (propisana je Zakonikom kanonskog prava);

4) Obveza vožnje desnom stranom ceste jest obveza ljudskog zakona (državnog zakona). Ili, na primjer, zabrana krivolova. Ubiti medvjeda u šumi zabranjeno je državnim zakonom. Kada ne bilo državnog zakona koji to zabranjuje, ne bi bio nikakav grijeh loviti medvjede po Lici.


Dakle, ovih nekoliko primjera pokazuje kako se svakodnevno u svojim životima susrećete s obvezama božanskih i ljudskih zakona. Zakoni obvezuju čovjeka u savjesti. Čovjek čini grijeh ako ih namjerno krši.

Danas je posebno važno govoriti o naravnom zakonu, jer se u zapadnom svijetu brutalno krši, a i moderni krivovjerci (osim što ratuju protiv vjere) ratuju protiv naravnog zakona.

Ovo neće biti iscrpna rasprava o svim aspektima naravnog zakona, nego samo nekoliko misli o tri važne karakteristike tog zakona:
1) čovjek lako spoznaje naravni zakon;
2) naravni zakon obvezuje sve ljude;
3) ljudi ne mogu mijenjati naravni zakon. 

1) Naravni zakon se lako spoznaje

Sv. Toma Akvinski definira naravni zakon kao udio (sudjelovanje) vječnoga zakona u razumnom stvorenju: "participatio legis aeternae in rationali creatura".

Naravni zakon se puno lakše spoznaje od drugih zakona. Čovjek ne treba biti školovan kako bi spoznao naravni zakon, barem što se tiče njegovih prvotnih i najopćenitijih načela. Ljudi će puno lakše primijetiti kršenje naravnog zakona nego kršenje drugih zakona.

Evo jedan primjer. Kada neki svećenik s propovjedaonice na potpuno pogrešan način govori o Presvetom Trojstvu ili kada potpuno krivo govori o sakramentima, većina ljudi to neće ni primijetiti, jer, nažalost, (zahvaljujući modernističkom vjeronauku) mnogi ljudi ni sami nemaju ispravne predodžbe o tim istinama.

No, kad neki svećenik počne otvoreno opravdavati sodomiju, to će svi primijetiti. Zašto? Zato što je sodomija protivna samom naravnom zakonu, koji čovjek lako spoznaje. Ukratko, svakom normalnom čovjeku se gadi sodomija, jer je očigledno protivna naravnom, prirodnom poretku.

Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava kako bi shvatio da je sodomija teški prekršaj protiv prirodnog reda.

Čak su i ljevičari/liberali, koji odobravaju sodomiju, svjesni da je to nenormalno. Ali, oni upravo zato to i podržavaju, iz morbidne želje za rušenjem svega što je "tradicionalno". Za usporedbu: Zašto pankeri nose one šiljaste frizure i rinčicama buše usnice? Upravo zato što znaju da je to morbidno, pa time pokazuju svoj bunt protiv društva, društvenih konvencija ili čega već...

Poanta je da svaki čovjek može spoznati naravni zakon, uključujući i one koji ga (svjesno) krše.

Zapovijedi naravnog zakona jesu očigledne, barem one prve i najopćenitije. 

Suarez ovu očiglednost ističe kao kriterij za prepoznavanje zapovijedi naravnog zakona (De legibus ac Deo legislatore, lib. II., cap. 7.):

"...jus naturale complecti omnia praecepta, seu principia moralia, quae evidentem habent honestatem necessariam ad rectitudinem morum, ita ut opposita moralem inordinationem, seu malitiam evidenter contineant."

("...naravni zakon obuhvaća sve zapovijedi ili moralna načela koja imaju očito poštenje nužno za ispravno ophođenje, tako da suprotno djelovanje očigledno sadrži moralnu neurednost ili zloću.")

Zbog činjenice da se naravni zakon lako spoznaje i da ga svaki čovjek može spoznati, taj zakon obvezuje sve ljude.

2) Naravni zakon obvezuje sve ljude, bez obzira na pitanje jesu li katolici ili nisu

Sv. Pavao govori o naravnom zakonu u Poslanici Rimljanima, ističući kako pogani nisu imali Mojsijev zakon, ali su imali naravni zakon koji je upisan u srcima ljudi:

"...kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima." (Rim 2, 14-16)

Ljudima koji nikada nisu imali priliku čuti za Evanđelje i Crkvu, bit će suđeno po naravnom zakonu.

Jasno je da čovjeku koji živi na nekom izoliranom otoku, pa nije čuo za katoličku vjeru, ne možete zamjeriti što se ne pridržava crkvenog zakona o godišnjoj ispovijedi i pričesti, ili što jede meso u petak. No, ako taj čovjek laže, krade, psuje, bludniči... to mu se itekako ubraja u grijeh, jer zloću tih čina može spoznati po samom naravnom zakonu.

Nekrštene ljude ne obvezuju crkveni zakoni, ali ih obvezuje naravni zakon. Naravni zakon obvezuje sve ljude bez obzira na pitanje jesu li kršteni ili nekršteni; bez obzira na to kojoj kulturi i narodnosti pripadali. 

I stari pogani bili su svjesni postojanja naravnog zakona. O naravnom zakonu pisali su već antički pisci, koji su znali da postoji određeni zakon koji je čovjeku urođen i koji obvezuje sve ljude.

Poznate su Ciceronove riječi: "Est non scripta sed nata lex, ad quam non docti sed facti non instituti sed imbuti sumus." - "Postoji zakon koji nije napisan, nego urođen; u kojem nismo poučeni, nego smo s njime postali; u kojem nismo odgojeni, nego smo njime prožeti."

Zanimljivo je da stari rimski pravnik Ulpijan objašnjava naravni zakon upravo na primjeru braka žene i muškarca, te rađanja djece. Ulpijan je smatrao da naravni zakon čovjek dijeli sa svim živim bićima (Dig. 1.1.1.2):

"Ius naturale est, quod natura omnia animalia docuit: nam ius istud non humani generis proprium, sed omnium animalium, quae in terra, quae in mari nascuntur, avium quoque commune est. hinc descendit maris atque feminae coniunctio, quam nos matrimonium appellamus, hinc liberorum procreatio, hinc educatio..."

("Naravno pravo je ono koje je narav [priroda] naučila sve životinje. Naime, ovo pravo nije vlastito ljudskom rodu, nego je zajedničko svim životinjama, koje se rađaju na zemlji, u moru, pa i pticama. Odatle dolazi združenje muškarca i žene, koje mi nazivamo ženidbom, odatle rađanje djece, odatle odgajanje...")

Ako su to pitanja naravnog zakona, onda su i zločini protiv braka i zločini protiv rađanja djece: zaista zločini protiv naravnog zakona.

Već su pogani znali da kršenje naravnog zakona, posebno na području bračnog morala, dovodi društvo u propast.

Zato je rimski car August donio niz zakona kojima je bio cilj obnoviti bračni moral i podići natalitet u rimskoj državi. Jedan od tih zakona nazivao se Zakon o suzbijanju preljuba (Lex Iulia de adulteriis coercendis), koji propisuje niz oštrih kazna za bračnu nevjeru i ostale vrste bludnih zlodjela.

Ovi zakoni su doneseni 18 godina prije Kristova rođenja. Dakle, još prije dolaska Evanđelja, ljudi su mogli samim zdravim razumom spoznati koliko je važno suzbijati bludnost i kažnjavati zločine protiv braka i obitelji.

Spomenuti zakon o suzbijanju preljuba je također odredio smrtnu kaznu za homoseksualna djela. Kad su u kasnijim stoljećima rimskom državom zavladali kršćanski carevi, oni su jednostavno preuzeli taj zakon, kao i mnoge druge iz prošlosti.

U Justinijanovim Institucijama ta se zakonska odredba ovako spominje:
"Item lex Iulia de adulteriis coercendis, quae non solum temeratores alienarum nuptiarum gladio punit, sed etiam eos qui cum masculis infandam libidinem exercere audent."

("Isto tako, julijski zakon o suzbijanju preljuba, koji mačem kažnjava ne samo lakoumne nasrtnike na tuđi brak, nego također one koji se usuđuju vršiti gadnu pohotu s muškarcima.")

Tako su već i pogani kažnjavali prekršitelje naravnog zakona. Po tome vidimo da je pogrešno kad neki konzervativci za današnje liberale (koji podržavaju protuprirodni blud) kažu da se "vraćaju u poganstvo". Ne! Oni donose nešto daleko gore od poganstva, jer ni pogani nisu radili ono što rade današnji liberali.

Isto tako, pogrešno je reći da liberali svode čovjeka na razinu životinje. Ne! Oni srozavaju čovjeka ispod razine životinje, jer ni životinje ne čine ono što liberali čine.

 

3) Ljudi ne mogu mijenjati naravni zakon 

Vidjeli smo da rimski pravnik Ulpijan ističe biološku stranu naravnog zakona. Na primjer, svaki čovjek zna da je biološka svrha spolnog odnosa rađanje djece. Prema tome, čovjek nužno mora zaključiti da je kontracepcija protivna biološkoj svrsi spolnog odnosa. Tako svaki čovjek može lako uvidjeti da je kontracepcija zabranjena naravnim zakonom.

Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava da bi to shvatio. Stoga, čak i kad ne bi bilo Biblije, čak i kad ne bi bilo Crkve, ljudima bi i dalje bila zabranjena kontracepcija.

Kontracepcija nije "postala zabranjena" zato što je papa donio neki dokument kojim zabranjuje kontracepciju. Kontracepcija je oduvijek zabranjena svim ljudima samim naravnim zakonom.

