Nikola Milinović i težnja prema povratku tradicionalnoj redovničkoj disciplini

Mjesec srpanj donosi nam spomen na prelazak u vječni život jednog značajnog hrvatskog dominikanca: Nikole Milinovića, utemeljitelja dominikanskog samostana na Čiovu, koji je umro u srpnju 1451. godine.

Milinović je pripadao pokretu unutar dominikanskog reda koji je težio povratku strožem obdržavanju izvornih pravila i tradicija Reda propovjednika. Taj se pokret javio krajem 14. stoljeća kao reakcija na popuštanje redovničke discipline nakon epidemije kuge sredinom tog stoljeća. Pokret je imao snažnu podršku bl. Rajmunda Kapuanskog i bl. Ivana Dominicija.

Pripadnici tog pokreta znali su da ne mogu "prisiliti" na stroži život one redovnike koji to ne žele, pa su se zato odlučili od njih jednostavno odvojiti. Osnivali su posebne samostane u kojima se točno obdržavala izvorna strogoća dominikanskih konstitucija.
Tako je Nikola Milinović odlučio osnovati samostan na otoku Čiovu, iako je već postojao dominikanski samostan u obližnjem Trogiru.

I obični vjernici u Trogiru podržavali su osnivanje samostana sa strožom disciplinom na Čiovu, jer su znali da će to biti korisno za njihove duše.
Ovu činjenicu ističe i sam papa Eugen IV. u buli od 29. svibnja 1432., kojom odobrava osnivanje čiovskog samostana:

"...ipsi singularem devotionem gerentes ad Fratres Ordinis Predicatorum, de observantia nuncupatorum, propter ipsorum laudabiles, et salutares fructus, cupiunt pro suarum animarum salute, Ordinem ipsum propagare..."

("...oni imajući osobitu pobožnost prema braći Reda propovjednika, koji se nazivaju opservantima, zbog njihovih hvale vrijednih i spasonosnih plodova, žele za spasenje svojih duša, proširiti taj Red...")

Milinović je u čiovskom smostanu živio sveto do kraja svojeg života. O njegovim krepostima svjedoči više izvora.

Spominje ga Martyrologium illyricum na datum 13. siječnja (J. Coleti, Martyrologium illiyricum, 1818., str. 24):

"B. Nicolai ex Ordine Praedicat. omnium virtutum splendore, et signorum gloria admirabilis."

("Bl. Nikole iz Reda propovjednika, divnog po slavi svih kreposti i znamenja.")

U bilješci martirologija dodaju se sljedeći podaci:

"Natione Dalmata, e familia Milinovichia, et Coenobii Dominicani S. Crucis ad Tragurium Fundator, in quo sanctissime obiit; ejus sepulchrum Daemonibus energumenos obsidentibus terribile..."

("Rodom Dalmatinac iz obitelji Milinović, i utemeljitelj dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je vrlo sveto umro, njegov je grob strašan za demone koji opsjedaju opsjednute...")

Taj grob nalazio se ispred crkve. D. Farlati u opisu dominikanskog samostana na Čiovu u svojem djelu Illyricum sacrum (tom. IV., 1769., str. 405.) iznosi sljedeće podatke:

"Ante januam eamdem conditus est Nicolaus Milinovichius conditor idem ac praeses primus ejusdem coenobii, ut declarat tum ejus effigies in operculo sepulcrali caelata, tum epitaphium lapidi circa illam inscriptum. Lapis hic tegit ossa Venerabilis Fratris Milinovich, primi fundatoris, et Prioris hujusce Sanctae Crucis conventus, qui III. Julii MCCCCLI. diem clausit extremum."

("Ispred istih vrata pokopan je Nikola Milinović, utemeljitelj i prvi starješina istog samostana, kao što govori i njegova slika uklesana na nadgrobnoj ploči i epitaf na kamenu napisan uokolo po njemu: Ovaj kamen pokriva kosti časnog brata Milinovića, prvog utemeljitelja i priora ovog konventa Svetog Križa, koji je III. srpnja MCCCCLI. završio posljednji dan.")

Prikaz tog nadgrobnog spomenika donosi dominikanski list Gospina krunica u broju za prosinac 1932. (god. XVI., br. 12.).

U tom broju Gospine krunice možete vidjeti tekst o dominikanskom samostanu na Čiovu, koji govori o njegovu značenju za taj kraj:

"Nedaleko romantičnog Trogira, na otoku Čiovu, sa sjeverne strane, prema krasnim Kaštelima, u samoći, uz borovu šumicu, na samom moru, savio je gnijezdo ubavi Dominikanski samostan sv. Križa. Baš ove godine na 17. lipnja navršilo se ravnih 500 godina, što je to tiho samostansko boravište otvoreno. Toga dana, 1432, Papa Eugen IV izdao je bulu, kojom dopušta č. Nikoli Milinoviću dominikancu, da otvori samostan sv. Križa na Čiovu. Od onda do danas samostan je bio mirni dom, u kojem su redovnici dizali svoja srca Bogu, u njemu se naukom i molitvom hranili i napajali, da onda vjernom puku priopće propovijedanjem, ispovjedanjem i školom bogatstvo svojeg razmatranja."

Taj članak kaže sljedeće o Nikoli Milinoviću:

"Sam njegov utemeljitelj O. Nikola Milinović odlikovao se je svetačkim životom. To jamče najstariji pisci, a i sam njegov grob. U nekom starom Martirologiju Ilirskom na 13 siječnja stoji zapisano slijedeće: 'Blizu Trogira Bl. Nikole (blagdan) iz Reda Propovjednika, divnoga sjajem svih kreposti i čudesa, rodom Dalmatinca, iz obitelji Milinović, i utemeljitelja dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je sveto umro; njegov je grob sotonama koji muče obsjednute strahovit.'
To potvrđuje i njegova nadgrobna ploča, na kojoj je slika mrtvoga redovnika prekriženih ruku sa zrakama oko glave, običnim znakom svetosti, a naokolo slijedeći natpis latinskim jezikom: Ovaj kamen krije kosti časnoga brata Nikole Milinović, prvog utemeljitelja i prijora ovoga samostana sv. Križa, koji je 15 jula 1451 umro.'…
Sama ploča već se ne nalazi na crkvenom podu, kako je sigurno stajala u početku, već se čuva u kripti pod velikim oltarom. To su redovnici učinili za to, da se ploča ne bi od pobožnoga puka, koji je dolazio da se moli na grobu sluge Božjega potpuno izlizala i tako i slika i natpisa nestalo, kao što je nažalost nekoliko riječi već nečitljivo. Same su kosti časnoga sluge spremili postrance u dva kuta živca kamena i pokrili pločom."

Članak naznačuje i Milinovićevu brigu za liturgiju:

"Ništa onda začudno, da je taj vrijedni sluga Božji, pravi redovnik dominikanac, podigao crkvu i samostan u duhu svoga reda tako da je s te strane crkva i samostan sv. Križa jedan od najbolje uređenih i potrebama redovnika dominikanaca odgovarajućih samostana. U lijepoj crkvi, od kamena građenoj, nalazi se jako lijepi kor. Dominikancu je i glavna dužnost i glavno sredstvo odgoja koralna liturgijska molitva!"

Što primjer Nikole Milinovića poručuje današnjem naraštaju?
Želja za povratkom izvornoj strogosti reda, koju je pokazivao Nikola Milinović, karakteristika je mnogih velikih ljudi u povijesti katoličkog redovništva.

Ako pogledate povijest redovništva, vidjet ćete da je uvijek ta težnja za povratkom izvornoj disciplini vodila obnovi redovničkih zajednica, a često i osnivanju novih redova.

Tako su se cisterciti odvojili od benediktinaca iz želje za strožim obdržavanjem Pravila sv. Benedikta. Kasnije, kad su i cisterciti popustili u disciplini, od njih se odvajaju trapisti iz želje za strožom disciplinom.

U karmelskom redu, reforma sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa bila je zapravo nastojanje za povratkom izvornoj strogosti karmelskog reda. Tako je nastao novi red: bosonogi karmelićani.

U franjevačkom redu želja za strogim obdržavanjem pravila sv. Franje odvojila je opservante od konventualaca, a kasnije i kapucine.

U dominikanskom redu u 15. stoljeću, redovnici koji su tražili povratak strogom obdržavanju dominikanske tradicije, osnivali su posebne samostane. Ipak, nije došlo do formalne podjele reda (kao kod franjevaca i karmelićana), jer je naposljetku cijeli dominikanski red prihvatio zahtjeve redovnika koji su tražili strožu disciplinu.

No, ako su se u prošlosti uvijek redovnici, koji htjeli strože obdržavanje tradicionalnih pravila i izvorne discipline, odvajali od redovnika koji to nisu htjeli, zašto bi danas bilo drugačije?

Znamo da su redovničke zajednice prošle drastičnu "modernizaciju" u postkoncilskim godinama, koje se mnoge od njih izmijenile do razine neprepoznatljivosti. Ipak, u njima ima i onih koji žele povratak tradicionalnoj liturgiji i disciplini.
Povijesno gledajući, logično rješenje bilo bi da potonji osnuju posebne redove ili barem odvojene samostane u kojima bi se obdržavala tradicionalna disciplina, kao što je to u svoje vrijeme učinio Nikola Milinović.

