Édouard Hugon o crkvenom nauku o Kristu Kralju

7. veljače 1929. umro jedan od istaknutih teologa 20. stoljeća: dominikanac Édouard Hugon.
Rođen je 25. kolovoza 1867. kao Florentin-Louis Hugon u obitelji pobožnih seljaka u općini Lafarre (biskupija Puy-en-Velay) u Francuskoj. Bio je najstarije od 13 djece u obitelji. Od malih nogu pokazivao je nadarenost za učenje. Znao je katekizam još prije nego što je naučio čitati. U školi je bio jedan od najboljih učenika.

Pridružio se Redu propovjednika s 18 godina u Rijckholtu u Nizozemskoj. U tom su mjestu dominikanci iz Lyona izgradili samostan i crkvu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije 1882. godine. Hugon je uzeo redovničko ime Édouard.

Zaređen je za svećenika 24. rujna 1892. Predavao je filozofiju i teologiju u raznim mjestima, i napokon u Rimu. Od 1909. do 1929. predavao je teologiju na budućem Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum).

Među njegovim djelima, trebamo istaknuti potpuni pregled tomističke filozofije (Cursus philosophiae thomisticae) u četiri sveska, kao i dogmatske traktate (Tractatus dogmatici) u tri sveska.

Hugon je bio visoko cijenjen kod trojice papa (sv. Pio X., Benedikt XV. i Pio XI.). Imao je važnu ulogu u proglašenju sv. Efrema Sirca i sv. Petra Kanizija crkvenim naučiteljima. Bio je suradnik i pomoćnik kardinala Pietra Gasparrija u pripremi njegova poznatog katekizma.

Zanimljivo je pogledati pismo pape Pija XI. upućeno Hugonu 25. veljače 1923., koje stoji na početku prvog sveska njegovih dogmatskih traktata (izdanje iz 1927. godine).

U tom pismu Pio XI. hvali poznatu Hugonovu sposobnost da poveže školsku dogmatsku teologiju s najdubljom pobožnošću:

"...neque ignoramus proximum decessorem Nostrum id tibi honori tribuisse, quod religionis mysteria faciliore expositione ad captum fidelium aptasses sacrasque disciplinas ad pietatem fovendam percommode adhibuisses."

("...nije nam nepoznato da je Naš neposredni prethodnik pridao tvojoj časti to što si otajstva vjere lakšim obrazloženjem prilagodio shvaćanju vjernika i svete discipline vrlo prikladno primijenio za poticanje pobožnosti.")

Pio XI. i malo kasnije hvali upravo to obilježje Hugonovih djela, koja uz pouku o vjerskim istinama, pružaju čitatelju "iskrice pobožnosti" ("pietatis igniculos").

Naime, Hugon na kraju mnogih pouka u svojim teološkim djelima dodaje napomenu pod nazivom "Pietatis corollarium" u kojoj pokazuje kako dogmatske istine, koje smo naučili iz teologije, možemo povezati sa svojom pobožnošću i duhovnim razmatranjem. Tako nam teološki udžbenici mogu postati poticaj za duhovno razmatranje. Obilježje je velikih teologa povezivanje teorije s praksom osobnog vjerskog života.

Édouard Hugon imao je znatan utjecaj na nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista. Pomagao je u pripremi enciklike Pija XI. Quas primas kojom je ustanovljen blagdan Krista Kralja.

Iz tog razloga, zanimljivo je pogledati kako Hugon u svojom teološkim djelima objašnjava bit i svrhu tog blagdana i općenito nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista.

Hugon o ovoj temi piše u drugom svesku svojih teoloških traktata, koji govori o Kristu Otkupitelju. Koristimo V. izdanje, objavljeno 1927. godine.

Ovdje na str. 693. nalazimo poglavlje pod nazivom "De Jesu Christo Rege" ("O Isusu Kristu Kralju").

O Kristu Kralju mnogo su govorili već starozavjetni proroci, ali mi ćemo početi od samih riječi Isusa Krista, koji kaže:

"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle, i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio." (Mt 28, 19)

Hugon ovako tumači te riječi (str. 695.):

"Hinc ipse Christus dicit: 'Data est mihi omnis potestas in coelo et in terra (Matth., XXVIII, 18, 19).' Ubi affirmatur jus ipsius in omnes gentes, ita ut gentes teneantur obligatione audiendi ejus doctrinam, docete, et sese subjiciendi, ejus legibus, qua ex ejus baptismo derivantur, baptizantes..."

("Zato sam Krist kaže: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28, 18-19).' Ondje se potvrđuje njegovo pravo na sve narode, tako da su svi narodi dužni obvezom slušati njegov nauk - naučavajte, i podložiti se njegovim zakonima, koji se izvode iz njegova krštenja - krsteći ih...")

Isus Krist je Kralj i kao Bog i kao Čovjek. Hugon ističe da su u zabludi oni koji žele ograničiti Kristovu vlast bilo u jednom bilo u drugom pogledu (str. 699.):

"Satis non est, confiteri Christum ut Deum esse regem, cum id in dubium vertere esset ejus divinitatem impetere; nec sufficit agnoscere in Christo homine regnum mere spirituale, quia id esset restringere imperium quod Scriptura et Traditio absque restrictione Christo adscribunt."

("Nije dovoljno ispovijedati da je Krist [samo] kao Bog kralj, jer dovesti to u sumnju značilo bi osporavati njegovo božanstvo, i nije dovoljno priznati u Kristu čovjeku samo duhovno kraljevstvo, jer bi to značilo ograničiti njegovu vlast, koju Sv. Pismo i Tradicija pripisuju Kristu bez ograničenja.")

Kristova vlast proteže se ne samo na pojedince, nego i na čitavo ljudsko društvo (str. 704.):

"Homines enim in societate adunati non idcirco e dominio Christi exeunt, sed ipsi tota societas subest. Quod omnino liquebit, si recolamus Christum ut Deum esse societatis auctorem, conservatorem, benefactorem, et ut Verbum incarnatum esse, in praesenti humani generis conditione, principium et fontem, a quo innumera auxilia recipit societas et sine cujus influxu nequit salva consistere."

("Naime, ljudi koji su okupljeni u društvo, nisu time izašli iz Kristove vlasti, nego njemu je podložno čitavo društvo. To će nam postati posve jasno ako se prisjetimo da je Krist kao Bog početnik, održavatelj i dobročinitelj društva, a kao Utjelovljena Riječ, u sadašnjem stanju ljudskog roda, on je počelo i izvor iz kojeg društvo prima nebrojene pomoći i bez čijeg utjecaja ne može opstati.")

Za ljudsko društvo vrijedi isto što i za pojedince: Krist je jedini Spasitelj (str. 705.):

"Verum, in praesenti conditione, gratia, quavis, sive in singulos homines sive in societatem universam, ab unico fonte Christo Redemptore, derivatur. Quapropter, de societate, haud secus ac de singulis, valent, verba S. Petri: 'Et non est in alio aliquo salus, nec aliud nomen est sub coelo datum hominibus, in quo oporteat nos salvos fieri.' (Act., IV, 12.)"

("Uistinu, u sadašnjem stanju, svaka milost, bilo za pojedine ljude, bilo za čitavo društvo, izvodi se iz jednog izvora: Krista Otkupitelja. Zbog toga, za društvo kao i za pojedince vrijede riječi sv. Petra: 'I nema ni u kome drugom spasenja; i nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.' (Dj 4, 12)")

Hugon ističe da ove istine potvrđuje i iskustvo (str. 706.):

"Iterum experientia comprobatur gentes et societates quae Christi et Ecclesiae influxui subtrahunt, miserrimo diaboli et peccati jugo subesse, apud paganos presertim elucet; ubi autem viget ille influxus, omnia recte componi."

("Opet, iskustvo dokazuje da se narodi i društva, koja se odvraćaju od utjecaja Krista i Crkve, podlažu bijednom jarmu đavla i grijeha, što je posebno očito kod pogana. Ondje pak gdje vlada onaj [Kristov] utjecaj, sve je ispravno posloženo.")

Kao što govori sam papa Pio XI. u enciklici Quas primas, ideologija državnog laicizma najveći je suvremeni protivnik nauka o Kristu Kralju.

Laicizam je politički sustav koji se temelji na ideji da država treba biti "religijski neutralna". Dakle, laicisti zastupaju ideju o državi bez ikakve službene religije, odnosno o državi koja se u svojem zakonodavstvu uopće ne obazire na Božje zakone.

Hugon naziva laicizam najvećim zločinom našeg vremena ("scelus nostra aetate maximum") i apostazijom:

"Scelus nostra aetate maximum, est illa populorum et societatum apostasia a Deo, quasi non esset Deus aut posset societas absque Deo institui et regi."

("Najveći zločin našega vremena je onaj otpad naroda i društava od Boga, kao da Bog ne postoji ili da se društvo može ustanoviti i upravljati bez Boga.")

Nadalje, Hugon objašnjava da postoje tri oblika u kojima se javlja zabluda laicizma. Ujedno obrazlaže kako nauk o Kristu Kralju pobija zablude laicizma.

Prvo, laicizam tvrdi da je religija samo privatna stvar:

"Imprimis contendit, religionem esse ordinis mere privati neque inter officia que societatem externam spectant esse reponendam. Si autem proclamatur universale Christi imperium, jam vindicatur jus divinum et elucet veritas quam exponebat Leo XIII: 'Natura et ratio quae jubet singulos sancte religioseque Deum colere, quod in ejus potestate sumus et quod ab eo profecti ad eumdem reverti debemus, eadem lege adstringit civilem communitatem.'"

("Na prvom mjestu, tvrdi da religija pripada privatnom redu i da se ne smije stavljati među dužnosti koje se tiču vanjskog društva. No, ako se proglasi sveopća Kristova vlast, već time brani se božansko pravo i sjaji istina koju je iznosio Leon XIII: 'Narav i razum, koji zapovijedaju svakom pojedincu da sveto i pobožno štuje Boga, jer smo u njegovoj vlasti, i od njega potječemo, i njemu se trebamo vratiti, istim zakonom obvezuju građansko društvo.'")

Drugo, laicizam tvrdi da svatko može izabrati religiju koja mu se najviše sviđa:

"Secundo, asserit laicismus, si qua religio forte sit amplectenda, liberum esse unicuique et praesertim societati, quam maluerit profiteri. Proclamato autem Jesu Christo omnium gentium et societatum rege et domino, constat eo ipso unicam esse religionem, quam Christus mundo attulit, ut exponit idem Leo XIII: 'Omninoque debent eum in colendo numine morem usurpare modumque quo coli se Deus ipse demonstraverit se velle...'"

("Drugo, laicizam tvrdi da ako možda treba prigrliti neku religiju, svakomu je slobodno, a posebno društvu, da ispovijeda onu koju želi. No, ako se proglasi da je Krist kralj i gospodar svih naroda i društava, samim je time očito da postoji samo jedna religija koju je Krist donio na svijet, kao što obrazlaže isti Leon XIII.: 'U štovanju Boga u potpunosti su dužni uzeti onaj običaj i način štovanja za koji je sam Bog pokazao da želi biti štovan tim načinom...'")

