Blago dominikanske liturgije

 

Došlo je vrijeme da popunimo još jednu prazninu u liturgijskom životu naše zemlje. Priremio sam novi priručnik za dominikansku liturgiju, dosta širi od onih s kojima ste se dosad susreli. Tako da čitatelj može malo dublje ući u bogatstvo liturgijske baštine Katoličke Crkve.

Dominikanski obred uključuje poseban red mise, časoslov, kalendar, martirologij, kao i posebne obrede sakramenta pokore (ispovijed) i posljednjeg pomazanja, te brojne specifične blagoslove, procesije i molitve. Dobro je poznato i dominikansko pjevanje (dominikanska verzija gregorijanskog pjevanja).

Cijelo ovo bogatstvo stoljećima je prisutno i u crkvenom životu hrvatskog naroda, posebno u priobalnim gradovima (Dubrovnik, Split, Trogir...) i srednjodalmatinskim otocima (Brač, Hvar...) gdje su dominikanski samostani često bili žarišta crkvenog života.

Dominikanci su osnovali i prvo sveučilište u Hrvatskoj. Naime, u dominikanskom samostanu u Zadru osnovano je 1396. godine opće učilište (studium generale) sa studijima filozofije i teologije. Tako su prvi studenti u Hrvatskoj, uz učenje, mogli prisustvovati i svečanoj dominikanskoj liturgiji.

Nažalost, dominikanski samostan u Zadru ukinut je za vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije 1807. godine. Francuska vojska je posvuda u Europi suzbijala redovničke zajednice, čije djelovanje nije bilo u skladu s načelima Francuske revolucije. U tim burnim vremenima nestale su brojne dragocjenosti drevnih europskih samostana. Tako su i liturgijski predmeti ukinutog zadarskog samostana završili na raznim mjestima; neki od njih i prilično daleko od Zadra.

Pojedine stare liturgijske knjige, koje su koristili zadarski dominikanci, završile su u franjevačkom samostanu na otoku Badija kod Korčule. Odatle su sredinom 20. stoljeća prenesene u knjižnicu franjevačkoga samostana Male braće u Dubrovniku.

Među njima možete pronaći vrhunske spomenike dominikanske liturgije. Ovi srednjovjekovni rukopisi dobro pokazuju kakvu su brigu o liturgiji vodili hrvatski dominikanci.

Prva večernja blagdana sv. Dominika,
antifona "Gaude, felix parens Hispania"
u dominikanskom antifonaru Badija XI.

(IZVOR: H. Beban, Dominikanski antifonarij
na Badiji, Arti musices, vol. 41., no. 2., str. 179.)

Moramo istaknuti da je dominikanski red djelovao u vrlo nepovoljnim povijesnim okolnostima koje su pogađale ovaj dio Europe.

Crni dani došli su dominikanskom redu već u vrijeme turskih osvajanja.
Dominikanci nisu imali dopuštenje osmanskih vlasti da djeluju na njihovu području (kao što su imali franjevci).
Svaka dominikanska crkva koja je pala u ruke Turaka, uništena je ili pretvorena u džamiju, kao crkva sv. Antuna u Bihaću.

To je razlog zašto je dominikanski red u Hrvatskoj potisnut i sveden samo na uski pojas uz dalmatinsku obalu i otoke.

Dodatni pritisci javljaju se od 18. stoljeća, pojavom "Prosvjetiteljstva" i raznih liberalno-revolucionarnih pokreta, koji su redovničke zajednice promatrali kao ideološke neprijatelje.

Nije, stoga, čudno da su u Hrvatskoj u mnogim mjestima od nekadašnje bogate dominikanske prisutnosti ostale samo ruševine...

Ostaci dominikanske crkve i samostana na otoku Šćedro

Srećom, u dijelovima Hrvatske koji su ostali više-manje zaštićeni od ovih pritisaka, dominikanski red je ostvario značajan utjecaj u narodu i na narod. U pojedinim mjestima na otocima Braču i Hvaru, utjecaj dominikanaca može se usporediti s utjecajem franjevaca na naš narod u Dalmatinskoj zagori, Bosni i Hercegovini.

Upravo iz tih otoka potjecao je velik broj hrvatskih dominikanaca u 19. i 20. stoljeću. Pojedine otočke obitelji dale su i veći broj poznatih dominikanskih javnih djelatnika (Zaninovići, Budrovići, Karninčići...).
Tako je i na ovim otocima narod bio u najužem kontaktu s dominikanskom liturgijom.

Zanimljiv je, primjerice, podatak da kad je dominikanac Jordan Zaninović postao hvarskim biskupom 1903. godine, tadašnji provincijal Dalmatinske dominikanske provincije Anđeo Marija Miškov osobno je zamolio papu Leona XIII. za dopuštenje da Zaninović i kao biskup nastavi služiti sv. misu po dominikanskom obredu i moliti dominikanski časoslov. Papa Leon XIII. odobrio je molbu.

No, cijelo to bogatstvo dominikanskog obreda, kojem je naš narod u tim južnim krajevima mogao svakodnevno prisustvovati, oduzeto mu je u liturgijskim reformama 1960-ih.

Kako bi ova crkvena baština ponovno zasjala u našoj zemlji, evo, jedan mali doprinos s moje strane: Vodič kroz dominikansku liturgiju pod jednostavnim nazivom "Blago dominikanske liturgije" (poveznica se nalazi kraju ovog teksta).

Što ćete ovdje pronaći?

SV. MISA. Red mise po dominikanskom obredu. Latinski izvornik i hrvatski prijevod rubrika dominikanskog misala. Odvojeno se donose rubrike za tihu misu i svečanu misu, kao i svečano primanje sv. pričesti. Sve to prema Misalu Reda propovjednika iz 1939. godine. Rubrike za pričest puka donose se prema Ceremonijalu Reda propovjednika iz 1869. godine.

ČASOSLOV. Večernja i povečerje prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.

BLAGDANI SVETACA. Nakon općih liturgijskih obrazaca, dolaze posebni obrasci za blagdane dominikanskih svetaca i blaženika (proprium de sanctis). Ovdje donosimo obrazac vlastite mise i večernje za blagdane dominikanskih svetaca.

Kod najznačajnijih svetačkih blagdana (sv. Dominik, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Petar Mučenik, sv. Katarina Sijenska, sv. Pio V., sv. Antonin Firentinski) donosi se i prva i druga večernja.

Kod drugih dominikanskih svetaca donosimo obrazac mise i II. večernje (ali bez I. večernje): sv. Margarita Ugarska, sv. Rajmund Penjafortski, sv. Ivan i gorkumski mučenici, sv. Hijacint Krakovski, sv. Ruža Limska i sv. Ljudevit Bertrand.

Kod blagdana dominikanskih blaženika donosimo samo obrazac sv. mise (bez večernje): bl. Jordan Saksonski, bl. Ozana Kotorska, bl. Ivan Dominici, bl. Rajmund Kapuanski i bl. Ivan iz Vercellija.

Izuzetak je blagdan bl. Augustina Kažotića (3. kolovoza), kod kojeg donosimo prvu večernju i sv. misu prema posebnom obrascu koji je Sveta Stolica 1895. godine odobrila hrvatskim dominikancima.


SAKRAMENTI. Dominikanska tradicija ima vlastiti obred sakramenta pokore (ispovijed), posljednjeg pomazanja i pričesti bolesnika. Donosimo obred ispovijedi prema zadnjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine, a sakrament posljednjeg pomazanja i pričest bolesnika prema Procesionaru Reda propovjednika iz 1913. godine.

MALI OFICIJ BL. DJEVICE MARIJE. Dominikanski obred ima svoju vlastitu verziju Malog oficija Blažene Djevice Marije, koji se u dominikanskoj tradiciji naziva "Officium quotidianum Beatae Mariae Virginis" ("Svakodnevni oficij Blažene Djevice Marije"), jer su ga dominikanci u pravilu molili svakoga dana (uz određene izuzetke).

OFICIJ ZA POKOJNE. Dominikanski obred ima i vlastitu verziju Oficija za pokojne, koji također ima značajno mjesto u dominikanskoj tradiciji. Donosimo tekst Oficija za pokojne prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.

LITANIJE. Dominikanski obred ima vlastitu verziju Litanija svih svetih, koja se uvelike razlikuje od litanija u tradicionalnom rimskom obredu: ne samo po svecima koji se prizivaju, nego i po prošnjama u drugom dijelu litanija. Donosimo tekst tih litanija, kao i obrede prosnih dana u dominikanskom obredu.

Dominikanska tradicija ima i vlastitu verziju Lauretanskih litanija Blažene Djevice Marije, prepoznatljivu po pjevanju proze "Inviolata" na kraju litanija. Budući da su se ove litanije prije Drugoga vatikanskog koncila pjevale svake subote i u dominikanskim crkvama u Hrvatskoj, dobro je da iznesemo i njihov tekst.

BLAGOSLOVI. Dominikanska tradicija ima znatan broj vlastitih blagoslova. Sigurno vam je poznat dominikanski blagoslov krunice, ali to nije jedini poseban blagoslov koji tradicionalno daju svećenici Reda propovjednika. Treba istaknuti i blagoslove vezane uz dominikanske svece: blagoslov vode moćima sv. Petra Mučenika, blagoslov pojasa na čast sv. Tome Akvinskoga, blagoslov maslina na blagdan sv. Petra Mučenika, blagoslov vode sv. Vinka Fererskog za bolesnike.

Dominikanski obred ima i vlastiti obred blagoslova pepela na Čistu srijedu i vlastiti obred pepeljenja.
Sve ove obrede donosimo u našem priručniku.