Godišnjica pokopanih na grobljima dominikanskih crkava

12. srpnja u dominikanskoj je tradiciji spomen svih duša čija su tijela pokopana na grobljima uz dominikanske crkve. Na gornjoj slici možete vidjeti kako u kalendaru Misala Reda propovjednika iz 1933. godine kod datuma 12. srpnja stoji oznaka: "Anniversarium sepultorum in Coemeteriis nostris. 9 Lectiones." - "Godišnjica pokopanih na našim grobljima. 9 čitanja."

Prema dominikanskoj tradiciji, to je jedna od četiri godišnjice Reda propovjednika, kad se treba u koru moliti Oficij za pokojne i služiti svečani Requiem. Cilj je pomoći dušama u čistilištu.

Sv. Toma Akvinski naučava da je i najmanja kazna čistilišta veća od najveće kazne ovoga svijeta (Super Sent., lib. 4., d. 21., q. 1., a. 1., qc. 3.):

"…in Purgatorio erit duplex poena: una damni, inquantum scilicet retardantur a divina visione; alia sensus, secundum quod ab igne corporali punientur; et quantum ad utrumque poena Purgatorii minima excedit maximam poenam hujus vitae."

("…u čistilištu će biti dvostruka kazna: jedna je kazna gubitka, u koliko im se odgađa božansko gledanje; a druga je kazna osjetila, prema tome što se [duše] kažnjavaju tjelesnim ognjem. I kod obje kazne, najmanja kazna čistilišta nadilazi najveću kaznu ovog svijeta.")

Jasno je, stoga, zašto su dominikanci osjećali veliku potrebu da pomognu dušama u čistilištu. Zato i dominikanka liturgijska tradicija nastoji donijeti obilje pomoći dušama u čistilištu.

Hrvatski dominikanac Markolin Padovan piše u svojem članku Cilj Dominikanskog Reda objavljenom u Bogoslovskoj smotri 1916. godine (vol. 7 no. 4, str. 352.):

"Još se je dužno svake sedmice na misu i časoslov za mrtve, na što su dužni svi prisustvovati. To je izraz ljubavi i harnosti. Ljubavi, da se sjećamo naših pokojnih članova reda, s kojima nas je ljubav veživala na ovome svijetu, pak nas i preko groba vežuje. Harnosti, naprama svim našim dobročincima i rodbini."

Ovu misao nastavlja Padovan u knjizi Dominikanci (Iweins-Padovan, Dominikanci, Dubrovnik, 1921., bilješka 1., str. 14.-15.):

"U dom. se Redu osobita ljubav iskazuje mrtvima. Umre li general Reda, pa makar on i ne obavljao više službu, svi su samostani Reda dužni pjevati sv. misu i mrtvački časoslov, svaki svećenik mora izreći tri sv. mise, klerici izmoliti psaltir, a braća konversi 150 Očenaša. Isto biva i za provincijala, ako umre u službi u svojoj provinciji. Svaki je svećenik dužan na tri mise, klerik psaltir, konvers 15 Oč., ako umre skrbnik Reda u službi kod rimske kurije, Definitor ili njegov drug na općenom sastanku i koji od izbornika Generala i za Vizitatora samostana, za koji je poslan."

Padovan navodi kako se velika briga pokazuje i prema ostalim pokojnim članovima samostana, kao i članovima njihovih obitelji:

"Pri smrti člana jednog samostana, u samostanu kojega je član, isto se obavlja kao i pri smrti generala, a suviše osam dana iza objeda pjeva se 'Libera', a drugi redovnici iste provincije, svaki svećenik jednu misu, klerici pokorničke psalme, a konversi Ružarij.
- Svagdano prije jela moli se psalam 'Iz dubina' za dobročince, što se čini i kada se prolazi dvorištem.
- Od sv. Dionizija do prve nedjelje Adventa, za braću, sestre itd., svaki svećenik izreče tri mise, klerik izmoli psaltir, a konvers 150 Očenaša.
- Suviše preko godine za braću i sestre svaki samostan 20 misa, svaki svećenik 30 misa, klerici trideset puta pokorničke psalme, a konversi trideset puta po 25 Očenaša. Ima 4 Aniversarija sa svečanom misom i mrtvačkim časoslovom, i to: 1. i za očeve i majke. 2. i za dobročince i ukućane. 3. i za braću i sestre. 4. i za sve, koji su ukopani u našim grobištima."

Hrvatski dominikanci su i vjernicima govorili o ovim godišnjicama. Tako u dominikanskom listu Gospina krunica za rujan 1932. godine možete vidjeti kako je u kalendaru na početku lista najavljena godišnjica za pokojne dobročinitelje Reda propovjednika:

"Spomen svih pokojnih prijatelja i dobročinitelja dominikanskog Reda. Potpuni oprost za one, koji ispovijeđeni i pričešćeni prisustvuju oficiju za mrtve u kojoj dom. crkvi."

Gospina krunica, rujan 1932. (god. XVI., br. 9.)

Razumljivo je, stoga, zašto su vjernici željeli biti pokopani uz dominikanske crkve. Vjernik je mogao biti siguran da će dominikanci moliti za njegovu dušu, jer tako nalažu liturgijske knjige tradicionalnog dominikanskog obreda.

Čak i ako je pokojnika zaboravila njegova vlastita obitelj, mogli ste biti sigurni da ga dominikanci neće zaboraviti. A sve to zahvaljujući rubrikama tradicionalnih liturgijskih knjiga koje im nalažu molitve i sv. mise za pokojne. Ovdje ne mislimo samo na godišnjice, nego i na tradicionalnu dominikansku praksu da se svakog tjedna služi konventualna misa s procesijom za pokojne, kao i Oficij za pokojne. 

Zbog svega toga, stvarno se isplatilo biti pokopan na dominikanskom groblju.

Dobar je primjer groblje uz dominikanski samostan u Bolu na otoku Braču. 

Na stranici www.boljani.info možete vidjeti fotografije iz 1950-ih koje prikazuju kako dominikanci vode sprovode vjernika.

Ovdje treba napomenuti da se u tradicionalnom Procesionaru Reda propovjednika razlikuje obred sprovoda redovnika ili redovnice (Officium sepulturae defuncti fratris vel sororis) i obred sprovoda vanjskih svjetovnjaka (Officium sepulturae extraneorum). Ove razlike možete vidjeti i u procesiji za pokojne (koja se treba održati nakon tjedne konventualne mise za pokojne).

Ako gledate očima vjere, onda morate uvidjeti kako su svi ovi obredi koristili dušama u čistilištu. 

Njihovo umanjivanje ili napuštanje u reformama uoči i nakon Drugoga vatikanskog koncila, sigurno nije pomoglo dušama pokojnika. Čovjek bi se mogao zapitati jesu li autori reforma uopće razmišljali o tom pitanju... ili im je jedini cilj bio "smanjiti teret" redovnika?

Moderne reforme, koje su uvedene u dominikanski red, opravdavale su se time da je trebalo ukinuti liturgijske tradicije i monaška obilježja dominikanskog života, kako bi dominikanci imali više mogućnosti i vremena za pastoral... No, može li se doista reći da dominikanci nakon tih reformi više rade u pastoralu nego što su radili prije tih reformi? Primjerice, može li se reći da danas dominikanci više ispovijedaju vjernike i posjećuju bolesnike, nego što su to činili prije reformi? Teško.

Budimo realni. Vjernici nisu dobili ništa time što su moderni dominikanci napustili tradicije svojega Reda. To, dakako, vrijedi i za ostale redovničke zajednice koje su mijenjale svoja pravila nakon Drugoga vatikanskog koncila.

U nestabilnosti i nestalnosti ovoga svijeta, vjernicima je potrebna čvrstoća i stabilnost. Tradicija donosi pouzdana rješenja, koja su prokušana kroz stoljeća i naraštaje. Povratak Tradiciji mora biti putokaz obnove redovničkih zajednica.

No, malo smo se udaljili od teme. Vratimo se na godišnjicu pokopanih na dominikanskim grobljima.

U posljednjem izdanju tradicionalnog dominikanskog brevijara iz 1962. godine, kao datum godišnjice onih koji su pokopani na dominikanskim grobljima navodi se 6. srpnja (umjesto 12. srpnja).

Breviarium iuxta ritum Ordinis Praedicatorum, pars II., Romae 1962., XLVII

U istom brevijaru rubrike Oficija za pokojne pobliže propisuju kako ga dominikanci trebaju moliti na godišnjice:

"Item dicendum est choraliter in quatuor Anniversariis Ordinis, pro guibus a choro absentes illud infra hebdomadam respectivam privatim, licet in partes divisum, recitare tenentur."

("Isto tako, treba ga koralno moliti na četiri godišnjice Reda; zbog toga, oni koji su izostali iz kora dužni su ga izmoliti privatno unutar dotičnog tjedna, makar i razdijeljenog na dijelove.")

Rubrike govore i što treba učiniti ako godišnjica dođe na nedjelju ili veći blagdan:

"Notandum guod Anniversarium Ordinis guodlibet eo die, guo positum est in calendario, debet celebrari, nisi occurat in die liturgico vel II classis: quo in casu Anniversarium transfertur in proximiorem diem similiter non impeditum."

("Treba napomenuti da se svaka godišnjica Reda treba slaviti na onaj dan koji je naveden u kalendaru, osim ako je došao na liturgijski dan I. ili II. razreda. U tom slučaju godišnjica se prenosi na sljedeći dan koji nije zapriječen.")

Podjećam da cijeli Oficij za pokojne po dominikanskom obredu možete vidjeti u priručniku: Blago dominikanske liturgije.