Treće, laicisti ne žele da se govori o nadnaravnom redu i o obvezama koje za čovjeka proizlaze iz tog reda:

"Tertio, laicismus maxime abhorret ab ordine supernaturali. Sicut enim diabolus ab initio peccavit rejiciendo finem supernaturalem, sic laicismo, qui diabolicum spiritum redolet, proprium est odio maximo habere, omnibusque mediis supernaturale insectari."

("Treće, laicizam se najviše grozi nadnaravnog reda. Naime, kao što je đavao od početka sagriješio odbacivši nadnaravni cilj, tako je laicizmu, koji zaudara đavolskim duhom, vlastito to da ima najveću mržnju prema nadnaravnom i da ga progoni svim sredstvima.")

I ovdje proglašenje nauka o Kristu Kralju djeluje kao protulijek:

"At in ipso Christo, Verbo Dei pro nobis incarnato, exhibetur et manifestatur supernaturale, ac proinde, dum agnoscitur Christus rex, necessitas et veritas ordinis supernaturalis asseritur, et dira lues laicismi propulsatur; simulque divina Ecclesiae missio inculcatur."

("Ali, u samom Kristu, Riječi Božjoj koja se za nas utjelovila, pokazuje se i očituje nadnaravno, i stoga, dok se priznaje Krist Kralj, proglašava se nužnost i istinitost nadnaravnog reda, i odbija se pogubna kuga laicizma; a istodobno se ističe božansko poslanje Crkve.")

Kristu Kralju treba se sve podložiti: ljudski razum, ljudski zakoni, ljudsko društvo (str. 709.):

"Sicque stabilietur pro tota societate obligatio subjiciendi omnia Christo; intellectum scilicet doctrinae Christi; leges humanas legi Christi, et societates temporales societati spirituali, quad est Ecclesia Christi."

("I tako se učvršćuje obveza za čitavo društvo da sve podloži Kristu; to jest, da razum podloži Kristovu nauku; ljudske zakone Kristovu zakonu, a vremenita društva duhovnom društvu, a to je Kristova Crkva.")

Sada dolazimo do potrebe za posebnim blagdanom Krista Kralja. Stoga, Hugon u sljedećem članku objašnjava razloge za uvođenje ovog blagdana.

Važna svrha blagdana Krista Kralja jest da gore spomenuti crkveni nauk iznese na najsvečaniji način pred oči cijeloga svijeta:

"Sic quoque, nostra aetate, victrix fulgebit veritas, si speciale ac solemnissimum in universa Ecclesia festum celebretur, quo etiam adversarii fracti et confusi appareant. Illa festivitas, modo externo et hominibus accommodato, proclamabit Christum esse Regem, cui debent gentes et societates subjicere et intellectum et disciplinam et mores et instituta et totam vitam, ut exposuimus superius."

("Tako će također i u našem vremenu zasjati pobjednička istina, ako se u čitavoj Crkvi slavi poseban i vrlo svečan blagdan, kojim će i protivnici biti slomljeni i smeteni. Ova će svetkovina, na vanjski i ljudima prilagođen način, proglasiti da je Krist Kralj, kojemu narodi i društva trebaju podložiti i razum, i disciplinu, i običaje, i ustanove, i čitav život, kao što smo gore obrazložili.")

Hugon daje zanimljiv podatak da je sv. Pio X. još u vrijeme dok je bio patrijarh Venecije tražio da se ustanovi takav blagdan:

"Jam, priusquam ad Apostolicam Cathedram eveheretur, Pius X, existens episcopus et Patriarcha, petebat ut festum hujusmodi instibueretur; cui consentiebant, eminentissimi Ferrari, Manara, Richelmy, etc. Nostris diebus petitiones hujusmodi ita fuerunt multiplicata, ut vocem totius orbis referrent, quam audivit summus Pontifex Pius XI."

("Još prije nego što je uzdignut na apostolsku katedru, Pio X. dok je bio biskup i patrijarh, tražio je da se ustanovi takav blagdan, a s njim su se slagali i preuzoriti Ferrari, Manara, Richelmy, itd. U naše vrijeme ovakve molbe toliko su se umnožile da su pokazivale odjek glasa cijeloga svijeta, koji je čuo vrhovni svećenik Pio XI.")

Dakle, sama ideja o blagdanu Krista Kralja postojala je dugo vremena prije nego što je blagdan službeno uveden. Osjećala se potreba za takvim blagdanom, koji bi pred cijelim svijetom slavio vlast Krista Kralja nad ljudskim društvom.

Važno je pogledati kako Hugon objašnjava što je predmet (objekt), motiv i svrha blagdana Krista Kralja:

"In praesenti autem quaestione objectum est omnino determinatum, cum agatur de Jesu Christo rege universali gentium et societatum, cujus regia dignitas in Scriptura et Traditione certissime asseritur; viget etiam speciale motivum specialisque finis, ut scilicet pessima laicismi lues propulsetur, et jura divina vindicentur, dum instauratur pax Christi in regno Christi."

("U sadašnjem pak pitanju, predmet je posve određen, jer se radi o Isusu Kristu, sveopćem kralju naroda i društava, čije je kraljevsko dostojanstvo najsigurnije potvrđeno u Sv. Pismu i Tradiciji; na snazi je također poseban motiv i posebna svrha, to jest da se suzbije najgora kuga laicizma i da se obrane božanska prava, dok se obnavlja mir Kristov u kraljevstvu Kristovu.")

Hugon daje i objašnjenje zašto je posljednja nedjelja u listopadu izabrana za dan svetkovine Krista Kralja:

"Oportet autem ut festum novum a toto populo celebretur; et idcirco die dominica, ut possit fieri omnium concursus et magna solemnitas; atque, ut appareat distinctio a festo SS. Sacramenti et a festo SS. Cordis, celebrandum erit postea, circa finem anni liturgici, ante festum omnium Sanctorum, sicut ipsum regnum Jesu Christi in regno Sanctorum completur et absolvitur."

("Potrebno je pak da novi blagdan slavi cijeli puk, i zato je izabrana nedjelja, kako bi se svi mogli okupiti i kako bi bila velika svečanost. K tome, kako bi bila očita razlika u odnosu na blagdan Presvetog Sakramenta [Tijelovo] i blagdan Presvetog Srca, treba ga kasnije slaviti, oko kraja liturgijske godine, prije blagdana Svih svetih, kao što se samo kraljevstvo Isusa Krista ispunjava i dovršava u kraljevstvu svetih.")

U postkoncilskoj novoj liturgiji iz 1969. godine blagdan Krista Kralja premješten je na zadnju nedjelju liturgijske godine, kao što je i temeljito izmijenjen pogled na taj blagdan. Umjesto o kraljevanju Isusa Krista nad ljudskim društvom, govori se samo općenito o Kristu kao kralju svega stvorenoga.
A borbu protiv laicizma nitko od modernih klerika više niti ne spominje.

Možda je i to jedan od razloga zašto se Édouard Hugon danas prešućuje.
Na primjer, ako otiđete na internetsku stranicu "dominikanci.hr", nigdje nećete naći spomen njegova imena.
S druge strane, pronaći ćete na toj stranici mjesto gdje se perjanice neomodernizma - Congar, Chenu i Schillebeeckx - nazivaju "istaknutim dominikanskim teolozima" (!). A oni su upravo napustili dominikansku teologiju i zamijenili je svojim novotarijama. Između ostaloga, oni su zastupali upravo onaj laicizam protiv kojeg se Hugon borio.

Stvarno žalosno... Jer dominikanski red imao je stvarno sjajnih teologa u 20. stoljeću, kao što su Hugon, Merkelbach, Prümmer... Ali, nijednoga od njih danas ne spominje stranica "dominikanci.hr". Naprotiv, ističu predstavnike "nove teologije"... Congar, Chenu, Schillebeeckx... One koji su prije Drugog vatikanskog koncila bili pod raznim kaznama Svete Stolice zbog svojih nekatoličkih stajališta.

Nažalost, slične stvari možete vidjeti i kod isusovaca.
Družba Isusova imala je u prošlosti stvarno izvrsne teologe: sv. Robert Bellarmin, sv. Petar Kanizije, Franjo Suárez, Leonard Lessius, Ivan de Lugo, Louis Billot... Ali, nijednoga od njih ne ističu oni koji danas upravljaju Družbom. Naprotiv, oni ističu samo neomoderniste poput Karla Rahnera.

Nije čudo da su obje redovničke zajednice doživjele nagli pad nakon Drugoga vatikanskog koncila. Prepolovile su se i u broju članova. Družba Isusova imala je 1965. godine 36.038 članova, a do 2020. pala je na 14.439 članova. Dominikanski red imao je 1965. godine 9506 članova, a do 2020. taj broj je pao na 5588 članova.

No, nije najveći problem u gubitku članova, nego u gubitku identiteta. A taj gubitak identiteta usko je povezan s uništenjem teološke tradicije ovih redovničkih zajednica.

Dogodilo se nešto paradoksalno. Svi znaju da su dominikanci i isusovci izvorno bili poznati po snažnoj borbi protiv krivovjerja i angažiranom širenju katoličke vjere (misije). A nakon II. vatikanskog koncila pali su u ruke onih koji promiču potpuno suprotna stajališta: toleranciju prema krivovjerju, ekumenizam, laicizam, pa čak i međureligijski sinkretizam.

Nužan preduvjet za obnovu ovih redovničkih zajednica (kao i svih drugih redovničkih zajednica) jest odbacivanje neomodernizma, i povratak tradicionalnoj katoličkoj teologiji.

Zato je potrebno ponovno otkriti klasične teologe kao što je Édouard Hugon. I ne samo otkriti, nego i vratiti njihova djela u školovanje mladih klerika.

Danas možete na internetu pronaći Hugonova glavna filozofska i teološka djela.

TOMISTIČKA FILOZOFIJA - Cursus philosophiae thomisticae

1) Logika - Logica

2) Kozmologija - Cosmologia

3) Biologija i psihologija - Biologia et psychologia

4) Metafizika - Metaphysica

DOGMATSKI TRAKTATI - Tractatus dogmatici

1) O Presvetom Trojstvu, Bogu Stvoritelju, o anđelima i ljudima - De Deo uno et trino, de Creatore et Gubernatore, de angelis et de homine

2) O istočnom grijehu i milosti, o Utjelovljenoj Riječi i Otkupitelju, o Blaženoj Djevici Mariji - De peccato originali et de gratia, de Verbo incarnato et Redemptore, de B. Virgine Maria Deipara

3) O sakramentima i o posljednjim stvarima - De sacramentis ac de novissimis

  

Katolički teolozi o opasnosti "biblijskih društava"

U prošlom tekstu vidjeli smo crkvene dokumente koji osuđuju protestantske organizacije koje se nazivaju "biblijskim društvima". Danas ćemo pogledati kako istaknuti katolički teolozi govore o opasnosti koju "biblijska društva" predstavljaju za vjeru i vjernike. 