MOLITVE. Veliko je bogatstvo molitava u dominikanskoj tradiciji. Red propovjednika izdavao je i posebne molitvenike za svoje članove (na internetu, primjerice, možete pronaći dominikanski Libellus precum iz 1952. godine). Izdvojio sam molitve za generalni kapitul, molitve za potrebe, kao i molitve sv. Dominiku i raznim dominikanskim svecima.

Pa, ako ništa drugo, ovaj priručnik može vam poslužiti kao pomoć kada uđete u jednu od starih dominikanskih crkava u Dalmaciji i razmišljate o tome s kojim da se molitvama obratite dominikanskim svecima.

PROCESIJA. Dominikanski obred je poznat i po procesijama.
Ipak, uvrstio sam samo jednu od poznatijih: procesiju nakon mise za pokojne. Razlog zašto sam izabrao baš ovu procesiju jest to što ovu procesiju izričito spominju hrvatski dominikanci Anđelko Fazinić i Markolin Padovan u svojim člancima, koji potvrđuju da je ta procesija nekoć bila česta u praksi dominikanskih crkava u Hrvatskoj.

Naime, tradicionalni dominikanski propisi određuju da se svakog tjedna u dominikanskim samostanima treba služiti konventualna misa za pokojne (Requiem), nakon koje slijedi pjevana procesija za pokojne.

No, prije svih obreda i molitava, potrebno je proučiti kako je sam sv. Dominik pristupao liturgiji, kako je molio, služio sv. misu...

Primjeri sv. Dominika i drugih svetaca

O bogatstvu liturgijskog života sv. Dominika svjedoče brojni njegovi suvremenici, koji su dali svjedočanstva u postupku njegove kanonizacije. Ova svjedočanstva skupljena su u zbirci Acta canonizationis s. Dominici koja su objavljena u Monumenta Ordinis Fratrum Praedicatorum historica (tom. XVI., Romae, 1935., str. 123.-187.). Izdvojio sam najzanimljivija. Tako na početku priručnika možete pročitati svjedočanstva bliskih suradnika sv. Dominika koja govore o njegovoj ljubavi prema liturgiji.

Iznose se i primjeri liturgijskog života drugih svetaca Reda propovjednika (sv. Rajmund Penjafortski, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Antonin Firentinski, sv. Ljudevit Bertrand), kao i naših dominikanskih blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske.

Povijest dominikanske liturgije

Cijeli prvi dio priručnika govori o povijesti dominikanske liturgije s posebnim osvrtom na unifikaciju koju je proveo peti učitelj Reda Humbert iz Romansa (1254.-1263.).

Čitatelj može upoznati Humbertov kodeks, koji je bio prototip prema kojemu su prepisivane i uređivane sve liturgijske knjige dominikanskog reda. Dakako, koristi se primjerak Humbertova kodeksa koji se danas čuva u arhivu dominikanskog reda u samostanu sv. Sabine u Rimu pod signaturom XIV L1.

Ne ulazim u pitanje je li to najstariji rukopis Humbertova kodeksa-egzemplara ili možda postoji (ili je postojao) neki stariji rukopis. Neka se znanstvenici bave tim pitanjem. Meni je dovoljno da je dostupni kodeks nastao između 1256. i 1259. godine, te da mu na drevnoj naslovnici piše: "Ecclesiasticum officium secundum ordinem Fratrum Praedicatorum, in hoc volumine per quatuordecim libros distinctum" ("Crkvena služba prema redu braće propovjednika, u ovom svesku razlučena na četrnaest knjiga").

Osim ovog kodeksa, treba proučavati i druga djela koja je napisao Humbert iz Romansa, posebno njegova tumačenja pravila i konstitucija dominikanskog reda.

Reginald Garrigou-Lagrange je Humbertova tumačenja Pravila sv. Augustina i dominikanskih konstitucija nazvao "zlatnom knjigom za formaciju redovnika i za njihovu pripravu za različite službe koje im poslušnost može dodijeliti".

Jasno, ne smijemo zanemariti ni što ostali poznati dominikanci pišu o liturgiji.

Tumačenje liturgije iz pera klasičnih liturgičara

Prilikom izlaganja pojedinih dijelova dominikanskog obreda, iznosi se što su o njima pisali istaknuti pisci Reda propovjednika, poput sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga.

Najveći dominikanski liturgičar prije 20. stoljeća bio je Marcello Cavalieri (1649.-1705.). Cavalieri je bio učen teolog i suradnik kardinala Orsinija (budućeg pape Benedikta XIII.). Postao je biskupom talijanske biskupije Gravina u Apuliji 1690. godine.

Cavalieri je 1686. objavio knjigu pod nazivom Statera Sacra Missam iuxta Ritum Ordinis Praedicatorum practice, historice et mystice expendens. U toj knjizi Cavalieri analizira dominikanski obred sv. mise s praktičnog, povijesnog i mističnog gledišta.

Cavalieri je zasluženo autor kojeg najviše citiram u tumačenju dijelova mise po dominkanskom obredu, ali navodim i druge klasične liturgičare poput kardinala Bone i pape Benedikta XIV.

Zar nije tragedija da "moderni liturgičari" praktički ne znaju ništa o tim autorima?
Nevjerojatna je bahatost kada se moderni liturgičari ponašaju kao da je liturgijska znanost nastala tek u 20. stoljeću... Kao da prije toga nije bilo ničega...

U stvarnosti, Crkva već stoljećima ima autore koji proučavaju liturgiju i pišu o liturgiji.

Evo, kardinal Bona u 17. stoljeću i papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću, poznavali su liturgiju sto puta bolje nego bilo koji moderni liturgičar.

Dominikanski obred s hrvatskog gledišta

Priručnik donosi i hrvatsku perspektivu. Naime, i hrvatski dominikanci pisali su o značajkama dominikanskog obreda.

Posebno se u tome ističe dubrovački dominikanac Serafin Marija Crijević (1686.-1759.). Crijević u svojem djelu Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio (Spomenici dubrovačke dominikanske kongregacije), pisanom od 1728. do 1734. godine, iznosi vrijedne podatke o liturgiji i liturgijskim običajima dubrovačkih dominikanaca.

Treba spomenuti i Markolina Padovana (1884.-1949.). Padovan u svojem opširnom članku Cilj Dominikanskog Reda (koji je u tri nastavka objavljen u Bogoslovskoj smotri 1916. godine) i u knjizi Dominikanci objavljenoj u Dubrovniku 1921. godine, donosi dosta podataka o dominikanskoj liturgiji i običajima.

Razumljivo je, stoga, da su Crijević i Padovan dva hrvatska dominikanca koje najviše citiram u priručniku, ali ne zanemarujem ni ostale naše dominikance koji su u svojim djelima spominjali dominikansku liturgiju.

Ipak, najveću pozornost treba pridati svetim pripadnicima dominikanske obitelji u našim krajevima, poput bl. Ozane Kotorske, koja je 44 godine klečeći slušala sv. misu po dominikanskom obredu kroz mali prozor koji je iz njezine ćelije gledao u dominikansku crkvu sv. Pavla sa strane poslanice.

Zašto je korisno proučavati i poznavati dominikanski obred?

Kao i u drugim tradicionalnim obredima, u dominikanskom obredu očituju se sva temeljena načela katoličke liturgijske tradicije. Pogledom na dominikanski obred lako ćete uvidjeti kako su pogrešne tvrdnje današnjih modernista i liturgijskih revolucionara.

Na primjer, pobornici modernih liturgijskih reforma kažu da je nakon Tridentskog koncila liturgija "zaleđena" - u smislu kao da je prije Tridentskog koncila svećenik mogao raditi što god je htio (kako se danas mnogi ponašaju u novom obredu).

Sve te teze padaju u vodu kad pogledate temeljni spomenik dominikanske liturgije, Humbertov kodeks iz 1256. godine: njegov sustavni raspored i jasne rubrike. Rubrike koje su se stoljećima ponavljale sve do dominikanskih misala iz 20. stoljeća.

Papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio je dominikansku liturgiju u Humbertovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, stoljećima prije Tridentskog koncila u Crkvi postoji jasna svijest da liturgija ne smije biti prepuštena samovolji i improvizacijama.

Imate stotine liturgijskih rukopisa iz tih davnih stoljeća koji jasno pokazuju liturgijsku svijest katoličkog klera kroz stoljeća.

Evo, i na primjeru gore spomenutih dominikanskih rukopisa iz Badije, koje su koristili zadarski dominikanci, možete dobro vidjeti što je liturgijska tradicija.
Ove liturgijske knjige koristile su se u kontinuitetu od 13. do 17. stoljeća, a možda i kasnije. To se može vidjeti po novim blagdanima koji su naknadno upisivani u te knjige.

Možete li zamisliti da se ista knjiga koristi u liturgiji preko 400 godina?
Iz naraštaja u naraštaj, od starijih redovnika na mlađu braću, prenosi se ista liturgija... To je tradicija!

A to je bilo moguće samo zato što se liturgija nije mijenjala i zato što se služila na latinskom jeziku - koji se ne mijenja poput narodnih jezika.

Dominikanski obred povezan je s poslanjem dominikanaca

Tradicionalna latinska misa je srce zapadnog redovništva. Kao što je istočno monaštvo nezamislivo bez istočne liturgije, tako je zapadno redovništvo nezamislivo bez tradicionalne zapadne liturgije.

Bez tradicionalne liturgije, redovništvo gubi svoj identitet... Jer, sve tradicionalne redovničke molitvene i pokorničke prakse ugrađene su u tradicionalnu liturgiju.

Unutar velike latinske tradicije nastali su partikularni redovnički obredi: kartuzijanski, dominikanski, karmelski, premonstratenški itd.
Ne možete govoriti o tim redovima bez njihove liturgije.

Mislim da je svakom jasno koliko je liturgija važna kontemplativnim redovima poput kartuzijanaca. Međutim, ne smije se zaboraviti važnost liturgije i za redove koji djeluju aktivnim apostolskim životom.