 

Ispovjednik i grijeh liberalizma

Rimski prvosvećenici osudili su liberalizam u nizu važnih učiteljskih dokumenata: papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos, papa bl. Pio IX. u enciklici Quanta cura, odnosno u Silabu (Syllabus errorum), papa Leon XIII. u enciklici Libertas. Nakon tih dokumenata, svakom katoliku mora biti jasno da je liberalizam zaista grijeh. Uostalom, to je bilo jasno i prije tih dokumenata: svakom savjesnom čovjeku jasno je da je liberalizam protivan naravnom zakonu.

Međutim, što to znači na pastoralnoj razini? Kako bi se jedan svećenik trebao postaviti prema liberalima u svojoj župi?
Ili, sasvim konkretno pitanje: Što bi svećenik trebao učiniti ako se pred njim u ispovjedaonici pojavi neki liberal?

Odgovore na ta pitanja možete pronaći kod klasičnih moralnih teologa. Uzet ćemo kao primjer Josepha Aertnysa.

Aertnys je bio redovnik Družbe Presvetog Otkupitelja (redemptoristi), koju je osnovao sv. Alfonz Liguori. U tradiciji tog velikog crkvenog naučitelja, Aertnys je napisao svoje najpoznatije djelo Theologia moralis secundum doctrinam S. Alphonsi de Ligorio (Moralna teologija prema nauku sv. Alfonza Liguorija). To je djelo doživjelo mnoga izdanja, stekavši velik autoritet kod moralnih teologa. Aertnys je za to djelo dobio i pohvalno pismo pape sv. Pija X.

Spomenimo da je Aertnys bio i stručnjak za liturgiju. Njegovo djelo Compendium liturgiae sacrae iuxta Ritum Romanum (Kompendij svete liturgije prema rimskom obredu) također je doživjelo brojna izdanja.

No, mi ćemo danas uzeti njegovu pastoralnu teologiju (Theologia pastoralis) iz 1892. godine.

Pogledat ćemo kako Aertnys u toj knjizi odgovara na sljedeća pitanja:
1) Koje su glavne zablude liberalizma?
2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?
3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?
4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?
5) Treba li ispovjednik uskratiti odrješenje zbog grijeha liberalizma?
6) Koji su oblici sudjelovanja u grijehu liberalizma?
7) Koje su dužnosti klera u borbi protiv liberalizma?

1) Koje su glavne zablude liberalizma?

Prije nego što počnemo govoriti o postupanju ispovjednika s liberalima, moramo znati što uopće mislimo pod pojmom liberalizma.

Papa bl. Pio IX. u Silabu (Syllabus errorum) pod zabludama liberalizma nabrojao je i osudio ove četiri zablude:

77. "Aetate hac nostra non amplius expedit, religionem catholicam haberi tamquam unicam status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis."

("U ovom našem vremenu nije više prikladno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni.")

78. "Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut hominibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere."

("Pohvalno je, stoga, u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se ondje useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru.")

79. "Enimvero falsum est, civilem cuiusque cultus libertatem, itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque publiceque manifestandi conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam."

("Neistina je, dakako, da građanska sloboda svakog kulta [svake religije] i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma.")

80. "Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."

("Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")

Kad netko drži navedene zablude, lako upada u tisuće drugih zabluda. Na primjer, ako netko misli da čovjek ima "pravo" ispovijedati bilo koju religiju, ili da je sasvim svejedno što čovjek vjeruje ili ne vjeruje… urušava se svaki kriterij objektivnog morala. Zato nije nikakva slučajnost da se danas uz pojam "liberalizam" prvenstveno veže krajnja permisivnost i odbacivanje tradicionalnog morala.

Aertnys se u svojoj Pastoralnoj teologiji bavi pitanjem kako svećenik treba postupiti s takvim ljudima u ispovjedaonici.

Zašto borbu protiv liberalizma treba voditi ne samo u vanjskom svijetu, nego i u ispovjedaonici?

"Errores Liberalismi nostra aetate longe lateque diffusi sunt, ac plurimorum etiam Catholicorum animos deceperunt. Errores illos in libris et e suggestu improbare non sufficit, verum etiam in confessionali persequendi sunt; secus impossibile erit pestem istam ex animis Catholicorum, magnatum praecipue, eradicare...

("Zablude liberalizma u našem vremenu proširile su se nadaleko i naširoko, i zavarale su također duše mnogih katolika. Nije dovoljno da se te zablude prekoravaju u knjigama i govornicama, nego ih treba proganjati i u ispovjedaonici, jer će u suprotnom biti nemoguće ovu kugu iskorijeniti iz duša katolika, a posebno moćnika...")

Aertnys upozorava na opasnost pripuštanja liberala sakramentima:

"...si Confessarii in sacro tribunali de hac labe altum silentium teneant, perinde ac si esset res non magni momenti, ejusmodi Catholici neque pravitatem Liberalismi agnoscent, neque necessitatem illum abjiciendi sentient, sed malum impune serpet."

("...ako ispovjednici na svetom sudištu [ispovijedi] muklo šute o ovoj kugi, kao da ovdje nije riječ o nekoj važnoj stvari, takvi katolici neće prepoznati opakost liberalizma, niti će osjetiti potrebu da ga odbace, nego će zlo nekažnjeno gmizati.")

Zato je važno da i sami ispovjednici dobro poznaju zablude liberalizma.

"Quapropter oportet ut Confessarii errores illos intantum noverint, ut de Liberalismi labe, qua forte poenitentes sunt infecti, judicium prudens proferre valeant, normamque agendi habeant cum ejusmodi poenitentibus."

("Zbog toga, potrebno je da ispovjednici toliko poznaju ove zablude, koliko je potrebno da donesu razboriti sud o kugi liberalizma kojom su pokornici možda zaraženi, i da imaju normu za postupanje s takvim pokornicima.")

Možemo razlikovati radikalni liberalizam i umjereniji liberalizam.
Radikalni liberalizam vidimo kod onih koji tvrde da je čovjek potpuno neovisan o bilo kakvim višim moralnim normama, tj. da je svaki čovjek sam sebi zakon. Umišljaju si da im je njihov vlastiti "razum" jedino pravilo vjerovanja i djelovanja, a ne vide koliko su takva stajališta nerazumna. Za radikalnog liberala, čovjek je sam sebi vođa.

Aertnys kaže da ima i manje radikalnih liberala, ali da ni oni ne priznaju Božju objavu:

"Radicali huic Liberalismo non omnes Liberales assentiuntur, sed plures eorum fatentur libertatem regendam recta ratione esse, atque adeo juri naturali sempiternaeque legi divinae subjectam esse oportere, legem autem positivam Dei, seu revelationem, nullam agnoscunt."

("Ne pristaju svi liberali uz ovaj radikalni liberalizam, nego mnogi od njih priznaju da slobodom treba upravljati ispravnim razumom, pa da zato treba biti podređena naravnom zakonu i vječnom božanskom zakonu, ali ne priznaju nikakav pozitivan Božji zakon ili objavu.")

Umjereni pak liberali priznaju da se život pojedinaca treba podložiti Božjem zakonu, ali negiraju da se država u svojem zakonodavstvu treba podložiti Božjem zakonu:

"Mitiores ajunt nutu omnium legum divinarum dirigendam utique vitam ac mores esse privatorum, non autem civitatis; in rebus publicis fas esse ad eas nullo modo in condendis legibus intueri. Propterea Liberalismus propugnat libertatem conscientiae, cultuum, praeli, docendi, consociationis."

("Umjereniji kažu da se, svakako, život i moral pojedinaca trebaju voditi svim božanskim zakonima, ali ne i države. U javnim stvarima ne smije se nipošto gledati na njih u donošenju zakona. Zbog toga, liberalizam se bori za slobodu savjesti, vjere, tiska, naučavanja i udruživanja.")

To su oni koji kažu da pojedinac u svojem privatnom životu može biti religiozan, ali da država ne smije priznati jednu religiju kao istinitu i urediti svoje zakone prema propisima te religije. Liberali traže da se svim religijama daju ista prava, kao da nema nikakve razlike između prave religije i lažnih religija.

Aertnys jasno kaže što to znači na političkom polju:

"Acceptus ut systema politico-religiosum Liberalismus proclamat separationem Status ab Ecclesia Catholica, illiusque indifferentiam circa varias confessiones religiosas."

("Uzet kao političko-vjerski sustav, liberalizam proglašava odvojenost države od Katoličke Crkve, i njezinu indiferenciju prema različitim religioznim konfesijama.")

I ovdje postoje različiti stupnjevi liberalnih stajališta: od radikalnijih koji traže apsolutnu odvojenost Crkve i države (ili čak podređenost Crkve liberalnoj državi) do umjerenijih koji dopuštaju određenu suradnju Crkve i države, ali odbijaju i samu pomisao da bi država trebala priznati jednu religiju kao pravu i istinitu vjeru.

Takva mišljenja često završe stavom indiferentizma, koji jednako dopušta sve religije, a nijednu ne priznaje kao državnu religiju.
Nažalost, takvo stajalište donosi i Ustav Republike Hrvatske (članak 41.): "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."

Kao što je već spomenuto, uz ove državno-pravne aspekte, liberalizam donosi i krajnju permisivnost u moralnim pitanjima, koja s vremenom postaje sve gadnija i gadnija. Zapravo, riječ je o potpunoj eliminaciji javnog morala.