O toj su temi pisali i najpoznatiji svjetski teolozi u 19. i 20. stoljeću, kao i mnogi hrvatski teolozi. Njihove rasprave pokazuju da su papinske osude "biblijskih društava" bile itekako dobro utemeljene. To nisu bile nekakve "ishitrene odluke", nego dobro promišljeni odgovor na stvarnu opasnost koja prijeti katoličkoj vjeri.

Od teologa svjetskog glasa, ističu se dva isusovca: Giovanni Perrone i Louis Billot.

Giovanni Perrone (1794. – 1876.) bio je u prvim generacijama koje su stupile u Družbu Isusovu nakon obnove reda 1814. godine. Postao je profesor dogmatske teologije na Rimskom kolegiju 1824. godine. Između ostaloga, Perone je predavao dogmatsku teologiju mladom Vincenzu Gioacchinu Pecciju, budućem papi Leonu XIII. Sudjelovao je u teološkim raspravama koje su dovele do proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije. Imao je i istaknutu ulogu na Prvom vatikanskom koncilu.

Njegovo najpoznatije djelo su Praelectiones theologicae u devet svezaka, inače jedno od najvažnijih katoličkih teoloških djela 19. stoljeća.

U prvom svesku tog djela, Perrone postavlja sljedeću tezu (Praelectiones theologicae, vol. I., ed. 27. Ratisbonae, 1856., str. 234.):

"Jure optimo romani pontifices societates biblicas nuncupatas veluti noxias et perniciosas iteratis decretis improbarunt"

("S punim pravom rimski su prvosvećenici opetovanim dekretima odbacili društva, koja se nazivaju biblijska, kao štetna i pogubna")

Perrone dokazuje da su "biblijska društva" i po svojem podrijetlu, i po duhu koji u njima vlada, kao i po svojim učincima, štetna i pogubna za vjeru.
Njihovo podrijetlo vidi u zavisti protestanata prema velikim uspjesima katoličkih misionara u dalekim zemljama:

"Sane societates biblicae anno 1804. in sinu anglicanismi ac protestantismi ortum suum habuerunt ex zelotypia, quam acatholici conceperunt adversus catholicae religionis progressum apud infideles et exteras nationes."

("Zaista, biblijska društva nastala su godine 1804. u krilu anglikanizma i protestantizma iz zavisti koju su nekatolici imali prema napredovanju katoličke religije među nevjernicima i stranim narodima.")

O duhu koji u njima vlada:

"Spiritus, qui in ipsis dominatur, est spiritus oppositionis adversus ecclesiam catholicam, ut ipsimet biblici non semel et voce et scriptis editis professi sunt. Sibi proposuerunt, sub specie propagandi evangelii, eversionem catholicae ecclesiae; tractatus teterrimis in eam calumniis redundantes ubique una cum Bibliis disseminarunt; ad subvertendos catholicos magno submiserunt numero emissarios, atque in dies submittunt. Biblia foede detruncarunt et corruperunt juxta uniuscujusque sectae placita, ut anglicani anglicanismum, lutherani lutheranismum, calviniani calvinismum, methodistae methodismum, rationalistae rationalismum, et ita porro reliquae omnes incautis propinarent atque propinent."

("Duh, koji u njima vlada, duh je protivljenja Katoličkoj Crkvi, kao što su sami bibličari ne jednom priznali i glasom i pismom. Zadali su si, pod izlikom promicanja Evanđelja, rušenje Katoličke Crkve; posvuda su zajedno s Biblijama širili najgroznije rasprave protiv nje [Crkve], pune kleveta; kako bi oborili katolike, razaslali su velik broj poslanika i svakim ih danom šalju. Bibliju su grdno osakatili i pokvarili, svatko prema volji svoje sekte, tako anglikanci prema anglikanizmu, luterani prema luteranizmu, kalvinisti prema kalvinizmu, metodisti prema metodizmu, racionalisti prema racionalizmu, a tako su je sve ostale [sekte] nudile i nude neopreznima.")

O njihovim učincima ili plodovima:

"Effectus demum causae respondent; etenim adeo infideles non ducunt ad fidem, ut potius eos ab illa abducant, et catholicos quosque prave dispositos nitantur donis muneribusque pervertere. Biblia vero ipsa temere distributa, immo verius projecta quotidianae profanationi exponunt: siquidem ad usus plane indecoros, ad quaestum ex devendita charta, ad plantarum inoculationem aliaque ejusmodi destinant, qui ea suscepere. Divisiones praeterea serunt, cum sectae, ex quibus societates coalescunt, inter se oppositae sint, inter neophytos seu proselytos suos biblici aemulationem excitant ac odia religiosa."

("Napokon, njihovi učinci odgovaraju uzroku. Naime, dosad nisu priveli nevjernike k vjeri, nego su ih prije od nje odvratili, a nastoje darovima i poklonima izopačiti poneke katolike opaka vladanja. Njihove Biblije, koje su olako razdijelili - štoviše, pobacali - svakim se danom izlažu profanaciji. Naime, oni koji su ih primili, koriste ih za posve nečasne radnje: za dobit od prodanog papira, za inokulaciju biljaka i druge slične stvari. Osim toga, siju podjele, jer se sekte iz kojih su izrasla društva, nalaze u međusobnom sukobu, bibličari među svojim neofitima i obraćenicima potiču nadmetanje i vjersku mržnju.")

Zanimljiva opažanja o "biblijskim društvima" iznosi i poznati francuski teolog Louis Billot u svojem djelu Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.).

Djelatnost "biblijskih društava" temelji se na protestantskom mišljenju da svi vjernici trebaju istraživati Sveto pismo i tako doći do spoznaje vjerskih istina. No, Billot iznosi razloge koji pokazuju zašto se nikada u povijesti Crkve nije očekivalo od laika da istraživanjem Svetoga pisma dođu do spoznaje vjerskih istina:

"Ad hoc enim ut quis privato Scripturae examine, in cognitionem veritatis revelatae devenire possit, oportet primo ut noverit legere. Oportet secundo ut propria inquisitione certior fiat de auctoritate Bibliorum in ratione regulae fidei a Deo inspiratae. Oportet tertio ut sciat hanc regulam in codice quem prae manibus tenet, incorrupte conservari. Oportet quarto ut vel intelligat linguas in quibus ipsa originalis scriptura conscripta fuit, vel certe habeat in promptu versiones in noto sibi idiomate. Oportet quinto ut de fidelitate versionum eam per seipsum certitudinem acquirat, quae cum dubio prudenti compossibilis non sit."

("Naime, kako bi netko mogao privatnim istraživanjem Sv. Pisma doći do spoznaje objavljene istine, potrebno je prvo da zna čitati. Drugo, potrebno je da je vlastitim istraživanjem postao siguran o autoritetu Biblije u pogledu pravila vjere koju je Bog nadahnuo. Treće, potrebno je da zna ovo pravilo održati nepokvarenim u knjizi koju drži u rukama. Četvrto, potrebno je da ili zna jezike na kojima je originalno Pismo bilo napisano, ili da barem ima pri ruci prijevode na jezik koji poznaje. Peto, potrebno je da sam stekne sigurnost o vjernosti tog prijevoda, koja nije spojiva s razboritom sumnjom.")

Ogromna većina laika kroz cijelu povijest kršćanstva nije ispunjavala ove uvjete. Stoga, ne stoje protestantske tvrdnje da svaki laik može i treba proučavati Bibliju.

Zanimljivi su Billotovi navodi o tome kako su vođe protestantske reformacije u 16. stoljeću izradili mnoge prijevode Biblije na narodne jezike, ali se ti prijevodi međusobno nisu slagali. Tako su i među samim protestantskim vođama nastali sukobi o prijevodima Biblije:

"Crescit porro difficultas, quia cum ab initio Reformationis multae prodierint versiones in linguas vernaculas, nulla fuit quae ab ipsis Reformatorum principibus non damneretur."

("Porasla je, nadalje, teškoća, jer su od početka Reformacije izašli mnogi prijevodi na narodne jezike; a nije bilo nijednog koji sami poglavari Reformacije nisu osudili.")

I sam Luther (dvadeset godina nakon što je izradio svoj prijevod Biblije) morao je priznati da je mnogo puta pogriješio u prevođenju, jer je previše vjerovao glosama židovskih rabina.

Ako se ovakvi problemi javljaju kod prijevoda na europske jezike, možete misliti što se događa s prijevodima na neeuropske jezike.
Billot spominje pomutnju koju su "biblijska društva" izazvala s prijevodima na te jezike (str. 356.):

"Unde non mirum si ex ipsissimis Societatum Biblicarum relationibus compertum sit, versiones innumeras auctorum iudicio debuissent retractari, propter absurditates, impietates, et errores quibus abundabant."

("Stoga, nije čudno što se iz samih izvještaja biblijskih društava opaža da su se nebrojeni prijevodi, po sudu njihovih autora, morali povući, zbog apsurdnosti, bezbožnosti i zabluda kojima su obilovali.")

Jasno je da ovo isto vrijedi i za prijevode liturgijskih knjiga na narodne jezike.
Što, primjerice, reći o liturgijskim knjigama na afričkim i azijskim jezicima? Tko uopće može nadzirati jesu li one ispravno prevedene ili nisu? Tko to može provjeriti?
Već ta činjenica dovoljno govori u prilog nužnosti jednog liturgijskog jezika za cijelu (zapadnu) Crkvu.
Zato je važno i da postoji jedna Biblija (latinska Vulgata) za cijelu Crkvu.

Od hrvatskih teologa, koji su govorili o temi zabranjenih knjiga, treba prije svega istaknuti Josipa Pazmana.
Pazman je 1904. godine napisao vrlo opširno tumačenje konstitucije Leona XIII. Officiorum ac Munerum (koja govori o zabranjenim knjigama) pod nazivom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga.

Evo što Josip Pazman u toj knjizi kaže o "biblijskim društvima" (str. 120.-121.):

"Protestanti, kako je poznato, ne priznavaju u stvarima vjere i ćudoregja ugleda Crkve katoličke, pa tako ni u tom, koji je pravi, istiniti smisao sv. Pisma. A da im se tobož ne može prigovoriti, da se u tom ne ravnaju po nekom načelu, postaviše si za načelo, da je ono pravi, istiniti smisao riječi sv. Pisma, koji si svaki pojedinac sam stvori po svojem osobnom osvjedočenju. Prema tomu naravno slijedi, da svaki mora sam čitati sv. Pismo, a po tom i imati ga. A zato treba izdavati i rasprostirati svete knjige. To je pojedincima teško, pa zato osnovaše u tu svrhu posebna društva. O takovim društvima govori i zakonodavac. Biblijska društva odabraše si za zadaću širiti po svijetu bibliju. Glavno im je načelo, 'the Bible alowe', t. j. jedino biblija, samo biblija. Postala su ta društva u Engleskoj pod konac 17. vijeka, a u 18. raširila su se po protestantskoj Njemačkoj. Nu sva ta društva daleko natkrili englesko i inostrano biblijsko: društvo 'the British and Foreign Bible Society', utemeljeno 7. ožujka 1804. u Londonu. Posao je toga društva bibliju, i to bez opazaka, bez tumača, po Engleskoj i po svim drugim zemljama, bile one kršćanske ili muhamedovske ili poganske zemlje, prema silama rasprostranjavati. Da taj posao izvede, dalo je to društvo bibliju prevesti gotovo u sve jezike ovoga svijeta."