Govoreći o povezanosti apostolskog života i kontemplacije kod redovničkih zajednica posvećinih apostolskom radu, veliki dominikanac Reginald Garrigou-Lagrange ističe u svojem djelu Tri dobi unutarnjeg života:

"Taj se život razlikuje od čisto kontemplativnog života, na primjer kartuzijanskog, i od aktivnog života redova posvećenih bolničkom radu, jer ujedinjuje kontemplaciju i apostolsko djelovanje, koje se sastoji u poučavanju svetog nauka, propovijedanju i vođenju duša.
To objašnjava zašto u Crkvi redovi posvećeni apostolskom životu, poput onih sv. Dominika i sv. Franje, karmelićana i drugih, ujedinjuju monaške običaje, poput nemrsa, posta, noćnog dizanja, dubokog proučavanja filozofije i teologije, cjelovite liturgijske molitve, odnosno božanskog oficija pjevanog u koru, i na kraju apostolata usmenim ili pisanim poučavanjem i propovijedanjem. Ako bi se dogodilo da jedan od ovih elemenata prevlada na štetu drugih, narušio bi se sklad ovog apostolskog života."

Dakle, ne možete se vi samo posvetiti propovijedanju i pastoralnom radu, a zanemariti važnost liturgije i pokorničkih vježbi, te dubokog studija i razmatranja vjerskih istina.

Znamo da je Garrigou-Lagrange i sam živio jedinstvo aktivnog i kontemplativnog života, prema svjedočanstvu hrvatskog dominikanca Dominika Budrovića (koji je bio njegov student) u članku povodom njegove smrti (Bogoslovska smotra, vol 34., no. 2., str. 316.):

"Bio je pokojnik svećenik molitvenog života. Poslije svoje sv. Mise prisustvovao je svagdano koralnim Laudama, Primi, pjevanoj konventualnoj Misi, a poslije toga produžio bi on sam svoj polsatni osobni intimni razgovor s Bogom na svojem mjestu u koru. To je sve duboko edificiralo, tim više što je on kao profesor bio dužan, u radne dane, prisustvovati samo večernjem razmatranju i pjevanom Kompletoriju. Znao bi on prigodno reći da bi svaki svećenik trebao posvetiti Bogu prva dva sata dana, ubrojivši tu jedan dio brevira, meditaciju, sv. Misu s doličnom pripravom i zahvalom. Eto, on je vršio još više."

Mnogi sveti pripadnici Reda propovijednika kroz stoljeća borili su se za očuvanje dominikanske tradicije.
Već bl. Jordan Saksonski, prvi nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika, u svojem poznatom djelu De principiis Ordinis pozva svoju subraću da se čvrsto drže stopa otaca: "Imitemur tamen, Fratres, ut possumus, paterna vestigia" ("Nasljedujmo pak, braćo, koliko možemo očinske stope").

Dubrovački dominikanac Serafin Crijević 1728. godine u svojem djelu o povijesti dubrovačke dominikanske kongregacije (Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio) poziva svoju subraću na čuvanje dominikanske tradicije:

"Hinc monemur quo studio quave religione traditos a majoribus ritos, caeremonias atque usus custodire debeamus si enim fratres qui usque adhuc per quinque secula nos praecesserunt ea religiose observarunt quae nobis tradiderunt, aequum est ut nos pariter sarta tecta custodiamus neque nos a novitatibus abstrahi facile patiamur ut vetera contemnamus."

("Odatle dobivamo opomenu o tome kojim trudom i kojim bogoštovljem trebamo čuvati obrede, ceremonije i običaje, koje su predali stari; jer ako su braća, koja su nam prethodila kroz pet stoljeća, pobožno obdržavala ono što su nam predala, pravedno je da i mi čuvamo stan u jednako dobrom stanju i da se ne damo lako povesti za novostima koje bi nas navele da prezremo staro.")

Navedene opomene trebaju biti poticaj i današnjem naraštaju da čuva liturgijsku tradiciju dominikanskog reda.

Stoga, evo jedan mali doprinos u tom smjeru.

Na kraju napominjem da ovo djelo nije neko remek-djelo dizajna i estetike, nego jednostava pomoć svima koji žele imati pri ruci temeljne tekstove dominikanske liturgije.

Preuzmite: Blago dominikanske liturgije.

  

Sv. Franjo Saleški protiv protestantske glazbe

 

Vidjeli smo prošloga tjedna što sv. Franjo Saleški kaže o lošim prijevodima Biblije na narodne jezike. Danas ćemo pogledati što svetac kaže o protestantskoj glazbi. 

Možda mislite da to nije bitna tema. No, to je puno važnija tema nego što se na prvi pogled čini. Glazba dopire do puno većeg broja ljudi nego teološke rasprave ili polemički spisi. Tijekom protestantske "reformacije" u 16. stoljeću i glazba je postala jedno od sredstava za širenje novotarskih ideja.

Francuski pjesnik Clément Marot (1496.-1544.), pristaša "reformacije", prepjevao je psalme na francuski jezik, tako da ih svatko može pjevati. Kalvinisti su prihvatili ovaj prijevod i uveli ga u svoju "liturgiju".
Pod Calvinovim nadzorom, objavljen je 1539. godine takozvani "Hugenotski psaltir" ili "Ženevski psaltir"... To nije doslovan prijevod psalama, nego prepjev u stihovima. Cilj im je bio da cijeli puk zajedno pjeva te pjesme.

Ove pjesme proširile su se i po ostalim kalvinističkim zajednicama u Europi: po Nizozemskoj, Engleskoj, Škotskoj, Mađarskoj itd. S vremenom su ih prihvatili protestanti svih grana i "denominacija".

No, što katolici kažu o tome?
Sv. Franjo Saleški je Marotov prepjev psalama smatrao oskvrnućem Božje riječi. Smatrao je da je to profanacija: i zbog načina na koji su psalmi prevedeni (i krivovjernih poruka koje su na suptilan način unesene u prijevod), i zbog samog načina na koji se pjevaju.

Evo što sv. Franjo Saleški piše u svojim Kontroverzijama (Les controverses) o Marotu i njegovim prepjevima psalama:

"Ali, među svim profanacijama, čini mi se da se ova ističe iznad ostalih: to što javno u hramovima i svugdje - na poljima, u trgovinama - pjevaju Marotove rime kao Davidove psalme. Puka nesposobnost autora, koji je bio potpuno neuk; njegova razuzdanost, koju svjedoči svojim spisima; njegov potpuno profani život, koji nije imao baš ništa kršćanskoga u sebi, bio je uzrokom da mu je uskraćeno zajedništvo Crkve. Pa ipak, njegovo ime i njegovi psalmi su, takoreći, sveti u vašim crkvama; recitiraju se među vama kao da su Davidovi - a tko ne vidi kako se sveta riječ oskvrnjuje?"

Marotovi tendenciozni i krivi prijevodi, dobro pokazuje koliko je bolje držati se latinskoga, nego htjeti na silu sve prevesti na narodni jezik.
Kako kaže sv. Franjo: "Bilo bi mnogo bolje držati se latinskoga, nego huliti na francuskom."

Sv. Franjo Saleški ukazuje na primjer kako je Marot krivo prepjevao psalam 8. na način da u prijevodu suptilno podmeće arijansku herezu. Pritom podsjeća da je i sam Calvin pokazivao naklonost prema arijanskom krivovjerju.
Inače, među protestantskim sektama postoje i one koje otvoreno zastupaju arijansko krivovjerje ("unitarijanci").

Osim u riječima pjesama, problem je i u načinu na koji se izgovaraju. Sv. Franjo kritizira praksu da se psalmi pjevaju tijekom obavljanja običnih poslova, bez pažnje i dostojnog držanja:

"A što se tiče ovog načina da se psalmi pjevaju indiferentno na svim mjestima i tijekom svih zanimanja, tko ne vidi da je to prezir prema religiji? Nije li uvreda Njegovu Božanskom Veličanstvu izgovarati mu riječi izvrsne poput onih iz psalama bez ikakvog poštovanja ili pozornosti? Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"

Naravno da se na svakom mjestu može (privatno) moliti, ali za javnu molitvu potreban je stav poštovanja:

"Dopuštam da su sva mjesta dobra za molitvu u privatnosti, a isto vrijedi i za svaku djelatnost koja nije grijeh, pod uvjetom da molimo u duhu, jer Bog vidi nutrinu u kojoj leži glavni i bitni dio molitve. Ali, smatram da onaj tko javno moli, treba izvana pokazati poštovanje koje zahtijevaju same riječi koje izgovara: inače sablažnjava svojeg bližnjega, koji nije dužan misliti da u nutrini postoji bogoštovlje, kada u vanjštini vidi prezir."

Osim toga, ovdje se postavlja i cijelo pitanje prikladnosti pučkog pjevanja u crkvi. Sv. Franjo smatra da bi u crkvi prvenstveno trebali pjevati klerici:

"Zasigurno, nikomu ne zabranjujemo da pjeva pobožno, čedno i dostojno; ali čini se prikladnijim da kao opće pravilo pjevaju crkvenjaci i njihovi zamjenici, kao što je učinjeno prilikom posvećenja Salomonova hrama."

Međutim, vratio bih se na onu rečenicu sv. Franje: "Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"

Molitve, pa i vjerske pjesme, ne možemo izgovarati na isti način kako govorimo na nekom sportskom događaju ili poslovnom ručku.

Naglašavam da sveta imena, kao što su ime Isusovo i ime Marijino, trebamo izgovarati s posebnim poštovanjem.
Ne možete ta sveta imena izgovarati na isti način kako izgovarate imena svojih susjeda ili školskih kolega. Ne možete ih vikati. Nije primjereno da ih uzimate u ritmu rock i pop glazbe... Kao što se to čini u takozvanoj "modernoj kršćanskoj glazbi". Uostalom, znamo da i ta glazba potječe iz protestantizma.