2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?

Aertnys ističe da papinske osude liberalizma jesu nepogrešivi nauk Crkve. Osuda liberalizma u Silabu bl. Pija IX. ispunjava uvjete koje Prvi vatikanski koncil traži za papinsku nezabludivost:

"Porro, Liberalismi errores in quovis ejusdem gradu singuli damnati sunt infallibili Ecclesiae auctoritate, tamquam errores perniciosi et catholicae doctrinae adversantes. Etenim Pius IX Constit. Quanta cura. 8 Dec. 1864 cum adjecto Syllabo errorum, damnando Liberalismum, etiam sic dictum catholicum, ex Cathedra locutus est, i. e. omnium Christianorum Pastoris et Doctoris munere fungens, pro suprema sua Apostolica auctoritate, doctrinam de fide vel moribus ab universa Ecclesia tenendam definivit."

("Nadalje, sve zablude liberalizma u svakom svojem stupnju osuđene su nepogrešivom vlašću Crkve, kao pogubne zablude i protivne katoličkom nauku. Naime, Pio IX. konstitucijom Quanta cura od 8. prosinca 1864. s pridruženim Silabom zabluda, osuđujući liberalizam, pa i takozvani katolički liberalizam, govorio je ex cathedra, to jest obavljajući službu pastira i učitelja svih kršćana, svojom vrhovnom apostolskom vlašću definirao je nauk o vjeri ili moralu koji cijela Crkva treba držati.")

Zato, nastavlja Aertnys, tko god pristaje na zablude liberalizma, griješi protiv vjere:

"Quisquis ergo adhaeret errori infallibili auctoritate damnato, graviter peccat contra fidem, quinimo nonnulli errores Liberalismi radicalis haeresim continent."

("Dakle, tko god pristaje na zablude, koje su osuđene nezabludivom vlašću, teško griješi protiv vjere; štoviše, neke zablude radikalnog liberalizma sadrže krivovjerje.")

No, sada prelazimo na pitanje odnosa pojedinca prema liberalizmu, tj. pitanje odnosa pojedinačne ljudske savjesti prema grijehu liberalizma.
Kako bi trebao postupiti svećenik u ispovjedaonici ako se pred njim pojavi liberal?

3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?

Grijesi se često opravdavaju izgovorom da grešnik nije znao da je neki čin grijeh. Ali, ne zaboravimo da se kod neznanja razlikuju nesavladivo neznanje i savladivo neznanje.

Savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) je neznanje koje čovjek može ukloniti ako uloži određeni trud. Nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) je neznanje koje čovjek ne može ukloniti čak niti s uloženim trudom.

 

Teško da biste mogli reći da neka pismena osoba koja može doći do starog katekizma (a to su u današnje doba praktički svi ljudi koji imaju pristup internetu) ima nesavladivo neznanje, tj. da nema nikakve mogućnosti da sazna što je grijeh, a što nije grijeh.

Može li, dakle, čovjek imati nesavladivo neznanje da su liberalna stajališta zla?
Aertnys odgovara:

"Quoad Liberalismum radicalem, negandum est; quia hujus errores adeo sunt aperti, contra primaria etiam principia morum pugnantes, ut vel rudes eorum falsitatem ac impietatem nullo negotio agnoscant."

("Što se tiče radikalnog liberalizma, treba odgovoriti negativno, jer su njegove zablude toliko očite, jer se protive i prvotnim moralnim načelima, da čak i neuki ljudi bez truda prepoznaju njihovu lažnost i bezbožnost.")

Ne može se reći da netko drži liberalna stajališta u dobroj vjeri.
Aertnys kaže da i za one koji drže umjerenije verzije liberalizma postoji pretpostavka da su u zloj vjeri:

"Quoad Liberalismum mitiorem, si rudes excipias, plerique, qui se dicunt Liberales, in mala fide esse existimandi sunt, et tamquam in mala fide constituti a Confessario tractandi sunt."

("Što se tiče umjerenijeg liberalizma, ako izuzmeš neuke ljude, kod mnogih od onih koji se nazivaju liberalima, treba smatrati da su u zloj vjeri, i ispovjednik s njima treba postupati kao s onima u zloj vjeri.")

Zanimljivo je i to što Aertnys navodi kao razlog zašto neznanje ne može biti izgovor: Zato što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko razglašeni (toliko se o njima govori u svijetu) da nikomu ne mogu biti nepoznati.

"Ratio est, quia documenta S. Sedis Liberalismum damnantia adeo propagata sunt, tanto strepitu tantaque contentione utrimque disputatum est de Liberalismi reprobatione, ut ignorantia invincibilis apud plerosque videatur moraliter impossibilis."

("Razlog je to što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko rašireni, s tolikom se bukom i prepiranjem na obje strane raspravlja o osudi liberalizma, da se čini da je nesavladivo neznanje kod mnogih moralno nemoguće.")

To posebno vrijedi za obrazovane ljude, kao i za one koji su po svojem staležu dužni znati za osudu liberalizma (npr. političari, novinari...):

"Id maxime valet de omnibus illis, qui ratione officii tenentur novisse Liberalismi falsitatem ac damnationem; tales sunt inter laicos v. g. Reges, ministri et consiliarii, senatores, deputati, praefecti provinciarum et civitatum, judices, advocati, similesque officiales, qui in legibus condendis vel exsequendis partem habent; quibus adde ephemeridum redactores."

("To najviše vrijedi za sve one koji su po svojoj službi dužni poznavati lažnost i osudu liberalizma. Takvi su među laicima npr. kraljevi, ministri i savjetnici, senatori, zastupnici, poglavari pokrajina i gradova, suci, odvjetnici i slični službenici, koji imaju udio u donošenju ili izvršavanju zakona; a njima dodaj i urednike novina.")

Ipak, Aertnys dopušta da bi moglo biti osoba koje drže neku blažu verziju liberalizma u dobroj vjeri:

"Dixi plerosque in mala fide versari; nam aliquot inveniuntur, qui Liberalismum mitiorem bona fide profitentur; tum quia suorum parentum, magistrorum, ac sociorum doctrina praeventi ejusmodi Liberalismum innoxium judicant, tum quia distinguere nesciunt inter mali tolerantiam majus aliquod vel malum vitandi causa, vel adipiscendi aut conservandi bonum, et mali libertatem quasi jure debitam."

("Rekao sam da se mnogi nalaze u zloj vjeri. Naime, mogu se naći neki koji u dobroj vjeri ispovijedaju umjereniji liberalizam; kako zbog toga što uslijed pouke roditelja, učitelja, prijatelja, procjenjuju da je takav liberalizam bezopasan, tako i zbog toga što ne znaju razlikovati između toleriranja zla kako bi se izbjeglo veće zlo, i davanja slobode zlu kao da je to dužnost po pravu.")

Ima i danas onih koji ne znaju razliku između tradicionalnog nauka Crkve da se nekatoličke religije mogu tolerirati u nekoj državi kako bi se izbjeglo veće zlo (npr. oružana pobuna nekatolika) i stajališta ideologije liberalizma da sve religije imaju "pravo" na istu slobodu.

4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?

Znamo da je ispovjednik dužan ispitivati pokornika o njegovim grijesima ako je to potrebno radi cjelovitosti ispovijedi. Stoga, Aertnys postavlja pitanje: Treba li ispovjednik ispitivati pokornika o grijehu liberalizma?

Odgovor glasi: "Affirmative, sicut de aliis peccatis." ("Potvrdno, kao i o drugim grijesima.")

Naravno da ispovjednik neće pitati svakog pokornika o ovom grijehu. Sigurno je da ispovjednik neće o tom grijehu ispitivati neku staricu na selu. Ali, ako u ispovjedaonicu dođe liberalni političar ili neki novinar koji radi za liberalni medij, onda je sasvim na mjestu da ga se pita i o ovom grijehu.

Ipak, ne treba zaboraviti da liberalizam nije samo grijeh "viših slojeva stanovništva", pa će o tome pitati i "obične ljude" ako su javno poznati po svojim liberalnim stajalištima.

I sad se postavlja pitanje: Što ako neki notorni liberal odbija priznati svoj grijeh?
Aertnys kaže da mu ispovjednik treba uskratiti odrješenje:

"Quodsi poenitens interrogatus neget, et appareat formaliter mentiri, nullatenus est absolvendus."

("Ako pak pokornik upitan negira, i očito je da formalno laže, nipošto se ne smije odriješiti.")

Drugačija je situacija s osobama koje nisu baš notorni liberali, ali postoji opravdano pitanje o njihovim stajalištima.

Naravno, ispovjednik neće postupati netaktički, pa odmah pitati pokornika: "Jeste li vi liberal?"
Može doći do zaključka i pitanjima o vjeri i odnosu prema crkvenom nauku, pa zatim ispitivanjem čita li pokornik liberalne novine i pripada li kakvom liberalnom društvu. Ovdje treba procijeniti sve okolnosti, pa na temelju toga donijeti odluku.

5) Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?

Aertnys doslovno postavlja to pitanje: "An neganda sit absolutio propter Liberalismum?" ("Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?")

Ako se pokornik i nakon opomene ne želi okaniti liberalizma, treba mu uskratiti odrješenje:

"Juxta tradita de monitione, si, hac facta, poenitens obedire renuat, et pertinaciter adhaereat Liberalismo, indignus est absolutione."