Pape nisu svojim dokumentima "donijeli zabranu kontracepcije", kao da prije toga nije bila zabranjena, nego su samo ustvrdili da je kontracepcija oduvijek bila zabranjena naravnim zakonom.

To se jasno vidi u riječima pape Pija XI. u enciklici Casti connubii:

"At nulla profecto ratio, ne gravissima quidem, efficere potest, ut quod intrinsece est contra naturam, id cum natura congruens et honestum fiat. Cum autem actus coniugii suapte natura proli generandae sit destinatus, qui, in eo exercendo, naturali hac eum vi atque virtute de industria destituunt, contra naturam agunt et turpe quid atque intrinsece inhonestum operantur."

("Ali, zaista nikakav razlog, pa ni najteži, ne može učiniti da ono što je u sebi protivno naravi, postane sukladno naravi i časno. Budući da je bračni čin po samoj naravi namijenjen rađanju djece, oni koji ga obavljaju na način da ga namjerno liše ove njegove moći i kreposti, djeluju protiv naravi i čine nešto sramotno i u sebi nečasno.")

U istoj enciklici papa Pio XI. daje i ovu pouku:
"...quemlibet matrimonii usum, in quo exercendo, actus, de industria hominum, naturali sua vitae procreandae vi destituatur, Dei et naturae legem infringere, et eos qui tale quid commiserint gravis noxae labe commaculari."

("...bilo kakva upotreba ženidbe u kojoj se bračni čin lišava svoje naravne moći prokreacije života, krši Božji i naravni zakon, i oni koji takvo što počine, kaljaju se ljagom teškog grijeha.")


Budući da je kontracepcija zabranjena naravnim zakonom, papa je ne može dopustiti. Papa nema vlast nad biologijom čovjeka, pa ne može proglasiti dopuštenim nešto što je protivno biologiji čovjeka.

Sve navedeno vrijedi i za sodomiju. Čovjeku nije potrebna nadnaravna objava da bi shvatio da je sodomija protivna biologiji čovjeka.

Dakle, čak i kad ne bi bilo nadnaravne objave, sodomija bi i dalje bila zabranjena čovjeku. Čak i kad ne bi bilo Biblije, čak i kad ne bilo Crkve, sodomija bi i dalje bila zabranjena čovjeku.

Sodomija nije "postala zabranjena" zato što je papa donio neki dokument kojim zabranjuje sodomiju, nego je ona oduvijek zabranjena svim ljudima: i katolicima i nekatolicima. Zato je papa ne može dopustiti, jer papa nema vlast nad biologijom čovjeka.

Naravni zakon je ljude obvezivao od samog trenutka stvaranja čovjeka, kako kaže sv. Robert Bellarmin (De amissione gratiae et statu peccati, lib. I., cap. 2.):

"...lex enim, quae naturalis dicitur, ab ipsa hominis creatione coepit, quippe quae in corde omnis hominis ratione utentis scripta est; et sine dubio tam justos, quam peccatores obligat."

("...zakon, naime, koji se naziva naravnim, počeo je još od samog stvaranja čovjeka, jer je upisan u srce svakog čovjeka koji upotrebljava razum; i bez dvojbe obvezuje kako pravednike, tako i grešnike.")

Naravni zakon obvezuje sve ljude, svih vremena, svih zemalja, gdje god se nalazili, bez obzira na situacije u kojima žive. Stoga, nijedan čovjek, nijedna država, nijedna stvorena vlast, ne može izmijeniti naravni zakon.

Međutim, u Europi nakon Francuske revolucije pobunu protiv vjere prati i pobuna protiv naravnog zakona. Sve ideologije koje proizlaze iz prevrata 1789. godine, osim protuvjerskog kraktera, imaju i jedno izrazito protunaravno obilježje. Budući da one haraju već desetljećima, pred čovjekom koji traži odgovore otvara se još jedna tema...

Kako objasniti masovna kršenja naravnog zakona u današnjem svijetu?
Netko bi mogao postaviti pitanje: Ako je naravni zakon tako očigledan svim ljudima, kako onda objasniti da se danas u tolikim (zapadnim) zemljama javno krše njegove odredbe?
Zašto ima toliko ljudi koji se ponašaju kao da naravni zakon ne postoji?
To pitanje nije novo...

Sv. Toma Akvinski u Sumi teologije (I-II, q. 94., a. 6.) raspravlja o pitanju: Može li se naravni zakon izbrisati iz duše čovjeka?

Evo kako sv. Toma odgovara na to pitanje:
"Respondeo dicendum quod, sicut supra dictum est, ad legem naturalem pertinent primo quidem quaedam praecepta communissima, quae sunt omnibus nota, quaedam autem secundaria praecepta magis propria, quae sunt quasi conclusiones propinquae principiis. Quantum ergo ad illa principia communia, lex naturalis nullo modo potest a cordibus hominum deleri in universali. Deletur tamen in particulari operabili, secundum quod ratio impeditur applicare commune principium ad particulare operabile, propter concupiscentiam vel aliquam aliam passionem, ut supra dictum est. Quantum vero ad alia praecepta secundaria, potest lex naturalis deleri de cordibus hominum, vel propter malas persuasiones, eo modo quo etiam in speculativis errores contingunt circa conclusiones necessarias; vel etiam propter pravas consuetudines et habitus corruptos; sicut apud quosdam non reputabantur latrocinia peccata, vel etiam vitia contra naturam, ut etiam apostolus dicit, ad Rom. I.

("Odgovaram da treba reći, kao što je gore rečeno, da na naravni zakon spadaju prvo određena najopćenitija načela, koja su svima poznata, te određene drugotne zapovijedi koje su više vlastite, a koje su poput bližih zaključaka načelima. Dakle, što se tiče onih zajedničkih načela, naravni zakon se općenito nikako ne može izbrisati iz srca ljudi. No, briše se u pojedinačnom djelovanju, prema onome što se razum zapriječi u tome da primijeni zajedničko načelo na pojedinačnu djelatnost, zbog požude ili neke druge strasti, kao što je gore rečeno. Što se pak tiče ostalih drugotnih zapovijedi, naravni se zakon može izbrisati iz srca ljudi: bilo zbog zlih uvjerenja, na način da se i na spekulativnom području događaju zablude glede nužnih načela; bilo također zbog opakih običaja i pokvarenih navika; kao što se kod nekih ljudi razbojstva nisu smatrala grijehom, ili također opačine protiv naravi, kao što i apostol kaže u Rim 1.")

Dakle, mnogima su zablude i opake požude zamaglile upotrebu razuma. Ne samo laicima, nego očito i modernističkim klericima, koji ne prezaju od otvorenog kršenja naravnog zakona.

Kršenje naravnog zakona ima vrlo ozbiljne posljedice već na ovom svijetu. Demografska katastrofa Europe je prije svega posljedica masovnog kršenja naravnog zakona. Europski narodi stare i izumiru, a na njihovo mjesto dolaze drugi narodi.

Nikakva "demografska politika" neće popraviti situaciju dok god europske države imaju opake zakone koji dopuštaju, pa čak i potiču, kršenje naravnog zakona. Neće biti nikakve demografske obnove dok god prevladavaju političke ideologije koje kršenje naravnog zakona nazivaju "ljudskim pravom"... u kombinaciji s medijima i "kulturom" koja slavi sve što je nenormalno.

 

petak, 8. ožujka 2024.

O utjecaju sv. Tome na crkvene koncile na primjeru djela "De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis"


Papa sv. Pio V. u buli Mirabilis Deus (11. travnja 1567.), kojom je proglasio sv. Tomu Akvinskoga crkvenim naučiteljem, ističe sljedeće o utjecaju Anđeoskog učitelja na Crkvu:
"Sed quoniam omnipotentis Dei providentia factum est, ut Angelici Doctoris vi et veritate doctrinae ex eo tempore quo caelitibus civibus adscriptus fuit, multae, quae deinceps exortae sunt haereses, confusae et convictae dissiparentur, quod et antea saepe et liquido nuper in sacris Concilii Tridentini decretis apparuit, eiusdem memoriam, cuius meritis orbis terrarum a pestiferis quotidie erroribus liberatur, maiore etiam quam antea grati et pii animi affectu colendam statuimus."

("No, kako se po providnosti svemogućega Boga dogodilo to da su se snagom i istinom nauka Anđeoskog učitelja, od onog vremena kad se pridružio nebeskim građanima, mnoga krivovjerja, koja su kasnije nastala, raspršila kao posramljena i poražena, što se i nekoć često pokazivalo, a i nedavno očito pokazalo u svetim dekretima Tridentskog koncila; pa još više nego prije zahvalne i pobožne duše određujemo da se štuje spomen onoga po čijim se zaslugama krug zemaljski svakodnevno oslobađa od kužnih zabluda.")

Papa Leon XIII. u enciklici Aeterni Patris (4. kolovoza 1879.) napisao je ove riječi o utjecaju sv. Tome na crkvene koncile:
"Ipsa quoque Concilia Oecumenica, in quibus eminet lectus ex toto orbe terrarum flos sapientiae, singularem Thomae Aquinati honorem habere perpetuo studuerunt. In Conciliis Lugdunensi, Viennensi, Florentino, Vaticano, deliberationibus et decretis Patrum interfuisse Thomam et pene praefuisse dixeris, adversus errores Graecorum, haereticorum et rationalistarum ineluctabili vi et faustissimo exitu decertantem."

("I sami ekumenski koncili, na kojima se ističe birani cvijet mudrosti iz čitavoga kruga zemaljskoga, uvijek su nastojali odati posebnu čast Tomi Akvinskom. Na lionskom, viennskom, firentinskom, vatikanskom koncilu rekao bi da je Toma prisutvovao i gotovo predvodio u odlukama i dekretima otaca, boreći se neoborivom silom i najvećim uspjehom protiv zabluda Grka, krivovjeraca i racionalista.")