Zanimljivo je, stoga, da je prije nekoliko godina pitanje o toj glazbi postavljeno poznatom salezijanskom svećeniku...

Očekivalo bi se da će salezijanski svećenik dati odgovor sv. Franje Saleškoga. Ne zaboravimo da je salezijanski red dobio ime po sv. Franji Saleškom (Družba sv. Franje Saleškoga).

Međutim, on je odgovorio mnogo drugačije od sv. Franje.
Istina, na početku svojeg odgovora, salezijanac je dobro sumirao razlike između katoličkog i protestantskog pristupa glazbi:

"Naime, Katolička je Crkva dulje zadržala u svojim javnim bogoslužnim slavljima tradicionalniju glazbu (gregorijanski koral, polifoniju, pučko pjevanje) dok su se protestantske zajednice, općenito manje sklone tradiciji, prije otvorile novijem glazbenom stilu. Taj se stil zapravo od svjetovne glazbe razlikuje uglavnom po tekstu."

Dobro je primijetio i neprimjerenost takve glazbe za katoličku liturgiju:

"Treće, samo je ozračje katoličkoga bogoslužja bilo takvo da podupire trijeznost i sabranost koje se razlikuju od emocionalno nabijena i glazbeno življega pop-stila, prisutna u CCM-u."

Ali, unatoč svemu tome, na postavljeno pitanje odgovara ovako:

"Nema razloga zbog kojih bi slušanje ove vrste glazbe bilo načelno loše. Dapače, ako je i sama svjetovna glazba u redu, ako ne ide protiv morala itd., koliko je prikladnija glazba koja svojim tekstovima otvoreno slavi Boga, proglašava njegova djela, potiče nas da slijedimo Krista, punimo se njegovim Duhom?
Teoretski, ako neki tekstovi protestantskih autora ne bi bili u skladu s katoličkom vjerom, takve bi pjesme trebalo izbjegavati, međutim nije mi poznat ni jedan takav slučaj."

Pa, problem upravo i jest u tome što moderni vjernici ne znaju raspoznati ima li u tim pjesmama nešto protivno katoličkoj vjeri ili nema.
Kako će to prepoznati, kad mnogi od njih ne znaju ni temeljne istine katoličke vjere?

Pa, nisu oni učili vjeronauk po Katekizmu Tridentskog koncila, ili po Katekizmu sv. Pija X., ili po Katekizmu kardinala Gasparrija, nego po postkoncilskim ekumensko-međureligijskim programima, gdje su im govorili da su protestanti "odvojena braća". Kako ćete od njih očekivati da prepoznaju što je krivovjerno u protestantskoj glazbi?

Ovaj slučaj pokazuje zašto i danas trebamo isticati primjedbe sv. Franje Saleškoga o Marotovim prepjevima psalama... Jer izravno govore o objektivnoj opasnosti protestantske glazbe.

Na kraju podsjećam da link na Kontroverzije sv. Franje Saleškoga možete pronaći u tekstu: Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma.

  

Sv. Franjo Saleški o opasnostima prevođenja Biblije na narodne jezike

 

U rujnu 2025. objavio sam na ovom blogu tekst "Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma". U tom tekstu citirao sam apologetsko djelo sv. Franje Saleškoga Kontroverzije (Les controverses) u kojemu svetac brani katolički nauk od protestantskih zabluda i hereza.

Između ostaloga, naveo sam i citat gdje sv. Franjo kaže sljedeće o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Jedan čitatelj napisao je komentar na taj tekst u kojem kaže:

Donji citat iz teksta mi je nejasan, pa molim ako netko može objasniti: "...a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati...".
Meni ovo na prvu zvuči kao da sveti Franjo Saleški argumentira da ne trebamo čitati Sveto Pismo?

Za odgovor na ovo pitanje potreban je cijeli jedan novi tekst, koji, evo, sada napokon pišem.
Navest ću još citata sv. Franje Saleškoga iz njegova djela Kontroverzije, koji će razjasniti ovo pitanje.

Na početku trebam istaknuti da u jednoj stvari moramo biti posve jasni: katolik je dužan vjerovati sve što piše u Svetom pismu.

Sv. Franjo Saleški je ovdje posve jasan:

"Sveto pismo je u takvoj mjeri pravilo kršćanske vjere da smo obvezni svakom vrstom obveze potpuno točno vjerovati sve što ono sadrži, i da ne smijemo vjerovati ništa što bi mu makar malo bilo protivno… "

Međutim, to ne znači da se Sveto pismo treba prevesti na sve narodne jezike. Čovjek do spoznaje o sadržaju Svetoga pisma može doći na razne načine, npr. slušanjem propovijedi dobrog svećenika ili ispravnim vjeronaukom. Nije nužno da svaki čovjek osobno čita Bibliju. 

Kod prijevoda Biblije na narodne jezike mogu se izdvojiti dva glavna problema... Dva ključna pitanja:
1) Hoće li ih prevoditelji ispravno prevesti?
2) Hoće li ih čitatelji ispravno shvatiti i tumačiti?

Evo kako sv. Franjo Saleški odgovara na ta pitanja.

1) O prevođenju Svetog pisma na narodne jezike

Upustiti se u prevođenje Svetoga pisma zahtijeva kompetenciju koju nema velik broj ljudi. To traži izvrsno poznavanje jezika, teologije, tradicije, zajedno s iskrenom željom da se prenesu prave riječi i smisao Svetoga pisma (a ne neke prikrivene agende).

Takvu kompetenciju nisu imali protestantski reformatori iz 16. stoljeća... A ipak su se upustili u prevođenje Biblije na narodne jezike i širenje svojih prijevoda po puku.

Uostalom, čak i ako netko zna jezike, zar ga to čini kompetentnim da prevodi Bibliju? Ako si naučio hebrejski ili grčki jezik, to ne znači da si odjednom dobio dopuštenje da prevodiš Bibliju protivno Tradiciji Crkve.

Sv. Franjo Saleški postavlja dobro pitanje:

"Što će biti s nama ako svatko, čim zna dvije riječi grčkoga i hebrejska slova, uzme dozvolu da tako sve okrene naglavačke?"

Nažalost, takve stvari možete vidjeti i danas. Izgleda kao da svaki "stručnjak", koji zna nešto malo hebrejskog, nešto malo grčkog, već misli da je kompetentan da prevodi Bibliju po svojoj volji.

Imajte na umu da je u Bibliji svaka riječ važna. Čak i najmanja nespretnost u prijevodu može izazvati ozbiljne posljedice.
Sv. Franjo Saleški ističe:

"Naš Gospodin nam pokazuje po Svetim pismima što moramo vjerovati, čemu se nadati, što ljubiti i činiti, i ovo istinskim izrazom svoje volje. Ako mi nešto dodamo, oduzmemo ili promijenimo, to više neće biti istiniti izraz Božje volje."

Kada Biblija prolazi kroz tolike prijevode na narodne jezike, možete biti sigurni da će se nešto nezgodno uvući u prijevod.
Sv. Franjo upozorava na ovu opasnost kod prijevoda na narodne jezike:

"Nema ničega na svijetu što se prolaskom kroz tolike ruke ne mijenja i gubi svoj prvotni sjaj... Budite sigurni da i Sveto pismo, koje prolazi kroz tolike prevoditelje, u toliko verzija i reverzija, ne može biti nepromjenjeno."

Narodni jezici su promjenjivi sami po sebi: mijenjaju se iz naraštaja u naraštaj. Ima li smisla podvrgavati Bibliju promjenama koje prate narodne jezike? Treba li svakih pedeset godina mijenjati prijevod Biblije, u skladu s promjenama u narodnom jeziku?

Sv. Franjo Saleški daje vrlo aktualnu ocjenu tog pitanja:

"Kad bismo, dakle, imali (posebno za javne službe) Biblije svatko na svojem jeziku, bilo bi potrebno svakih pedeset imati revoluciju, a u svakom slučaju s dodavanjem, oduzimanjem ili mijenjanjem mnogo toga nauštrb svete točnosti Svetog pisma, a to se ne bi moglo učiniti bez velikog gubitka."

Zato Crkva treba Bibliju u nepromjenjivom (latinskom) jeziku:

"Ukratko, više je nego razumno da se tako sveto pravilo kao što je sveta Božja Riječ čuva u ustaljenim [nepromjenjivim] jezicima, jer se ne bi moglo održati u ovom savršenom integritetu unutar bastardnih i nestabilnih jezika."

Ipak, sv. Franjo Saleški ne zabranjuje prevođenje Biblije na pučke jezike, ako se ti prijevodi drže odredaba Tridentskog koncila:

"No, obavještavam vas da sveti Tridentski koncil ne odbacuje prijevode na pučki jezik, koji su tiskani vlašću ordinarija. On samo zapovijeda da ih ne bi smjeli početi čitati bez dozvole poglavara. Ovo je vrlo razumna mjera opreza protiv stavljanja ovog oštrog i dvosjeklog mača u ruke onoga koji bi se njime mogao ubiti."

Sv. Franjo poručuje da Crkva ne odobrava da svatko tko zna čitati uzme Bibliju (na narodnom jeziku) i počne čitati:

"Crkva, dakle, ne odobrava da svatko tko zna čitati, bez daljnjeg jamstva o svojoj sposobnosti, osim onoga u što on sam sebe uvjerava u vlastitoj preuzetnosti, rukuje ovim svetim spomenom, niti je uistinu ispravno da to odobrava."

To je što se tiče privatnog čitanja Svetoga pisma. Što se tiče javnih službi (liturgije), sve je posve jasno: trebaju se obavljati na nepromjenjivom liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako prevoditi časni tekst Svetog pisma na svim stranama, pokrajinu po pokrajinu, najveći dio, a možemo reći i sve što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Pitanje točnosti prijevoda nije jedino pitanje koje se povlači kod prijevoda Biblije na narodne jezike. Javlja se također pitanje o sposobnosti čitatelja da razumije ono što čita.