("Prema onome što je rečeno o opomeni, ako nakon što je ona učinjena, pokornik odbija poslušati i tvrdokorno prianja uz liberalizam, nedostojan je odrješenja.")

Zašto ispovjednik treba uskratiti odrješenje zbog liberalizma?
Aertnys odgovara:

"Confessarius, qui ejusmodi Liberalismi sectatoribus absolutionem impertiret, scandalum praeberet; nam confirmaret eos in Liberalismo, quasi non esset tantum malum ut obstet receptioni Sacramentorum, et conniveret propagationi mali inter Catholicos, cum facile homines arbitrentur ea sibi licere, quae ab his, qui Ecclesiae Sacramenta frequentant, impune exerceri animadvertunt, inquit Bened. XIV in Constit. Apostolica. 26 Junii 1749."

("Ispovjednik, koji podari odrješenje takvim sljedbenicima liberalizma, dao bi sablazan: jer bi ih učvrstio u liberalizmu, kao da to nije toliko zlo da bi bilo zapreka primanju sakramenata, i zatvarao bi oči na promicanje zla među katolicima, jer si ljudi lako umisle da im je dopušteno ono što vide da nekažnjeno čine oni koji pohađaju sakramente Crkve, kaže Benedikt XIV. u konstituciji Apostolica od 26. lipnja 1749.")

Dakle, okorjeli sljedbenici liberalizma ne mogu pristupiti sakramentima. No, osim tvrdokornog pristajanja uz ideologiju liberalizma, postoje i drugi načini na koje se ljudi povezuju s tim zlom.

6) Suradnja u liberalizmu

Znamo iz moralne teologije da se sudjelovanje u zlu definira kao potpomaganje opakom činu drugog čovjeka. Može li se tako govoriti o sudjelovanju u grijehu liberalizma?

Aertnys kaže:

"Multi inveniuntur homines, qui non sunt stricte Liberales in doctrina, in praxi vero plurimum Liberalismo favent ob cooperationem, quam ipsi praestant."

("Nailazi se na mnoge ljude koji nisu strogo liberali po doktrini, ali u praksi mnogo pomažu liberalizmu, zbog suradnje koju mu pružaju.")

Aertnys navodi pet načina suradnje u liberalizmu:
1) podržavanje liberalnih novina, posebno pretplatom na takve medije;
2) glasovanje za liberalne kandidate na izborima;
3) kod zastupnika, "glasovanje za zakone koji su zaraženi liberalizmom" ("suffragium dando legibus Liberalismo infectis");
4) odobravanje neutralnih škola (nekatoličkih škola) i slanje djece u takve škole (dakako, gdje postoji izbor između različitih vrsta škola);
5) slavljenjem nekih građanskih praznika, koje su liberalne vlade uvele kao zamjenu za kršćanske blagdane.

Stvari se nisu mnogo promijenile od Aertnysova vremena do danas. I danas imate ogroman problem s "modernim vjernicima" koji kupuju liberalne novine, glasuju za liberalne stranke i šalju djecu u liberalne škole (čak i kad imaju mogućnost da to ne čine).

Zapravo, cijeli liberalni sustav ovisi o podršci takvih ljudi. Bez njihove podrške, brzo bi propao.

7) Dužnosti klera u borbi protiv liberalizma

Aertnys govori i o dužnostima klera u borbi protiv liberalizma, ističući:

"Caveant autem Pastores Ecclesiae, Concionatores, Confessarii, ne cooperatione negativa Liberalismo conniveant; sed sciant se ex officio teneri, quantum in ipsis est, ad eruendos Catholicos a Liberalismi peste, qua forte inficerentur, et ad impediendum quominus alii illius laqueis irretiantur."

("Neka paze pastiri Crkve, propovjednici, ispovjednici, da ne bi negativnom suradnjom zatvarali oči pred liberalizmom, nego neka znaju da su po službi dužni, koliko im je moguće, istrgnuti katolike iz kuge liberalizma, kojom su možda zaraženi, i spriječiti ih da ne padnu u njegove zamke.")

Aertnys kaže da su klerici dužni odvraćati vjernike od čitanja liberalnih novina i pridruživanja liberalnim društvima i strankama. Trebaju upozoravati roditelje da ne šalju djecu u "vjerski neutralne" škole. Trebaju poticati uglednije katolike da iskoriste svoj utjecaj u društvu kako bi se promicale katoličke ustanove, katoličke novine i katolička društva.

No, Aertnys upozorava da treba dobro paziti da se u ta katolička društva ne primaju takozvani "liberalni katolici":

"...cavendum est ne in hujusmodi associationes ulla ratione admittantur sic dicti Catholici Liberales, quos Pius IX falsos fratres appellabat..."

("...treba paziti da se u takva udruženja nipošto ne primaju takozvani liberalni katolici, koje je Pio IX. nazivao lažnom braćom...")

Aertnys je govorio o laicima. No, danas je mnogo veći problem to što su liberali ušli u kler. Što ćete učiniti ako osobe, koje su ogrezle u grijehu liberalizma, postanu biskupi?
Što ćete učiniti ako liberali preuzmu sjemeništa i teološke fakultete, i preurede ih po svojim stajalištima?
To su pitanja ovih postkoncilskih vremena.

Međutim, liberalizam u modernom kleru nikako ne opravdava laike koji pristaju uz ideologiju liberalizma.
Čak i ako danas ne mogu dobiti ispravnu pouku od liberalnih klerika, mogu po naravnom razumu spoznati da je liberalizam veliko zlo. Mogu jasno vidjeti kako se u režimu liberalizma besramno krše osnovni postulati naravnog zakona.

Uostalom, svi ljudi mogu jasno vidjeti posljedice liberalizma u demografskom propadanju Europe.

Stoga, nitko ne može imati izgovor da ne zna do čega dovodi takav svjetonazor.

Zato i danas knjige klasičnih teologa, poput Aertnysa, mogu poslužiti kao pomoć za postupanje s jadnim ljudima koji su zastranili. Mogu pružiti dobre pouke kako izliječiti takve ljude od liberalnih zabluda.

Aertnysovu Pastoralnu teologiju možete preuzeti ovdje: Theologia pastoralis.

 

Kako je ekumenizam otvorio put širenju protestantskih sekti

Jedan od najdramatičnijih pokazatelja stvarnih rezultata postkoncilskih ekumenskih i pastoralnih strategija možete vidjeti u znatnom padu katolicizma u Srednjoj i Južnoj Americi, uz eksplozivan rast protestantizma.

Ovaj kontinent, koji je nekoć bio gotovo u cijelosti katolički, postao je poprište velikih religijskih promjena. Iz SAD-a pristigle su brojne protestantske sekte (baptisti, adventisti, prezbiterijanci, metodisti…) koje su pridobile velik dio stanovništva. Otpad od katoličke vjere dosegao je zastrašujuće razmjere u područjima gdje biste to najmanje očekivali.

To se dobro vidi na ovoj karti, koja prikazuje današnji postotak protestanata u stanovništvu država Srednje i Južne Amerike.

Razmjere ovih promjena možete shvatiti tek kad ih usporedite sa statistikama prije Drugoga vatikanskog koncila.
Prema popisu stanovništva iz 1960. godine, u Brazilu su tada katolici činili 93% stanovništva, dok su protestanti činili 4% stanovništva.

A prema zadnjem popisu stanovništva iz 2022. godine, katolici su pali na samo 56,8% stanovništva, dok se udio protestanata povećao na 26,9% stanovništva. Protestanti tako danas čine više od četvrtine stanovništva Brazila.

No, najgore je u državama Srednje Amerike. U Hondurasu su protestanti po brojnosti pretekli katolike. U Gvatemali su protestanti dosegli oko 40% stanovništva.

I što tamošnji kler poduzima glede ove situacije?
Predsjednik biskupske konferencije Gvatemale je u jednom intervjuu rekao:

"Međutim, rast evangeličkih i pentekostalnih pokreta je značajan; Katolička Crkva bi to trebala smatrati izazovom, a ne prijetnjom."

Pazite, protestantske sekte su i im doslovno otele milijune vjernika, a moderni biskupi na ekumenskim skupovima govore o "međusobnom poštovanju".

Dok su protestantski agitatori agresivno širili svoja vjerska uvjerenja, postkoncilski biskupi su desetljećima govorili o ekumenizmu. 

 

Običan puk je gladovao za smislenim vjerskim sadržajem, a nudio mu se samo moderni humanitarizam i "teologija oslobođenja".

U ovom tekstu pokazat ću da se protestantizam nikada ne bio uspio toliko proširiti da nije bilo reforma iz 1960-ih i 1970-ih, a tu napose mislim na postkoncilski ekumenizam.

Kako to možemo znati? Jednostavno. Protestantske sekte iz SAD-a pokušavale su se proširiti na Srednju i Južnu Ameriku još i prije Drugoga vatikanskog koncila, ali nisu uspijevale postići značajnije rezultate.

Prvi protestantski "misionar" stigao je u Gvatemalu još 1843. godine. U latinoameričke zemlje su neprestano dolazili protestantski emisari, posebno u države koje su imale antiklerikalne ili masonske poglavare. No, američki protestanti jednostavno nisu uspijevali "obratiti" obične ljude na svoju religiju.

Kako to da prije Drugoga vatikanskog koncila nisu mogli postići nikakve značajnije rezultate, a nakon koncila su u vrlo kratkom vremenu povukli milijune ljudi u protestantizam?