 

Istu tvrdnju ponavlja i papa sv. Pio X. u motupropriju Doctoris Angelici (29. lipnja 1914.):

"Nam post beatum exitum sancti Doctoris, nullum habitum est ab Ecclesia Concilium, in quo non ipse cum doctrinae suae opibus interfuerit."

("Naime, nakon blaženog prelaska svetog Naučitelja, nije održan nijedan koncil Crkve na kojem on nije sudjelovao pomoćima svojeg nauka.")
 

Dakle, nauk sv. Tome bio je toliko utjecajan na koncilima, koji su održani stoljećima nakon njegove smrti, da pape kažu kako je sv. Toma gotovo "sudjelovao" na tim koncilima.

Jeste li ikada razmišljali o utjecaju sv. Tome Akvinskog na crkvene koncile? Jeste li ikada vidjeli neki primjer tog utjecaja?
Danas ćemo pogledati jedan takav primjer.

Donosim prijevod djela sv. Tome De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis (O člancima vjere i sakramentima Crkve). Ovo djelo možda nije toliko poznato kao Summa theologiae, ali je i ono bilo vrlo utjecajno na crkveno učiteljstvo, posebno na učiteljstvo Firentinskog koncila sredinom 15. stoljeća.

Naime, dekret Firentinskog koncila Exultate Deo (22. studenoga 1439.) u dijelu gdje iznosi nauk o sakramentima, gotovo doslovno od riječi do riječi slijedi nauk sv. Tome iz djela De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis.

Kako biste se sami mogli uvjeriti u ovu činjenicu, nakon rasprave De articulis fidei, donosim cjeloviti tekst spomenutog dekreta Firentinskog koncila. Taj je dokument značajan i zbog drugih područja crkvenog nauka (o tome malo više kasnije).

Prvo da kažemo nekoliko riječi o Tominom djelu De articulis fidei.
Ta kratka rasprava napisana je na zamolbu Leonarda de Comitibus, nadbiskupa sicilijanskog grada Palerma, oko 1261.-1262. godine. Sv. Toma iznosi i tumači pojedine članke vjere prema redoslijedu u Apostolskom vjerovanju. Kod svakog članka vjere navodi zablude i krivovjerja (hereze), koje su tijekom povijesti ustajale protiv vjerskih istina. Svaku od tih zabluda sv. Toma pobija argumentima iz Svetog pisma, kojima dokazuje istinitost katoličkog nauka.

Kad čitate Sveto pismo, možda ne primjećujete da je gotovo svaka rečenica svjedočanstvo za neku dogmu i argument protiv neke zablude ili hereze. To ćete početi zapažati, kad vidite kako sv. Toma u ovom djelu mačem Svetoga pisma siječe sve hereze od antičkih vremena, pa sve do njegova vremena.

Zaista, to je jedna vještina koju možete opaziti kod crkvenih naučitelja, a koju nemaju današnji "moderni teolozi". Razlog je tomu što je njihov pogled na Sveto pismo dijametralno suprotan. Pitanje je što modernisti uopće vjeruju od onoga što je napisano u Bibliji. Osim toga, zbog svojeg "ekumenskog mentaliteta", modernisti zaziru od same pomisli na borbu protiv hereza. Naprotiv, u svojoj "ekumenskoj širini" poštuju i prigrljuju svaku herezu i zabludu kao "ravnopravno mišljenje".

Kod sv. Tome vidjet ćete nešto sasvim drugo: pobijanje hereza i zabluda.

Kao što je spomenuto, ova Tomina rasprava utjecala je na dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, pa trebamo istaknuti okolnosti u kojima je nastao navedeni dokument.

Tim je dokumentom sklopljena unija s Armencima, kao što je pet mjeseci ranije dekretom Laetentur caeli (6. srpnja 1439.) sklopljena unija s Grcima. Naime, jedan od glavnih ciljeva Firentinskog koncila bio je povratak istočnih naroda u Katoličku Crkvu. A kako je ispravna vjera temelj crkvenog jedinstva, u tim se dokumentima izlaže katolički nauk koji su istočni narodi dužni prihvatiti, kao što su, uostalom, svi vjernici dužni prihvatiti i ispovijedati pravovjerni nauk.

Dokument Exultate Deo posebno naglašava dijelove nauka u kojima nekatolički Armenci nemaju ispravno vjerovanje. Ovdje im se zato iznosi točno što su dužni prihvatiti i vjerovati, kako bi se vratili u Katoličku Crkvu. Armenski predstavnici na koncilu pristali su na sve što se od njih tražilo: u svoje ime, u ime svojeg patrijarha i u ime cijelog armenskog naroda.

U Denzingerovom Enchiridionu navodi se samo jedan mali dio dekreta Exultate Deo. Svakako, nedovoljan da shvatite ovaj vrlo opširni dokument.

Stoga, donosim cijeli dokument od početka do kraja. U tom koncilskom dekretu, Katolička Crkva traži od Armenaca da prihvate osam stvari:
1) Nicejsko-carigradsko vjerovanje s dodatkom Filioque;
2) definiciju Kalcedonskog koncila o dvije naravi u jednoj božanskoj Kristovoj osobi;
3) definiciju Trećeg carigradskog koncila o dvije Kristove volje i dva djelovanja;
4) da papu Leona Velikog štuju kao sveca i stup vjere, te da prihvate sve ostale koncile koji su zakonito održani pod vlašću rimskog prvosvećenika;
5) crkveni nauk o sakramentima (taj dio gotovo doslovno slijedi riječi sv. Tome Akvinskog);
6) Atanazijevo vjerovanje;
7) dekret o uniji s Grcima Laetentur caeli (donosi se u cijelosti prijepis tog dokumenta);
8) da usklade datume pojedinih većih blagdana s običajima sveopće Crkve.

Zašto Katolička Crkva sve ovo traži od Armenaca?
Kako bismo to shvatili, trebamo se prvo zapitati: U čemu je glavni problem kod nekatoličkih Armenaca?

Odgovor glasi: isti kao i kod nekatoličkih Kopta i Etiopljana. Oni odbacuju zaključke Kalcedonskog koncila (kao i sve koncile koji su kasnije održani).

Pa, ako se čudite kako je moguće da se protestanti i nakon 500 godina još uvijek drže Lutherovih hereza, što onda reći o Armencima, Koptima i Sirijcima koji se još uvijek drže hereza koje je sveopća Crkva osudila na koncilima prije gotovo 1600 godina?
Te hereze nisu postale manje grozne samo zato što je prošlo mnogo vremena. Krivovjerje ostaje krivovjerje.

No, danas ekumenisti kažu da sve to nije važno. Njima je jedino važno da netko sam sebe naziva "kršćaninom" i oni će ga smatrati "bratom", bez obzira na pitanje što ta osoba stvarno vjeruje ili ne vjeruje, ili što naučava zajednica kojoj dotični pripada.

Osim toga, mnogi ekumenisti imaju potpuno krive poglede na povijest istočnog raskola.

Danas se često zaboravlja da je istočni raskol bio dva puta prekinut. Prvi put na Drugom lionskom koncilu 1274. godine, a drugi put na Firentinskom koncilu 1439. godine.

Oba puta su bizantski car i carigradski patrijarh svečano priznali katolički nauk i podložili se rimskom prvosvećeniku. Međutim, Grci su nedugo nakon oba koncila ponovno pali u raskol, pretežito iz političkih razloga.

Ne smijemo zaboraviti da su svi istočni raskolnici (osim Rusa) živjeli gotovo 400 godina pod turskom vlašću. Ta turska vlast se uvelike miješala u crkvene poslove odvojenih istočnih zajednica, nastojeći ih držati što dalje od katoličkog Zapada, protiv kojeg je stoljećima ratovala.

Uostalom, carigradski patrijarh i danas živi pod turskom vlašću. Mislite li da on može poduzeti nešto što bi bilo protivno interesima turske države?

No, osim politike, nesjedinjene istočne zajednice odvajaju i mnoge teološke zablude.

Sv. Toma Akvinski dao je veliki doprinos borbi protiv tih zabluda svojim djelom Contra errores Graecorum (Protiv zabluda Grka), ali i drugim svojim djelima. Mi moramo biti potpuno jasni u pitanjima sadržaja kršćanske vjere.

Mislim da bi nam Tomina rasprava De articulis fidei mogla pomoći da bolje shvatimo Vjerovanje. Mnogi ljudi danas mehanički izgovaraju riječi Vjerovanja, a da uopće ne razumiju što govore. Ljudima treba pouka. Sv. Toma daje kratko i jasno objašnjenje svakog članka Vjerovanja, pokazujući povezanost svake riječi molitve s crkvenim naukom.

A sad dolazimo do treće stvari koju treba uvijek imati na umu. Nije dovoljno samo čitati djela sv. Tome i drugih teologa, niti je dovoljno samo istraživati dokumente papa i koncila. Sve to neće biti dovoljno bez Božje pomoći. Kao što sva dobra dolaze od Boga, tako je i prava spoznaja dar Božji.