2) Hoće li čitatelji ispravno shvatiti Bibliju?

Čak i kad je Sveto pismo točno prevedeno na narodni jezik, tko jamči da će ga čitatelji ispravno shvatiti?

Evo što sv. Franjo Saleški kaže o mišljenju kalvinista da svatko može razumjeti Bibliju:

"Mašta očito ima veliku moć nad hugenotskim shvaćanjima, kad ih tako apsolutno uvjerava o tom velikom apsurdu: da su Pisma svakomu laka i da ih svatko može razumjeti."

Sv. Franjo im upućuje dobro pitanje: Ako je Sveto pismo lako za razumijevanje, zašto vam je onda potrebno toliko biblijskih komentara i tumačenja?

"Ako je istina da je Pismo tako lako za razumijevanje, čemu koriste toliki komentari koje su izradili vaši službenici, što je predmet tolikih harmonija, što je korist od tolikog mnoštva škola teologije?"

Napomenimo da sami apostoli nikada nisu rekli da je Sveto pismo puku lako za razumijevanje. Naprotiv, sv. Petar u svojoj drugoj poslanici govori o teškoćama u razumijevanju poslanica sv. Pavla i opasnosti da ih se krivo protumači (2 Pt 3, 16-17). To i sv. Franjo Saleški predbacuje svojim protestantskim protivnicima:

"Zasigurno, sv. Petar ne dijeli vaše mišljenje, on nas uvjerava u svojoj 2. poslanici da u poslanicama sv. Pavla ima određenih točaka koje je teško razumjeti, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast."

Sv. Franjo daje niz primjera iz svojega vremena koji pokazuju kako su pojedini ljudi iz puka potpuno krivo shvatili dijelove Biblije koji su im pročitani na narodnom jeziku.

Mislite li da je danas bolje?
Što ćete dobiti time da date svakoj neukoj osobi Bibliju u ruke?

Evo, nakon pada komunizma u Republici Hrvatskoj su pojedini dijelovi Biblije postali čak i lektira na nastavi hrvatskog jezika u I. razredu gimnazije. Doduše, tu se Biblija više promatra u kulturnom pogledu, kao veliko djelo svjetske književnosti.

Tako je, primjerice, Pjesma nad pjesmama ušla u školsku lektiru.
Što ste time dobili?
Što ćete dobiti ako jednom 15-godišnjaku date u ruke Pjesmu nad pjesmama? On će sve krivo shvatiti.

Isto tako, ako nekoj neukoj osobi date u ruke psalme, ta osoba će mnogo toga krivo shvatiti. Kad vidi da se u psalmima spominju riječi "Izrael", "Jeruzalem", "Sion", pomislit će da se to odnosi na današnju židovsku državu... Kao što misle američki protestanti, a i neki njihovi oponašatelji u Hrvatskoj. Potpuno krivo.

U stvarnosti, psalmi donose proročanstvo o Kristu i Crkvi. U psalmima riječi "Izrael", "Jeruzalem", "Sion" označavaju Katoličku Crkvu, a ne današnje Židove.

Stoga, ako već dajete ljudima da čitaju psalme, dajte im i tumačenje psalama crkvenih naučitelja poput sv. Augustina i sv. Roberta Bellarmina.

I ako dajete ljudima da čitaju Pjesmu nad pjesmama, onda im dajte i tumačenje Pjesme nad pjesmama crkvenih naučitelja poput sv. Bernarda.

I ako dajete ljudima da čitaju Knjigu o Jobu, onda im dajte i tumačenje Joba u djelu pape sv. Grgura Velikoga (Moralia in Job).

Ali, ne možete ljudima davati samo tekst Biblije bez katoličkog tumačenja.

To se odnosi ne samo na laike, nego i na svećenike. Ni svećenik ne može shvatiti Sveto pismo ako ne proučava tumačenja Svetoga pisma u djelima svetih otaca i crkvenih naučitelja.

Naravno, od većine laika ne možete očekivati da se posvete proučavanju crkvenih naučitelja. Međutim, trebaju naučiti barem katekizam. Mislim, dakako, na tradicionalni katekizam, a ne na modernističke katekizme.

Kad vjernik usvoji osnove katoličkog nauka, onda može i plodonosno čitati Bibliju.

Na kraju podsjećam da link na Kontroverzije sv. Franje Saleškoga možete pronaći u tekstu: Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma.

  

Borbeni katolicizam u poukama sv. Leopolda Mandića pripadnicima Trećeg reda sv. Franje

 

U razdoblju od prosinca 1907. do veljače 1910. godine, sv. Leopold Mandić objavio je niz od 11 članaka pod nazivom "Poslanje Trećeg franjevačkog reda" u listu Bilten Trećeg franjevačkog reda (Bollettino del Terz’ordine francescano).

Sv. Leopold u tim člancima poučava laičke pripadnike Trećeg reda sv. Franje o njihovoj zadaći na ovom svijetu. A jedna od glavnih zadaća jest obrana vjere. Već prva rečenica kojom sv. Leopold započinje prvi članak otkriva temeljnu poruku našeg sveca:

"Apostol sveti Pavao, kojemu su bile dobro znane neizrecive tajne evanđelja, svjedočio je kako ga je Krist Otkupitelj postavio ne samo da naviješta evanđelje, već i da ga brani: In defensionem Evangelii positus sum (Fil 1, 16)."

U poukama sv. Leopolda Mandića nema ni traga onom lažnom pacifizmu kakav se danas često promovira. Nema ni govora o nekom "dijalogu sa svijetom", "inkluzivnosti" prema "drugačijima", "toleranciji", "otvorenosti prema drugim svjetonazorima" i sličnim stvarima koje se nakon Drugoga vatikanskog koncila bez prestanka ponavljaju, osobito u modernističkim krugovima. Posljedice tog modernog "pacifizma" više su nego očite: potpuna pasivizacija modernih vjernika, koji neće ni okom trepnuti kad vide kako se državnim zakonima krše temeljne vrijednosti Evanđelja, poput nerazrješivosti ženidbe.

Nasuprot takvom "pacifizmu", sv. Leopold govori o borbi protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Poziva pripadnike Trećega reda na borbu:

"Trećoredci i trećoredkinje, birani smo za borbu, jer Krist po nama ratuje i pobjeđuje Sotonu te iznova uvjerava da snaga, moć i vlast Lucifera nikada neće nadvladati Kristovo djelo.
Neka plemenitosti misli i žaru srca odgovara snaga djela. I onda će svatko od nas moći ponoviti s apostolom naroda: In defensionem Evangelii positus sum: Krist Gospodin me postavio za obranu evanđelja."

Možemo reći da sv. Leopold u tim člancima daje pravi tečaj borbenog katolicizma. Svetac gradi svoje upute na temelju pouka sv. Pavla o duhovnom boju (Ef 6, 10-20).

Naime, sv. Pavao u poslanici Efežanima poziva vjernike: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim." Pod opremom Božjom navodi: istinu, oklop pravednosti, spremnost za Evanđelje mira, štit vjere i mač Duha, to jest Riječ Božju.

Sv. Leopold objašnjava značenje tih pojmova. U svečevim poukama možemo razlikovati dvije borbe u kojima se nalazi čovjek na ovom svijetu:
1) borba protiv nevidljivih neprijatelja, tj. zasjeda i napasti demona, te raznih požuda koje opterećuju čovjeka (posljedice istočnog grijeha);
2) borba protiv vidljivih neprijatelja, tj. antikršćanskih ideologija i politika, a posebno nemoralnih medija.

U skladu s ovom podjelom, i mi ćemo prvo izložiti što sv. Leopold kaže o duhovnom boju, a zatim što kaže o borbi s vidljivim neprijateljima.

Riječi sv. Leopolda citiramo prema knjizi "Iz dubine svoga siromašnog srca - Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića" (hrvatski prijevod knjige R. Battela i G. Lazzare "Dall'intimo del mio povero cuore") objavljen 2018. godine u izdanju "Kršćanske sadašnjosti" i Hrvatske kapucinske provincije.

Kao što se moglo očekivati, moderni izdavači u svojim uvodnim napomenama i interpretacijama ovih članaka nastoje "ublažiti" oštrinu riječi i poruke sv. Leopolda. No, kad pogledate same te riječi, jasno vam je da nikakav pokušaj "ublažavanja" ne može proći.

1) Duhovni boj

Prije početka svake borbe, treba dobro upoznati neprijatelja. Stoga, sv. Leopold piše u trećem nastavku svojih članaka o poslanju Trećeg reda, objavljenom u travnju 1908. godine (str. 277. - 278.):

"Dakle, jedan od temeljnih zakona obrane je dobro upoznati neprijatelja prije početka rata.
Mnogi su neprijatelji Kristova evanđelja. Treba ostaviti po strani vidljive neprijatelje, odnosno ljude formirane od tijela i krvi, jer su slabi i nenaoružani kao i mi. Treba misliti na druge neprijatelje, neizmjerno opasnije. Eto, u tom smislu nam govori apostol sveti Pavao: 'Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima' (Ef 6, 12)."

Sv. Leopold jasno kaže da čovjek koji nosi smrtni grijeh na duši pripada Sotoninom kraljevstvu (str. 278.):

"...Sotoninim kraljevstvom koje je započelo s Adamovim grijehom, a završit će grijehom posljednjeg grešnika. To kraljevstvo nije opipljivo, nego se nalazi unutar čovjeka koji nosi smrtni grijeh u duši. Cijeli svijet bezbožnika potječe od Sotone i u tom smislu on je nazvan upraviteljem i poglavarom svijeta, to jest svijeta opakih. Pozvani smo da zaratimo protiv njega i njegovih palih anđela."