Krenimo redom. Pogledat ćemo prvo kako su se protestanti iz SAD-a pokušavali proširiti na Latinsku Ameriku prije Drugoga vatikanskog koncila. Nakon toga, pogledat ćemo kako su im reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila olakšale širenje u (nekoć) katoličkim zemljama.

1) Prvi pokušaji protestanata da se prošire na Latinsku Ameriku

Da se protestantske sekte iz SAD-a pokušavaju proširiti na Latinsku Ameriku, bilo je vrlo dobro poznato u cijelom svijetu još 1920-ih i 1930-ih. O tome su u ono vrijeme pisale čak i katoličke novine u Hrvatskoj.

Dobar primjer možete vidjeti u listu "Luč" – glasilu hrvatske katoličke mladeži (iz domagojske grane katoličkog pokreta).
Luč u veljači 1929. godine (br. 6.) donosi članak pod nazivom "Protestanti i Južna Amerika".

Članak počinje ovim riječima:

"Protestantizam nije jedna određena vjerska organizacija, već je savez brojnih, često neprijateljskih crkava, koje se slažu tek u jednoj stvari, a ta je: neprijateljstvo spram katoličke Crkve. Dakako u svojoj su borbi s Crkvom tijekom vijekova upotrebljavali sasma različita sredstva, ali su se uvijek odlikovali svojom bezobzirnošću u njihovu izboru. XVI. i XVII. vijek, doba su njihove nasilne, vojničke ofenzive i obraćanja mačem. XIX. i XX. vijek doba su drugačije, ne manje nasilne propagande. To je propaganda novcem i svim onim sredstvima koje novac stavlja na raspoloženje. Specijalno poprište takovog djelovanja su danas južna i centralna Amerika, koje jedinstvenim imenom nazivlju Latinska Amerika. Tu su najteže rane zadate katolicizmu i tu je uloženo i najviše protestantskog novca."

Autor članka tvrdi da su i lokalne masonske lože podržavale promicanje protestantizma u Južnoj Americi:

"Framazunske lože kao naravne neprijateljice Crkve bile su im predstraže, jer već skoro nakon oslobođenja učestale su pod njihovim uplivom zaplijene crkvenog imetka i druge slične mjere u mnogim novim republikama i s tim u vezi rušenje tradicijonalnog socijalnog ugleda i položaja, kojeg je Crkva kroz vijekove u dotičnim zemljama zauzimala."

Nažalost, neke latinoameričke države imale su antiklerikalne vlade (sjetite se Callesa u Meksiku), koje su otvarale vrata protestantskim sektama iz SAD-a, kako bi smanjile utjecaj Katoličke Crkve. Tako su američki protestanti počeli otvarati škole na engleskom jeziku, koje su širile protestantsku propagandu:

"Najkasnije su došle prave protestantske škole, koje su dakako podučavale na engleskom jeziku i čija je tobožnja svrha bila ta obuka, ali su 'usput' vršile i protestantsku propagandu. Rezultati toga školstva bili su da su se u inteligenciji koja je izašla iz tih škola razvili čisti religijozni indiferentisti i prikladni kandidati za framazunske lože. Konačno su došle još i 'socijalne' institucije, stvarno agencije za kupovanje duša u vidu potpora, odraslih i djece. Konfesijonalni rezultati svega toga bili su slabi, bar u većini zemalja, a specijalno tamo gdje politička vlast nije protežirala te 'konverzije', jer korupcijom se ne stvara vjerska svijest, nego se uništava. Dašto da je n. pr. u Guatemali bilo drugačije, jer je tamo predsjednik Republike tvrdio da ne će mirovati tako dugo dok ne će svakoj katoličkoj Crkvi nasuprot stajati protestantska. Slično je bilo po katkada i u drugim državama, gdje su bile antiklerikalne vlade. Ipak se u glavnom može reći, da direktni rezultati nisu bili povoljni za protestante, ali zato je šteta što ju je pretrpjela Crkva bila vanredno velika. Stvorilo se naime masu inteligenata-indiferentista."

Jasno je i da širenje utjecaja Sjedinjenih Američkih Država preko protestantkih sekti moralo izazvati reakciju domaćih "nacionalista":

"Nacijonalisti Latinske Amerike sa sve većom zabrinutošću gledaju na činjenicu da Unija zadobija sve veći ekonomski uticaj na čitav američki kontinent i da sve više suzuje političku slobodu američkih republika, od koji sve više njih pada pod otvoreni ili prikriveni protektorat Unije. Zato ti krugovi nastoje da suzbijaju anglosaksonski utjecaj uopće, a protestantski napose. - Raspoloženje u tom smislu je tako jako u pučanstvu, da se jednom misijonaru metodistu jednom desilo, da je došao u jedno mjesto u Braziliji i tu htio da održi predavanje i prespava, ali nije mogao naći ni sale ni sobe ni slušalaca."

Zaključak je članka:

"Narodi Latinske Amerike su naime shvatili da u katolicizmu imadu najjači oslon i za svoj svjetovni kulturni i nacijonalni razvitak, pa odatle i takovo držanje vladajućih krugova i inteligencije u tim državama. Prema tome se može i za budućnost reći, da je osigurana, ako razvitak bude normalan t. j. ako će katolici Latinske Amerike sabrati sile za samoobranu i ako katolici u Sjevernoj Americi budu dati tom nastojanju svoje braće potrebnu potporu protiv svojih protestantskih zemljaka."

Dakle, vidimo da su se katoličke snage i u SAD-u i u Južnoj Americi aktivno suprotstavljale protestantizmu. Upravo je to ono što će se promijeniti nakon Drugoga vatikanskog koncila.

2) Ekumenizam u pastoralu otvorio je vrata širenju protestantizma

Vidljivo lice postkoncilskog ekumenizma jesu razni susreti s pripadnicima odvojenih vjerskih zajednica. Na njima su vjernici mogli desetljećima gledati kako se njihovi biskupi srdačno susreću vođama protestantskih zajednica. Naravno da su takvi prizori kod mnogih mogli stvoriti mišljenje da je posve nevažno je li netko katolik ili pripadnik neke "druge zajednice".

Pod utjecajem ekumenizma, postkoncilski svećenici prestali su propovijedati osnovne istine o Crkvi: da je Katolička Crkva jedina prava Kristova Crkva i da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Djeca u modernim katekizmima više nisu učila da je protestantizam krivovjerje, kao što je to bilo prije Drugoga vatikanskog koncila.
Sjetite se samo što Veliki katekizam sv. Pija X. kaže o protestantizmu:

"Protestantizam ili reformirana vjera, kako su je ponosno nazvali njezini utemeljitelji, jest zbroj svih hereza, koje su bile prije nje, koje su bile poslije, i koje bi se još mogle javiti da izazovu pokolj duša."

Usporedite to s onim što danas djeca uče na vjeronauku o "drugim kršćanskim zajednicama".

U svemu ovom ne smijemo zaboraviti ni učinak postkoncilskih liturgijskih reformi. I sami sastavljači nove liturgije su priznali da su iz liturgije uklonili sve ono što bi moglo smetati protestantima. To može lako vidjeti i netko tko nije stručnjak.

 
Evo, vidio sam danas fotografiju unutrašnjosti jedne protestantske crkve u Brazilu. Doslovno nema nikakve razlike između nje i prosječne "moderne crkve" u kojoj se služi novi obred mise.

Među postkoncilskim vjernicima proširili su se i razni "novi pokreti", koji izravno potječu iz protestantizma, poput "karizmatskog pokreta".

Kad se sve ovo uzme u obzir, jasno je zašto mnogima u Južnoj Americi nije bio nikakav problem prijeći u protestantske sekte. Bili su protestantizirani još u vrijeme dok su formalno bili "katolici".

3) Kanonsko pravo i protestantizacija

Kažu da u Brazilu nije rijetkost da formalni "katolici" pohađaju protestantske "službe", iako se i dalje službeno vode kao "katolici".

U Europi se takve stvari vežu uz zajednicu Taizé, koja organizira ekumenske susrete za mlade uz svesrdnu podršku modernih prelata.

To je bilo nezamislivo prije Drugoga vatikanskog koncila: ne samo zato što su vjernici jasno učili na vjeronauku da je protestantizam krivovjerje, nego i zato što tradicionalno kanonsko pravo propisuje kazne za sudjelovanje u nekatoličkim obredima.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. ističe da je vjernicima zabranjeno aktivno sudjelovanje u nekatoličkim obredima (kan. 1258.).
A tko prekrši tu odredbu, pada pod sumnju za krivovjerje, kao što propisuje kan. 2316.:

"Qui quoquo modo haeresis propagationem sponte et scienter iuvat, aut qui communicat in divinis cum haereticis contra praescriptionem can. 1258, suspectus de haeresi est."

("Tko na bilo koji način, namjerno i svjesno pomogne širenju krivovjerja, ili tko sudjeluje u obredima s krivovjercima protivno propisu kanona 1258., sumnjiv je za krivovjerje.")

Ove odredbe uklonjene su iz novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine.
Zašto su ih uklonili? Možda zato da omoguće ekumenske i međureligijske skupove, koji bi po tradicionalnom zakonodavstvu bili zabranjeni.

4) Ima li moderni kler znanja da se suprotstavi prodoru protestantizma?

Čak i kad bi kod modernog južnoameričkog klera bilo volje da se suprotstavi širenju protestantizma, postavlja se pitanje: Imaju li oni dovoljno znanja da obore protestantske zablude i hereze?