Pogledajte kako Josip Pazman odgovara onima koji smatraju da su "biblijska društva" korisna za vjeru (str. 122. -123.):

"Na prvi mah bi se moglo mnogomu čudno činiti, za što Crkva odsugjuje ovako korisna društva s ovako plemenitim ciljem, kao što su ta biblijska društva. Ta to može biti samo u interesu Crkve katoličke, misle mnogi, ako postoje ta društva, koja omogućuju, da do svetih knjiga može doći svatko, svi narodi i svi ljudi.
No ipak su to zla i pogubna društva, a njihova je svrha upravo sotonska. Iznajprije biblija nije pučka knjižica, kako za kršćane tako za židove, muhamedovce i pogane, kakovom ju htjedoše učiniti biblijska društva.
Biblija je teško razumljiva knjiga, nejasna i puna dubokih tajni. Bibliju može s korišću čitati samo onaj, koji je dobro podučen u kršćanskoj vjeri, i koji ima pri ruci ili dobar tumač ili dobrog učitelja, da mu tamna mjesta rastumači, i koji k čitanju pristupa dobrom nakanom, da čuje riječ Božju i nju u životu obdržava. Biblija nije knjiga za čitanje, nego više za pobožno duhovno razmišljanje. Ona krije u sebi riječ Božju, pa treba svjetla odozgor, da se riječ Božja može razumjeti. Jedino Crkva katolička imade pravo i vlast, da sv. Pismo tumači i u dvojbi odluči, kako se ima ovo ili ono razumjeti."

Pogledajmo što sami stručnjaci za Sveto pismo, poput prof. Josipa Volovića, kažu o "biblijskim društvima".
Josip Volović bio je profesor biblijskih znanosti Staroga zavjeta i hebrejskog jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Volović u svojoj knjizi Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta iz 1903. godine kaže sljedeće o "biblijskim društvima" (str. 146.):

"U početku 19. vijeka učinilo se u Engleskoj Britansko i inostrano biblijsko društvo, koje nastoji rasprostirati Bibliju po Engleskoj i izvan nje. Zato se je pobrinulo, da se Sveto Pismo vremenom prevede u mal' ne sve jezike svijeta, te ga prodaje po neznatnu cijenu a i badava daje. Za tim primjerom nastaše i u drugim zemljama ovakova protestantska biblijska društva; no ipak sva skupa ne dogjoše ravna društvu Engleskomu.
Ova biblijska društva pape su ne jedan put osudili, i Biblije, što ih u narodnim jezicima ona objelodanjuju, ne dopušta Crkva katolička svojim vjernima, jer ih ne izdaju, kako bi trebalo."

Volović u bilješci ispod teksta napominje da "biblijska društva" nisu imala praktički nikakvog uspjeha u širenju vjerskog života u Engleskoj, koja i dalje tone u sekularizam:

"Nego od ovako silnog truda uspjeh je ipak vrlo slab. Ni megju samim protestantima nije se tim religijosno mišljenje i življenje ni malo podiglo, a kamo li da bi se što postiglo kod drugih."

Prije Drugoga vatikanskog koncila, svi su više-manje tako govorili.
Prof. Janko Oberški u svojem djelu Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958., str. 168.) ovako govori o "biblijskim društvima":

"Katolička Crkva ne simpatizira s radom tih biblijskih društava zato, jer su njihova izdanja Biblije bez ikakva komentara i bez crkvenog odobrenja, a često im nije ni prijevod pouzdan. Štoviše, pape su u više navrata osudili raspačavanje biblijskih prijevoda ovih društava (Pio VII., Leon XII., Pio VIII., Grgur XVI., Pio IX., Leon XIII.)."

Kao što smo vidjeli u prošlom tekstu, "biblijska društva" navode se među zabranjenim društvima u Silabu bl. Pija IX. (Syllabus errorum).
Zanimljivo je, stoga, pogledati kako pojedini hrvatski teolozi govore o zabrani "biblijskih društava" u svojim komentarima Silaba.

Josip Gunčević piše u svojem djelu Silab i moderne zablude iz 1921. godine (str. 42.):

"Biblička društva u protestantskim rukama, uzela su sebi za zadaću širiti poznavanje sv. Pisma, ali su ga zlonamjerno prevodili i tumačili u protukatoličkom duhu."

Više podataka Gunčević daje u svojem djelu Indeks zabranjenih knjiga iz 1924. godine (str. 62.):

"Potpuno su zabranjene čitati knjige, koje sadrže originalni tekst Sv. Pisma ili koji od nabrojenih prijevoda, objelodanjen od nekatolika ili preveden u koji od živih jezika. Kod nas je to prijevod Vukov, Daničićev i ono nepregledno mnoštvo protestantskih izdanja Sv. Pisma, što ga biblička protestantska društva na milijune rasturuju po svemu svijetu, pa i kod nas.
Danas se bave grozničavo izdavanjem Sv. Pisma protestanti, evangelici, pa i Židovi, pak je namjestu ova crkvena zabrana, jer ne može biti ni govora o savjesnosti pri prevađanju, ni o čistoći teksta kod tih izdanja. Sv. je Pismo izvor objave i temelj kršć. vjere, pak ga nastoje krivovjerci, nekršćani, a osobito racionaliste iskriviti i preobraziti."

Hrvatska straža, najvažniji list hrvatske katoličke inteligencije početkom 20. stoljeća, godine 1907. donosi komentar Silaba (Hrvatska straža, god. V., sv. III., str. 339.) koji kaže sljedeće o "biblijskim društvima":

"Biblijska društva idu za tim, da sv. pismo rašire u narodnom jeziku. Nu zna se, da štošta ispuštaju u prevodu, štošta krivo prevode, i tako zabašuruju istinu. Razumije se, da se time vjerni katolički puk može zavesti u bludnju. Stoga se vrhovnomu pastiru i učitelju ne smije zamjeriti, što vukove razdirače tjera od Isusova stada."

To je sve što jedan katolik treba znati o "biblijskim društvima". Katolik koji stvarno želi upoznati Sveto pismo, sigurno ga neće tražiti od protestantsko-ekumenskih "biblijskih društava".

______________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Giovanni Perrone SJ – Praelectiones theologicae (vol. I., Ratisbonae, 1856.)

2) Louis Billot SJ – Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.)

3) Josip Pazman – Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga

4) Josip Volović – Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta

5) Janko Oberški – Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958.)

6) Josip Gunčević – Silab i moderne zablude

7) Josip Gunčević – Indeks zabranjenih knjiga

8) F. Binički i L. Brusić - Hrvatska straža (god. V., sv. III.).

 

Papinske osude tzv. biblijskih društava

"cunctas supradictas Societates Biblicas 

dudum a nostris Decessoribus reprobatas 

Apostolica rursus auctoritate condemnamus"

("sva gore spomenuta biblijska društva, 

koja su odavno odbacili naši prethodnici, 

iznova apostolskom vlašću osuđujemo")

Papa Grgur XVI., enciklika Inter praecipuas

 

Vjerojatno ste čuli da je organizacija koja se naziva "Hrvatsko biblijsko društvo" izradila novi prijevod Biblije na hrvatski jezik, koji je objavila u suradnji s nakladnom kućom "Verbum" i listom "Naša ognjišta".

Mnogi su komentirali tu vijest, a da se uopće nisu zapitali: Što su to "biblijska društva"? Kada su osnovana? Kakav je odnos Katoličke Crkve prema tim organizacijama?

Biblijska društva su protestantske organizacije koje su se javile krajem 17. stoljeća u Engleskoj. U 18. stoljeću proširila su se u protestantskim dijelovima Njemačke, a i drugdje po Europi. Ipak, najveći su utjecaj stekla na engleskom govornom području. U Londonu je 7. ožujka 1804. osnovana organizacija pod nazivom "British and Foreign Bible Society". Od te organizacije potječu moderna "biblijska društva".

Budući da protestanti ne priznaju učiteljsku vlast Katoličke Crkve u pitanjima vjere i morala, pa tako ni u pitanjima o istinitom smislu Svetoga pisma, temeljno je protestantsko načelo postalo ono čudno mišljenje da svaki vjernik treba posjedovati Bibliju (na narodnom jeziku) i vlastitim proučavanjem doći do njezina značenja. Zato "biblijska društva" tiskaju prijevode bez ikakvih komentara i tumačenja.

Trebamo naglasiti da se protestantizam od svojih početaka u 16. stoljeću širio putem samovoljno izrađenih prijevoda Biblije na narodne jezike, koji se u velikoj mjeri razlikuju od tradicionalnog Svetog pisma.

Dovoljno je da se samo jedna riječ krivo prevede, pa da cijela rečenica dobije iskrivljeno značenje. A protestantski prijevodi obiluju pogreškama, jer su izrađeni bez ikakvog obzira na crkvenu tradiciju. Zato bi se i ta "biblijska društva" prije trebala nazvati: društva za iskrivljavanje Biblije.

Katolička Crkva je najoštrije osudila ova "biblijska društva".
Ubrzo nakon njihova osnutka, "biblijska društva" prvi je osudio papa Pio VIII. breveom od 29. lipnja 1816., zatim papa Leon XII. enciklikom Ubi primum od 5. svibnja 1824.; papa Pio VIII. enciklikom Traditi humilitati od 24. svibnja 1829., papa Grgur XVI. enciklikom Inter praecipuas machinationes od 7. svibnja 1844., te papa bl. Pio IX. enciklikama Qui pluribus od 9. studenoga 1846. i Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. Zabranu prijevoda Biblije, koje su izdala "biblijska društva", spominje i papa Leon XIII.

Kad pogledate taj dugi niz papinskih osuda, onda stvarno možete zaključiti da su "biblijska društva" za vjeru izrazito opasne organizacije.

Nažalost, nemamo vremena da analiziramo svaki od navedenih papinskih dokumenata. Ograničit ćemo se, stoga, samo na osude koje su izrekli papa Grgur XVI. i papa bl. Pio IX. U njima je vrlo dobro izraženo sve što jedan prosječan katolik treba znati o "biblijskim društvima".

Papa Grgur XVI. - enciklika Inter praecipuas machinationes

Enciklika pape Grgura XVI. Inter praecipuas machinationes (7. svibnja 1844.) najopširniji je papinski dokument koji govori o "biblijskim društvima". Pogledajmo najvažnije pouke iz te enciklike.