Ako netko možda misli da sv. Leopold pretjeruje kad kaže da čovjek koji nosi smrtni grijeh na duši pripada Sotoninom kraljevstvu, podsjećam vas da Sveto pismo kaže: "Tko čini grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska." (1 Iv 3, 8)

Nadalje, vjernik mora biti svjestan da je Sotona snažan i iskusan protivnik.
Sv. Leopold Mandić ističe:

"Božanski Otkupitelj kaže da je Lucifer jaki naoružani [fortis armatus - Lk 11, 21]. Osim toga, on nije sam, već uz sebe ima druge pobunjene duhove.
Jednog dana Isus je zatražio jednog od tih duhova da po ustima nekog opsjednutog kaže vlastito ime. I opaki duh reče: 'Moje je ime legija', to jest odred. Sveto evanđelje kaže da je zloduh tako odgovorio jer mnogi demoni bijahu ušli u tog opsjednutog čovjeka. Dakle, ne bijaše ovaj jednim opsjednut, niti tamo bijahu svi duhovi tame."

Sv. Leopold također naglašava da demoni (pali anđeli) nakon svojeg pada nisu izgubili svoje naravne osobine, koje im pripadaju po anđeoskoj naravi: velika inteligencija, snaga, ustrajnost volje:

"Iako su izgubili sve darove milosti u njihovoj povredi dužnosti, u pobunjenim dusima je ostala cijela narav sa svim njihovim divnim darovima. To su duboki umovi, njihova je volja snažna; njihova snaga da djeluju jednaka je širini uma, žara i čvrstine volje. Ovi ih naravni darovi ne čine sretnima, nego se obrušavaju na štetu čovjeka.
Oni poznaju dobro ljudsku vrstu pozvanu na posjedovanje beskrajnog dobra koje su oni svojevoljno izgubili. I tako u prostranosti svoje spoznaje i žara volje koja je potpuno izopačena, oni plamte vječnom mržnjom protiv čovjeka i usmjeravaju se da nam naude."

Dakle, neprijatelji ljudskog roda dobro su opskrbljeni sredstvima kojima mu mogu nauditi:

"Zato istinito možemo zaključiti da se za Sotonu s pravom kaže 'jaki naoružani'. Eto dakle, prvog neprijatelja evanđelja protiv kojega smo se pozvani boriti."

No, čovjek se suočava s još jednim problemom. Problemom koji čovjek nosi unutar samoga sebe: posljedicama istočnog grijeha (koje ostaju i nakon što je sam istočni grijeh izbrisan na krštenju), a to su sklonost na zlo, požude, neznanje uma i slabost volje.

O tim posljedicama istočnog grijeha sv. Leopold kaže sljedeće (str. 281. - 282.):

"Tko razumije ljudsku narav, pokvarenu istočnim grijehom, lako razumije mudrost svetog Pavla kad nas prije svega upozorava na oružje istine. Prema Pavlovom savjetu trebamo opasati slabine i bokove.
Slabinama i bokovima označuje se opća pohlepa ili nered osjetila, ili bolje rečeno požuda tijela. 'Moji bokovi puni su opsjena' (Ps 37, 8), ispovijeda o sebi ponizno David nakon svojih padova.
Ovu poniznu Davidovu ispovijest može ponoviti svaki čovjek; kao i onu kojoj odmah pridodaje sam pokajnik: 'Na tijelu mi ništa zdravo nema'.
I sveti Pavao još otvorenije o tome govori: 'Opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha' (Rim 7, 23)."

Sv. Leopold dodaje da Sotona poznaje ove ljudske slabosti i koristi ih kako bi ljude naveo na grijeh:

"Sotona dobro poznaje krhkost ljudske puti, nered naših osjetila te kako osjetila teže za ugodom bez obzira na red, istinu i pravednost. Sotona iskorištava i zavodi tijelo, posipa osjetila novim tamama i čini da se ona počinju javljati sa svojim lažnim svjetlom. Tijelo se lažno predstavlja kao istinsko dobro. Osim toga, đavao pali žar strasti i eto kako čovjek postane žrtva svojih životinjskih nagona."

Osim tjelesnih požuda, u čovjeku se javlja i sklonost prema oholosti. Neuredne težnje za častima i slavom, kao i želje da drugi ljudi prepoznaju i veličaju njegove kvalitete, uspjehe i sposobnosti.

Sv. Leopold o toj nesreći ljudskog roda kaže sljedeće (str. 284.):

"U žalosnu baštinu koju smo svi naslijedili od naših praroditelja, uvršten je i neobuzdan duh oholosti i taštine što je kazna za prvi grijeh. Svi unutar sebe osjećamo sklonost da žudimo za čašću i slavom.
Nesretan je čovjek koji sluša svoju pokvarenu izopačenu narav, a čast i slavu smatra dokazom svoje izvanrednosti i dobre kvalitete. U toj naklonosti on griješi protiv istine i pravednosti, jer sebi prisvaja čast i slavu koju treba dati Bogu samom, koji je pravo počelo i posljednja svrha svakog stvorenja.
Sotona vrlo dobro poznaje našu krhkost i slabost, i zna se njima okoristiti, stoga je on glava taštih i oholih."

No, sv. Leopold nas uči i o oružju s kojim ćemo se suprotstaviti tim našim neprijateljima, koje ne vidimo tjelesnim očima (str. 279.):

"Ali kojim ćemo se oružjem suočiti s toliko strašnim neprijateljem? Koristit ćemo se duhovnim i nadnaravnim oružjem: jer je neprijatelj čisti duh i dobrano nadvisuje našu narav.
'Ubuduće' - veli nam apostol Pavao - 'jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj'.
Ali kojim sredstvima ćemo se sjediniti u Kristu Otkupitelju? Sredstva sjedinjenja su vjera, ufanje i ljubav."

Dakle, prvo trebamo imati bogoslovne kreposti: vjeru, nadu i ljubav.
Govori sv. Leopold:

"Vjerom u Krista mi svečano izjavljujemo poštovanje Bogu, i taj čin podvrgavanja Božjoj vlasti pobjeđuje Sotoninu oholost.
Ufanjem duša se diže i uspinje prema Bogu ne bojeći se navala neprijatelja.
Ali, Sotona se boji najviše naše ljubavi. Ta ljubav nije bilo kakva ljubav; to je ljubav prijateljstva u kojem dva srca žele uzajamno dobro i po kojoj jedna osoba postaje ciljem drugoj osobi. Tako od dva srca nastaje jedno jedino srce."

Znamo iz Evanđelja što nam Isus Krist govori o tom prijateljstvu: "Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam." (Iv 15, 14)
Stoga, sv. Ivan Apostol kaže: "Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške." (1 Iv 5, 3)

Dakle, ne može netko tvrditi da je Božji prijatelj, a istodobno kršiti Božje zapovijedi. Bogoslovna krepost ljubavi isključuje svaki smrtni grijeh. Čim netko počini smrtni grijeh, gubi posvetnu milost, a time i bogoslovnu krepost ljubavi.

Sv. Leopold Mandić vrlo jasno govori (str. 279.):

"Ako me tko ljubi - veli Božanski Otkupitelj - čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (usp. Iv 14, 23).
Kada Sotona bude osjetio da smo tako ujedinjeni s Kristom, vidjet će da je u nama razoreno njegovo kraljevstvo.
Dakle, trebamo se uvijek više u vjeri ujedinjavati s Kristom i njegovim evanđeljem i onda će Kristova milost uvijek biti obilata u našim dušama.
Tako ćemo za Božje neprijatelje postati velika nevolja. Branit ćemo sve više u nama samima Kristovo evanđelje protiv Sotone koji će se osjetiti ponižen i pobijeđen. Jer Pismo nam govori: 'Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas'."

Što se tiče kršćanske nade, izrazito je važno što sv. Leopold ne govori o nadi u nekakvu ovozemaljsku sreću (kako o "nadi" govore modernisti), nego govori da je Evanđelje usmjereno na posjedovanje nevidljivih (nebeskih) dobara (str. 281.):

"Oružje kršćanske vojske su istina i pravednost, jer evanđelje cilja na posjedovanje nevidljivih dobara koja nadilaze sva osjetila."

U četvrtom nastavku svojih članaka (srpanj 1908.), sv. Leopold ističe da uz bogoslovne kreposti trebamo uzeti i ostalo oružje koje preporučuje sv. Pavao (str. 281.):

"U našem članku o poslanju Trećeg franjevačkog reda iz mjeseca travnja, naglasili smo tri teološke vrline - vjeru, ufanje i ljubav - kao najjača oružja protiv Sotone.
Ali apostol Pavao se ne zadovoljava time. On potanko izlaže sva oružja koja se trebaju upotrijebiti protiv ovog neprijatelja: 'Potrebno je - da se naoružamo sa svime, i da osiguramo cijelu našu osobu od glave do stopala, jer neprijatelji protiv kojih trebamo ratovati su dusi silne snage' (usp. Ef 6, 11-15).
Apostol nabraja vojnu opremu koristeći se slikama iz svojeg vremena: oklopa koji štiti grudi, opreme koja pokriva noge, kacige, štita, mača. Apostol govori da istina za nas treba biti kao vojni pojas, a pravednost kao oklop.
Spremnost i revnost u ispovijedanju evanđelja i izvršavanju njegove riječi treba biti obuća koja štiti naše noge. Naš štit je vjera, naša kaciga je kršćansko ufanje, a mač je riječ Božja."