Zamislite si da ste župnik u Brazilu, i dođe vam neki župljanin s ovakvim pitanjima:
- "Zašto bih ja išao na ispovijed, a protestantski pastor mi kaže da je za oproštenje grijeha dovoljno da se samo pouzdajem da su mi grijesi oprošteni?"
- "Zašto bih se ja uzdržavao od mesa petkom, a protestantski pastor kaže da je sve to nepotrebno, da samo farizeji vode brigu oko postova?"
- "Zašto bih ja štovao svece, a protestantski pastor kaže da je to idolopoklonstvo?"

Naveo sam samo tri "lakša" primjera… A što kada dođe do težih teoloških pitanja, poput pitanja o milosti i slobodnoj volji, o opravdanju, o predestinaciji i spasenju, o odnosu naravnog i nadnaravnog reda, o vidljivosti Crkve i njezinim udovima, itd.

Mislite li da bi na ta pitanja znao odgovoriti netko tko je formiran u modernom južnoameričkom sjemeništu, gdje su ga učili o ekumenizmu i "teologiji oslobođenja"?

Stvar je jasna. Ne možete se suprotstaviti ovoj protestantizaciji, ako nemate kler koji poznaje tradicionalnu katoličku teologiju.

U najmanju ruku, trebali biste imati kler koji je dobro proučio djela sv. Roberta Bellarmina, posebno njegove Kontroverzije (Controversia) u kojima je opovrgnuo svaku protestantsku zabludu, detaljno dokazavši da su protestantska stajališta protivna Svetom Pismu, nauku svetih otaca i samom zdravom razumu.
Dakako, bilo bi poželjno da poznaju i djela ostalih klasičnih teologa (Suarez, de Lugo, Billuart, Franzelin, Billot, Garrigou-Lagrange…).

 

Bez tradicionalne teologije, ne možemo uopće niti započeti razgovor o povratku katolicizma u područja iz kojih su ga potisnuli protestantizam i modernizam.

 

 

Javni grešnici

Odredbe Rimskog obrednika o uskraćivanju pričesti javnim grešnicima

Postoji više razloga zašto razlikujemo javne grešnike (peccatores publici) i tajne grešnike (peccatores occulti). Nije ista stvar ako netko tajno čini grijeh i ako to čini javno. Javni grijesi nose dodatno obilježje sablazni. Sablazan je riječ ili čin koji drugom čovjeku daje prigodu da duhovno strada, tj. da padne u grijeh. Na primjer, ako dijete čuje kako njegovi roditelji psuju, može i samo naučiti da psuje. Ako mladić vidi da njegov najbolji prijatelj živi u bludnoj vezi, može i sam dobiti poticaj da krene istim putem. Dakle, sablazan je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu.

Govoreći o grešnicima kojima treba (javno) uskratiti pričest, sv. Toma Akvinski razlikuje tajne i javne grešnike (Summa theologica, III, q. 80, a. 6):

"...circa peccatores distinguendum est. Quidam enim sunt occulti, quidam vero manifesti; scilicet per evidentiam facti, sicut publici usurarii aut publici raptores; vel etiam per aliquod iudicium ecclesiasticum vel saeculare."

("…glede grešnika treba razlikovati. Naime, jedni su tajni, a drugi su očiti, to jest po očitoj činjenici, kao javni kamatari ili javni otimači; ili također po nekoj crkvenoj ili svjetovnoj presudi.")

Tradicionalni Rimski obrednik (u poglavlju o sakramentu Euharistije) kaže sljedeće o dužnosti svećenika da uskrati sv. pričest javnim grešnicima:

"Arcendi autem sunt publice indigni; quales sunt excommunicati, interdicti, manifestique infames, ut meretrices, concubinarii, foeneratores, magi, sortilegi, blasphemi, et alii ejus generis publici peccatores, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet, et publico scandalo prius satisfecerint."

("A treba odbiti one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, kao bludnice, konkubinarci, kamatari, oni koji se bave magijom, kockanjem, hulitelji i drugi grešnici iste vrste; osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Istaknuti moralni teolog Joseph Aertnys među javne grešnike svrstava i "urednike bezbožnih i bestidnih dnevnika, autore knjiga iste vrste" ("redactores impiorum vel obscoenorum diariorum, auctores librorum ejusdem generis"). Pogledaj: J. Aertnys, Theologia moralis juxta doctrinam s. Alphonsi, lib. VII., tract. II., cap. IV., n. 149.

Kad danas pogledate kakvi sadržaji izlaze u običnim "mainstream" novinama, teško da biste mogli pronaći neku veću razliku između "običnih novina" i otvoreno bezbožnih i bestidnih medija. Nemoral se otvoreno slavi i u jednima i u drugima.

Među javne grešnike ubrajaju se, dakako, i članovi osuđenih i zabranjenih organizacija (masoni, komunisti itd.).

Ovdje trebamo naglasiti da nazivanje nekoga "javnim grešnikom" nije nekakva etiketa, niti je to svrha samo sebi. Cilj je, dakako, obraćenje grešnika, ali i zaštita drugih vjernika od opasnosti koje nose javne sablazni.

Dobro je poznato kakve su teške pokore određivane javnim grešnicima u prvim stoljećima kršćanstva. Mnogi su morali godinama vršiti javnu pokoru, prije nego što bi bili pripušteni sv. pričesti. Ipak, javne pokornike iz tih starih vremena treba razlikovati od javnih grešnika o kojima danas govorimo. Stari javni pokornici bili su kršćani koji su se pokajali za grijehe, ispovjedili, a preostalo im je još da izvrše pokoru (zadovoljštinu) za te grijehe – što su činili dugotrajnom javnom pokorom.

Kad danas govorimo o javnim grešnicima, mislimo na ljude koji se nisu pokajali za grijehe, već uporno (i javno) ustraju na opakom putu.

Broj osoba koje javno žive u stanju smrtnog grijeha porastao je do zastrašujućih razmjera zadnjih desetljeća. Potrebno je, stoga, istražiti jesu li na taj rast utjecale i reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila ili nisu.

Potražit ćemo odgovor na to pitanje, promatrajući dva aspekta ove problematike:
1) Postkoncilske promjene u pastoralu;
2) Postkoncilske izmjene kanonskog prava.

1) Javni grešnici i pastoral

Tradicionalni katolički nauk kaže da je jedno od duhovnih djela milosrđa: grešnika prekoriti (opomenuti). O toj temi moglo bi se mnogo toga napisati, ali ovdje nemamo ni vremena ni prostora da ulazimo u detalje.

Istražite što sv. Toma Akvinski naučava o dužnosti bratske opomene, posebno o pitanjima tko je i kada dužan opomenuti grešnika (Summa theologica, II-II, q. 33, a. 2-7). Ta dužnost u određenim situacijama obvezuje sve kršćane, a posebno one kojima po njihovu staležu pripada briga za duhovno dobro drugih osoba: roditeljima za djecu, vladarima za podanike, biskupima i svećenicima za vjernike.

Sv. Toma kaže da su oni kojima je povjerena duhovna briga o drugima dužni potražiti ih kako bi ih opomenuli zbog grijeha (II-II, q. 33, a. 2 ad 4um):

"...qui habet spiritualiter curam alicuius debet eum quaerere ad hoc quod eum corrigat de peccato."

("...tko ima duhovnu brigu o nekome, dužan ga je potražiti kako bi ga opomenuo za grijeh.")

Sv. Alfonz Liguori ističe da se to odnosi i na župnike, koji imaju dužnost opomenuti svoje župljane ako vide da se oni nalaze u stanju smrtnog grijeha.

Sv. Alfonz tako piše u svojem priručniku za ispovjednike (Praxis confessarii, n. 199.):

"Tenetur Parochus se informare de iis qui vivunt in peccato lethali, ut eos corrigat: de inimicitiis et scandalis, praesertim inter sponsos, ut, quantum possibile est, illis afferat remedium. Inquit S. Thomas (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Qui habet specialem curam alterius, debet eum quaerere ad hoc, ut corrigat de peccato. Et quando scandalum est alicujus personae potentis (et praecipue Sacerdotis) cui ipse non valet remedium afferere, debet saltem de hoc episcopum certiorare pro remedio opportuno: et ob quemcunque respectum, aut timorem hoc non potest omittere. Bonus pastor tenetur dare vitam pro ovibus suis."

("Župnik je dužan informirati se o onima koji žive u smrtnom grijehu, kako bi ih opomenuo: za neprijateljstva i sablazni, osobito među zaručnicima, kako bi im donio lijek, koliko je moguće. Kaže sv. Toma (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Tko ima duhovnu brigu o drugome, dužan ga je potražiti, kako bi ga opomenuo za grijeh. A kada je riječ o sablazni neke moćne osobe (a posebno svećenika), kojem sam ne može pružiti lijek, treba barem obavijestiti biskupa za prikladan lijek: i ovo ne može propustiti ni zbog kakvog obzira ili straha. Dobar pastir dužan je dati život za svoje ovce.")

Nadalje, sv. Alfonz kaže da župnik mora jasno dati do znanja da neće dati odrješenje na ispovijedi zaručnicima koji se ponašaju kao da su već u braku, niti njihovim roditeljima koji to dopuštaju (Praxis confessarii, n. 204.):

"Et loquendo de sponsis, qui domos sponsarum frequentant, dicat tam ipsos, quam illarum parentes qui hoc permittunt, non posse absolvi, nisi praefatas occasiones auferant."