Papa Grgur XVI. počinje encikliku ovim riječima:

"Inter praecipuas machinationes, quibus nostra hac aetate Acatholici diversorum nominum insidiari cultoribus Catholicae veritatis, eorumque animos a sanctitate Fidei avertere connituntur, haud ultimum tenent locum Societates Biblicae, quas in Anglia primum institutas, ac longe hinc lateque diffusas..."

("Među poglavitim smicalicama, kojima u ovo naše doba nekatolici raznih imena vrebaju na štovatelje katoličke istine, i njihove duše nastoje odvratiti od svetosti vjere, nipošto nije posljednje mjesto ono koje drže biblijska društva, koja su prvo osnovana u Engleskoj i odatle su se naširoko i nadaleko raširila...")

Papa Grgur XVI. podsjeća biskupe kako je već sv. Petar Apostol upozoravao da neuki i nepostojani ljudi ("indocti et instabiles") iskrivljuju Pavlove poslanice, slično kako to rade pogrešni prijevodi protestantskih društava:

"Sed vos quidem minime latet, Venerabiles Fratres, quorsum haec Societatum earumdem molimina pertineant. Probe enim nostis consignatum in sacris ipsis Litteris monitum Petri Apostolorum Principis, qui post laudatas Pauli epistolas, esse ait in illis quaedam difficilia intellectu, quae indocti, et instabiles depravant, sicut et ceteras Scripturas, ad suam ipsorum perditionem: statimque adjicit: vos igitur fratres, praescientes custodite, ne insipientium errore traducti excidatis a propria firmitate (2 Petr. III. 16. 17)."

("No, vama nipošto nije nepoznato, časna braćo, kamo spadaju ova društva i njihova nastojanja. Dobro, naime, znate da je u samim Svetim pismima zabilježeno upozorenje Petra, prvaka apostola, koji nakon hvaljenja Pavlovih poslanica, kaže da u njima ima ponešto teže za razumijevanje, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast: i odmah dodaje: vi, dakle, braćo, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezumnika, otpali od svoje postojanosti (2 Pt 3, 16-17).")

Dakle, sami apostoli upozoravaju na opasnost iskrivljavanja Svetoga pisma. Nemojte zaboraviti da su sva krivovjerja u povijesti nastala zbog pogrešnog tumačenja Svetoga pisma.

Papa Grgur XVI. ističe da su krivovjerci već u antičkim vremenima pokušavali mijenjati tekst Svetoga pisma:

"Hinc et perspectum Vobis est vel a prima christiani nominis aetate hanc fuisse propriam haereticorum artem, ut repudiato verbo Dei tradito, et Ecclesiae Catholicae auctoritate rejecta, Scripturas aut manu interpolarent, aut sensus expositione interverterent (Tertullianus lib. de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.)."

("Odatle vam je i dobro poznato da je već od prvih vremena kršćanskog imena ovo bilo vlastito krivovjercima: da su odbivši predanu Božju riječ i odbacivši autoritet Katoličke Crkve, ili rukom interpolirali Pisma, ili su im smisao iskrivili tumačenjima (usp. Tertulijan, de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.).")

Zatim, Grgur XVI. ističe da se zbog neukosti ili nepažnje prevoditelja vrlo lako mogu uvući pogreške u prijevode na narodne jezike:

"Nec denique ignoratis, quanta vel diligentia vel sapientia opus sit ad transferenda fideliter in aliam linguam eloquia Domini: ut nihil proinde facilius contingat, quam ut in eorumdem versionibus per Societates Biblicas multiplicatis gravissimi ex tot interpretum vel imprudentia vel fraude inserantur errores, quos ipsa porro illarum multitudo et varietas diu occultat in perniciem multorum."

("Napokon, nije vam nepoznato kakva je pažljivost i mudrost potrebna za vjerno prevođenje Gospodinovih riječi na drugi jezik: da se zato ništa lakše ne bi dogodilo, nego da se u same prijevode, koje umnažaju biblijska društva, uvuku najteže zablude; bilo zbog nerazboritosti, bilo zbog prijevare tolikih prevoditelja, a što samo njihovo mnoštvo i raznolikost kroz duže vrijeme prikriva na propast mnogih.")

Nadalje, običaj je tih "biblijskih društava" (od njihova osnutka do danas) da tiskaju prijevode Biblije bez ikakvih tumačenja. U tome se kod njih očituje već spomenuto temeljno protestantsko načelo: da svatko može tumačiti Bibliju po svojem vlastitom nahođenju. Uostalom, to je razlog zašto se protestantizam raspao na tisuće sekta: jer svatko tumači Bibliju kako želi.

I to je razlog zašto se protestanti nikada neće ujediniti, bez obzira na sve pokušaje njihovih ekumenista. Naime, ako vi nemate jedan središnji autoritet, tj. učiteljstvo koje je nadležno za autentično tumačenje Svetoga pisma, onda vam samo čitanje Biblije neće mnogo pomoći da se složite čak niti oko temeljnih vjerskih istina.

A što su oni mislili? Da će dati svakom laiku u ruke prijevod Biblije na narodni jezik, i da će onda on sam utvrđivati sadržaj kršćanske religije? Danas dobro vidimo kako je to završilo.

Papa Grgur XVI. u enciklici precizno upozorava i na tu zabludu "biblijskih društava":

"Ipsarum tamen Societatum parum aut nihil omnino interest, si homines Biblia illa vulgaribus sermonibus interpretata lecturi in alios potius quam alios errores dilabantur; dummodo assuescant paullatim ad liberum de Scripturarum sensu judicium sibimetipsis vindicandum, atque ad contemnendas Traditiones divinas ex Patrum doctrina in Ecclesia Catholica custoditas, ipsumque Ecclesiae magisterium repudiandum."

("Ipak, sama društva malo ili nimalo ne zanima ako ljudi, koji će čitati ove Biblije prevedene na pučke jezike, padnu u sve veće i veće zablude, dok se postepeno ne naviknu na prisvajanje slobodnog suda o smislu Pisama i na prezir prema božanskim Tradicijama, koje se po nauku otaca čuvaju u Katoličkoj Crkvi, i da treba odbaciti i samo učiteljstvo Crkve.")

Grgur XVI. podsjeća da je čelnicima protestantske "reformacije" jedno od glavnih oruđa bilo iskrivljeno tumačenje Biblije prevedene na narodne jezike:

"...Luterani Calvinianique Acatholici, incommutabilem Fidei doctrinam incredibili prope errorum varietate oppugnare ausi, nihil intentatum relinquebant ut fidelium mentes deciperent perversis explicationibus sacrarum Litterarum, editisque per suos asseclas novis illarum in popularem sermonem interpretationibus..."

("...luteranski i kalvinistički nekatolici, drznuli su se napasti nepromjenjivi nauk vjere gotovo nevjerojatnom raznolikošću zabluda; ništa nisu ostavili netaknuto kako bi prevarili umove vjernika izopačenim tumačenjima svetih Pisama, koje su njihovi sljedbenici izdali u njihovim novim prijevodima na pučki jezik...")

Slično protestantima, i jansenisti u 17. i 18. stoljeću podigli su viku protiv Crkve, jer ne daje svim vjernicima slobodu u čitanju Svetog pisma na narodnom jeziku.
O tome papa Grgur XVI. kaže sljedeće:

"Non defuere interim novi ex Jansenii schola Sectarii, qui hanc Ecclesiae Sedisque Apostolicae prudentissimam oeconomiam mutuato a Luteranis Calvinianisque stilo reprehendere non sunt veriti, quasi Scripturarum lectio unicuique fidelium generi omni tempore, atque ubique locorum utilis et necessaria esset, atque ideo nemini posset auctoritate ulla interdici.

("Međutim, nije nedostajalo ni novih sektaša iz Jansenove škole, koji se nisu ustručavali ovu vrlo razboritu uredbu Crkve i Apostolske Stolice napadati, posudivši stil od luterana i kalvinista, kao da je čitanje Pisama korisno i nužno svakoj vrsti vjernika u svakom vremenu i na svakom mjestu, te da se nikakvom vlašću ne može zabraniti.")

Ovu jansenističku zabludu osudili su papa Klement XI. i papa Pio VI., kako nas podsjeća Grgur XVI.:

"Hanc vero Jansenianorum audaciam graviori censura reprehensam habemus in solemnibus judiciis, quae toto plaudente Catholico Orbe contra illorum doctrinas tulerunt bini rec. mem. Summi Pontifices, nimirum Clemens XI in Constitutione Unigenitus anni 1713, et Pius VI in Const. Auctorem Fidei 1794."

("Ovu pak drskost jansenista imamo osuđenu težim cenzurama u svečanijim presudama, koje su protiv njihovih učenja, uz pljesak čitavog katoličkog svijeta, donijela dvojica vrhovnih svećenika poštovane uspomene, to jest Klement XI. u konstituciji Unigenitus godine 1713. i Pio VI. u konstituciji Auctorem fidei 1794.")

Iz navedenog vidimo da je osuda politike "biblijskih društava" sadržana već u crkvenim osudama protestantizma i jansenizma. Papa Grgur XVI. to lijepo potvrđuje:

"Ita igitur antequam instituerentur Societates Biblicae, jamdudum in commemoratis Ecclesiae Decretis fideles praemuniti fuerunt adversus haereticorum fraudem in specioso illo divinas Litteras ad communem usum diffundendi studio latentem."

("Tako, dakle, prije nego što su osnovana biblijska društva, već su odavno vjernici u spomenutim dekretima Crkve upozoreni protiv prijevare krivovjeraca, koja se krije pod izlikom nastojanja za širenjem božanskih Pisama u opću upotrebu.")

I sad dolazimo do ključnog trenutka u enciklici Grgura XVI.
Papa Grgur XVI. svojom vrhovnom apostolskom vlašću osuđuje "biblijska društva" i njima slične organizacije:

"...cunctas supradictas Societates Biblicas dudum a nostris Decessoribus reprobatas Apostolica rursus auctoritate condemnamus; et nostri pariter Supremi Apostolatus judicio reprobamus nominatim et condemnamus memoratam novam societatem Christiani Foederis superiore anno Neo-Eboraci constitutam, et alia ejusdem generis sodalitia si quae jam ei accesserint aut in posterum accedent."

("...sva gore spomenuta biblijska društva, koja su odavno odbacili naši prethodnici, iznova apostolskom vlašću osuđujemo; i jednako tako vrhovnim apostolskim sudom poimenično odbacujemo i osuđujemo spomenuto novo društvo Kršćanskog saveza, koje je prošle godine osnovano u New Yorku, i druga društva iste vrste, ako su mu već pristupila ili će mu kasnije pristupiti.")

Nadalje, papa Grgur XVI. daje do znanja svim katolicima da im je zabranjeno učlaniti se u "biblijska društva":

"Hinc notum omnibus sit, gravissimi coram Deo et Ecclesia criminis reos fore illos omnes, qui alicui earumdem Societatum dare nomen, aut operam suam commodare seu quomodocumque favere praesumpserint."