Potrebno je zato mnogo moliti. Papa Leon XIII. na kraju svoje enciklike Aeterni Patris, kojom poziva na obnovu tomističke filozofije i teologije, ističe ključnu ulogu molitve:

"Probe autem novimus conatus Nostros irritos futuros, nisi communia cepta, Venerabiles Fratres, Ille secundet, qui Deus scientiarum in divinis eloquiis (1 Sam. 2, 3) appellatur; quibus etiam monemur, omne datum optimum et omne donum perfectum desursum esse, descendens a Patre luminum (Iac. 1, 17). Et rursus: Si quis indiget sapientia, postulet a Deo; qui dat omnibus affluenter, et non improperat; et dabitur ei (Iac. 1, 5). - Igitur hac quoque in re exempla sequamur Doctoris angelici, qui numquam se lectioni aut scriptio dedit, nisi propitiato precibus Deo; quique candide confessus est, quidquid sciret, non tam se studio aut labore suo sibi peperisse, quam divinitus accepisse: ideoque humili et concordi obsecratione Deum simul omnes exoremus, ut in Ecclesiae filios spiritum scientiae et intellectus emittat, et aperiat eis sensum ad intelligendam sapientiam."

("Dobro, naime, znamo da će Naša nastojanja biti uzaludna, ako zajedničke pothvate ne uređuje Onaj tko se naziva Bogom znanja u božanskim Pismima (1 Sam 2, 3), a koja nas također opominju da je svaki dobar dar i svaki savršeni poklon odozgor, silazeći od Oca svjetlosti (Jak 1, 17). I opet: Ako je komu potrebna mudrost neka moli od Boga, koji svima obilno daje i ne oklijeva; i dat će mu se (Jak 1, 5). - Stoga, i u ovoj stvari slijedimo primjer Anđeoskog učitelja, koji se nikada nije predao čitanju ili pisanju, a da prije toga nije molitvom umilostivio Boga; i koji je iskreno priznao da sve ono što zna, nije stekao toliko učenjem i trudom koliko je božanski primio. I zato svi zajedno molimo Boga poniznom i složnom prošnjom da u sinove Crkve pošalje duha znanja i razuma, i otvori im pamet kako bi shvatili mudrost.")

 

Trebamo se moliti sv. Tomi za obnovu katoličke teologije. Dugoročno, to je možda i najveća potreba kršćanskog puka. Jer, ako vi nemate svećenike koji su primili ispravnu teološku pouku, onda nemate ništa! Onda je ovaj narod u situaciji slijepca kojeg vode slijepci.

Crkveni poglavari dolaze i odlaze, biskupi dolaze i odlaze... Ali, današnji veliki problem modernizma na teološkim učilištima ostaje kao stalna i dugoročna pogibelj. Trebamo se zato moliti najvećem katoličkom teologu da se taj problem riješi i da se modernističko krivovjerje iskorijeni.

Stoga, nakon djela De articulis fidei i dekreta Exultate Deo, donosim dvije molitve sv. Tomi iz katoličke tradicije. Uzmite k srcu ove molitve, posebno molitvu Doctor angelice. Za tu je molitvu papa Leon XIII. podijelio oprost od 200 dana (3. srpnja 1885.), jednom dnevno.

Nakon njih uvrstio sam dvije kratke molitve sv. Tome prije učenja: Creator ineffabilis i Concede mihi.

Papa Pio XI. u enciklici Studiorum Ducem (29. lipnja 1923.) podijelio je oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjerniku koji izmoli molitvu Creator ineffabilis. Štoviše, Pio XI. na kraju spomenute enciklike donosi prijepis te molitve, uz sljedeći poticaj biskupima:

"Ad extremum, quo nostrorum studia, Aquinate Magistro, in Dei gloriam Ecclesiaeque fructum cedant quotidie maiorem, his Litteris precandi formulam, qua ipse utebatur, adiungimus, Vosque obsecramus ut evulgandam curetis. Eam autem quotiescumque quis rite recitaverit, sciat, auctoritate Nostra, septem annorum totidemque quadragenarum poenam sibi esse remissam."

("Na kraju, kako bi naši studiji, pod vodstvom učitelja Akvinca, svakim danom išli na sve veću slavu Božju i korist Crkve, ovom smo pismu pridružili formulu molitve, koju je on sam koristio, i molimo Vas da se pobrinete da se ona raširi. A svaki put kad je tko pravilo izmoli, neka zna da mu je po Našoj vlasti otpušteno sedam godina i toliko četrdesetnica kazne.")
Poslušajmo poticaj pape Pija XI. i molimo što češće Tominu molitvu Creator ineffabilis.

Na kraju, ukratko ponovimo što ćete pronaći u ovom radu. Sastoji se tri dijela:

1. Tomina rasprava De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis, kako bi se vidjelo što je sv. Toma pisao;

2. Dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, kako bi se vidio konkretan primjer utjecaja sv. Tome na crkveno učiteljstvo;

3. Molitve sv. Tomi, kako bi se pomoću zagovora ovog velikog crkvenog naučitelja obnovila katolička teologija i kako bi kršćanski puk zadobio potrebne kreposti i prosvijetljenje uma.

Sva tri dijela čine jedinstvenu cjelinu katoličke baštine, jer očituju neraskidivu povezanost teologije, crkvenog učiteljstva i molitvenog života vjernika (Lex orandi, lex credendi).

Jučer smo proslavili blagdan sv. Tome Akvinskoga. Uzmite, stoga, ovo njegovo djelo kao dar: Sv. Toma Akvinski - O člancima vjere i sakramentima Crkve.


subota, 20. siječnja 2024.

Instrukcija "De ethica situationis" (2. veljače 1956.) - Osudom "situacijske etike" i "novog morala", papa Pio XII. osudio je i nemoral današnjih modernista


 

Riječ "aggiornamento" (tal. "podanašnjenje", "posadašnjenje") nije nastala na Drugom vatikanskom koncilu. Ovu riječ koristili su još prije tog vremena oni koji su htjeli "prilagoditi" pastoral današnjem vremenu.

Početkom 1950-ih u Milanu je osnovan Centro di Orientamento Pastorale koji svake godine organizira Nacionalni tjedan za suvremeni pastoral ili "pastoralni aggiornamento" (Settimana nazionale di aggiornamento pastorale).

Papa Pio XII. obratio se sudionicima VI. Nacionalnog tjedna u govoru 14. rujna 1956. (možete ga pronaći u Acta Apostolicae Sedis, 48, 1956., str. 699.-711.). U tom govoru, Pio XII. objašnjava razliku između dobrog prilagođavanja pastorala današnjem vremenu i zlog prilagođavanja, ili - da se tako izrazimo - razliku između "dobrog aggiornamenta" i "lošeg aggiornamenta".

Dobro prilagođavanje današnjem čovjeku bilo bi jednostavno pronaći način da današnjem čovjeku objasniš istine katoličke vjere, istine koje su potrebne za spasenje, i da ga poučiš njegovim vjerskim dužnostima. Pio XII. ističe da svećenik mora pronaći način da u prigodno vrijeme govori o tim dužnostima:
"…tako da svećenik u pastoralnoj skrbi nikada ne gubi iz vida iste teme, nego da ih u pogodno vrijeme izriče u svojim propovijedima, sjećajući se misli: Gospodin je tako činio.
Sada, među tim propisima nalazimo prije svega dužnost molitve (Lk 18, 1; Mt 7, 7); dužnost unutarnje i vanjske poniznosti uz odbacivanje svake oholosti i arogancije (Lk 14, 11; 18, 14; Mt 11, 29); dužnost samoodricanja i žrtve; dužnost vladanja nad strastima (Mt 5, 30); dužnost nošenja križa za raspetim Gospodinom (Lk 9, 23); dužnost težiti savršenstvu (Mt 5, 48); velika dužnost ljubavi prema bližnjemu, slična onoj iz prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu (Mt 22, 39); dužnost podložnosti Crkvi i Vlasti koju je Krist ustanovio (Mt 18, 17; Lk 10, 16); dužnost svetosti i nerazrješivosti ženidbe; nauk i činjenica o superiornosti i prednosti djevičanstva pred brakom (Mt 19, 3. 12); nauk o Božjem sudu i naplati svakom čovjeku prema njegovim djelima (Mt 6, 4. 6. 18; 16, 27; 25, 34-36. 41-43); nauk o neiscrpnom Božjem milosrđu u opraštanju krivnje i kazne, dok god svakomu traje vrijeme ovoga života (Lk 15, 7. 8-10; 5, 20-24; Iv 20, 23).
Sve nas to navodi da propovijedanje svećenika usporedimo s propovijedanjem Gospodina i da na taj način iz Kristova propovijedanja izvučemo najviši smjer i vrhovnu mjeru za 'pastoralno usmjerenje' i 'pastoralno podanašnjenje' ['aggiornamento pastorale']."

 

Pio XII. malo kasnije upozorava na opasnost krivog aggiornamenta, koji vidi u krivovjernim mišljenjima modernističkih teologa i takozvanoj "novoj teologiji", pa se zato u govoru prisjeća enciklike Humani generis, ističući:

"Enciklika Humani generis od 12. kolovoza 1950., De nonnullis falsis opinionibus, quae catholicae doctrinae fundamenta subruere minantur, nemalim je dijelom opovrgavanje lažnog 'usmjerenja' i 'podanašnjenja' ['aggiornamento'] teologije, filozofije i egzegeze modernim i nedovoljno utemeljenim znanstvenim strujanjima i tendencijama. Govori o neopravdanoj sklonosti prema pogrešnim filozofskim sustavima, o ustupcima na koje su se neki pokazali spremnima (evolucionizam, idealizam, imanentizam, pragmatizam, egzistencijalizam, historicizam), kao i na području teologije i egzegeze. 'Nova teologija' težila je asimilaciji u moderno doba i da katoličkom znanstveniku učini prirodnijim i lakšim da bude katolik. U stvarnosti, počelo se samovoljno ispravljati ono što je postojalo, potiskivati, mijenjati, rekonstruirati, ublažavati krutost i nepromjenjivost metafizičkih načela, precizne dogmatske definicije činiti fleksibilnijima, podvrgnuti reviziji smisao i sadržaj nadnaravnog i njegovu unutarnju strukturu, oduhoviti i osuvremeniti teologiju euharistije, renovirati i približiti suvremenoj misli i osjećaju nauk o otkupljenju, o naravi i učincima grijeha i mnoge druge točke. Sličan se pokret pokazao i na području egzegeze."
 