("I govoreći o zaručnicima koji pohađaju kuće zaručnica, neka kažu da ni oni, ni njihovi roditelji, koji ovo dopuštaju, ne mogu biti odriješeni, ako ne uklone ove prigode.")

Ako pogledate stara izvješća o pastoralnim vizitacijama, primijetit ćete da se među ostalim podacima o župama, navodi i to koliko u župi ima ljudi koji javno žive u teškom grijehu, tj. u grešnim vezama.

To je jedan od važnih pokazatelja koji dobro govori o tome je li pastoralni rad uspješan ili neuspješan. Ako u župi imate ogroman broji ljudi koji (javno) žive u stanju smrtnog grijeha, onda je to očito pokazatelj loših rezultata pastorala.

U vremenima nakon Drugoga vatikanskog koncila do danas, ni jedna riječ se toliko često ne spominje kao riječ "pastoral".
A koji su stvarni rezultati tog "modernog" pastorala, radi kojeg su provedene sve one postkoncilske reforme, od nove liturgije i novih obreda sakramenata, pa sve do novog Zakonika kanonskog prava?
Pitamo za stvarne rezultate koje možemo statistički izmjeriti, a ne o nečijim subjektivnim mišljenjima.

Postavite si pitanje: Koliko danas ljudi javno živi u stanju smrtnog grijeha? Teško je dati konačnu brojku, ali postoje indikacije koje pokazuju koliko stanovništvo neke zemlje drži do predbračne čistoće i bračnog morala.
Jedan od pokazatelja su podaci o broju djece rođene izvan braka.

Prema Eurostatu, 2018. godine u Europskoj uniji bilo je osam država u kojima je više djece rođeno izvan braka, nego djece rođene u braku.
Ne čudi to što se ovdje nalaze liberalne protestantske države poput Švedske, Danske i Nizozemske, nego to što se u samom vrhu nalaze (nekoć) katoličke zemlje poput Francuske, Portugala i Slovenije.

U Francuskoj je 60% djece rođeno izvan braka, u Portugalu 56%, a u susjednoj Sloveniji 58%.
Oprostite, ali te brojke nisu samo posljedica sekularizacije, nego i "modernog pastorala".

Rekao bih da problem postoji na tri razine:
1) moderni vjeronauk za djecu i mlade (ne uči se tradicionalni katekizam, nego neki "moderni nauci");
2) propovijedi koje vjernici slušaju u crkvama, a na kojima očito ne čuju ništa protiv grešnih veza;
3) propuštanje sankcioniranja javnih grešnika. Mislim na one koji, i nakon opomene, ostanu tvrdokorni u grijehu. Danas se, uglavnom, ne koristi čak ni ono malo sankcija koje za slučajeve tvrdokornih grešnika predviđa novi Zakonik kanonskog prava: uskrata sakramenata, uskrata crkvenog sprovoda.

Kombinacija ovih faktora dovela je "moderne vjernike" u stanje svijesti u kojem se oni ne boje habitualno živjeti u stanju smrtnog grijeha.

Ljudi u gore spomenutim zemljama sigurno su puno puta čuli kako svećenici propovijedaju o miru u svijetu, o prihvaćanju stranaca i uključivosti, ali nikada nisu čuli propovijed o strahoti grijeha, o obveznosti Božjega zakona, o dužnostima čuvanja čistoće, o odvratnosti bludnog grijeha, o posljedicama grijeha, o četiri posljednje stvari…

Pretpostavljam da je lakše govoriti o stvarima na koje nemaš nikakav utjecaj (kao što su klimatske promjene i rat na Bliskom istoku), nego govoriti o kreposti čistoće, i tako se zamjeriti velikom broju ljudi koji žive u nečistoći.

I tako ta moderna religija postaje samo folklor… Pije se kuhano vino na adventskim sajmovima, kite se borovi, a moralni život stanovništva je gori nego u starih pogana… Dok prelati govore o ratovima u svijetu i o nejednakoj raspodjeli bogatstva.

No, temeljni problem je to što se u modernim sjemeništima ne uči tradicionalna katolička teologija (koja je uslijed postkoncilskih reformi zamijenjena nekim "novim teologijama"). Sada je pitanje imaju li klerici, koji su prošli kroz "modernu formaciju", uopće ispravno shvaćanje o pojmu grijeha i o njegovim posljedicama. A ovdje ne govorimo samo o onim najglasnijim modernistima, koji doslovno veličaju i slave grijeh na svojim sinodalnim putevima.

2) Javni grešnici u kanonskom pravu

Jedna od brojnih razlika između tradicionalnog kanonskog prava i novog Zakonika kanonskog prava iz 1983., jest izostanak pojma "javni grešnik". Naime, izraz "javni grešnik" ("peccator publicus") ne spominje se nigdje u novom Zakoniku.

U kanonu 915. gdje se govori o uskraćivanju pričesti tvrdokornim grešnicima, i u kanonu 1007., gdje se govori o uskraćivanju bolesničkog pomazanja, takve osobe označuju se opisno: "qui in manifesto gravi peccato obstinate perseverent" ("oni koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu").

U kanonu 1184., gdje se govori o uskraćivanju crkvenog sprovoda, takve osobe se nazivaju "peccatores manifesti" ("očiti grešnici").

Za razliku od toga, tradicionalni Zakonik kanonskog prava iz 1917. izričito koristi termin "javni grešnik".
Tako, primjerice, govoreći o udruženjima vjernika, Zakonik iz 1917. kaže da javni grešnici ne mogu biti primljeni (kan. 693. § 1.):

"Acatholici et damnatae sectae adscripti aut censura notorie irretiti et in genere publici peccatores valide recipi nequeunt."

("Nekatolici i oni koji su upisani u osuđenu sektu, ili su notorno upali u cenzuru, i općenito javni grešnici, ne mogu biti valjano primljeni.")

U kanonu koji govori o uskraćivanju sv. pričesti javnim grešnicima, isti se nazivaju "publice indigni" ("javno nedostojni") - kan. 855. § 1.:

"Arcendi sunt ab Eucharistia publice indigni, quales sunt excommunicati, interdicti manifestoque infames, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet et publico scandalo prius satisfecerint."

("Treba odbiti od Euharistije one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Ovdje treba primijetiti da se u novom Zakoniku iz 1983., u kanonu 915., koji govori o uskraćivanju sv. pričesti, ne spominje da javni grešnici trebaju prvo zadovoljiti za javnu sablazan prije nego što pristupe sv. pričesti. Novi Zakonik samo kaže:

"Ad sacram communionem ne admittantur excommunicati et interdicti post irrogationem vel declarationem poenae aliique in manifesto gravi peccato obstinate perseverantes."

("Neka se ne pripuštaju svetoj pričesti izopćeni, ni kažnjeni interdiktom, pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugi koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.")

Dakle, u novom Zakonu se ne navode ona dva uvjeta o kojima govori Zakonik iz 1917.: da se za javne grešnike (prije pripuštanja sv. pričesti) treba znati da su se pokajali i popravili, te zadovoljili za javnu sablazan.

Također, stari Zakonik je stroži i jasniji od novoga u pitanju uskrate crkvenog sprovoda javnim grešnicima. Tako stari Zakonik izričito zabranjuje sprovod onima koji su namjerno počinili samoubojstvo, onima koji su poginuli u dvoboju, pripadnicima masonskih i drugih istovrsnih društava (kan. 1240.).

Još jedno mjesto gdje se u Zakoniku iz 1917. spominje pojam "javni grešnik" jest kanon 1066., koji kaže da župnik ne smije prisustvovati ženidbi javnog grešnika, ako se ovaj odbije prije toga ispovjediti i pomiriti s Crkvom:

"Si publicus peccator aut censura notorie innodatus prius ad sacramentalem confessionem accedere aut cum Ecclesia reconciliari recusaverit, parochus eius matrimonio ne assistat, nisi gravis urgeat causa, de qua, si fieri possit, consulat Ordinarium."

("Ako javni grešnik ili osoba koja je notorno upala u cenzuru, odbija prvo pristupiti sakramentalnoj ispovijedi ili se pomiriti s Crkvom, neka župnik ne prisustvuje njegovoj ženidbi, osim kada to traži važan [hitan] razlog o kojem se treba, ako može, posavjetovati s ordinarijem.")

Netko će možda reći: "Kazne ne mogu potaknuti ljude da se poprave." No, je li to baš tako?
U vrijeme dok su se gore spomenute odredbe provodile, među vjernicima je bilo puno manje javnih grešnika nego što ih ima danas.

Jedna stara poslovica kaže: "Qui differt poenas, peccandi laxat habenas." ("Tko odgađa kazne, popušta uzde grijesima.")

To se dobro vidi u postkoncilskom pastoralu. Godinama niste htjeli upotrijebiti nikakve sankcije protiv ljudi koji javno žive u grijehu, i sad imate situaciju da je toliko porastao broj ljudi koji žive u grešnim vezama: da imate čitave države u kojima se više djece rađa izvan braka nego u braku. Ne treba ni spominjati što to govori o mišljenju "modernih vjernika" o sakramentu ženidbe.

Uostalom, kako biskup ili svećenik može mirne duše gledati kršenje Božjih zapovijedi?
Gdje je tu ljubav prema Bogu? Gdje je revnost za Božji zakon?

Sv. Bonaventura kaže u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa):

"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."

("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")

Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju.

Pogledaj: Ljubav prema Bogu traži širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti među ljudima.