Trebam također svratiti vašu pozornost na ono što sv. Leopold govori o važnosti ispravne spoznaje. U skladu s tradicionalnom filozofijom i teologijom, sv. Leopold ističe da je ispravna spoznaja preduvjet za ispravnu ljubav (str. 282.):

"Prvi izvor svake ljubavi je spoznaja, bez obzira je li razumna ili osjetna. Nemoguće je da čovjek voli to što na nikakav način ne poznaje. Ako je ta ljubav uzrokovana svjetlom istine i pravednosti, ljubav će biti ispravna i sveta. Ako je ljubav uzrokovana zabludom i laži, bit će lažna i opaka.
Eto zašto nam apostol Pavao ukazuje na istinu kao na prvo oružje za obranu kraljevstva Božjeg u nama."

Nužno je o ovom duhovnom boju govoriti već djeci na vjeronauku. U suprotnom bi vrlo lako mogla pasti u habitualne smrtne grijehe već u ranoj dobi.

Imajte na umu da danas djeca posvuda gledaju zle primjere. Nažalost, i kod svojih roditelja često vide samo primjere grijeha i nemorala. To može postati čak i prepreka za prihvaćanje katoličkog nauka.

Na primjer, kako će dijete "razvedenih roditelja" prihvatiti katolički nauk o nerazrješivosti ženidbe?
U tom slučaju sami roditelji svojim primjerom djetetu svjedoče protiv katoličkog nauka. Djetetu vlastiti roditelji postaju svjedoci protiv Evanđelja. Svjedoci protiv samog naravnog zakona.

Mislim da je to primjer onoga što kaže Sveto pismo: neprijatelji čovjeku postaju članovi njegove vlastite obitelji. To je u Starom zavjetu rekao već prorok Mihej: "neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi" (Mih 7, 6). U Novom zavjetu iste riječi ponavlja Isus Krist: "neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi" (Mt 10, 36).

Uz sve loše primjere koje dijete može vidjeti u vlastitoj obitelji, dolaze i opaki primjeri koje susreće u školi. Ne samo kod opakih školskih kolega, nego i u samom školskom programu. Danas se u mnogim liberalnim zemljama djeci u državnim školama nameće "spolni odgoj". Učitelji u sklopu školske nastave djecu uče bludnosti.

A ovdje je već desetljećima stari problem liberalnih medija koji šire i veličaju nemoral. Zatim, ideologije i političke skupine koje promiču nemoralne zakone.

Očito je, dakle, da katolička vjera ima i vidljive neprijatelje, a ne samo nevidljive neprijatelje.

Tako dolazimo do drugog dijela pouka sv. Leopolda Mandića, gdje svetac uči pripadnike Trećega reda kako se trebaju suprotstaviti onima koji javno šire bezbožnost i nemoral.

2) Borba protiv neprijatelja vjere i morala

Kao što u duhovnom boju prvo trebamo spoznati s kakvim se neprijateljima suočavamo, tako i u borbi s vidljivim neprijateljima: prvo treba znati tko su nam protivnici. Počnimo s ideologijama koje ruše kršćansko društvo.

Sv. Leopold Mandić u osmom članku o poslanju Trećeg reda iz veljače 1909. godine govori o opasnosti ideologije socijalizma (str. 292.):

"Socijalizam napreduje i obećava da će riješiti radničko pitanje i postaviti prividno ekonomsko dobro, ali u biti širi najodbojniju nemoralnost. Socijalizam tako ne izgrađuje, već dokrajčuje ljudsku propast."

Što se tiče sekularizma i liberalizma, tj. ideja o "slobodi misli" i "slobodi savjesti", sv. Leopold Mandić citira govor pape sv. Pija X. kardinalskom zboru od 24. siječnja 1909. Između ostaloga, navodi ove riječi sv. Pija X. (str. 294.):

"Stoga današnja mladež u takozvanoj slobodi misli i savjesti koja se stvara za ateizam, postaje instrumentom razaranja pomoću tiska koji uništava i ruši."

Sv. Leopold jasno poručuje da pripadnici Trećega reda sv. Franje ne smiju pasivno promatrati kako se u građanskom društvu širi nemoral, već mu se trebaju aktivno suprotstaviti (str. 296.):

"Po naravi vlastitog poslanja, Treći franjevački red ne smije ograničiti svoje djelovanje na posve duhovno polje sudjelujući na sastancima i pristupajući svetim sakramentima. Treći red pozvan je braniti Božje zakone, suočiti se s neprijateljima koji bi htjeli iz civilnog društva izbrisati sve evanđeoske tragove."

Sv. Leopold poseban naglasak stavlja na borbu za medije.
Gotovo cijeli IX. članak o poslanju Trećeg reda sv. Leopold Mandić posvećuje temi tiska. Govori kako je važno da Treći red pokrene katolički tisak.

Mediji su važni za oblikovanje onoga što se naziva "javno mnijenje". Liberalni mediji već dugo vremena imaju ključnu ulogu u padu vjerskog života u zapadnom svijetu.

To je očito već po sljedećoj usporedbi: Moderni vjernik nedjeljom na sv. misi sluša propovijed svećenika u trajanju od 5-6 minuta, dok je ostalih 24 sata na dan (7 dana u tjednu) izložen liberalnim medijima i zabavnoj industriji (glazba, film...) koji mu često nude sadržaje nespojive s katoličkom vjerom, pa čak i s osnovnim naravnim moralom.
Nije teško zaključiti što će imati veći utjecaj na njegovo razmišljanje: pet minuta svećenikove propovijedi ili pak dugi sati provedeni pred televizijom, internetom itd.

U vrijeme sv. Leopolda Mandića glavni je medij bio tisak (novine). Svetac, stoga, govori o potrebi da Treći red sv. Franje pokrene svoj tisak:

"U ovoj borbi koju trebaju povesti protiv neprijatelja Crkve prvotna oružja trebaju biti istina i pravednost. Stoga, prije svega, Treći red se treba boriti na polju ideja, jer su ideja i misao prirodno prvi izvor ljudskih djelatnosti. Dakle, Treći franjevački red treba prije svega početi svoje djelovanje tako da pokrene svoj tisak."

Sv. Leopold upućuje pripadnika Trećeg reda da pogledaju primjer neprijatelja Crkve:

"Doista, tisak je jedno od sredstava kojim mi drugima prenosimo naše ideje. A u tome nam naši neprijatelji dobrano mogu biti učitelji. U njihovoj školi ćemo biti dovoljno dobro podučeni kako se trebamo služiti tiskom na spasenje kršćanskog naroda kao što se oni njime služe da ga upropaste.
Danas ova Otkupiteljeva rečenica više nego ikad zvuči istinitom: 'Sinovi tame su snalažljiviji, razboritiji od sinova svjetla' (usp. Lk 16, 8).
Ova mudrost i razboritost koju Evanđelje pripisuje sinovima tame ne treba se shvatiti na apsolutni način. Bezbožnici nisu razboriti zato što idu putem zloće i grijeha, nego su u tom smislu istinski luđaci. Stoga Pismo govori da je broj luđaka beskrajan. Ali bezbožnici su nazvani domišljatima i zalažu se sa svom snagom duše da bi postigli cilj."

Zatim sv. Leopold iznosi sljedeću ocjenu:

"Psihološki je zakon čovjeka, razumskog bića, da se udruži s onim koji mu je sličan. Stoga postoji uzrečica: 'Reci mi s kime se družiš, reći ću ti kakav si.' Tako i sinovi tame, podučeni od Sotone, svoga poglavice, neprestano objavljuju knjige i časopise u civilnom društvu i može se ispravno reći da se gotovo svaki građanin opsjeda lošim tiskom."

Sv. Leopold je uistinu žalio zbog pogubnih posljedica zlih medija:

"Tko se zamisli nad beskrajnim moralnim ruševinama uzrokovanim lošim tiskom, može zaplakati kao Jeremija nad ruševinama razorenog Jeruzalema."

U sljedećem članku (rujan 1909. god.) sv. Leopold Mandić naglašava sljedeće:

"Kako se Treći franjevački red treba odnositi prema tisku? Trećoredci trebaju tisak učiniti svojim oružjem za obranu evanđelja, isto kao što ga bezbožnici upotrebljavaju protiv evanđelja. Propaganda u tisku može se podijeliti na dva dijela: propagandu u novinama i propagandu u knjigama i brošurama. O ovoj drugoj propagandi ćemo govoriti u sljedećem članku, a sada ćemo govoriti samo o novinarstvu.
Novinarstvo, razmatrano s moralne strane, može biti podijeljeno na bezbožno novinarstvo i dobro novinarstvo. Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Izrazito je važna ova zadnja Leopoldova rečenica: "Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Dakle, bezbožni i nemoralni tisak zabranjen je već po samom naravnom zakonu.

Zašto je to važno?
Neki ljudi misle da je zbog ukidanja Indeksa zabranjenih knjiga nakon Drugoga vatikanskog koncila, katolicima odjednom postalo dopušteno čitati bezbožne i nemoralne knjige i tiskovine... Nije!

Nemoralne tiskovine zabranjene su već samim naravnim zakonom, a ni sam papa nema vlast da ukine naravni zakon.

Svaki ljudski zakon koji je protivan naravnom zakonu (prirodnom moralnom zakonu), nevaljan je sam po sebi; i čovjek ga ne smije obdržavati.
To vrijedi i za papinske zakone. Na primjer, ako bi papa donio dokument koji kaže da je dopušteno čitati nemoralne knjige, taj dokument bio bi nevaljan sam po sebi.

Zato je izrazito važno što sv. Leopold kaže: "Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Nažalost, danas i na pseudo-desnoj političkoj sceni ima velik broj ljudi koji slave ideju "slobode govora" po uzoru na američki liberalizam, koji lažno predstavljaju kao "konzervativizam" (!?)... Kakav je to "konzervativizam" u kojem se svakom dopušta da javno iznosi svaku gadariju koja mu padne na pamet?
Koji su plodovi te američke "slobode govora"? Dovoljno je spomenuti kakvi filmovi izlaze iz Hollywooda, sve pod zaštitom izopačene "slobode govora".

U ovom našem vremenu opasnost liberalnih medija još je daleko veća nego što je bila u vrijeme sv. Leopolda Mandića. Ipak, naš svetac jasno je vidio moralno rasulo koje su izazvale liberalne novine već u ono vrijeme.

U svojem posljednjem članku o ovoj temi, sv. Leopold opet poziva pripadnike Trećeg reda sv. Franje da se bore na medijskom i promidžbenom području (str. 304.):

"Ali djeca Trećeg franjevačkog reda pozvani su posebnim zvanjem da izvrše ovu Božju zamisao. Oni trebaju braniti evanđelje društvenom akcijom: tiskom, živom riječi, propagandom. Trebaju braniti evanđelje dobrim primjerom, jer su svjetlo svijeta. Trebaju ga braniti molitvom i krvnom žrtvom, to jest prolijevanjem vlastite krvi, što je sada, hvala Bogu, prilično rijetka pojava među civiliziranim narodima. Stoga trećoredci trebaju svakodnevno braniti evanđelje vlastitom nekrvnom žrtvom, odnosno bez prolijevanja krvi."

Pouke sv. Leopolda Mandića lijepo pokazuju izvorni cilj i svrhu Trećega reda sv. Franje.
Težnja prema savršenstvu (koliko je moguće u svjetovnom staležu) podrazumijeva duhovni boj na osobnoj razini. No, važna je i borba za pobjedu katoličke vjere i morala na široj društvenoj razini.

Treba istaknuti da je sv. Leopold i u privatnim pismima poticao svoje prijatelje da se na društvenom polju bore za katoličku vjeru.

Dok je još imao nepunih 17 godina, sv. Leopold napisao je u pismu Andriji Korneru, 30. ožujka 1883.:

"Prvo, gaji nježnu ljubav prema Presvetom Isusovu i Marijinu Srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve."

Nakon dosta godina, sv. Leopold opet u pismu ohrabruje Kornera ovim riječima (str. 100. - 111.):

"Istina, na sve strane širi se nemoral i kriminal. No istina je također da neprijatelj nikada neće nadvladati. Naš Gospodin govori: Vrata paklena neće nadvladati (Mt 16, 18). Ali Bog nas je upozorio da će sotona uvijek nasrtati sa zgnječenom glavom. Stoga se nasuprot tolikim otpadima nalaze postojani katolici, oni što vjeruju, što čvrsto vjeruju. Ja, koji sam blizu mnogim dušama, mogu ovo posvjedočiti."

U pismu Antoniju Settinu od 23. prosinca 1908., sv. Leopold Mandić ističe da je Gospodin na osobiti način s onima koji se bore na društvenom polju (str. 222.):

"Prije svega: s kim je božanski Otkupitelj? Ponajprije, On se nalazi u srcu onih koji ga ljube, to jest u srcu onih koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju te imaju mnogo dobre volje. Ako me tko ljubi - On govori - ja i moj Otac doći ćemo k njemu i nastanit ćemo se u njegovu srcu (usp. Iv 14, 23). Osim toga, On je sa svojim vjernicima svojom izvanrednom, iako posve nevidljivom prisutnošću na osobiti način kada se oni bore za njegovu stvar. Vaše gospodstvo neka osjeća svu ljubav vjernika prema našem Otkupitelju i Bogu, i zatim neka se jednako bori na katoličkom i društvenom polju."

Možda se sada pitate: Zašto se danas o ovoj borbi nigdje (službeno) ne govori?
Zašto danas u samom Trećem redu sv. Franje nema ni traga ovom borbenom katolicizmu koji zastupa sv. Leopold Mandić?

Zato što je cijeli Treći red temeljito izmijenjen u reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila, kad je i preimenovan u Franjevački svjetovni red (novo pravilo iz 1978. godine). Nakon reformi, red je počeo nalikovati na nevladinu udrugu koja se bavi ekologijom, promicanjem suživota među različitim religijama i širenjem sekularnog pacifizma.

No, sve je to u skladu s općenitom agendom postkoncilskih modernista koji žele vojujuću Crkvu pretvoriti u pacifističku "nevladinu organizaciju" ili "udrugu za ljudska prava". Tako da modernisti mogu ostvariti svoj san: utapanje u liberalno društvo.
Izgleda da mnogi klerici prihvaćaju takav smjer: ne toliko iz ideoloških uvjerenja, koliko iz pragmatičkih ili komformističkih razloga... Kako bi si osigurali udoban život u današnjem društvu, smatraju da je potrebno odbaciti sve vjerske i moralne propise koji bi ih mogli dovesti u sukob s liberalnim režimima koji trenutno vladaju zapadnim svijetom.

Međutim, takva stajališta daleko odstupaju od tradicionalne svrhe Trećeg reda, koju je sv. Leopold vrlo dobro izrazio.

Pouke sv. Leopolda u skladu su s papinskim 

učiteljstvom i franjevačkom tradicijom

Sve što je sv. Leopold govorio o ulozi Trećeg reda u skladu je s naukom papa.

Kao što sam pisao na ovom blogu još prije deset godina, Treći je red od svojeg osnutka imao posebnu ulogu u obrani Crkve od njezinih neprijatelja.
Pape su oduvijek visoko cijenili tu obrambenu ulogu Trećeg reda. Tako papa Leon XIII. u enciklici Auspicato (17. rujna 1882.) ističe da su trećoredci još u 13. stoljeću stajali u prvim redovima obrane katoličke vjere, protiv krivovjeraca albigenza i protiv pristaša izopćenog cara Fridrika II.
Papa Grgur IX. koji je vodio tešku borbu s Fridrikom II., naziva trećoredce Kristovom vojskom i novim Makabejcima.

Ponovit ću još nešto što sam tada pisao, jer se izravno tiče ove teme.

Treći red sv. Franje je u Hrvatskoj i BiH tijekom 1920-ih imao desetke tisuća članova. Kako bi svaki hrvatski trećoredac točno znao svoja prava, obveze i dužnosti, izdan je Katekizam Trećega reda sv. Franje.

Znakovito je objašnjenje koje katekizam daje za motive koji su vodili papu Leona XIII. u izdavanju konstitucija Trećeg reda:

"Zato da Treći red sv. Franje osobito podigne i svim vjernicima preporuči, jer je vidio u njemu najljepše sredstvo, kojim se može izliječiti ćudoredna pokvarenost ljudi."

I ovaj je katekizam istaknuo da je Treći red: "vjerna vojska svete Crkve u borbi protiv njezinih neprijatelja".

Iste poruke možete vidjeti i u ostalim priručnicima i molitvenicima Trećega reda, čak i u onima koji su izdani u vrijeme kad je naša zemlja bila pod komunističkom vladavinom.

Dovoljno je pogledati molitvenik Serafsko cvijeće iz 1959. godine.

U ono vrijeme se nisu sramili isticati da se Treći red otvoreno borio protiv "slobodoumnih" načela Francuske revolucije. Uostalom, pape koji su se istaknuli borbom protiv liberalizma, bili su svi članovi franjevačkoga Trećeg reda: bl. Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI.
Priručnik Serafsko cvijeće u povijesnom dijelu baš naglašava tu borbu između Trećega reda i liberalizma Francuske revolucije (str. 31.):

"Radi velike revnosti triju ogranaka prvoga Franjevačkog reda oko promicanja TR u 18. vijeku on je vrlo napredovao sve dok nije strahovita bura francuske revolucije nanijela kršćanstvu veliku štetu i polomila mnoge grane na svetom stablu Crkve. Tada je ujedno majka ove revolucije, slobodoumna prosvjeta, kao potajna kuga harala svijetom i slabila vjerski život sve do polovice 19. vijeka. Istom kada je papa Pio IX urešen trećoredskim odijelom pred cijelim svijetom ožigosao načela liberalaca (u 'Silabu' od 8. prosinca 1864.) i kad je zatim njegov nasljednik 'trećoredski papa' veliki Leon XIII poznavajući prilike vremena prigodom 700. godišnjice rođenja sv. Franje (g. 1882.) potaknuo sve biskupe na širenje TR..."

Što se tiče borbe protiv liberalnog tiska i liberalnih medija, u samom ispitu savjesti molitvenik se izričito poziva na Indeks zabranjenih knjiga (str. 301.).

Zanimljivo je da se još 1966. godine u molitveniku Biserje sv. Ante među dužnostima trećoredaca navode:

"5. Izbjegavaj nečedne plesove, nečedne kazališne, filmske i televizijske predstave i bučne zabave.

6. Čuvaj se nepotrebnog zaklinjanja i nepristojnih razgovora.

7. Bori se protiv zle i nečedne štampe."

Sve je to iščeznulo nakon provođenja reformi poslije Drugoga vatikanskog koncila i donošenja novog pravila FSR-a 1978. godine.

Danas umjesto borbe protiv "zle i nečedne štampe", gledamo borbu protiv klimatskih promjena.
Umjesto širenja katolicizma, danas se ističu "ekumenizam" i "međureligijski dijalog".
O prestanku isticanja čednosti i pokorničkog života - ne treba ni govoriti.

No, poznavanje izvornog duha Trećeg reda sv. Franje potrebno je kako bi se shvatile pouke sv. Leopolda Mandića, kao i drugih velikih svetaca koji su pisali o Trećem redu. 

 

Tko želi razumjeti riječi svetaca o ulozi Trećeg reda u kršćanskom društvu, uzet će prvo neki od službenih priručnika Trećeg reda i proučiti kako se u njima definira njegova svrha. Gore spomenuti izvori dostupni su na internetu, i svatko ih može sam proučiti.

1) Katekizam Trećeg reda sv. Franje (1923. god.)

2) Molitvenik i priručnik Serafsko cvijeće (1959. god.)

3) Molitvenik Biserje sv. Ante (1966. god.)