Osim opasnosti "nove teologije", Pio XII. upozorava i na opasnost "novog morala":

"Mišljenja Crkve o ovoj temi izložili smo u dva govora 23. ožujka i 18. travnja 1952. O bliskoj materiji, Sveta Stolica se nedavno izjasnila kroz Instrukciju Vrhovne kongregacije Svetog Oficija De "Ethica situationis" od 2. veljače, o sustavu koji dominira umovima nemalog broja ljudi, jer ima nešto fascinantno u sebi, te čiju opasnu prirodu oni jasno ne vide."

Donosim dolje prijevod cijele spomenute instrukcije De "Ethica situationis" . No, prvo trebamo pojasniti u čemu je opasnost "situacijske etike", o kojoj govori papa Pio XII. 

Što je uopće "situacijska etika"?
To ćete najlakše shvatiti na primjeru modernističke teze da preljubnici smiju primiti sv. pričest.
Stajalište današnjih modernista da osobe koje se objektivno nalaze u stanju smrtnog grijeha (npr. "civilno vjenčani") mogu pristupiti sv. pričesti, temelji se na mišljenju da se oni nalaze u "situaciji" koja opravdava njihove grijehe. Po modernističkom mišljenju, postoje "situacije" u kojima netko smije činiti u sebi zle čine, pa čak i trajno živjeti u takvom stanju, a da pritom nije počinio grijeh.

Praktički nema nijednog grijeha za koji oni ne bi mogli pronaći "situaciju" u kojoj taj grijeh prestaje biti grijeh. Tako oni kažu da postoje "situacije" u kojima ni najteže kršenje naravnog zakona nije grijeh. U stvari, oni za svakog grešnika tvrde da se nalazi u situaciji koja opravdava njegove grijehe. Neki idu i dalje, pa tvrde da grijesi uopće nisu grijesi. Bilo je i onih koji su tvrdili da ni 1% ljudi nije počinilo smrtni grijeh.
Je li onda neobično da je u zemljama poput Njemačke gotovo nestao sakrament ispovijedi? Nitko se ne ispovijeda, a svi idu na pričest.

Evo, to su rezultati "novog morala" i "nove teologije".

Modernisti vole govoriti da oni donose nešto "novo". No, oni zapravo ne donose ništa novoga, nego recikliraju pogubna učenja iz prošlosti. Riječ je o starim zabludama i herezama, koje je Katolička Crkva izričito osudila.

Stvar je jasna. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati u sebi zle čine. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati preljub. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati sodomiju. Nikakva "situacija" nikada ne može biti dopuštenje da se osobama, koje ustraju u zlu, dijele sv. sakramenti i blagoslovi.

Pročitajte u cijelosti instrukciju Svete Stolice De "ethica situationis" od 2. veljače 1956., koja zabranjuje da se nemoralna modernistička učenja predaju na teološkim fakultetima.






 Dokument u PDF-u: De "ethica situationis".

 

 

utorak, 16. siječnja 2024.

Opomene Svete Stolice o opasnostima "ekumenskog pokreta" iz 1948. i 1949. godine


 

Dobro je poznato da je papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos (1928. god.) osudio zablude ekumenizma. No, manje je poznato da je i u pontifikatu njegova nasljednika, pape Pija XII., Sveta Stolica donijela dva dokumenta koji vrlo jasno upozoravaju na zablude i opasnosti "ekumenskog pokreta".

Riječ je o upozorenju Cum compertum sit od 5. lipnja 1948. (AAS 40, 1948., str. 257.), te o instrukciji De motione oecumenica od 20. prosinca 1949. (AAS 42, 1949., str. 142.-147.).

Primijetit ćete da su se u službenim dokumentima Svete Stolice riječi "ekumenski pokret" pisale pod navodnim znakovima. Već se time daje do znanja kako je Sveta Stolica gledala taj pokret. I sam ton kojim je pisan dokument Cum compertum sit otkriva da je "ekumenski pokret" gledan kao nešto strano Katoličkoj Crkvi.

Slučaj ekumenskih skupova je zanimljiv, jer pokazuje kako su stvari, koje je Sveta Stolica nejednom strogo zabranila, postale središnja točka reformi nakon Drugoga vatikanskog koncila. Dakle, donedavne teške zloupotrebe postale su reformatorima temeljnom metodom rada. 

Od samih početaka u "ekumenskom pokretu" dobru su priliku prepoznali oni koji su htjeli mijenjati nauk Crkve. Modernisti su od svoje pojave početkom 20. stoljeća bili povezani s protestantima. Nije neobično, stoga, da su se brzo povezali i s protestantskim ekumenskim pokretom. Nemojmo zaboraviti da je ekumenizam započeo kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti. Modernistički klerici, koji su težili mijenjanju nauka Katoličke Crkve, počeli posebno nakon Drugog svjetskog rata održavati zajedničke skupove s protestantima.

Dakako, sve je to bilo protivno propisima kanonskog prava. No, modernistima to nije smetalo, jer je upravo to njihova glavna metoda za "mijenjanje nauka": uporno kršiti nauk Crkve, sve dok ga se silom ne "promijeni"... (u njihovim glavama, ne u stvarnosti).

Reakcija Svete Stolice došla je s dokumentom Cum compertum sit od 5. lipnja 1948. 

 



Kako su se gore spomenuti - nezakoniti i zabranjeni - "ekumenski skupovi" nastavili (jer su modernisti uvijek uporni u zloupotrebama), Sveta Stolica bila je prisiljena iduće godine izdati novi dokument.

Taj dokument nosi naziv "De motione oecumenica" ("O ekumenskom pokretu"), a objavljen je 20. prosinca 1949.

U njemu se govori o tome kako i pod kojim uvjetima se mogu održati sastanci katolika i nekatolika. Ukratko: na te sastanke treba poslati učene i prokušane teologe da nekatolicima objasne nauk Katoličke Crkve i da ih pozovu ili potaknu da se vrate u Crkvu.

Običnim vjernicima je u pravilu zabranjeno da sudjeluju u tim sastancima:

"Fideles autem eos conventus ne adeant, nisi obtenta venia peculiari Auctoritatis Ecclesiasticae, quae danda solummodo est iis qui bene instructi et fortes in fide cognoscantur."

("Vjernici pak neka ne polaze na ove skupove, osim ako dobiju posebnu dozvolu crkvene vlasti, koja se treba dati samo onima koji su poznati kao dobro poučeni i čvrsti u vjeri.")
 

Kad čitate ovaj dokument zapanjit će vas činjenica da je praktički svaka od temeljnih postavki "modernog ekumenizma" ovdje osuđena.

Na primjer, ekumenisti danas često ističu frazu: "treba gledati ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja" s drugim konfesijama.

No, upravo je takvo stajalište Sveta Stolica izričito osudila, nalažući biskupima:

"Pariter invigilabunt, ne, falso praetextu potius esse attendenda ea quibus coniungimur, quam ea quibus seiungimur, periculosus indifferentismus foveatur praesertim penes eos, qui minus rebus theologicis sunt instituti et minus in sua religione excitati."

("Neka jednako tako bdiju da se ne bi pod lažnim izlikama kako treba radije gledati ono što nas spaja, nego ono što nas razdvaja, poticao pogubni indiferentizam, posebno među onima koji su manje upućeni u teološke stvari i manje revni u svojoj religiji.")

Također se ne smije odvojenim zajednicama davati lažna nada da one mogu mijenjati Crkvu.
"Arcebunt quoque periculosum illum loquendi modum, quo falsae opiniones gignantur ac fallaces spes, quae nunquam impleri possunt; ex. gr. dicendo quae de dissidentium ad Ecclesiam reditu, de Ecclesiae constitutione, de Corpore Christi Mystico in Litteris Encyclicis Romanorum Pontificum traduntur non ita aestimari debere, quippe quia non omnia sint fide tenenda vel, quod peius est, in rebus dogmaticis ne Catholicam quidem Ecclesiam iam habere plenitudinem Christi, sed ab aliis eandem perfici posse."

("Neka također suzbiju onaj pogubni način govora iz kojeg se rađaju lažna mišljenja i varljive nade, koje se nikada ne mogu ostvariti; npr. govoreći da ono što se iznosi u enciklikama rimskih prvosvećenika o povratku nesjedinjenih u Crkvu, o ustroju Crkve, o otajstvenom Tijelu Kristovu ne treba tako shvaćati, jer da nije sve potrebno držati kao nauk vjere, ili - što je još gore - da u dogmatskim stvarima ni Katolička Crkva još nema puninu Kristovu, nego da je u tome drugi trebaju usavršiti.")

Druga velika opasnost jest kad se pod egidom ekumenizma relativiziraju istine katoličke vjere ili se posve prešućuju. To se pojavljuje i u obliku svojevrsne autocenzure. Na primjer, kad neki klerici ne žele govoriti o čistilištu, o štovanju svetaca, o zaslugama dobrih djela, o ispravnom nauku o opravdanju i sakramentima... kako ne bi "uvrijedili protestante". Ili, kad ne žele iznositi točan katolički nauk o izlaženju Duha Svetoga od Sina, kako se ne bi zamjerili istočnim raskolnicima.