("Zato, neka svima bude znano da će biti krivci preteškog zločina pred Bogom i Crkvom svi oni koji se učlane u bilo koje od tih društava ili se usude pomagati im ili ih podržavati na bilo koji način.")

Papa Grgur XVI. također potvrđuje tradicionalne odredbe Crkve o prevođenju Svetog pisma na narodne jezike. Podsjeća da su knjige, koje se ne drže crkvenih odredaba, zabranjene općim zakonima o zabranjenim knjigama.

Osude pape bl. Pija IX.

Papa bl. Pio IX. u više dokumenata osuđuje "biblijska društva".
U enciklici Qui pluribus od 9. studenoga 1846. osuđuje "biblijska društva" odmah nakon osude tajnih društava (masoni, karbonari...):

"Hoc volunt vaferrimae Biblicae Societates, quae veterem haereticorum artem renovantes, divinarum Scripturarum libros contra sanctissimae Ecclesiae regulas vulgaribus quibusque linguis translatos, ac perversis saepe explicationibus interpretatos, maximo exemplarium numero, ingentique expensa omnibus cuiusque generis hominibus etiam rudioribus gratuito impertiri, obtrudere non cessant, ut divina traditione, Patrum doctrina, et catholicae Ecclesiae auctoritate reiecta, omnes eloquia Domini."

("Ovo žele podmukla biblijska društva, koja obnavljajući staru spletku heretika, knjige božanskih Pisama, prevedene na sve pučke jezike protivno pravilima presvete Crkve, te često protumačene izopačenim objašnjenjima, ne prestaju u najvećem broju primjeraka i uz velike troškove, besplatno dijeliti ljudima svake vrste, pa i neukima, kako bi odbacivši božansku tradiciju, nauk otaca i autoritet Katoličke Crkve, sve Gospodinove riječi tumačili po svojem privatnom sudu i izokretali njihov smisao, i tako pali u najveće zablude.")

Bl. Pio IX. zatim podsjeća na encikliku Grgura XVI. Inter praecipuas i ponavlja osudu "biblijskih društava":

"Quas Societates suorum Decessorum exempla aemulans recol. mem. Gregorius XVI, in cuius locum meritis licet imparibus suffecti sumus, suis Apostolicis Litteris (encyc. Inter praecipuas machinationes) reprobavit, et Nos pariter damnatas esse volumus."

("Ova je društva Grgur XVI., poštovane uspomene, na čije smo mjesto došli premda nejednakih zasluga, nasljedujući primjere svojih prethodnika, svojim apostolskim pismom (enciklika Inter praecipuas machinationes) odbacio i Mi jednako tako želimo da budu osuđena.")

U enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849., papa bl. Pio IX. kaže sljedeće:

"Inter diversa insidiarum genera, quibus vaferrimi Ecclesiae humanaeque Societatis inimici populos seducere annituntur, illud certe in praecipuis est, quod nefariis consiliis suis iamdiu paratum in novae Artis librariae pravo usu invenerunt. Itaque in eo toti sunt, ut impios libellos et Ephemerides ac Pagellas mendacii, calumniarum et seductionis plenas edere in vulgus, ac multiplicare quotidie non intermittent. Immo et praesidio usi Societatum Biblicarum, quae a Sancta hac Sede iamdudum damnatae sunt, Sacra etiam Biblia praeter Ecclesiae regulas in vulgarem linguam translata, atque adeo corrupta, et in pravum sensum infando ausu detorta difundere, illorumque lectionem sub Religionis obtentu fideli plebi commendare non verentur."

("Među raznim vrstama zasjeda, kojima podmukli neprijatelji Crkve i ljudskog društva nastoje zavesti narode, zasigurno je poglavito sredstvo koje su u svojim bezbožnim namislima davno našli u opakom korištenju novog književnog umijeća. I tako su se čitavi dali na izdavanje narodu bezbožnih knjižica i dnevnika i listova punih laži, kleveta i zavođenja, a ne ustručavaju se svakodnevno ih umnožavati. Štoviše, korištenjem okrilja biblijskih društava, koja su odavno osuđena od ove Svete Stolice, ne srame se širiti i svete Biblije, prevedene na narodne jezike mimo pravila Crkve, i toliko iskvarene, i besramnom drskošću srozane u izopačenom tumačenju, a njihovo čitanje preporučuju vjernom puku pod izlikom bogoštovlja.")

Trebamo spomenuti i encikliku Quanta cura od 8. prosinca 1864., koja donosi znameniti Silab (Syllabus errorum).
U Silabu bl. Pija IX. osuđuju se i "biblijska društva", i to u istom pasusu kao i socijalizam, komunizam, tajna društva (masoni, karbonari...) i društva liberalnih klerika ("Societates clerico-liberales").

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum, ed. XI., Friburgi Brisgoviae, 1911., str. 467.

Kad ove činjenice iznesete današnjim modernistima, nastaje muk. Što će vam modernisti odgovoriti na sve ove papinske osude? Ništa.

Modernisti su lukavi. Oni vam nikada neće reći u lice ono što stvarno misle: "Svi pape prije Drugoga vatikanskog koncila bili su u krivu." - To oni misle, ali to neće nikada otvoreno reći.

Modernisti žele da se navedeni dokumenti jednostavno ne spominju. Oni žele da tradicionalni katolički nauk padne u zaborav.

Njima je nužno da i svećenici i laici zaborave tradicionalni katolički nauk, jer jedino neinformiranim ljudima mogu podmetati svoje zablude.

Međutim, koliko je meni poznato, čak ni postkoncilski pape nikada nisu ukinuli svečanu osudu "biblijskih društava", koju su izrekli papa Grgur XVI. i bl. Pio IX., kao što nisu ukinuli ni zabranu učlanjivanja u masonske lože.

Osude "biblijskih društava" ponavljaju se i u postkoncilskim izdanjima Denzingerova Enchiridiona.

Zašto se onda dopušta tim društvima da utječu na moderne prijevode Biblije?
Naime, taj utjecaj javlja se već u 1960-ima i 1970-ima: bilo izravno (kad članovi tih društava sudjeluju u samom prevođenju) bilo neizravno (kad se kao predložak za prevođenje koriste takozvana "kritička izdanja" tekstova koja su izdala ta društva).

I to je jedna od tih postkoncilskih apsurdnih situacija: Društva koja su na papiru i dalje osuđena (i zabranjena), sudjeluju u izradi novih prijevoda Biblije.

Osim toga, ovdje se vidi kako je postkoncilska protestantizacija nastupala: prvo tiho i prikriveno, a zatim sve otvorenije i bezobzirnije. Nekoć katolički narodi odjednom su se našli izloženi praksama koje nemaju veze s katoličkom tradicijom i koje su puno bliže vjerovanjima nekatoličkih skupina.

I hrvatski narod bio je izložen vrlo intenzivnoj protestantizaciji nakon Drugoga vatikanskog koncila: preko protestantizacije u liturgijskoj reformi, zatim preko širenja kripto-protestantskih pokreta poput "karizmatskog" i "neokatekumenskog" pokreta, pa putem raznih "ekumenskih inicijativa" i moderne vjerske literature, protestantske glazbe; i napokon, putem novog ikonoklazma: "modernih crkava" koje izgledaju kao prazne dvorane.

Protestantizacija je dosegla takve razmjere da u Hrvatskoj ima nemali broj ljudi koji su katolici samo po imenu. Izjašnjavaju se kao katolici, ali im je razmišljanje posve protestantsko.

Velik doprinos protestantizaciji dali su i moderni prijevodi Biblije, koji su napustili tradicionalna katolička biblijska pravila.
Ovdje spada ne samo novi prijevod "Hrvatskog biblijskog društva", nego i "Zagrebačka Biblija" iz 1968. godine, koju je izdao državni izdavač "Stvarnost" (i koji je zapravo bio inicijator izrade tog prijevoda).

Taj prijevod je 1974. otkupila izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost"... To je desetljećima bio jedini dostupan prijevod hrvatskoj javnosti. No, moramo reći da je taj prijevod izrazito netradicionalan, posebno u prijevodu Starog zavjeta. Vjerojatno ste i sami vidjeli mnoge primjere neukih vjernika koji su čitanjem tog prijevoda stekli posve pogrešne i nekatoličke predodžbe o značenju riječi Svetoga pisma.

Ovdje se nužno treba povući i pitanje prijevoda postkoncilske nove liturgije, tj. odgovornosti urednika tih prijevoda i onih koji su ih trebali nadzirati.

Je li njima stalo do točnih prijevoda? Nije.

Kako to znamo?
Da je njima stalo do točnih prijevoda, onda bi barem riječi "pro multis" u pretvorbi točno preveli kao "za mnoge". No, oni uporno inzistiraju na krivom prijevodu "za sve ljude". Time pokazuju da su im liberalne agende važnije od točnosti prijevoda. 

Kako ekumenisti krivotvore riječi sv. Leopolda Mandića

 

Sv. Leopold Mandić zalagao se za obraćenje istočnih raskolnika na katoličku vjeru i za njihov povratak u Katoličku Crkvu. On je te svoje želje vrlo jasno izražavao u raznim svojim spisima i bilješkama tijekom cijeloga svojeg redovničkog života.

Međutim, već desetljećima modernisti i sljedbenici "nove teologije" pokušavaju sv. Leopolda prikazati kao predstavnika onoga što se danas naziva "ekumenizam". U tu svrhu, često izvrću smisao njegovih riječi, a ne ustručavaju se čak i krivotvoriti njegove izjave.

Pogledat ćemo, stoga, neke primjere ovog izvrtanja i krivotvorenja. To se mora napokon izvesti na čistac.

Naša je dužnost prema sv. Leopoldu da se njegove riječi točno prenose i da im se ne daje iskrivljeni smisao. Ako želimo da sv. Leopold bude uzor našem narodu, onda naš narod treba točno znati što je svetac govorio i zastupao. 

Nažalost, možemo konstatirati da su izvorne misli sv. Leopolda slabo poznate u našem puku.

Hrvatska javnost upoznala je život sv. Leopolda poglavito preko životopisa koje je napisao Pietro Bernardi da Valdiporro, a koji su u Hrvatskoj izlazlili u raznim (djelomično prerađenim) izdanjima kroz više desetljeća.

Ako uzmete izdanje iz 1976. godine, koje je objavila "Kršćanska sadašnjost" pod nazivom "Blaženi Leopold, kapucin iz Herceg-Novog", na kraju knjige pronaći ćete dodatak s prilozima vezanim uz život sv. Leopolda.

Među njima naći ćete presliku jednog rukopisa sv. Leopolda iz 1927. godine.
Pogledajte dobro rukopis i zatim pogledajte kako su urednici dolje preveli taj tekst.

Kao što možete vidjeti, urednici knjige taj su rukopis opisali ovako:

"Jedan od mnogih listića na kojima je o. Leopold ispisivao svoje zavjete za sjedinjenje kršćana, osobito istočne i zapadne Crkve, u jednu Kristovu Crkvu."

No, što je sv. Leopold ovdje zapravo napisao?
U navedenom rukopisu od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku sljedeći zavjet:

"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ejus omnes nos accepimus, qua de causa iuxta rationem mei ministerii pro Ejus adimplenda missione circa populos orientales, in ea parte in qua iuxta meum ministerium et meam vocationem sit per me adimplenda voveo me toto tempore vitae meae actualiter cum omni diligentia iuxta propositum mihi modum impendere omnes rationes vitae meae pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem.")

("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo. Iz tog razloga, prema traženju moje službe, za ispunjenje Njezine misije glede istočnih naroda, u onom dijelu u kojem je trebam ispuniti prema svojoj službi i svojem pozivu, zavjetujem se da ću čitavo vrijeme svojeg života sa svom brižljivošću usmjeriti sve snage svojeg života, prema načinu koji sam si zadao, za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu.")

Ove zadnje riječi su urednici životopisa preveli ovako:

"...upotrijebiti sve sile svoga života za jedinstvo svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi."

To je potpuna fabrikacija. Podmetnuli su riječi kojih u rukopisu nema, kako bi izgledalo kao da se sv. Leopold zalaže za moderni ekumenizam.

No, u rukopisu se jasno vide riječi sv. Leopolda: "pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem" ("za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu").

Dakle, ovdje se ne spominje nikakvo "ekumensko jedinstvo svih kršćana". Sv. Leopold izričito govori o "katoličkom jedinstvu", a ne o nekakvom nejasnom "ekumenskom jedinstvu".

Godine 2015. Remigio Battel i Giovanni Lazzara priredili su cjelovito izdanje pisama i drugih spisa sv. Leopolda Mandića pod nazivom "Dall'intimo del mio povero cuore. Lettere e altri scritti di san Leopoldo Mandic".
Hrvatski prijevod izdala je 2018. "Kršćanska sadašnjost" i Hrvatska kapucinska provincija pod nazivom "Iz dubine svoga siromašnog srca - Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića". U daljnjem tekstu koristit ću za to djelo naziv "Spisi".

U tom je djelu gore navedeni zavjet sv. Leopolda točno preveden. Nije bilo izvrtanja smisla i riječi kao u životopisu sv. Leopolda iz 1976. godine.

Međutim, na nekim drugim mjestima može se opaziti krivo prevođenje riječi sv. Leopolda, tj. izvrtanje njihova smisla kako bi ih se uskladilo s modernim "ekumenskim shvaćanjima".

Tako u bilješci 23. na str. 340., sv. Leopold Mandić kaže:

"Omnes rationes vitae meae devoveo pro schismaticis orientalibus ut ad catholicam unitatem redeant."

("Sva nastojanja svojega života zavjetujem za istočne raskolnike, kako bi se vratili katoličkom jedinstvu.")

No, pogledajte dolje kako su tu bilješku preveli u knjizi...

Kao što možete vidjeti, urednici su izraz "schismatici orientales" ("istočni raskolnici") preveli netočno kao "odijeljeni istočnjaci".
Ali, sv. Leopold u toj bilješci ne koristi termin "dissidentes orientales", ni "orientales separati", ni "orientales sejuncti", nego baš "schismatici orientales".
To se trebalo jasno vidjeti u prijevodu.

No, još veća pogreška nalazi se na str. 342., u prijevodu bilješke od 27. siječnja 1915.
U toj bilješci sv. Leopold kaže:

"O Virgo Beatissima tu in Cantico tuo cecinisti: Suscepit Israel puerum suum: recordatus misericordiae suae. Etiam ego ita nunc teneo eventurum, unio Dissidentes Orientales."

("O Preblažena Djevice, ti si u svojem hvalospjevu pjevala: Primio je Izraela slugu svojega, sjetivši se milosrđa svojega. Tako i ja sada držim da će se dogoditi unija odijeljenih istočnjaka.")

Završetak rečenice jest neobičan. Izgleda da nedostaje neka riječ ili riječi nakon riječi "unio". Bilo kako bilo, tu se nalaze riječi "unio" i "dissidentes orientales" (sve u nominativu).

Međutim, prevoditelji spisa sv. Leopolda stavili su u prijevod riječi kojih uopće nema u originalu: "jedinstvo crkve".
Pogledajte...

Dakle, prema njihovu prijevodu, ispada da je sv. Leopold napisao: "Tako sam ja sada siguran da će doći do jedinstva crkve."

No, sv. Leopold to nije napisao. Nigdje u navedenoj bilješci ne nalaze se riječi "jedinstvo crkve", nego se govori o uniji nesjedinjenih istočnjaka.

Vrlo je važno da točno utvrdimo koju terminologiju upotrebljava sv. Leopold. Moramo znati kako svetac naziva nesjedinjene istočnjake, a kako ih ne naziva.

Kako sv. Leopold NE NAZIVA odvojene istočnjake?

a) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "pravoslavnima"

Logično je zašto sv. Leopold nesjedinjene istočnjake ne naziva "pravoslavnima" - "ortodoksnima". Oni nisu "ortodoksni", nisu pravovjerni. Istočni raskolnici drže čitav niz krivovjernih stajališta: od negiranja nerazrješivosti ženidbe do negiranja čistilišta, i općenito govoreći, prilično mutnih i nejasnih ideja o prekogrobnom životu.

U crkvenoj tradiciji, izraz "ortodoksni" upotrebljava se isključivo za katolike. Zato i u samom kanonu mise svećenik moli "pro... omnibus orthodoxis, atque catholicae et apostolicae fidei cultoribus" - "za sve pravovjerne, i štovatelje katoličke i apostolske vjere"; ili kako stoji u novom prijevodu: "za sve pravovjerne promicatelje katoličke i apostolske vjere".

b) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "kršćanima"

Sv. Leopold nikada i nigdje nije nazvao odvojene istočnjake "kršćanima". To nije slučajno. Naš svetac bio je dobro školovan u tradicionalnoj katoličkoj teologiji.

Sv. Leopold je dobro znao za izreku sv. Ciprijana: "Cum Deo manere non possunt qui esse in Ecclesia Dei unanimes noluerunt." ("Ne mogu ostati s Bogom oni koji nisu htjeli ostati u jednodušno u Crkvi Božjoj.").
A Crkva Božja je samo jedna: Katolička Crkva.

Vidjet ćemo kasnije da je sv. Leopold održao i jedno predavanje svojoj subraći o učenjima sv. Ciprijana.

No, kako bismo to shvatili, treba prvo jasno naglasiti da je sama ideja da se "kršćanima" nazivaju osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve: stvarno netradicionalna ideja. To je moderna ideja. Tu ideju nećete naći kod starih teologa.

Sve do 20. stoljeća, u službenim dokumentima Svete Stolice, krštene osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve nazivaju se isključivo krivovjercima (haeretici) i raskolnicima (schismatici), zabludjelima (errantes) ili svojevoljno odvojenima (dissidentes).

U samom Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, na mjestu gdje se govori o mješovitim ženidbama kan. 1060., nazivaju se osobama "koje su upisane u krivovjersku ili raskolničku sektu" ("sectae haereticae seu schismaticae adscripti").

U tradicionalnoj liturgiji molitva za njihovo obraćenje, koja se moli na Veliki petak, glasi ovako:

"Oremus et pro haereticis et schismaticis: ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam atque apostolicam revocare dignetur.
Oremus. Flectamus genua. Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui salvas omnes, et neminem vis perire: respice ad animas diabolica fraude deceptas; ut, omni haeretica pravitate deposita, errantium corda resipiscant, et ad veritatis tuae redeant unitatem. Per Dominum."

("Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da se Bog i Gospodin naš udostoji izbaviti ih od svih zabluda i ponovno ih prizvati svetoj majci Crkvi katoličkoj i apostolskoj.
Pomolimo se. Prignimo koljena. Ustanite.
Svemogući vječni Bože, koji spašavaš sve i ni za koga ne želiš da propadne, pogledaj na duše obmanjene đavolskom prijevarom, da se ostavivši svaku izopačenost krivovjerja, srca onih koji su zabludi pokaju i vrate u jedinstvo tvoje istine. Po Gospodinu.")

Ovu tisućljetnu molitvu možete pronaći već u najstarijim liturgijskim kodeksima. Ona odražava vjeru Crkvu i njezin odnos prema krivovjercima i raskolnicima: za koje jasno kaže da su "duše obmanjene đavolskom prijevarom", te moli da oni odbace krivovjerje i vrate se u Katoličku Crkvu.

No, u 1960-ima "koncilski reformatori" odbacili su ovu drevnu molitvu i zamijenili je modernom "inkluzivnom" molitvom, koja je u skladu s modernom idejom ekumenizma.
Izgleda da bi na isti način htjeli izmijeniti i smisao riječi sv. Leopolda Mandića, kako bi ih "uskladili" s modernom idejom ekumenizma.

Kako sv. Leopold naziva odvojene istočnjake?

Sv. Leopold Mandić odvojene istočnjake najčešće naziva "dissidentes orientales". Taj izraz obično se prevodi kao "odijeljeni istočnjaci", ali time nije u cijelosti obuhvaćeno značenje tog pojma.

Naime, riječ "dissidens" ne označava samo nekoga tko je objektivno odvojen ili odijeljen od drugih, nego nekoga tko se odvojio svojom vlastitom voljom. Odatle dolazi riječ "disident", koja označava nekoga tko se svojevoljno protivi vlastima nekog društva.
Latinska riječ dissidium, ii, n. označava neslogu, razdor.

U drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, pape su često u službenim dokumentima koristili izraz "dissidentes" za protestante i nesjedinjene istočnjake. To je vjerojatno razlog zašto sv. Leopold koristi taj termin.

Inače, nazivi koje sv. Leopold koristi za nesjedinjene istočnjake pokazuju svečevu sućut prema njihovu nesretnom položaju:
- "populi orientales dissidentes" ("odvojeni istočni narodi");
- "oves quae longe errant a tuo [ovili]" ("ovce koje lutaju daleko od tvojeg ovčinjaka")
- "filii errantes Orientis" - "zabludjela djeca Istoka" ili "lutajuća djeca Istoka".

Vidjeli smo gore da je sv. Leopold u jednoj od svojih bilježaka koristio naziv "schismatici orientales" ("istočni raskolnici").

No, što je sv. Leopold općenito mislio o raskolnicima?
To nam otkriva nacrt jednog predavanja iz patrologije o jedinstvu Crkve prema učenju sv. Ciprijana, koje je sv. Leopold trebao održati svojoj mlađoj subraći (Spisi, str. 417.-418.).

U tom predavanju sv. Leopold jasno kaže: "Schismaticus longe a salute" ("Raskolnik je daleko od spasenja").

Da, sv. Leopold je čvrsto vjerovao u dogmu Extra Ecclesiam nulla salus.