Zato Sveta Stolica u ovom dokumentu ističe:
"Tota igitur et integra doctrina catholica est proponenda atque exponenda: minime est silentio praetereundum vel ambiguis verbis obtegendum, quod veritas catholica complectitur de vera iustificationis natura et via, de Ecclesiae constitutione, de primatu iurisdictionis Romani Pontificis, deque unica vera unione per reditum dissidentium ad unam veram Christi Ecclesiam."

("Treba, stoga, iznositi i izlagati čitavi i cjeloviti katolički nauk. Nipošto se ne smije prešutjeti ili dvosmislenim riječima prikriti što sadrži katolička istina o pravoj naravi i putu opravdanja, o ustroju Crkve, o prvenstvu jurisdikcije rimskog prvosvećenika, kao i o jedinom pravom sjedinjenju povratkom odvojenih u jednu pravu Kristovu Crkvu.")

Riječi koje su možda najvažnije u cijelom tom dokumentu glase: "extra veritatem unio vera obtineri nunquam poterit" ("izvan istine pravo se jedinstvo nikada neće moći postići").

Nažalost, istina je ekumenistima najmanje važna. Pokazalo se mnogo puta da su oni spremni odbaciti istine vjere radi "ekumenskog jedinstva".

Nakon Drugog vatikanskog koncila, ekumenski pokret se kretao u onom smjeru koji su pretkoncilski pape osudili.

Od bezbrojnih zajedničkih skupova, prilagođavanja obreda "senzibilitetima nekatolika", do razvodnjavanja pravila o mješovitim ženidbama. Zaredao je i čitav niz zajedničkih deklaracija s predstavnicima odjeljenih zajednica, koje dotiču razna područja nauka.  

No, upravo je na ovu opasnost upozorio papa Pio XI. u enciklici Mortalium animos:

"Num Nos patiemur – quod prorsus iniquum foret – veritatem , eamque divinitus revelatam, in pactiones deduci? Etenim de veritate revelata tuenda in praesenti agitur."

("Zar ćemo mi trpjeti – što bi bilo posve opako – da se istina, i to božanski objavljena, svede na dogovore? Ta ovdje se radi čuvanju objavljene istine.")

To modernistima ništa ne znači. Što njima uopće znači objavljena istina?

Kod modernista se može opaziti jedna stvar koju oni nikada neće otvoreno priznati, ali koja se jasno iščitava između redaka u svim njihovim spisima i govorima... A to je da oni uopće ne vjeruju da su istine katoličke vjere objavljene od Boga. Oni smatraju da su to ljudska iznašašća, pa da se zato mogu mijenjati prema vremenu, mjestu i "kontekstu".

Nasuprot tome, uvijek moramo imati pred očima riječi sv. Pavla: "Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista." (Gal 1, 11-12)

Nauk, koji je Bog objavio, ljudi ne mogu mijenjati. 

Potrebno je, stoga, jasno poručiti modernistima i njihovoj "odvojenoj braći" da mi katolici ne smijemo, ne možemo i nećemo odstupiti ni od jednog centimetra, ni od jednog milimetra katoličkog nauka. Nećemo odstupiti ni od jedne dogmatske definicije Tridentskog koncila, ni od jedne anateme koju je Crkva izrekla u svojim najsvečanijim dokumentima.

 


četvrtak, 11. siječnja 2024.

Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić

 

 

Sv. Ivan Bosco je napisao mnoga poučna djela za mlade. No, među svim njegovim djelima, najveću je popularnost stekao molitvenik Il giovane provveduto (Opskrbljeni mladić).

Budući da hrvatski salezijanci očito nemaju nikakvu namjeru da ovo djelo prevedu i objave u Hrvatskoj, uzeo sam stvari u svoje ruke i priredio prijevod ovog molitvenika (prema 100. izdanju iz 1885. godine). Neka bude na internetu, da nam uvijek bude pri ruci. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.

No, recimo prvo ponešto o samom molitveniku. Prvo izdanje objavljeno je 1847. godine. U idućim desetljećima, nova izdanja izlazila su u velikim brojevima (i po više izdanja u jednoj godini). Do smrti sv. Ivana Bosca 1888. godine, objavljeno je 119. izdanja.

Nakon smrti sv. Ivana Bosca, talijanski salezijanci nastavili su objavljivati nova izdanja sve do druge polovice 20. stoljeća. Posljednje izdanje je objavljeno 1961. godine.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila više nije bilo novih izdanja. Zašto? Zato što je cijeli don Boscov molitvenik prožet tradicionalnim naukom i tradicionalnom liturgijom (više o tome malo kasnije), i kao takav nikako se ne uklapa u postkoncilski "aggiornamento".

Zašto bi oni dali mladima da čuju što don Bosco govori o tradicionalnoj liturgiji i o tradicionalnoj disciplini kršćanskog života (o čednosti, o pokori, mrtvljenju, o uvjetima za valjanu ispovijed i dostojnu pričest) - kad sami ne žele ni čuti o tome?

Naravno, još manje žele da mladi čuju što don Bosco govori o drugim religijama (o islamu, židovstvu, protestantizmu i istočnom raskolništvu) - jer bi to ugrozilo ekumenizam. Zato se danas skriva od vjernika što su sveci pisali o drugim religijama i što je Crkva uvijek naučavala o toj temi.

Danas se mladima nudi nekakva "duhovnost" bez ikakve konkretne veze sa spasenjem duše.

Don Bosco nije okupljao mlade radi zabave, nego radi spasenja njihovih duša. To je svrha molitvenika "Opskrbljeni mladić".

Molitvenik se rano proširio i izvan Italije. Još za vrijeme don Boscova života preveden je na francuski. Slijedile su i druge zapadne zemlje. No, koliko je meni poznato, nikada nije bio cjelovito preveden na hrvatski. Prevedeni su samo neki dijelovi (sedam razmatranja za svaki dan...). Ali, to je samo 1% ovog molitvenika.

Treba također naglasiti da nije svejedno koje izdanje molitvenika uzmete u ruke, jer je don Bosco u kasnijim izdanjima mijenjao pojedine rečenice u razmatranjima, pa i dodavao čitave dijelove kojih nije bilo u ranijim izdanjima. Tako je već 1851. godine dodao apologetski dijalog "Fondamenti della Cattolica Religione" ("Temelji katoličke religije") kao mali katekizam o Crkvi, koji je kasnije proširivao. Dodavao je i nove molitve, kao i oficije novih blagdana u službi večernje (npr. blagdan sv. Ćirila i Metoda).

Dakle, molitvenik se kroz godine povećavao dodavanjem novih sadržaja.

Kažem da to treba naglasiti zato što neki današnji izdavači i prevoditelji don Boscovih razmatranja koriste samo prvo izdanje iz 1847., a uopće ne uzimaju u obzir ispravke i dodatke koje je sam don Bosco unosio u tekst kod kasnijih izdanja.
Stoga, ponavljam: ja sam koristio 100. izdanje iz 1885. godine, da ne bi bilo nikakve zabune.
 

Kad smo to razjasnili, prijeđimo na sam sadržaj. Don Boscov sustav odgoja djece naziva se preventivnim sustavom, jer mu je cilj da kod djece razvije takve životne stavove koji će spriječiti da kasnije upadnu u poroke i opačine. Ako se sustav pravilno primijeni, kasnije neće biti potrebe za represivnim mjerama prema djeci.

Jedan od glavnih načina da se to postigne jest jednostavno objasniti djeci potpunu istinu o grozoti grijeha. Istina je da je grijeh doista uvreda prema Bogu. I grijeh doista izaziva vrlo teške kazne već na ovom svijetu, a još daleko više na drugom svijetu.

Stoga, čisto zdravorazumski gledano, čovjek mora uvidjeti da mu se grijeh doista ne isplati. Ne isplati se za malo prolaznog užitka na ovom svijetu izložiti se opasnosti vječnih muka u paklu. Ne isplati se! 

S druge strane, čovjek mora uvidjeti da se isplati odupirati grijesima i napastima. I ta borba donosi nagradu.

Božja objava to izričito kaže u Svetom pismu, već po onim riječima (Crkv. 31, 10) koje u Vulgati glase:

"Qui probatus est in illo, et perfectus est, erit illi gloria aeterna: qui potuit transgredi, et non est transgressus; facere mala, et non fecit."

("Tko je prokušan u njemu, i postao savršen: koji je mogao prestupiti, a nije prestupio; učiniti zlo, a nije učinio.")

Isto kaže i sv. Jakov Apostol u svojoj poslanici (Jak 1, 12), riječima koje u Vulgati glase:

"Beatus vir qui suffert tentationem: quoniam cum probatus fuerit, accipiet coronam vitae, quam repromisit Deus diligentibus se.")

("Blago čovjeku koji pretrpi [nadvlada] napast: jer kad bude prokušan, primit će krunu života, koju je Bog obećao onima koji ga ljube.")
 

Dakle, i samo odupiranje grijehu jest dobro djelo, zaslužno djelo. Čin koji donosi zasluge za nebo. Stoga, doista se isplati boriti protiv grešnih navala i odbijati napasti. To je ono što treba naučiti djecu. Ovaj svijet bi izgledao puno drugačije da su sva djeca odgojena u tom duhu.

Jedna stvar mene osobno uvijek iznova neugodno iznenadi. Kad vidim obrazovane ljude, ljude koji su završili teške fakultete, kako prostače i nečisto govore kao najgori primitivci na ulici. To je stvarno odvratno. No, to vam samo pokazuje da obrazovanje ne podrazumijeva automatski i krepostan život.