Sv. Leopold u tom predavanju navodi sljedeće pouke sv. Ciprijana:

"Quisquis ab ecclesia segregatus infidelibus se intrincat, a promissis Ecclesiae separatur, nec perveniat ad Christi praemia qui relinquit Ecclesiam Christi. Profanus est immo hostis est: qui non est mecum adversus me est et qui mecum non colligit, spargit (Mt 12, 30). Itaque qui pacem et concordiam Christi rumpet adversus Christum facit. Habere non potest Deum Patrem qui ecclesiam non habet matrem."

("Tko god se odvojen od Crkve miješa s nevjernicima, odvaja se od obećanja Crkve, i onaj tko napusti Kristovu Crkvu neće stići do Kristovih obećanja. Bezbožan je; štoviše, neprijatelj je: Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa (Mt 12, 30). Stoga, tko raskida mir i slogu Kristovu, djeluje protiv Krista. Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku.")

Zato možemo reći da je i Leopoldova borba za povratak nesjedinjenih istočnjaka u Katoličku Crkvu: u konačnici borba za njihovo vječno spasenje. Jer, izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Nesjedinjeni istočnjaci su ovce bez pastira

Sv. Leopold Mandić često govori o nesjedinjenim istočnjacima kao ovcama bez pastira.
Tako piše u bilješci od 11. listopada 1937. (Spisi, str. 378.):

"Coram Deo: ad serviendum Domino Nostro Jesu Christo ut ipse Dominus dignetur adimplere pro grege suo Dissidentium Orientalium errantium veluti oves non habentes pastorem illam suam promissionem: Alias oves habeo quae non sunt de hoc ovili, et illas oportet Me adducere, et vocem meam audient et fiet Unum Ovile et Unus Pastor..."

("Pred Bogom: radi služenja Gospodinu našemu Isusu Kristu, kako bi se sam Gospodin udostojao ispuniti za svoje stado odijeljenih istočnjaka, koji lutaju kao ovce koje nemaju pastira, ono svoje obećanje: Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih trebam dovesti, i glas će moj čuti i bit će jedno stado i jedan pastir...")

Ako sv. Leopold smatra da su nesjedinjeni istočnjaci "kao ovce koje lutaju bez pastira", što time želi reći o njihovim patrijarsima i biskupima?
Time sv. Leopold jasno daje do znanja da istočno-raskolničke patrijarhe i biskupe ne smatra legitimnim crkvenim pastirima. Drugim riječima, njihovu hijerarhiju smatra nezakonitom.

To je potpuno suprotno od stajališta ekumenista, koji smatraju da su vođe svih "denominacija" legitimni "predstavnici kršćana". Uostalom, glavnu riječ na ekumenskim sastancima vode upravo voditelji raskolničkih i krivovjerskih skupina.

Što sv. Leopold želi?
Obraćenje i povratak istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Godine 1908. sv. Leopold Mandić zavjetovao se Blaženoj Djevici Mariji da će raditi na "otkupljenju odijeljenih istočnjaka od raskola i zablude" ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").

Godine 1914. nazvao je to svojim životnim ciljem (Spisi, str. 338.):

"Finis vitae meae debet esse reditus Orientalium Dissidentium ad Catholicam Unitatem..."

("Cilj mojega života treba biti povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo...")

U bilješci od 13. listopada 1917., sv. Leopold izričito govori o OBRAĆENJU (conversio) odijeljenih istočnjaka (Spisi, str. 347.):

"In hoc istanti 13-X-1917 hora meridi(ana) renovo vota mea pro conversione Di(ssi)dentium Orientalium omni affectu; mihi a gratia Dei datur."

("U ovom trenutku, 13-X-1917, u podnevnom času, obnavljam svoje zavjete za obraćenje odijeljenih istočnjaka svim žarom; to mi daje milost Božja.")

U bilješci od 31. ožujka 1936., sv. Leopold govori (Spisi, str. 372.-373.):

"Juxta meam vocationem jam mihi satis notam innovo Divino Cordi Jesu et Beatissimae Virgini Mariae humani generis Corredemptrici votum meum pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem."

("Prema mojem zvanju, koje mi je već dovoljno poznato, obnavljam Božanskom Srcu Isusovu i Preblaženoj Djevici, Suotkupiteljici ljudskog roda, moj zavjet za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

Već samim time što govori o "povratku" ("reditus"), sv. Leopold jasno daje do znanja da su odijeljeni istočnjaci nekoć bili članovi Katoličke Crkve: prije nego što su stupili u raskol.

To je važno danas istaknuti, jer moderni ekumenisti šire zabludu kao da su odijeljene istočne zajednice ravnopravne Katoličkoj Crkvi, ili kao da su jednako stare kao i Katolička Crkva. Ekumenisti neprekidno pokušavaju stvoriti dojam kao da postoji (brojčano) više Kristovih Crkava koje su sve "ravnopravne"... ili pak da se Kristova Crkva sastoji "ogranaka", kao da su sve odvojene zajednice "ogranci" Kristove Crkve. To su zablude koje je papa Pio XI. osudio u enciklici Mortalium animos.

Nadalje, temeljni uvjet za povratak odijeljenih natrag u Katoličku Crkvu jest potpuno prihvaćanje cjelovite katoličke vjere.

Sv. Leopold Mandić u bilješci od 11. veljače 1918. govori o povratku odijeljenih istočnjaka "katoličkoj istini" ("ad catholicam veritatem"):

"Sanctus David, Deo inspir[ante], dixerat Spiritu Sancto: Credidi, propter quod locutus sum. Ita et ego coram Deo credo propter quod juro iterum ac statuo idest innovo vota pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam veritatem."

("Sveti David, po Božjem nadahnuću, rekao je u Duhu Svetomu: Vjerovao sam, zato sam govorio. Tako i ja pred Bogom vjerujem, zbog čega opet prisežem i potvrđujem, to jest obnavljam zavjete za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkoj istini.")

Budući da nam katolička istina mora biti putokaz u svim pitanjima života, treba nam to biti i u pitanjima povratka nesjedinjenih istočnjaka.

Sredstva za povratak nesjedinjenih istočnjaka u katoličko jedinstvo: sv. Misa, molitva i misije

27. rujna 1935., sv. Leopold Mandić napisao je sljedeću bilješku (Spisi, str. 368.):

"Juxta meam missionem ad quam ex gratia Dei sum vocatus, statuo finem vitae meae apostolatum pro Orientalibus Dissidentibus, ut redeant ad Unitatem Catholicam. Medium huius apostolatus erit celebratio Divinorum Mysteriorum juxta meum votum."

("Prema mojoj misiji, na koju sam pozvan po Božjoj milosti, određujem da je cilj mojega života apostolat za odijeljene istočnjake: kako bi se vratili katoličkom jedinstvu. Sredstvo ovog apostolata bit će slavljenje božanskih otajstava, prema mojem zavjetu.")

Dakle, sredstvo apostolata je sveta misna žrtva. U spisima sv. Leopolda često se može vidjeti kako namjenjuje svetu misu na nakanu povratka odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Tako je sv. Leopold dana 24. travnja 1915. zapisao (Spisi, str. 344.):

"Hodie, idest 24 Aprilis 1915 celebrando Sanctam Missam me devovi Domino nostro Jesu Christo pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam unitatem."

("Danas, to jest 24. travnja 1915., slaveći svetu Misu zavjetovao sam se Gospodinu našemu Isusu Kristu za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

1. listopada 1935., sv. Leopold daje sljedeći zavjet (Spisi, str. 369.):

"Voto me obstringo: quotiesquumque Sacrum sum facturus, ni impediar a justitia vel a pietate, omnis fructus Sancti Sacrificii erit pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem. Quando vero justitia vel pietas aliud me suadebit, tunc, intacta justitia et pietate, omnis fructus qui superest erit pro eodem fine."

("Obvezujem se zavjetom: kad god budem služio svetu žrtvu, ako me u tome ne spriječi pravednost ili pobožnost, sav plod svete žrtve bit će namijenjen za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu. Kada mi pak pravednost ili pobožnost savjetuje drugačije, tada, bez diranja u pravednost i pobožnost, sav preostali plod bit će za istu svrhu.")

18. lipnja 1937., sv. Leopold bilježi (Spisi, str. 376.):

"Hodie Sacrum confeci supra sepulcrum Beati Gregorii Barbadici. Sanctum Sacrificium obtuli pro Dissidentibus Orientalibus, idest pro eorum reditu ad Catholicam Unitatem..."

("Danas sam služio svetu žrtvu nad grobom blaženoga Grgura Barbariga. Prikazao sam svetu žrtvu za odijeljene istočnjake, to jest za njihov povratak katoličkom jedinstvu...")

Sv. Leopold je u svojoj mladosti htio postati misionar u istočnoj Europi. Svetac je ovu želju i otkrio svojim redovničkim poglavarima, ali oni nisu pristali.

No, sv. Leopold je i dalje razmišljao o potrebi slanja misija u istočne zemlje kako bi radile na obraćenju nesjedinjenih istočnjaka i njihovu povratku u Katoličku Crkvu. Imao je plan da pripravi svoju mlađu redovničku braću za apostole i misionare na Istoku.

Naime, od 1910. do 1914. sv. Leopold obnašao je službu učitelja klerika, studenata filozofije u padovskom kapucinskom samostanu. Predavao im je i patrologiju (vidjeli smo gore izvatke iz jednog njegovog predavanja o učenjima sv. Ciprijana).

Leopoldova bilješka, koja nosi datume 21. srpnja 1914. i 3. kolovoza 1928. (Spisi, str. 338.), kaže sljedeće:

"Itaque usque dum ex obedientia meorum Superiorum fungar officio Directoris Nostrorum Juvenum, omni ope curabo prout ratio dictabit, ut praeparem Apostolos qui suo tempore hoc opus sint executuri."

("Stoga, dok god iz poslušnosti prema mojim poglavarima obavljam službu upravitelja naših mladića, nastojat ću svim silama, prema diktatu razuma, da pripravim apostole koji će u svoje vrijeme izvršiti ovo djelo.")

Tako je sv. Leopold htio pripraviti apostole za misijski rad: kako bi radili na povratku odvojenih istočnjaka u Katoličku Crkvu. I to je putokaz za današnje vrijeme. Tako i mi trebamo pristupiti pitanju protestanata i istočnih raskolnika. Treba im poslati misionare koji će ih obratiti na katoličku vjeru i vratiti ih u Katoličku Crkvu.

No, ekumenisti se tome protive. Oni ne žele obraćenje inovjeraca na katoličku vjeru. Ekumenisti govore o nekakvom drugačijem "jedinstvu" (koje ni sami ne znaju definirati). Oni ne žele ni čuti o tome da se protestanti i istočni raskolnici trebaju odreći svojih zabluda i hereza. Baš naprotiv, ekumenisti žele da se katolički nauk relativizira i "izmijeni" kako bi postao prihvatljiv nekatolicima. A samu pomisao da bi se nekatolici trebali obratiti na katoličku vjeru etiketiraju kao "prozelitizam".

Lako je, stoga, vidjeti da je ono što se naziva "ekumenizam" potpuna suprotnost od katoličkog misijskog žara sv. Leopolda Mandića.