Treba imati na umu da sve te opačine redovito počinju još u dječačkoj i mladenačkoj dobi. Zato su nam potrebni sveci poput sv. Ivana Bosca, koji su spremni svoje vrijeme i trud uložiti u odgoj djece i mladih za krepostan život u skladu s katoličkim moralom.

Vidjet ćete u poukama na početku molitvenika kako don Bosco daje mladima sasvim konkretne upute za život. Dakle, to nisu samo općenite napomene (tipa: "budi dobar"), nego im govori točno što trebaju činiti, a što trebaju izbjegavati.

Među stvarima koje treba izbjegavati, posebno se ističe zlo društvo. Ovdje treba naglasiti da loše društvo nisu samo narkomani, kamatari i sitni lopovi. Riječ je o daleko širem krugu ljudi. Loše društvo su sve osobe koje javno i tvrdokorno žive u stanju smrtnog grijeha. Dakle, loše društvo su i psovači, osobe koje javno žive u priležništvu, osobe koje žive u civilnom braku, zatim formalni krivovjerci, hulitelji, nevjernici.. Sve te osobe mladi trebaju izbjegavati kako ih ne bi svojim zlim i sablažnjivim primjerima naveli na grijeh.

Ukratko, loše društvo su svi oni životni stilovi koje današnji modernisti veličaju i prema kojima kažu da trebamo biti "otvoreni".

Mladima treba jasno i glasno reći: "Ovi ljudi čine zlo. Ne smijete slijediti njihov primjer."
Kako drugačije prekinuti krug zla i grijeha, koji se prenosi zlim primjerom od starijih na mlađe?

Netko će možda prigovoriti: "Kako ćemo ih onda obratiti, ako ih izbjegavamo?" Odgovaram: Neiskusna djeca i mladi nisu misionari, niti je njihova zadaća da po službenoj dužnosti rade na obraćenju okorjelih grešnika. Postoje ljudi kojima je to posao... Druga je stvar što oni danas ne rade svoj posao.

Zadaća je mladog čovjeka prvenstveno da se sam očuva od grijeha, a to je već dovoljno težak zadatak usred pokvarenosti današnjeg svijeta. Kad bi još povrh toga mlad čovjek tražio društvo među javnim i okorjelim grešnicima, to bi većinu potaknulo da se povedu za njihovim zlim primjerima. Uostalom, to možete vidjeti svaki dan na bezbroj primjera iz svoje okoline.

Ovdje vrijede riječi iz psalma 17., koje u Vulgati glase:

"Cum sancto sanctus eris, et cum viro innocente innocens eris: Et cum electo electus eris: et cum perverso perverteris."

("Sa svetim bit ćeš svet, i s nevinim čovjekom bit ćeš nevin: i s izabranikom bit ćeš izabran: a s izopačenim čovjekom izopačit ćeš se.")

Od svih kreposti, sv. Ivan Bosco najviše ističe čistoću, kao najpotrebniju krepost za mlade ljude. Kao što kaže sv. Pavao: "Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu." (Ef 5, 5)

Zato sv. Ivan Bosco traži strogo odvajanje mladića i djevojaka. Štoviše, don Bosco izričito kaže:
"Prima di tutto fuggite la compagnia delle persone di sesso diverso. Capite bene; io voglio dire che i giovani non devono mai contrarre alcuna famigliarità con giovanette; del resto questa bella virtù si trova in grande pericolo."

("Prije svega, izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Shvatite dobro: ja hoću reći da mladići nikada ne smiju sklapati nikakve bliske odnose s djevojkama; inače će se ova lijepa krepost [čistoća] naći u velikoj opasnosti.")
 

Zato je izrazito neprimjereno kad danas moderni salezijanci (i drugi u pastoralu mladih) miješaju mladiće i djevojke. Drže ih zajedno i na pouci, i na misi, i u "druženju".

Naravno da u ljudskom životu postoji vrijeme za ženidbu (kod onih koji su se odlučili za ženidbeni stalež). No, prije tog vremena, druženje mladića i djevojaka jest iznimno opasno za čistoću. Budimo posve jasni, bilo kakve "slobodne veze", kojima nije cilj sklapanje ženidbe, apsolutno su zabranjene. Tako su, primjerice, nedopustive "srednjoškolske veze".

Osim toga, postoji još jedan važan razlog zašto je potrebno mladiće i djevojke držati strogo odvojenima, a povezan je s pojmovima sablazi i grešne prigode.

Treba znati da se čistoća ne povrjeđuje samo vanjskim grijesima bludnosti, nego i unutarnjim grijesima bludnosti (grešne misli, naslade, grešne želje...). A to se redovito javlja u kontaktu mladića i djevojaka. U najmanju ruku, stavlja ih se u situaciju da dođu pod napast za počinjenje takvih grijeha.

Uostalom, to je razlog zašto je Crkva uvijek tijekom povijesti tražila da muškarci i žene stoje odvojeno u crkvi, a pogotovo tijekom pričesti, pa i ispovijedi.

Ljudskoj naravi, koja je pokvarena istočnim grijehom i sklona na zlo, lijek se nalazi u izbjegavanju grešnih prigoda.

Ove do jučer općepoznate stvari, danas su za moderne duhovne vođe postale nešto "nepoznato".

Sv. Ivan Bosco je podigao oratorije u kojima je okupio dječake i mladiće. Imali su ujutro sv. Misu, a navečer Večernju i kompletorij (povečerje), sve točno liturgijski, na latinskom jeziku. Tijekom dana bilo je i raznih pobožnosti. Velika je važnost polagana učenju katekizma. Don Bosco stavlja naglasak na stvari koje su potrebne za spasenje duše: kako se ispravno ispovjediti i dostojno pričestiti. Poučava ih kako dobiti pojedine oproste, i to ne samo potpune, nego i djelomične oproste.

Čitamo u životopisu don Bosca kako su izgledali blagdani u oratoriju (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 107.):

"Blagdanima ujutro, čim bi se otvorila crkva, počelo je ispovijedanje, a to je trajalo do Mise, koja je bila urečena za osam sati. Ali da se zadovolje oni, koji su željeli pristupiti sv. sakramentima, često se odgađala do devet, i kasnije, jer je siromašni Don Bosko, kako veli, morao pjevati i nositi križ. Ta ujutro su njegovi pomoćnici svećenici bili zaposleni po drugim crkvama. Za vrijeme Mise nekoji bi ozbiljniji mladići pazili na drugove, a jedan bi opet vodio molitve i pripravu za svetu Pričest. Poslije Mise Sluga bi se Božji svukao i držao kratku propovijed. Najprije bi protumačio Evanđelje, a zatim bi počeo pripovijedati Biblijsku povijest i povijest Crkve. Tako je radio više od dvadeset godina. Napokon bi izišli iz crkve, malo bi se igrali, a zatim bi počela blagdanska čitanja i pjevanja, i to bi trajalo do podne. U jedan sat počela bi zabava s bućama, štulama, drvenim mačevima, a igrali bi se i drugih igara, kojima bi se vježbali u okretnosti i gimnastici. U dva i pol sata opet bi pošli u kapelu, da uče katekizam. Zatim bi izmolili treći dio krunice, a onda bi pjevali Zdravo morska Zvijezdo, Magnificat, Dixit i druge psalme i pripjeve. Za godinu dana mladići su mogli pjevati večernjicu bl. Gospe. Za tim bi vježbama držao mali govor, a pjevanje Litanija i blagoslov zaključili bi crkvenu službu."

 
Istina, imali su u slobodno vrijeme i razonode, zabave i igre. Ali, to nije bila glavna, a kamoli najvažnija stvar (kao što bi neki danas htjeli prikazati).

Više od svih igara i sportskih natjecanja, don Bosco traži od mladića da se natječu u pobožnosti. Kao što svetac kaže u molitveniku Opskrbljeni mladić:

"Napokon, svima preporučujem najveću točnost u obdržavanju pravila, tako da se natječete tko će se pokazati najpobožnijim, najčednijim i najtočnijim u vježbama pobožnosti."
Plodovi ovakvog rada bili su doista obilni. U jednoj knjizi iz 19. stoljeća navodi se da od 900 mladića u oratoriju sv. Franje Saleškog u Torinu, njih barem 100 ima kreposti poput sv. Alojzija Gonzage, a uz to još je barem 400 onih koji su po krepostima jednaki savršenim redovnicima.

Vidite kako je don Bosco preobrazio običnu djecu s ulice u svete ljude. Prije susreta s don Boscom, neki od tih mladića su se jedva znali prekrižiti, a on ih je preobrazio u ljude dubokog duhovnog života. Kako su nam danas potrebni ljudi poput sv. Ivana Bosca...

Iz don Boscovih oratorija potekla su brojna svećenička i redovnička zvanja. Čak se tvrdi da je u ono vrijeme većina župnika u sjevernoj Italiji potjecala iz don Boscovih oratorija, te da salezijanske kuće daju polovicu, a ponegdje i tri četvrtine osoblja u sjemeništima Pijemonta i Lombardije.

To je primjer pravog i uspješnog pastorala mladih, koji daje konkretne rezultate.

Nije glavno pitanje: "Kako pod svaku cijenu privući što više mladih?", nego: Kako one koji su već sada ovdje naučiti kreposnom životu? Nije bit u privlačenju masa, nego u dobrom odgoju onih koji su ti povjereni.

S tim u vezi, treba postaviti pitanje: U čemu je tajna uspjeha sv. Ivana Bosca?
Odgovor glasi: u posve nadnaravnom pogledu na svijet i život.

O čemu don Bosco najviše govori mladima? Odgovor glasi: o smrti i o paklu.

O smrti je potrebno govoriti i djeci kako bi se već od najranije dobi počela pripremati za taj trenutak o kojem ovisi čovjekova vječnost.
Zašto danas velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih? Zato što se nisu tijekom svojeg života pripremali za smrt. Zato što im nitko nije govorio ni na vjeronauku ni u propovijedima da se trebaju pripremati za trenutak smrti. Nadalje, zato što ih nitko nije učio što trebaju činiti ako se nađu u smrtnoj opasnosti.

Razmislite malo sljedećoj činjenici: Opskrbljeni mladić je molitvenik za mlade, a don Bosco je u taj molitvenik uvrstio i liturgijski obred sprovoda, uključujući i obred sprovoda male djece (prema tradicionalnom Rimskom obredniku). Već time govori mladima o blizini smrti. Don Bosco uvijek upozorava mlade da o smrti ne smiju razmišljati kao nekom dalekom događaju, koji ih čeka u dubokoj starosti, nego da ih smrt može zateći u bilo kojoj fazi života. Zato čovjek uvijek mora biti spreman na smrt, bez obzira na to je li star ili mlad.

Pogledajte malo oko sebe: koliko mladih ljudi umire iz raznih razloga (prometna nesreća, bolest...). Ovdje nije pitanje zašto umiru, nego kako umiru. Jesu li umrli u stanju posvetne milosti ili u stanju smrtnog grijeha?
Tako dolazimo do druge teme o kojoj don Bosco često govori: tema pakla.

O paklu je potrebno govoriti kako bi mladi čovjek znao čega se treba najviše čuvati i što treba svim snagama izbjeći.
Netko će se možda začuditi: Zašto don Bosco mladima tako detaljno opisuje strašne muke u paklu?
Upravo zato kako bi ih izbjegli.

Dovoljan je samo jedan smrtni grijeh da čovjek otiđe na vječne muke u pakao, jer već jedan jedini smrtni grijeh čovjeka u potpunosti lišava posvetne milosti.

Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha može se reći: Uzalud je živio. Uzalud je živio, jer nije postigao cilj radi kojega je stvoren.
Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha, vrijedi ono što je sam Gospodin rekao o Judi Iškariotskom: "Tomu bi čovjeku bilo bolje da se ni rodio nije." (Mt 26, 24)

Osuđenike u paklu najviše muči upravo ta spoznaja da su promašili svrhu radi koje su stvoreni i da su zauvijek odbačeni od Boga i zauvijek isključeni iz Kraljevstva nebeskog (poena damni). Osim toga, oni imaju i kaznu osjetila (poena sensus), tj. sva njihova osjetila - vid, sluh, okus, opip - trpe neizrecive patnje i bolove. I to zauvijek, bez prestanka.

Imajući to u vidu, kršćanin treba uložiti sve snage da izbjegne "ovo mjesto muka" (Lk 16, 28).

Postoji još jedan razlog zašto je izrazito važno propovijedati o paklu: da se u vjernicima potakne plodonosno kajanje za grijehe.
Naime, kako bi sakrament ispovijedi bio valjan, pokornik mora imati nadnaravno kajanje, to jest, njegovo pokajanje treba imati nadnaravni motiv: ili ljubav prema Bogu (savršeno pokajanje) ili barem strah od pakla (nesavršeno pokajanje).

Za valjanost sakramenta ispovijedi nije dovoljno samo naravno kajanje, tj. kajanje samo iz naravnih motiva (npr. sramota pred ljudima, bolest itd.). Na primjer, ako se netko kaje za bludni grijeh samo zato što je dobio spolnu bolest: takvo kajanje nije dovoljno za valjanu ispovijed. Ili, na primjer, narkoman koji se kaje samo zato što je zbog droge izgubio novac i zdravlje, a ne kaje se zato što je grijehom uvrijedio Boga; nema nadnaravno kajanje, nego samo naravno kajanje - a ono nije dovoljno za valjanu ispovijed.

Dakle, motiv kajanja treba biti nadnaravan, a ne samo naravan. Razumijete li? Pokornik se na ispovijedi treba kajati ne zato što se grijehom osramotio pred ljudima, izgubio novac ili zarazio nekom bolešću, nego zato što je grijehom uvrijedio Boga, izgubio raj, a zaslužio pakao. Ponavljam: nadnaravno kajanje je nužno za samu valjanost sakramenta ispovijedi.

Zato je vrlo važno da svećenici često propovijedaju o paklu, kako bi u vjernicima potaknuli nadnaravno kajanje za grijehe. I zato možemo reći da modernistički propovjednici, koji ne žele govoriti o paklu, nanose ogromnu štetu vjernicima. Isto tako, ogromnu štetu vjernicima nanose i modernistički pseudoteolozi koji negiraju tradicionalni nauk Crkve o paklu. Ti heretici prvo dovode sami sebe u veliku opasnost, a zatim i sve one koji padnu pod njihov otrovni utjecaj.

Potrebno je točno i često govoriti o paklu.
U don Boscovim meditacijama tema pakla čini barem 85% razmatranja. To vam dovoljno govori o važnosti ove teme.

 

A sad nekoliko napomena o molitvama. Don Bosco donosi mnoge molitve na latinskom jeziku, koje najčešće ne prevodi na narodni jezik. To nije bilo potrebno, jer su mladići u salezijanskim zavodima ozbiljno učili latinski jezik. Ne samo da su učili gramatiku jezika, nego su proučavali i kršćanske latinske pisce.

Čitamo u životopisu sv. Ivana Bosca (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 226.):

"Don Bosko je duboko bio uvjeren, da bez kršćanske škole nije moguće imati iskrenu, uvjerenu katoličku mladež. Zato se dao na izdavanje kršćanskih latinskih klasika, pa je naložio, da se u svim klasičnim salezijanskim školama svake sedmice drži predavanje o jednom latinskom kršćanskom autoru."
Dakle, momcima u salezijanskim zavodima nisu bili potrebni usporedni prijevodi teksta na narodnom jeziku. No, danas su takvi prijevodi većini ljudi potrebni. Stoga, ja sve molitve koje don Bosco donosi samo na latinskom jeziku, donosim dvojezično: usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku.

Na primjer, svakodnevnu molitvu na čast sv. Franje Saleškog (po kojem je salezijanski red dobio ime) u molitveniku Opskrbljeni mladić sv. Ivan Bosco donosi ovako:


 

 Ja donosim molitvu usporedno u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu...


 

Tako je postupljeno kod svih molitava na latinskom jeziku.

Vidjet ćete u molitveniku mnoga obilježja karakteristična za rimsku liturgiju prije reformi sv. Pija X. iz 1911. i pape Pija XII. iz 1955. godine.

Ovo je najvidljivije u rasporedu blagdana. Naime, prije reforme sv. Pija X., mnogi su se noviji blagdani slavili u nedjelju, tako da su izvorni nedjeljni misni obrasci ponešto pali u drugi plan (posebno nedjelje po Duhovima i nedjelje po Bogojavljenju). Jedan od glavnih ciljeva reforme sv. Pija X. bilo je vratiti nedjeljama nekadašnje časno mjesto.

U tom dijelu, reforma sv. Pija X. bila je zapravo vrlo konzervativna, jer obrasci za nedjelje u tradicionalnoj misi zaista jesu jedan od najstarijih dijelova rimskog obreda. I trebalo im je vratiti dužno mjesto.

No, reforma časoslova sv. Pija X. nije možda bila toliko sretna. Mnoge stare antifone zamijenjene su novima. A i novi raspored tjednog psaltira predmet je rasprava u tradicionalnim krugovima sve do današnjih dana.

Međutim, ove reforme nisu toliko zahvatile večernju koliko jutarnju i manje časove. Zato će večernja, kako je donosi don Bosco, biti upotrebljiva i danas - dakako, mutatis mutandis. U bilješkama ispod teksta navodim razlike u odnosu na časoslov sv. Pija X. i ostale reforme u 20. stoljeću (prije Drugog vatikanskog koncila).

Napomenuo bih još samo jednu stvar. Don Bosco je uvrstio i blagdane koji su karakteristični za grad Torino i Torinsku nadbiskupiju, npr. blagdan Svetog Platna, kojim se štuje Torinsko platno. Nemojmo zaboraviti da je don Bosco bio svećenik Torinske nadbiskupije. Lokalna torinska tradicija imala je velik utjecaj na njegovu duhovnost, a on ju je na neki način prenio na cijeli salezijanski red. 

E sad, ovi lokalni torinski blagdani imaju i vlastite himne u časoslovu. Koliko je meni poznato, nitko ih nije preveo na hrvatski prije mene, pa sam morao uzeti i taj zadatak. Stoga, molim vas da mi oprostite ako moji prijevodi ovih himana nisu pjesnički najbolje dotjerani. Prevoditi pjesme nije isto što i prevoditi prozne tekstove, jer pjesme imaju određenu metriku, takt, rime itd. Pjesme treba ne samo prevesti, nego i "prepjevati". Ja nisam pjesnik, niti imam neki poseban glazbeni talent. No, najvažnije je da čitatelj shvati što točno govori latinski izvornik himna. Po mojem mišljenju, to je važnije od bilo kakve stilske ljepote. Uostalom, nijedan prijevod ne može prenijeti ljepotu latinskog izvornika.


Zaključujem ovim riječima: Sigurno ste mnogo puta slušali i čitali o sv. Ivanu Boscu. No, sada imate priliku vidjeti iz prve ruke što je don Bosco osobno pisao: kako je učio mlade, koje je pouke posebno naglašavao, koje je molitve i pobožnosti promicao.

Stoga, preuzmite molitvenik: Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić.