Sv. Bernardin o razlozima zašto postati redovnik

20. svibnja proslavljen je blagdan sv. Bernardina Sijenskoga (1380.–1444.). Sv. Bernardin je poznat kao jedan od najvećih propovjednika svojega vremena. Svojim je propovijedima potaknuo tisuće ljudi na obraćenje, pokoru i promjenu života.

Učinak njegova apostolskog rada najbolje se vidi u stotinama ljudi koje je potaknuo da napuste ovaj svijet i posvete se Bogu u redovničkom životu. Prema životopisu sv. Bernardina, koji je napisao sv. Ivan Kapistran, u trenutku kad se sv. Bernardin pridružio franjevcima opservantima bilo ih je u Italiji oko 130 u 20 malih samostana. Do smrti sv. Bernardina broj im se povećao na više od 4000 redovnika, i to u više od 200 samostana.

Postavlja se pitanje: Kako je sv. Bernardin uspio privući tolike ljude u redovnički život?
Odgovor na to pitanje možete pronaći u njegovim propovijedima u kojima govori o vrijednosti i smislu redovničkog života.

Ako analizirate argumente sv. Bernardina, vidjet ćete da se temeljito razlikuju od argumenata kojima danas "moderne" redovničke zajednice pokušavaju privući nove članove.

Na primjer, ako pogledate internetske stranice modernih redovničkih zajednica, primijetit ćete da gotovo uvijek svoju poruku počinju riječima: "ako osjećaš poziv", "ako osjećaš težnju", "osjećaš li poziv" i sl.

Nasuprot tome, sv. Bernardin ne govori puno o "osjećajima", nego svojim slušateljima predstavlja konkretne prednosti koje redovnički život donosi čovjeku za vječni život.

Iz nekog razloga, moderne redovničke zajednice ustručavaju se govoriti o nebeskoj nagradi za vječni život, pa radije navode sve moguće sekundarne motive kako bi mlade privukli u samostan. Kao da misle da mlade ljude samo zemaljski motivi mogu privući u samostan.
Ili možda misle da obećanje nebeske nagrade nije dovoljan motiv?

Zaboravlja se da sam Gospodin Isus Krist osobama koje su se posvetile njegovoj službi obećava nebesku nagradu:

"I tko god ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti." (Mt 19, 29)

Gospodin je rekao bogatom mladiću:

"Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Lk 18, 22)

Sv. Bernardin Sijenski, stoga, jasno govori o zaslužnosti redovničkog života za vječni život.

U svojoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De Evangelio aeterno, sv. Bernardin posvećuje 24. propovijed temi redovništva.
Ovdje sv. Bernardin detaljno objašnjava zašto su djela učinjena iz redovničkih zavjeta zaslužnija od djela učinjenih bez redovničkih zavjeta.

Prvo, zato što su ta djela učinjena snažnijom voljom:

"Primo ratione firmationis: ex voto enim, et voti actione sequitur in vovente firmitas major. Ad laudem igitur boni operis pertinet quod voluntas firmetur in bono; sicut utique ad gravitatem pertinet culpae quod voluntas sit obstinata in malo. Patet enim quod qui aliquid vovet voluntatem suam firmat ad id quod vovet: et sic, quum implet quod voverat, opus bonum ex firmata voluntate procedit."

("Prvo, iz razloga čvrstoće: jer iz zavjeta i činom zavjeta slijedi kod zavjetovanoga veća čvrstoća. Pohvali dobrog djela pripada to da se volja učvrsti u dobru, kao što na težinu grijeha spada to da je volja okorjela u zlu. Naime, očito je da onaj koji nešto zavjetuje pričvršćuje svoju volju za ono što zavjetuje: i tako, kada ispunjava ono što je zavjetovao, dobro djelo proizlazi iz učvršćene volje.")

Ta čvrstoća volje potiče redovnika da se brižnije čuva grijeha:

"Praeterea, quanto magis mens ejus qui est in gratia horret mortalem culpam, et id quod aufert sibi spem aeternae vitae... tanto magis et tanto firmius conatur in oppositum suum. Sed id quod ante votum licitum erat per votum fit illicitum, et mortale: igitur plus incomparabiliter habet horrere illud post ipsum votum, quam ante votum; et tanto amplius in oppositum conari...")

("Osim toga, koliko se više duša onoga tko je u milosti grozi smrtnog grijeha i onoga što bi joj oduzelo nadu vječnog života... toliko više i toliko čvršće nastoji oko onoga što mu je suprotno. Ali, ono što je prije zavjeta bilo dopušteno, po zavjetu postaje nedopušteno i smrtni grijeh: zato se nakon zavjeta neusporedivo više treba groziti toga nego prije zavjeta; i toliko više treba nastojati oko onoga što je tom [grijehu] suprotno...")

Nadalje, sv. Bernardin ističe da redovnici mogu očekivati veću Božju pomoć od drugih ljudi:

"Quanto magis in aliquo opere adest nobis divinum adjutorium, et spes et confidentia major de illo; tanto firmius, et cum majori securitate id operamur; et possumus operari. Sed per votum ista utique augentur, et amplificantur, sicut supra per Augustinum et Anselmum patet, et sicut etiam ratio dictat. Nam, quanto nos amplius Deo damus, aut subjicimus, et quanto amplius eum honoramus, et ipsi in ejus servitio nos applicamus, tanto divinum adjutorium familiarius nobis adest, et tanto securiores nos possumus, et debemus esse de praesentia, et adjutorio ejus."

("Koliko nam više u nekom djelu dolazi božanska pomoć, i veća nada i pouzdanje u nju; toliko snažnije i s većom sigurnošću djelujemo i možemo djelovati. Ali, po zavjetu se ovo, svakako, povećava i umnožava, kao što je očito iz gore navedenih riječi Augustina i Anzelma, i kao što kaže razum. Naime, koliko više dajemo Bogu ili koliko mu se više podložimo, i koliko ga više častimo, i združimo se s njegovom službom, toliko nam bliže pristupa božanska pomoć, i toliko možemo i trebamo biti sigurniji o njegoj prisutnosti i pomoći.")

Sv. Bernardin zaključuje:

"Ex dictis patet quod facere aliquid ex voto, non solum est melius, et magis meritorium, sed etiam utilius est, et expedientius, quam illud idem facere sine voto."

("Iz rečenog je očito da učiniti nešto iz zavjeta, ne samo da je bolje i više zaslužno, nego je također korisnije i primjerenije, nego učiniti isto bez zavjeta.")

Velika je, dakle, vrijednost redovničkih zavjeta koji posvećuju djela redovnika.
Zašto danas mladima nitko ne govori o redovništvu na takav način?

Sv. Bernardin navodi sve prednosti redovništva pozivajući se na argumente sv. Bernarda iz Clairvauxa:

"Quod per illuminatam divinitus rationem, ac experientiam certam devotus Bernardus intelligens, ait: Bonum est nos hic esse, scilicet, in statu religionis. Quare? Quia homo ibi vivit purius, cadit rarius, resurgit velocius, incedit cautius, quiescit securius, irroratur frequentius, purgatur citius, moritur confidentius, et praemiatur copiosius. In quibus sacris verbis exprimit novem rationes, quare sit melius facere bonum in statu religionis, quam extra religionem; et maxime in saeculari statu."

("To je pobožni Bernard, shvaćajući po božanski prosvijetljenom razumu i sigurnom iskustvu, rekao: Dobro nam je ovdje biti, to jest u redovničkom staležu. Zašto? Jer čovjek ondje čišće živi, rjeđe pada, brže ustaje, opreznije hoda, sigurnije počiva, češće se nadahnjuje, brže se čisti, pouzdanije umire i obilnije se nagrađuje. U ovim svetim riječima izražava devet razloga zašto je bolje činiti dobro u redovničkom staležu nego izvan redovništva, a poglavito u svjetovnom staležu.")

Pretpostavljam da danas nije "politički korektno" reći da je redovnički stalež bolji od svjetovnog staleža. U liberalnim "vjerskim" krugovima otvoreno se promiče ideologija egalitarizma, prema kojoj su svi staleži jednaki.

No, zato liberalni klerici ne mogu objasniti mladim ljudima zašto bi od svih staleža izabrali baš redovnički stalež.

Sv. Bernardin nije imao takvih problema. On je znao mladim ljudima točno objasniti smisao redovničkog života i razloge zašto ga mladi trebaju prihvatiti.

Štoviše, u članku III. gore spomenute propovijedi, sv. Bernardin navodi dijalog između učitelja i učenika o ulasku u redovničku zajednicu. U obliku dijaloga između starijeg redovnika i kolebljivog mladića, sv. Bernardin odgovara na sve argumente koje protivnici redovništva iznose protiv redovničkog života.

To je jedan od najljepših tekstova koje je napisao sv. Bernardin. Navest ću samo par citata.

Na prigovor mladića da čovjek može postići savršenstvo i bez zavjeta (poput Abrahama koji je posjedovao veliko materijalno bogatstvo), učitelj odgovara da je moguće postići savršenstvo u svjetovnom staležu, ali jako teško. Za to su potrebne velike kreposti, koje nisu česte u svijetu.

Zatim dodaje:

"Praeterea ille actus est magis meritorius qui offertur Deo a persona magis grata: unde Gen. 4. Respexit Dominus ad Abel, primo, et ad munera ejus, secundo. Sed persona cum voto, ceteris paribus, est amplius Deo grata: igitur magis meretur propter illud votum."

("Osim toga, više je zaslužan onaj čin koji Bogu prinosi osoba koja mu je više mila; zato se kaže u Knjizi postanka 4, 4: Gospodin milostivo pogleda na Abela, prvo, i njegove darove, drugo. Ali, osoba sa zavjetom, ceteris paribus, više je mila Bogu: stoga, više zaslužuje zbog tog zavjeta.")

Na početku ovog teksta spomenuto je kako se danas govori samo o "osjećaju poziva" - ali, to je samo jedan od znakova zvanja.
Sv. Bernardin ističe da je uz to potrebno da čovjek ima odluku da će izbjegavati grešne prigode i odluku da će nastojati duhovno napredovati:

"Signum autem quod ducatur Spiritu Dei triplex est: Primum est jucunditas mentis ex affectione consideratae religionis, secundum est propositum cavendi circumstantias peccatorum, tertium est propositum proficiendi in melius."

("A znak da ga vodi Duh Božji jest trostruk: Prvo je slatkoća duše iz čuvstva u razmišljanju o redovništvu, drugo je odluka da će se čuvati grešnih prigoda, treće je odluka o napredovanju na bolje.")

Napokon, učitelj iz Bernardinova dijaloga otvoreno upozorava mladića da se pripremi na kušnje i napasti:

"Ex quo te video divinitus evocatum, gratias ago Domino Deo meo qui te sic dignatus est inspirare. Referam tibi quod Eccl. 2. ait: Fili, accedens ad servitutem Dei, sta in justitia, et timore, et praepara animam tuam ad tentationem. Multa insurgent adversum te, et contra impraeparata amplius tunc dimicabunt. Time pericula quae expectabas, sed amplius time pericula quae ignoras."

("Iz ovoga što vidim kako si božanski pozvan, zahvaljujem Gospodinu Bogu mojemu, koji se udostojao da te tako nadahne. Spominjem ti ono što kaže Crkv. 2, 1: Sine, pristupajući služenju Bogu, stoji u pravednosti i strahu, i pripravi dušu svoju na kušnju. Mnogo toga će ustati protiv tebe, i tada će se još više boriti protiv onoga što nije pripravljeno. Boj se opasnosti koje očekuješ, ali još više boj se opasnosti koje ne poznaješ.")

Na kraju mladića potiče na ustrajnost:

"Unum ultimum ad mentem tuam reduc. Persevera, persevera, persevera: nam non coronabitur, nisi qui legitime certaverit. Ille vero legitime certat qui usque in finem in sancto proposito perseverat; quia, teste Domino, non qui incoepit, sed qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit."

("Jednu posljednju stvar prizovi u sjećanje. Ustraj, ustraj, ustraj: jer se ne okrunjuje nijedan koji se nije zakonito borio (2 Tim 2, 5). A zakonito se bori onaj tko sve do kraja ustraje u svetoj odluci; jer po Gospodinovu svjedočanstvu, ne onaj tko započne, nego tko ustraje do kraja, taj će biti spašen (Mt 10, 22).")

Jedna od najstarijih slika sv. Bernardina, nastala oko 1444. godine, prikazuje kako svetac drži otvorenu knjigu na kojoj su napisane riječi sv. Pavla: "Quae sursum sunt sapite, non quae super terram." - "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)

Kod svečeva podnožja napisane su riječi sv. Ivana: "Nolite diligere mundum" - "Ne ljubite svijet" (1 Iv 2, 15)

Sv. Bernardin govorio je o redovništvu i u svojoj drugoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De christiana religione, serm. XVI.
Sv. Bernardin i ovdje objašnjava zašto je bolje biti u redovničkoj zajednici nego u svjetovnom staležu.

Naravno, prvi je razlog to što u redovničkoj zajednici čovjek živi u većoj čistoći:

"Prima ratio, quare melius sit in sancta religione, quam in statu saeculi conversari, est, quia homo vivit purius, et maxime propter tria. Primo propter obedientiam, secundo propter castitatem, tertio propter paupertatem."

("Prvi razlog zašto je bolje nalaziti se u svetom redovništvu, nego u svjetovnom staležu, jest to što čovjek tamo živi čišće, a ponajviše zbog tri stvari. Prvo, zbog poslušnosti; drugo, zbog čistoće; treće, zbog siromaštva.")

Drugo, u redovničkoj zajednici čovjek ima manje prigoda da sagriješi:

"Secunda ratio est; quia in religione homo cadit rarius. Et maxime, quia ibi fugit tria, quae communiter ducunt ad casum. Fugit enim primo vitiosas occasiones, secundo vitiosas conversationes, tertio vitiosas consuetudines."

("Drugi je razlog to što u redovništvu čovjek rjeđe pada. A najviše zato što ondje izbjegava tri stvari koje obično vode do pada. Naime, izbjegava prvo, opake prigode; drugo, opake razgovore; treće, opake običaje.")

Naravno, ova prednost redovničkih zajednica moguća je jedino ako su samostani u skladu s tradicijom zatvoreni svjetovnim utjecajima... Teško da se to može reći za neke postkoncilske "moderne samostane", gdje praktički svatko može ući i izaći, gdje se gleda televizija, gdje redovnici imaju "slobodu" da izlaze kamo žele i kada žele... U takvom slučaju nema neke velike razlike između života u samostanu i života u svijetu.

Treći razlog, koji navodi sv. Bernardin, jest mogućnost bržeg ustajanja u slučaju pada:

"Tertia ratio est, quia in religione resurgit homo velocius. Licet tanquam homo quandoque cadat: tria adiutoria in religione magis, quam in saeculo iuvant ad resurgendum. Primum est lectio, secundum exhortatio, tertium exemplatio. Primum ad resurgendum adiutorium est lectio: quotidie enim leguntur libri sanctorum atque doctorum lucida documenta; quotidie audiuntur in mensa et extra mensam praeteritorum resurgentium manifesta exempla."

("Treći je razlog to što u redovništvu čovjek brže ustaje. Premda, kao čovjek, ponekad padne: u redovničkoj zajednici ima tri pomoći koje mu pomažu da brže ustane nego u svijetu. Prvo je čitanje, drugo poticaj, treće primjer. Prva pomoć za ponovno ustajanje jest čitanje: naime, svakodnevno se čitaju knjige svetaca i lucidni dokumenti naučitelja; svakodnevno se čuju kod objeda i izvan objeda očiti primjeri onih [svetaca] koji su opet ustali.")

I ova prednost redovničkih zajednica moguća je samo u samostanima koji se drže tradicionalne discipline glede duhovnog čitanja kod obroka. Sv. Bernardin govori o blagotvornom učinku čitanja knjiga svetaca i crkvenih naučitelja.
Ovu pogodnost sigurno nećete naći u liberalnim samostanima u kojima se čitaju modernističke knjige.

Treba spomenuti još jednu važnu stvar: pokora. Svaki je čovjek dužan činiti pokoru.
Samostan je u tom smislu povlašteno mjesto, gdje redovnici trebaju živjeti pokorničkim životom.
Sv. Bernardin kaže sljedeće o toj ulozi čišćenja i pokore:

"Quilibet ergo de culpis suis indiget expurgari. Sed qui considerat sacrae religionis statum, non solum ad merita cumulanda, verumetiam ad crimina velocius expurgada dignoscere poterit ordinatam, quia perfectionem paenitentiae in se comprehendit."

("Svakomu je, dakle, potrebno da se očisti od svojih grijeha. No, tko razmisli o stanju svetog redovništva, ne samo u prikupljanju zasluga, nego i u bržem čišćenju od zlodjela, može spoznati kako je uređeno, jer u sebi obuhvaća savršenstvo pokore.")

Opet, to je moguće samo u samostanima u kojima se obdržavaju tradicionalne pokorničke prakse. To nećete pronaći u modernističkim zajednicama koje su eliminirale sve što podsjeća na pokoru.

Sv. Bernardin je isticao važnost duhovnog života u redovničkim zajednicama:

"Primo enim frequentantur in religione quaedam exercitia spiritualia, ut puta officium divinum, oratio privata, aqua benedicta, videre et adorare saepius Sacramentum, Dominica oratio, Credo, Missarum frequentatio, meditatio Christi passi, tunsio pectoris cum contritione et devotione, intrare Ecclesiam consecratam, celebrare Missas, communicare devote, confessio sacramentalis, confessio generalis et similia."

("Prvo, naime, u redovništvu se često obavljaju određene duhovne vježbe, kao što je božanski oficij, privatna molitva, blagoslovljena voda, često gledanje i klanjanje Presv. Sakramentu, Gospodnja molitva, Vjerovanje, često pohađanje misa, razmatranje o muci Kristovoj, udaranje u prsa s kajanjem i pobožnošću, ulaženje u posvećenu crkvu, slavljenje misa, pobožno pričešćivanje, sakramentalna ispovijed, opća ispovijed i slično.")

Kad pogledate sve prednosti redovničkog života o kojima govori sv. Bernardin, jasno vam je da se one mogu ostvariti samo ako se u samostanu obdržavaju pravila katoličke tradicije.

Bez tradicionalne liturgije ne može biti tradicionalnog redovništva.

Bez tradicionalnog pokorničkog života, redovničke zajednice ne mogu imati onaj učinak čišćenja koji spominje sv. Bernardin.

Uostalom, i sam sv. Bernardin je izabrao franjevački red zbog pokorničkog života.

To možete jasno vidjeti u tradicionalnom franjevačkom časoslovu (Rimsko-serafski brevijar) na blagdan sv. Bernardina 20. svibnja, u čitanjima II. noćnice gdje se opisuje svečev život i djelovanje.

Ovako se u V. čitanju opisuje kako je sv. Bernardin kao mladić, vodeći pokornički život, izabrao franjevački red:

"Quo ut sibi viam muniret, aediculam in extrema urbe conduxit; in quam cum sese abdidisset, asperrimam omni ex parte vitam trahebat, Deum assidue orans, ut, quid sibi sequendum esset, ostenderet. Quare divinitus factum est, ut beati Francisci Ordinem prae ceteris optaret, in quo humilitate, patientia, aliisque religiosi hominis virtutibus excelluit."

("Kako bi si učvrstio put, unajmio je stanak na rubu grada, gdje se povukao; vodio je vrlo strog život, ustrajno moleći Boga da mu pokaže što treba slijediti. Zato mu je božanski dano da je više od drugih poželio Red blaženoga Franje, u kojem se isticao poniznošću, strpljivošću i drugim redovničkim krepostima.")

Zaključno, kada uzmemo u obzir sve što je sv. Bernardin govorio o redovničkom zvanju, o njegovim prednostima i zaslugama, potpuno je jasno da on govori o tradicionalnom redovništvu ukorijenjenom u tradicionalnoj liturgiji i disciplini.

Stoga, ako redovničke zajednice teže za blagodatima o kojima govori sv. Bernardin, moraju težiti obnovi i povratku katoličkoj tradiciji.

____________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU

1) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De Evangelio aeterno

2) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De christiana religione

3) Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-seraphicum

 

Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine

Danas na osminu blagdana Uzašašća Gospodinova dobro je prisjetiti se jedne od najznačajnijih hrvatskih crkava posvećenih Uzašašću Gospodinovu: crkva sv. Spasa na vrelu Cetine.

Ova crkva iz 9. stoljeća svjedoči o kršćanskoj kulturi hrvatskog naroda u počecima njegove državnosti. Crkva također svjedoči da hrvatski narod nije bio u nekakvoj "izolaciji", već je pratio utjecaje europske katoličke kulture.

Naime, u crkvi sv. Spasa ističe se "westwerk", koji karakterizira brojne značajne crkve u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji u 9. i 10. stoljeću. To je posebno izraženo u crkvama koje su gradili kraljevi i drugi velikaši.

Zapadno pročelje davalo je utemeljiteju crkve povlašteno mjesto odakle je pratio liturgiju.

Crkvu sv. Spasa utemeljio je župan Gastika. Vjerojatno je on s ovog povišenog mjesta pratio liturgiju, koja se, dakako, odvijala na drugoj strani crkve gdje je bio oltar "ad orientem".

Govoreći o pitanju westwerka, povjesničar umjetnosti prof. Miljenko Jurković opisao je franački utjecaj u Hrvatskoj kao "programatsko unošenje karolinškog kultnog ceremonijala i liturgije na hrvatski dvor".

No, što je zapravo "karolinška liturgija"? To nije ništa drugo nego rimska liturgija s određenim galskim utjecajima. Da ne ulazimo dublje u to pitanje, navedimo samo nekoliko citata o toj temi iz Kniewaldove Liturgike (Zagreb, 1937. god.).

Na str. 7. Kniewald piše:

"Pod utjecajem Alkuinovim († 804.) razvio je Karlo Veliki u svom carstvu snažnu liturgijsku djelatnost, koja je bila od velikih posljedica. Mi bismo je današnjim jezikom nazvali u neku ruku liturgijskim pokretom. Karlo je Veliki dokinuo stari galikanski obred i uveo u cijeloj Galiji rimski obred. Savjetnik je Karla Velikog, Alkuin prilagodio Gregorianum, što ga je na njegovu molbu papa Hadrijan poslao Karlu Velikom, potrebama i prilikama crkve u Galiji.
Alkuin je sastavio različite misne obrasce, te neke vrste molitvenika: 'Officia per ferias' i 'De psalmorum usu'."

Zatim, na str. 35. Kniewald opisuje kako je papa Hadrijan I. poslao Karlu Velikom primjerak gregorijanskog sakramentara kako bi ga uveo u Franačkoj:

"Papa Hadrijan I. (771. -795.) poslao je jedan primjerak Gregorianuma, kakav se onda u Rimu upotrebljavao, Karlu Velikom. Ovom je sakramentariju savjetnik Karla Velikog u liturgijskim stvarima, Alkuin, dodao više galikanskih i gelazijanskih misa odijelivši ovaj dodatak od Gregorianuma, kako ga je primio Karlo Veliki od pape Hadrijana, znamenitom prefatiuncula: 'Hucusque praecedens sacramentorum libellus a beato papa Gregorio constat esse editus exceptis his que in eodem in nativitate uel assumptione beatae mariae, praecipue uero in quadragesima uirgulis antepositis lectoris invenerit iugulata sollertia'. Kod kasnijeg su se prepisivanja izmiješale gregorijanske, galikanske i gelazijanske mise." 

Opet, na str. 218. svoje Liturgike Kniewald kaže:

"…Pipin i Karlo Veliki nastojali da opet ožive vjerske snage u Galiji. U prvom su redu uveli rimsko pjevanje i rimsku liturgiju 'ob unitatem apostolice Sedis et sanctae Dei Ecclesiae pacificam concordiam' ['radi jedinstva Apostolske Stolice i mirne sloge svete Božje Crkve'], kako piše Karlo Veliki 789. saboru u Aix la-Chapelle."

A ovako Kniewald objašnjava zašto su zadržani pojedini galski elementi i svetkovine:

"U Galiji su se naime svetkovale neke svetkovine, kojih se bilo teško odreći, a kojih nije bilo u rimskom obredu, pa su se te svetkovine pomiješale s rimskim bogoslužjem. Grgurovom je sakramentariju za njegovu upotrebu u Galiji bio dodan posebni dodatak (znameniti 'Hucusque'), koji je s vremenom prodro i u sam tekst i poredak sakramentarija."

Znamo da se i kod starih Hrvata proširilo štovanje zapadnoeuropskih svetaca. Tako se u starom hrvatskom gradu Ninu, vjerojatno pod franačkim utjecajem, proširilo štovanje milanskih svetaca, sv. Marcele, sv. Anselma i sv. Ambroza.

Franački utjecaj jasno je vidljiv i na mnogim predmetima koji su očuvani iz vremena ranog hrvatskog srednjovjekovlja: od oružja do liturgijskih predmeta.

Da su se u crkvi sv. Spasa služile svečane liturgije znamo po kadionici iz 9. ili 10. stoljeća, koja je iskopana na obližnjem starohrvatskom arheološkom nalazištu.

Posebno je važan arhitrav oltarne pregrade nađen uz crkvu sv. Spasa s imenom donatora crkve župana Gastike (ili Gostihe). Taj natpis svjedoči da je crkva od početka posvećena Spasitelju Isusu Kristu. Natpis glasi:

"Ad (h)onorem Dom(ini) no(stri) Iesu Christi ego Gastica huppanus d(onavi) [vel dedicavi]… et anime mee et matr(i)s mee nomine Nemira et filiis meis nomine…"

("Na čast Gospodina našega Isusa Krista, ja župan Gastika darovao sam [ili posvetio sam] i [za spasenje] moje duše i moje majke po imenu Nemira i moje djece po imenu…")

IZVOR: Stare crkve u Cetinskoj krajini, Građevinar, 60 (2008.), 5, str. 452.

Inače, i u drugim mjestima u široj okolici pronađeni su slični natpisi na ostacima crkava iz istog vremena. Tako je na drugoj strani Dinare, u mjestu Rapovine kod Livna pronađen arhitrav s posvetnim natpisom u čast sv. Petra, koji kaže:

"…ferre dignatus est ad honore(m) beati Petri ap(ostol)i p(ro) remedio anim(a)e sv(a)e..."

("…udostojao se položiti na čast blaženoga Petra Apostola za spasenje svoje duše…")

Taj spomenik se danas nalazi u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, a njena gipsana kopija u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica u Livnu.

IZVOR: www. hkv. hr - Franjevački muzej i galerija Gorice u Livnu (2/2) - 29. rujna 2008. 

Slično možemo vidjeti i kod jednog od najpoznatijih hrvatskih spomenika: zabata oltarne ograde pronađene u Šopotu kod Benkovca, na kojem se spominje knez Branimir: "Branimiro com... dux Crvatorv(m) cogit(avit)".
Na istom je nalazištu u Šopotu pronađen ulomak zabata s ostatkom natpisa "pro reme(dio)".

Na svim se, dakle, natpisima javljaja izraz "pro remedio animae", za spasenje duše. Riječ "remedium" znači lijek, pomoć... Riječ je brizi za duše. Na slavu Božju i za spasenje duša su stari Hrvati podizali crkve.

Inače, postoji teorija da su svi gore spomenuti natpisi izrađeni u istoj klesarskoj radionici (N. Jakšić), koja je djelovala u vrijeme hrvatskog kneza Branimira, i od koje su tadašnji velikaši (župani) naručivali izradu natpisa za svoje crkve.

No, vjernik bi ovdje prvenstveno trebao obratiti pozornost na brigu za spasenje duša. U kamen je uklesana briga starih Hrvata za spasenje duša.

 

Litanije svih svetih u dominikanskom obredu

Početak litanija u kodeksu Humberta iz Romansa, pisanom oko 1256.-1259. g.

 

Početkom proteklog tjedna Crkva je obilježila prosne dane. U zapadnoj se tradiciji na ponedjeljak, utorak i srijedu prije blagdana Uzašašća Gospodinova održavaju procesije i mole Litanije svih svetih.

To je dobra prigoda da pogledamo kako Litanije svih svetih izgledaju u dominikanskom obredu.

Iako slijede sličnu temelju strukturu, Litanije svih svetih u dominikanskom obredu razlikuju se od litanija u rimskom obredu.

U dominikanskim litanijama spominju se pojedini drevni mučenici koji se ne spominju u rimskim litanijama (sv. Dionizije, sv. Mauricije, sv. Januarije), kao i sveci Reda propovjednika: sv. Dominik, sv. Hijacint, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski itd.

Dominikanske litanije donose i neke prošnje kojih nema u rimskim litanijama. Na primjer:

"Ab infestationibus daemonum, libera nos, Domine."
("Od nasrtaja demona, oslobodi nas, Gospodine.")

"Ab omni immunditia mentis et corporis, libera nos, Domine."
("Od svake nečistoće duše i tijela, oslobodi nas, Gospodine.")

"Ab immundis cogitationibus, libera nos, Domine."
("Od nečistih misli, oslobodi nas, Gospodine.)

"A caecitate cordis, libera nos, Domine."
("Od sljepoće srca, oslobodi nas, Gospodine.")

Prošnje koje dolaze nakon "Peccatores, te rogamus, audi nos" također se većinom razlikuju od prošnja u rimskim litanijama.

Kao primjer možemo uzeti molitvu za državne poglavare, koja u rimskim litanijama glasi:

"Ut regibus et principibus christianis pacem et veram concordiam donare digneris, te rogamus, audi nos."

("Da se dostojiš kraljevima i vladarima kršćanskim mir i pravu slogu darovati, tebe molimo, usliši nas.")

U dominikanskim litanijama ta prošnja ovako glasi:

"Ut regibus et principibus nostris pacem et veram concordiam atque victoriam donare digneris, te rogamus, audi nos."

("Da se dostojiš kraljevima i vladarima našim mir i pravu slogu i pobjedu darovati, tebe molimo, usliši nas.")

Zašto se u dominikanskim litanijama moli za (vojnu) pobjedu?
Moguće je da se ovaj zaziv izvorno odnosio na kraljeve koji su vodili kršćanske vojske tijekom križarskih ratova. Nemojmo zaboraviti da je Humbertov kodeks redigiran u vrijeme križarskih ratova (1256.-1259. god.).

Prošnje u litanijama Humbertova kodeksa od "In die judicii" do "Agnus Dei"

U litanijama nalazimo i zaziv za siromahe i uznike:

"Ut miserias pauperum et captivorum intueri et relevare digneris, te rogamus, audi nos."

("Da se dostojiš pogledati i ublažiti bijede siromaha i uznika, tebe molimo, usliši nas.")

Radovničko obilježje dominikanskih litanija vidi se napose u zazivu:

"Ut regularibus disciplinis nos instruere digneris, te rogamus, audi nos."

("Da se dostojiš poučiti nas redovničkoj stezi, tebe molimo, usliši nas.")

Postoje također velike razlike između dominikanskih i rimskih litanija u zaključnim molitvama. Dominikanske litanije završavaju sa sedam molitava, dok rimske litanije donose deset molitava. Slažu se samo u dvije molitve, tj. u molitvi Ineffabilem nobis, Domine, misericordiam (iako dominikanske litanije donose drugačiju formulaciju ove molitve) i molitvi Deus, a quo sancta desideria.

No, istaknuo bih sljedeću molitvu (koja se, inače, često javlja i u drugim dominikanskim službama) kojom dominikanci mole da ih primjeri svetaca njihova Reda potaknu na bolji život i nasljedovanje svetačkih djela:

"Concede, quaesumus, omnipotens Deus: ut ad meliorem vitam Sanctorum Ordinis nostri exempla nos provocent; quatenus, quorum memoriam agimus, etiam actus imitemur."

("Podaj, molimo, svemogući Bože, da nas primjeri svetaca našega Reda potaknu na bolji život; da nasljedujemo i djela onih čiji spomen obilježavamo.")

Litanije svih svetih po dominikanskom obredu možete vidjeti u cijelosti na str. 740. u priručniku: Blago dominikanske liturgije.

 

Blago dominikanske liturgije

 

Došlo je vrijeme da popunimo još jednu prazninu u liturgijskom životu naše zemlje. Priremio sam novi priručnik za dominikansku liturgiju, dosta širi od onih s kojima ste se dosad susreli. Tako da čitatelj može malo dublje ući u bogatstvo liturgijske baštine Katoličke Crkve.

Dominikanski obred uključuje poseban red mise, časoslov, kalendar, martirologij, kao i posebne obrede sakramenta pokore (ispovijed) i posljednjeg pomazanja, te brojne specifične blagoslove, procesije i molitve. Dobro je poznato i dominikansko pjevanje (dominikanska verzija gregorijanskog pjevanja).

Cijelo ovo bogatstvo stoljećima je prisutno i u crkvenom životu hrvatskog naroda, posebno u priobalnim gradovima (Dubrovnik, Split, Trogir...) i srednjodalmatinskim otocima (Brač, Hvar...) gdje su dominikanski samostani često bili žarišta crkvenog života.

Dominikanci su osnovali i prvo sveučilište u Hrvatskoj. Naime, u dominikanskom samostanu u Zadru osnovano je 1396. godine opće učilište (studium generale) sa studijima filozofije i teologije. Tako su prvi studenti u Hrvatskoj, uz učenje, mogli prisustvovati i svečanoj dominikanskoj liturgiji.

Nažalost, dominikanski samostan u Zadru ukinut je za vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije 1807. godine. Francuska vojska je posvuda u Europi suzbijala redovničke zajednice, čije djelovanje nije bilo u skladu s načelima Francuske revolucije. U tim burnim vremenima nestale su brojne dragocjenosti drevnih europskih samostana. Tako su i liturgijski predmeti ukinutog zadarskog samostana završili na raznim mjestima; neki od njih i prilično daleko od Zadra.

Pojedine stare liturgijske knjige, koje su koristili zadarski dominikanci, završile su u franjevačkom samostanu na otoku Badija kod Korčule. Odatle su sredinom 20. stoljeća prenesene u knjižnicu franjevačkoga samostana Male braće u Dubrovniku.

Među njima možete pronaći vrhunske spomenike dominikanske liturgije. Ovi srednjovjekovni rukopisi dobro pokazuju kakvu su brigu o liturgiji vodili hrvatski dominikanci.

Prva večernja blagdana sv. Dominika,
antifona "Gaude, felix parens Hispania"
u dominikanskom antifonaru Badija XI.

(IZVOR: H. Beban, Dominikanski antifonarij
na Badiji, Arti musices, vol. 41., no. 2., str. 179.)

Moramo istaknuti da je dominikanski red djelovao u vrlo nepovoljnim povijesnim okolnostima koje su pogađale ovaj dio Europe.

Crni dani došli su dominikanskom redu već u vrijeme turskih osvajanja.
Dominikanci nisu imali dopuštenje osmanskih vlasti da djeluju na njihovu području (kao što su imali franjevci).
Svaka dominikanska crkva koja je pala u ruke Turaka, uništena je ili pretvorena u džamiju, kao crkva sv. Antuna u Bihaću.

To je razlog zašto je dominikanski red u Hrvatskoj potisnut i sveden samo na uski pojas uz dalmatinsku obalu i otoke.

Dodatni pritisci javljaju se od 18. stoljeća, pojavom "Prosvjetiteljstva" i raznih liberalno-revolucionarnih pokreta, koji su redovničke zajednice promatrali kao ideološke neprijatelje.

Nije, stoga, čudno da su u Hrvatskoj u mnogim mjestima od nekadašnje bogate dominikanske prisutnosti ostale samo ruševine...

Ostaci dominikanske crkve i samostana na otoku Šćedro

Srećom, u dijelovima Hrvatske koji su ostali više-manje zaštićeni od ovih pritisaka, dominikanski red je ostvario značajan utjecaj u narodu i na narod. U pojedinim mjestima na otocima Braču i Hvaru, utjecaj dominikanaca može se usporediti s utjecajem franjevaca na naš narod u Dalmatinskoj zagori, Bosni i Hercegovini.

Upravo iz tih otoka potjecao je velik broj hrvatskih dominikanaca u 19. i 20. stoljeću. Pojedine otočke obitelji dale su i veći broj poznatih dominikanskih javnih djelatnika (Zaninovići, Budrovići, Karninčići...).
Tako je i na ovim otocima narod bio u najužem kontaktu s dominikanskom liturgijom.

Zanimljiv je, primjerice, podatak da kad je dominikanac Jordan Zaninović postao hvarskim biskupom 1903. godine, tadašnji provincijal Dalmatinske dominikanske provincije Anđeo Marija Miškov osobno je zamolio papu Leona XIII. za dopuštenje da Zaninović i kao biskup nastavi služiti sv. misu po dominikanskom obredu i moliti dominikanski časoslov. Papa Leon XIII. odobrio je molbu.

No, cijelo to bogatstvo dominikanskog obreda, kojem je naš narod u tim južnim krajevima mogao svakodnevno prisustvovati, oduzeto mu je u liturgijskim reformama 1960-ih.

Kako bi ova crkvena baština ponovno zasjala u našoj zemlji, evo, jedan mali doprinos s moje strane: Vodič kroz dominikansku liturgiju pod jednostavnim nazivom "Blago dominikanske liturgije" (poveznica se nalazi kraju ovog teksta).

Što ćete ovdje pronaći?

SV. MISA. Red mise po dominikanskom obredu. Latinski izvornik i hrvatski prijevod rubrika dominikanskog misala. Odvojeno se donose rubrike za tihu misu i svečanu misu, kao i svečano primanje sv. pričesti. Sve to prema Misalu Reda propovjednika iz 1939. godine. Rubrike za pričest puka donose se prema Ceremonijalu Reda propovjednika iz 1869. godine.

ČASOSLOV. Večernja i povečerje prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.

BLAGDANI SVETACA. Nakon općih liturgijskih obrazaca, dolaze posebni obrasci za blagdane dominikanskih svetaca i blaženika (proprium de sanctis). Ovdje donosimo obrazac vlastite mise i večernje za blagdane dominikanskih svetaca.

Kod najznačajnijih svetačkih blagdana (sv. Dominik, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Petar Mučenik, sv. Katarina Sijenska, sv. Pio V., sv. Antonin Firentinski) donosi se i prva i druga večernja.

Kod drugih dominikanskih svetaca donosimo obrazac mise i II. večernje (ali bez I. večernje): sv. Margarita Ugarska, sv. Rajmund Penjafortski, sv. Ivan i gorkumski mučenici, sv. Hijacint Krakovski, sv. Ruža Limska i sv. Ljudevit Bertrand.

Kod blagdana dominikanskih blaženika donosimo samo obrazac sv. mise (bez večernje): bl. Jordan Saksonski, bl. Ozana Kotorska, bl. Ivan Dominici, bl. Rajmund Kapuanski i bl. Ivan iz Vercellija.

Izuzetak je blagdan bl. Augustina Kažotića (3. kolovoza), kod kojeg donosimo prvu večernju i sv. misu prema posebnom obrascu koji je Sveta Stolica 1895. godine odobrila hrvatskim dominikancima.


SAKRAMENTI. Dominikanska tradicija ima vlastiti obred sakramenta pokore (ispovijed), posljednjeg pomazanja i pričesti bolesnika. Donosimo obred ispovijedi prema zadnjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine, a sakrament posljednjeg pomazanja i pričest bolesnika prema Procesionaru Reda propovjednika iz 1913. godine.

MALI OFICIJ BL. DJEVICE MARIJE. Dominikanski obred ima svoju vlastitu verziju Malog oficija Blažene Djevice Marije, koji se u dominikanskoj tradiciji naziva "Officium quotidianum Beatae Mariae Virginis" ("Svakodnevni oficij Blažene Djevice Marije"), jer su ga dominikanci u pravilu molili svakoga dana (uz određene izuzetke).

OFICIJ ZA POKOJNE. Dominikanski obred ima i vlastitu verziju Oficija za pokojne, koji također ima značajno mjesto u dominikanskoj tradiciji. Donosimo tekst Oficija za pokojne prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.

LITANIJE. Dominikanski obred ima vlastitu verziju Litanija svih svetih, koja se uvelike razlikuje od litanija u tradicionalnom rimskom obredu: ne samo po svecima koji se prizivaju, nego i po prošnjama u drugom dijelu litanija. Donosimo tekst tih litanija, kao i obrede prosnih dana u dominikanskom obredu.

Dominikanska tradicija ima i vlastitu verziju Lauretanskih litanija Blažene Djevice Marije, prepoznatljivu po pjevanju proze "Inviolata" na kraju litanija. Budući da su se ove litanije prije Drugoga vatikanskog koncila pjevale svake subote i u dominikanskim crkvama u Hrvatskoj, dobro je da iznesemo i njihov tekst.

BLAGOSLOVI. Dominikanska tradicija ima znatan broj vlastitih blagoslova. Sigurno vam je poznat dominikanski blagoslov krunice, ali to nije jedini poseban blagoslov koji tradicionalno daju svećenici Reda propovjednika. Treba istaknuti i blagoslove vezane uz dominikanske svece: blagoslov vode moćima sv. Petra Mučenika, blagoslov pojasa na čast sv. Tome Akvinskoga, blagoslov maslina na blagdan sv. Petra Mučenika, blagoslov vode sv. Vinka Fererskog za bolesnike.

Dominikanski obred ima i vlastiti obred blagoslova pepela na Čistu srijedu i vlastiti obred pepeljenja.
Sve ove obrede donosimo u našem priručniku.

MOLITVE. Veliko je bogatstvo molitava u dominikanskoj tradiciji. Red propovjednika izdavao je i posebne molitvenike za svoje članove (na internetu, primjerice, možete pronaći dominikanski Libellus precum iz 1952. godine). Izdvojio sam molitve za generalni kapitul, molitve za potrebe, kao i molitve sv. Dominiku i raznim dominikanskim svecima.

Pa, ako ništa drugo, ovaj priručnik može vam poslužiti kao pomoć kada uđete u jednu od starih dominikanskih crkava u Dalmaciji i razmišljate o tome s kojim da se molitvama obratite dominikanskim svecima.

PROCESIJA. Dominikanski obred je poznat i po procesijama.
Ipak, uvrstio sam samo jednu od poznatijih: procesiju nakon mise za pokojne. Razlog zašto sam izabrao baš ovu procesiju jest to što ovu procesiju izričito spominju hrvatski dominikanci Anđelko Fazinić i Markolin Padovan u svojim člancima, koji potvrđuju da je ta procesija nekoć bila česta u praksi dominikanskih crkava u Hrvatskoj.

Naime, tradicionalni dominikanski propisi određuju da se svakog tjedna u dominikanskim samostanima treba služiti konventualna misa za pokojne (Requiem), nakon koje slijedi pjevana procesija za pokojne.

No, prije svih obreda i molitava, potrebno je proučiti kako je sam sv. Dominik pristupao liturgiji, kako je molio, služio sv. misu...

Primjeri sv. Dominika i drugih svetaca

O bogatstvu liturgijskog života sv. Dominika svjedoče brojni njegovi suvremenici, koji su dali svjedočanstva u postupku njegove kanonizacije. Ova svjedočanstva skupljena su u zbirci Acta canonizationis s. Dominici koja su objavljena u Monumenta Ordinis Fratrum Praedicatorum historica (tom. XVI., Romae, 1935., str. 123.-187.). Izdvojio sam najzanimljivija. Tako na početku priručnika možete pročitati svjedočanstva bliskih suradnika sv. Dominika koja govore o njegovoj ljubavi prema liturgiji.

Iznose se i primjeri liturgijskog života drugih svetaca Reda propovjednika (sv. Rajmund Penjafortski, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Antonin Firentinski, sv. Ljudevit Bertrand), kao i naših dominikanskih blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske.

Povijest dominikanske liturgije

Cijeli prvi dio priručnika govori o povijesti dominikanske liturgije s posebnim osvrtom na unifikaciju koju je proveo peti učitelj Reda Humbert iz Romansa (1254.-1263.).

Čitatelj može upoznati Humbertov kodeks, koji je bio prototip prema kojemu su prepisivane i uređivane sve liturgijske knjige dominikanskog reda. Dakako, koristi se primjerak Humbertova kodeksa koji se danas čuva u arhivu dominikanskog reda u samostanu sv. Sabine u Rimu pod signaturom XIV L1.

Ne ulazim u pitanje je li to najstariji rukopis Humbertova kodeksa-egzemplara ili možda postoji (ili je postojao) neki stariji rukopis. Neka se znanstvenici bave tim pitanjem. Meni je dovoljno da je dostupni kodeks nastao između 1256. i 1259. godine, te da mu na drevnoj naslovnici piše: "Ecclesiasticum officium secundum ordinem Fratrum Praedicatorum, in hoc volumine per quatuordecim libros distinctum" ("Crkvena služba prema redu braće propovjednika, u ovom svesku razlučena na četrnaest knjiga").

Osim ovog kodeksa, treba proučavati i druga djela koja je napisao Humbert iz Romansa, posebno njegova tumačenja pravila i konstitucija dominikanskog reda.

Reginald Garrigou-Lagrange je Humbertova tumačenja Pravila sv. Augustina i dominikanskih konstitucija nazvao "zlatnom knjigom za formaciju redovnika i za njihovu pripravu za različite službe koje im poslušnost može dodijeliti".

Jasno, ne smijemo zanemariti ni što ostali poznati dominikanci pišu o liturgiji.

Tumačenje liturgije iz pera klasičnih liturgičara

Prilikom izlaganja pojedinih dijelova dominikanskog obreda, iznosi se što su o njima pisali istaknuti pisci Reda propovjednika, poput sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga.

Najveći dominikanski liturgičar prije 20. stoljeća bio je Marcello Cavalieri (1649.-1705.). Cavalieri je bio učen teolog i suradnik kardinala Orsinija (budućeg pape Benedikta XIII.). Postao je biskupom talijanske biskupije Gravina u Apuliji 1690. godine.

Cavalieri je 1686. objavio knjigu pod nazivom Statera Sacra Missam iuxta Ritum Ordinis Praedicatorum practice, historice et mystice expendens. U toj knjizi Cavalieri analizira dominikanski obred sv. mise s praktičnog, povijesnog i mističnog gledišta.

Cavalieri je zasluženo autor kojeg najviše citiram u tumačenju dijelova mise po dominkanskom obredu, ali navodim i druge klasične liturgičare poput kardinala Bone i pape Benedikta XIV.

Zar nije tragedija da "moderni liturgičari" praktički ne znaju ništa o tim autorima?
Nevjerojatna je bahatost kada se moderni liturgičari ponašaju kao da je liturgijska znanost nastala tek u 20. stoljeću... Kao da prije toga nije bilo ničega...

U stvarnosti, Crkva već stoljećima ima autore koji proučavaju liturgiju i pišu o liturgiji.

Evo, kardinal Bona u 17. stoljeću i papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću, poznavali su liturgiju sto puta bolje nego bilo koji moderni liturgičar.

Dominikanski obred s hrvatskog gledišta

Priručnik donosi i hrvatsku perspektivu. Naime, i hrvatski dominikanci pisali su o značajkama dominikanskog obreda.

Posebno se u tome ističe dubrovački dominikanac Serafin Marija Crijević (1686.-1759.). Crijević u svojem djelu Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio (Spomenici dubrovačke dominikanske kongregacije), pisanom od 1728. do 1734. godine, iznosi vrijedne podatke o liturgiji i liturgijskim običajima dubrovačkih dominikanaca.

Treba spomenuti i Markolina Padovana (1884.-1949.). Padovan u svojem opširnom članku Cilj Dominikanskog Reda (koji je u tri nastavka objavljen u Bogoslovskoj smotri 1916. godine) i u knjizi Dominikanci objavljenoj u Dubrovniku 1921. godine, donosi dosta podataka o dominikanskoj liturgiji i običajima.

Razumljivo je, stoga, da su Crijević i Padovan dva hrvatska dominikanca koje najviše citiram u priručniku, ali ne zanemarujem ni ostale naše dominikance koji su u svojim djelima spominjali dominikansku liturgiju.

Ipak, najveću pozornost treba pridati svetim pripadnicima dominikanske obitelji u našim krajevima, poput bl. Ozane Kotorske, koja je 44 godine klečeći slušala sv. misu po dominikanskom obredu kroz mali prozor koji je iz njezine ćelije gledao u dominikansku crkvu sv. Pavla sa strane poslanice.

Zašto je korisno proučavati i poznavati dominikanski obred?

Kao i u drugim tradicionalnim obredima, u dominikanskom obredu očituju se sva temeljena načela katoličke liturgijske tradicije. Pogledom na dominikanski obred lako ćete uvidjeti kako su pogrešne tvrdnje današnjih modernista i liturgijskih revolucionara.

Na primjer, pobornici modernih liturgijskih reforma kažu da je nakon Tridentskog koncila liturgija "zaleđena" - u smislu kao da je prije Tridentskog koncila svećenik mogao raditi što god je htio (kako se danas mnogi ponašaju u novom obredu).

Sve te teze padaju u vodu kad pogledate temeljni spomenik dominikanske liturgije, Humbertov kodeks iz 1256. godine: njegov sustavni raspored i jasne rubrike. Rubrike koje su se stoljećima ponavljale sve do dominikanskih misala iz 20. stoljeća.

Papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio je dominikansku liturgiju u Humbertovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, stoljećima prije Tridentskog koncila u Crkvi postoji jasna svijest da liturgija ne smije biti prepuštena samovolji i improvizacijama.

Imate stotine liturgijskih rukopisa iz tih davnih stoljeća koji jasno pokazuju liturgijsku svijest katoličkog klera kroz stoljeća.

Evo, i na primjeru gore spomenutih dominikanskih rukopisa iz Badije, koje su koristili zadarski dominikanci, možete dobro vidjeti što je liturgijska tradicija.
Ove liturgijske knjige koristile su se u kontinuitetu od 13. do 17. stoljeća, a možda i kasnije. To se može vidjeti po novim blagdanima koji su naknadno upisivani u te knjige.

Možete li zamisliti da se ista knjiga koristi u liturgiji preko 400 godina?
Iz naraštaja u naraštaj, od starijih redovnika na mlađu braću, prenosi se ista liturgija... To je tradicija!

A to je bilo moguće samo zato što se liturgija nije mijenjala i zato što se služila na latinskom jeziku - koji se ne mijenja poput narodnih jezika.

Dominikanski obred povezan je s poslanjem dominikanaca

Tradicionalna latinska misa je srce zapadnog redovništva. Kao što je istočno monaštvo nezamislivo bez istočne liturgije, tako je zapadno redovništvo nezamislivo bez tradicionalne zapadne liturgije.

Bez tradicionalne liturgije, redovništvo gubi svoj identitet... Jer, sve tradicionalne redovničke molitvene i pokorničke prakse ugrađene su u tradicionalnu liturgiju.

Unutar velike latinske tradicije nastali su partikularni redovnički obredi: kartuzijanski, dominikanski, karmelski, premonstratenški itd.
Ne možete govoriti o tim redovima bez njihove liturgije.

Mislim da je svakom jasno koliko je liturgija važna kontemplativnim redovima poput kartuzijanaca. Međutim, ne smije se zaboraviti važnost liturgije i za redove koji djeluju aktivnim apostolskim životom.

Govoreći o povezanosti apostolskog života i kontemplacije kod redovničkih zajednica posvećenih apostolskom radu, veliki dominikanac Reginald Garrigou-Lagrange ističe u svojem djelu Tri dobi unutarnjeg života:

"Taj se život razlikuje od čisto kontemplativnog života, na primjer kartuzijanskog, i od aktivnog života redova posvećenih bolničkom radu, jer ujedinjuje kontemplaciju i apostolsko djelovanje, koje se sastoji u poučavanju svetog nauka, propovijedanju i vođenju duša.
To objašnjava zašto u Crkvi redovi posvećeni apostolskom životu, poput onih sv. Dominika i sv. Franje, karmelićana i drugih, ujedinjuju monaške običaje, poput nemrsa, posta, noćnog ustajanja, dubokog proučavanja filozofije i teologije, cjelovite liturgijske molitve, odnosno božanskog oficija pjevanog u koru, i na kraju apostolata usmenim ili pisanim poučavanjem i propovijedanjem. Ako bi se dogodilo da jedan od ovih elemenata prevlada na štetu drugih, narušio bi se sklad ovog apostolskog života."

Dakle, ne možete se vi samo posvetiti propovijedanju i pastoralnom radu, a zanemariti važnost liturgije i pokorničkih vježbi, te dubokog studija i razmatranja vjerskih istina.

Znamo da je Garrigou-Lagrange i sam živio jedinstvo aktivnog i kontemplativnog života, prema svjedočanstvu hrvatskog dominikanca Dominika Budrovića (koji je bio njegov student) u članku povodom njegove smrti (Bogoslovska smotra, vol 34., no. 2., str. 316.):

"Bio je pokojnik svećenik molitvenog života. Poslije svoje sv. Mise prisustvovao je svagdano koralnim Laudama, Primi, pjevanoj konventualnoj Misi, a poslije toga produžio bi on sam svoj polsatni osobni intimni razgovor s Bogom na svojem mjestu u koru. To je sve duboko edificiralo, tim više što je on kao profesor bio dužan, u radne dane, prisustvovati samo večernjem razmatranju i pjevanom Kompletoriju. Znao bi on prigodno reći da bi svaki svećenik trebao posvetiti Bogu prva dva sata dana, ubrojivši tu jedan dio brevira, meditaciju, sv. Misu s doličnom pripravom i zahvalom. Eto, on je vršio još više."

Mnogi sveti pripadnici Reda propovijednika kroz stoljeća borili su se za očuvanje dominikanske tradicije.
Već bl. Jordan Saksonski, prvi nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika, u svojem poznatom djelu De principiis Ordinis pozva svoju subraću da se čvrsto drže stopa otaca: "Imitemur tamen, Fratres, ut possumus, paterna vestigia" ("Nasljedujmo pak, braćo, koliko možemo očinske stope").

Dubrovački dominikanac Serafin Crijević 1728. godine u svojem djelu o povijesti dubrovačke dominikanske kongregacije (Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio) poziva svoju subraću na čuvanje dominikanske tradicije:

"Hinc monemur quo studio quave religione traditos a majoribus ritos, caeremonias atque usus custodire debeamus si enim fratres qui usque adhuc per quinque secula nos praecesserunt ea religiose observarunt quae nobis tradiderunt, aequum est ut nos pariter sarta tecta custodiamus neque nos a novitatibus abstrahi facile patiamur ut vetera contemnamus."

("Odatle dobivamo opomenu o tome kojim trudom i kojim bogoštovljem trebamo čuvati obrede, ceremonije i običaje, koje su predali stari; jer ako su braća, koja su nam prethodila kroz pet stoljeća, pobožno obdržavala ono što su nam predala, pravedno je da i mi čuvamo stan u jednako dobrom stanju i da se ne damo lako povesti za novostima koje bi nas navele da prezremo staro.")

Navedene opomene trebaju biti poticaj i današnjem naraštaju da čuva liturgijsku tradiciju dominikanskog reda.

Stoga, evo jedan mali doprinos u tom smjeru.

Na kraju napominjem da ovo djelo nije neko remek-djelo dizajna i estetike, nego jednostava pomoć svima koji žele imati pri ruci temeljne tekstove dominikanske liturgije.

Preuzmite: Blago dominikanske liturgije.

  

Sv. Franjo Saleški protiv protestantske glazbe

 

Vidjeli smo prošloga tjedna što sv. Franjo Saleški kaže o lošim prijevodima Biblije na narodne jezike. Danas ćemo pogledati što svetac kaže o protestantskoj glazbi. 

Možda mislite da to nije bitna tema. No, to je puno važnija tema nego što se na prvi pogled čini. Glazba dopire do puno većeg broja ljudi nego teološke rasprave ili polemički spisi. Tijekom protestantske "reformacije" u 16. stoljeću i glazba je postala jedno od sredstava za širenje novotarskih ideja.

Francuski pjesnik Clément Marot (1496.-1544.), pristaša "reformacije", prepjevao je psalme na francuski jezik, tako da ih svatko može pjevati. Kalvinisti su prihvatili ovaj prijevod i uveli ga u svoju "liturgiju".
Pod Calvinovim nadzorom, objavljen je 1539. godine takozvani "Hugenotski psaltir" ili "Ženevski psaltir"... To nije doslovan prijevod psalama, nego prepjev u stihovima. Cilj im je bio da cijeli puk zajedno pjeva te pjesme.

Ove pjesme proširile su se i po ostalim kalvinističkim zajednicama u Europi: po Nizozemskoj, Engleskoj, Škotskoj, Mađarskoj itd. S vremenom su ih prihvatili protestanti svih grana i "denominacija".

No, što katolici kažu o tome?
Sv. Franjo Saleški je Marotov prepjev psalama smatrao oskvrnućem Božje riječi. Smatrao je da je to profanacija: i zbog načina na koji su psalmi prevedeni (i krivovjernih poruka koje su na suptilan način unesene u prijevod), i zbog samog načina na koji se pjevaju.

Evo što sv. Franjo Saleški piše u svojim Kontroverzijama (Les controverses) o Marotu i njegovim prepjevima psalama:

"Ali, među svim profanacijama, čini mi se da se ova ističe iznad ostalih: to što javno u hramovima i svugdje - na poljima, u trgovinama - pjevaju Marotove rime kao Davidove psalme. Puka nesposobnost autora, koji je bio potpuno neuk; njegova razuzdanost, koju svjedoči svojim spisima; njegov potpuno profani život, koji nije imao baš ništa kršćanskoga u sebi, bio je uzrokom da mu je uskraćeno zajedništvo Crkve. Pa ipak, njegovo ime i njegovi psalmi su, takoreći, sveti u vašim crkvama; recitiraju se među vama kao da su Davidovi - a tko ne vidi kako se sveta riječ oskvrnjuje?"

Marotovi tendenciozni i krivi prijevodi, dobro pokazuje koliko je bolje držati se latinskoga, nego htjeti na silu sve prevesti na narodni jezik.
Kako kaže sv. Franjo: "Bilo bi mnogo bolje držati se latinskoga, nego huliti na francuskom."

Sv. Franjo Saleški ukazuje na primjer kako je Marot krivo prepjevao psalam 8. na način da u prijevodu suptilno podmeće arijansku herezu. Pritom podsjeća da je i sam Calvin pokazivao naklonost prema arijanskom krivovjerju.
Inače, među protestantskim sektama postoje i one koje otvoreno zastupaju arijansko krivovjerje ("unitarijanci").

Osim u riječima pjesama, problem je i u načinu na koji se izgovaraju. Sv. Franjo kritizira praksu da se psalmi pjevaju tijekom obavljanja običnih poslova, bez pažnje i dostojnog držanja:

"A što se tiče ovog načina da se psalmi pjevaju indiferentno na svim mjestima i tijekom svih zanimanja, tko ne vidi da je to prezir prema religiji? Nije li uvreda Njegovu Božanskom Veličanstvu izgovarati mu riječi izvrsne poput onih iz psalama bez ikakvog poštovanja ili pozornosti? Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"

Naravno da se na svakom mjestu može (privatno) moliti, ali za javnu molitvu potreban je stav poštovanja:

"Dopuštam da su sva mjesta dobra za molitvu u privatnosti, a isto vrijedi i za svaku djelatnost koja nije grijeh, pod uvjetom da molimo u duhu, jer Bog vidi nutrinu u kojoj leži glavni i bitni dio molitve. Ali, smatram da onaj tko javno moli, treba izvana pokazati poštovanje koje zahtijevaju same riječi koje izgovara: inače sablažnjava svojeg bližnjega, koji nije dužan misliti da u nutrini postoji bogoštovlje, kada u vanjštini vidi prezir."

Osim toga, ovdje se postavlja i cijelo pitanje prikladnosti pučkog pjevanja u crkvi. Sv. Franjo smatra da bi u crkvi prvenstveno trebali pjevati klerici:

"Zasigurno, nikomu ne zabranjujemo da pjeva pobožno, čedno i dostojno; ali čini se prikladnijim da kao opće pravilo pjevaju crkvenjaci i njihovi zamjenici, kao što je učinjeno prilikom posvećenja Salomonova hrama."

Međutim, vratio bih se na onu rečenicu sv. Franje: "Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"

Molitve, pa i vjerske pjesme, ne možemo izgovarati na isti način kako govorimo na nekom sportskom događaju ili poslovnom ručku.

Naglašavam da sveta imena, kao što su ime Isusovo i ime Marijino, trebamo izgovarati s posebnim poštovanjem.
Ne možete ta sveta imena izgovarati na isti način kako izgovarate imena svojih susjeda ili školskih kolega. Ne možete ih vikati. Nije primjereno da ih uzimate u ritmu rock i pop glazbe... Kao što se to čini u takozvanoj "modernoj kršćanskoj glazbi". Uostalom, znamo da i ta glazba potječe iz protestantizma.

Zanimljivo je, stoga, da je prije nekoliko godina pitanje o toj glazbi postavljeno poznatom salezijanskom svećeniku...

Očekivalo bi se da će salezijanski svećenik dati odgovor sv. Franje Saleškoga. Ne zaboravimo da je salezijanski red dobio ime po sv. Franji Saleškom (Družba sv. Franje Saleškoga).

Međutim, on je odgovorio mnogo drugačije od sv. Franje.
Istina, na početku svojeg odgovora, salezijanac je dobro sumirao razlike između katoličkog i protestantskog pristupa glazbi:

"Naime, Katolička je Crkva dulje zadržala u svojim javnim bogoslužnim slavljima tradicionalniju glazbu (gregorijanski koral, polifoniju, pučko pjevanje) dok su se protestantske zajednice, općenito manje sklone tradiciji, prije otvorile novijem glazbenom stilu. Taj se stil zapravo od svjetovne glazbe razlikuje uglavnom po tekstu."

Dobro je primijetio i neprimjerenost takve glazbe za katoličku liturgiju:

"Treće, samo je ozračje katoličkoga bogoslužja bilo takvo da podupire trijeznost i sabranost koje se razlikuju od emocionalno nabijena i glazbeno življega pop-stila, prisutna u CCM-u."

Ali, unatoč svemu tome, na postavljeno pitanje odgovara ovako:

"Nema razloga zbog kojih bi slušanje ove vrste glazbe bilo načelno loše. Dapače, ako je i sama svjetovna glazba u redu, ako ne ide protiv morala itd., koliko je prikladnija glazba koja svojim tekstovima otvoreno slavi Boga, proglašava njegova djela, potiče nas da slijedimo Krista, punimo se njegovim Duhom?
Teoretski, ako neki tekstovi protestantskih autora ne bi bili u skladu s katoličkom vjerom, takve bi pjesme trebalo izbjegavati, međutim nije mi poznat ni jedan takav slučaj."

Pa, problem upravo i jest u tome što moderni vjernici ne znaju raspoznati ima li u tim pjesmama nešto protivno katoličkoj vjeri ili nema.
Kako će to prepoznati, kad mnogi od njih ne znaju ni temeljne istine katoličke vjere?

Pa, nisu oni učili vjeronauk po Katekizmu Tridentskog koncila, ili po Katekizmu sv. Pija X., ili po Katekizmu kardinala Gasparrija, nego po postkoncilskim ekumensko-međureligijskim programima, gdje su im govorili da su protestanti "odvojena braća". Kako ćete od njih očekivati da prepoznaju što je krivovjerno u protestantskoj glazbi?

Ovaj slučaj pokazuje zašto i danas trebamo isticati primjedbe sv. Franje Saleškoga o Marotovim prepjevima psalama... Jer izravno govore o objektivnoj opasnosti protestantske glazbe.

Na kraju podsjećam da link na Kontroverzije sv. Franje Saleškoga možete pronaći u tekstu: Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma.

  

Sv. Franjo Saleški o opasnostima prevođenja Biblije na narodne jezike

 

U rujnu 2025. objavio sam na ovom blogu tekst "Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma". U tom tekstu citirao sam apologetsko djelo sv. Franje Saleškoga Kontroverzije (Les controverses) u kojemu svetac brani katolički nauk od protestantskih zabluda i hereza.

Između ostaloga, naveo sam i citat gdje sv. Franjo kaže sljedeće o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Jedan čitatelj napisao je komentar na taj tekst u kojem kaže:

Donji citat iz teksta mi je nejasan, pa molim ako netko može objasniti: "...a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati...".
Meni ovo na prvu zvuči kao da sveti Franjo Saleški argumentira da ne trebamo čitati Sveto Pismo?

Za odgovor na ovo pitanje potreban je cijeli jedan novi tekst, koji, evo, sada napokon pišem.
Navest ću još citata sv. Franje Saleškoga iz njegova djela Kontroverzije, koji će razjasniti ovo pitanje.

Na početku trebam istaknuti da u jednoj stvari moramo biti posve jasni: katolik je dužan vjerovati sve što piše u Svetom pismu.

Sv. Franjo Saleški je ovdje posve jasan:

"Sveto pismo je u takvoj mjeri pravilo kršćanske vjere da smo obvezni svakom vrstom obveze potpuno točno vjerovati sve što ono sadrži, i da ne smijemo vjerovati ništa što bi mu makar malo bilo protivno… "

Međutim, to ne znači da se Sveto pismo treba prevesti na sve narodne jezike. Čovjek do spoznaje o sadržaju Svetoga pisma može doći na razne načine, npr. slušanjem propovijedi dobrog svećenika ili ispravnim vjeronaukom. Nije nužno da svaki čovjek osobno čita Bibliju. 

Kod prijevoda Biblije na narodne jezike mogu se izdvojiti dva glavna problema... Dva ključna pitanja:
1) Hoće li ih prevoditelji ispravno prevesti?
2) Hoće li ih čitatelji ispravno shvatiti i tumačiti?

Evo kako sv. Franjo Saleški odgovara na ta pitanja.

1) O prevođenju Svetog pisma na narodne jezike

Upustiti se u prevođenje Svetoga pisma zahtijeva kompetenciju koju nema velik broj ljudi. To traži izvrsno poznavanje jezika, teologije, tradicije, zajedno s iskrenom željom da se prenesu prave riječi i smisao Svetoga pisma (a ne neke prikrivene agende).

Takvu kompetenciju nisu imali protestantski reformatori iz 16. stoljeća... A ipak su se upustili u prevođenje Biblije na narodne jezike i širenje svojih prijevoda po puku.

Uostalom, čak i ako netko zna jezike, zar ga to čini kompetentnim da prevodi Bibliju? Ako si naučio hebrejski ili grčki jezik, to ne znači da si odjednom dobio dopuštenje da prevodiš Bibliju protivno Tradiciji Crkve.

Sv. Franjo Saleški postavlja dobro pitanje:

"Što će biti s nama ako svatko, čim zna dvije riječi grčkoga i hebrejska slova, uzme dozvolu da tako sve okrene naglavačke?"

Nažalost, takve stvari možete vidjeti i danas. Izgleda kao da svaki "stručnjak", koji zna nešto malo hebrejskog, nešto malo grčkog, već misli da je kompetentan da prevodi Bibliju po svojoj volji.

Imajte na umu da je u Bibliji svaka riječ važna. Čak i najmanja nespretnost u prijevodu može izazvati ozbiljne posljedice.
Sv. Franjo Saleški ističe:

"Naš Gospodin nam pokazuje po Svetim pismima što moramo vjerovati, čemu se nadati, što ljubiti i činiti, i ovo istinskim izrazom svoje volje. Ako mi nešto dodamo, oduzmemo ili promijenimo, to više neće biti istiniti izraz Božje volje."

Kada Biblija prolazi kroz tolike prijevode na narodne jezike, možete biti sigurni da će se nešto nezgodno uvući u prijevod.
Sv. Franjo upozorava na ovu opasnost kod prijevoda na narodne jezike:

"Nema ničega na svijetu što se prolaskom kroz tolike ruke ne mijenja i gubi svoj prvotni sjaj... Budite sigurni da i Sveto pismo, koje prolazi kroz tolike prevoditelje, u toliko verzija i reverzija, ne može biti nepromjenjeno."

Narodni jezici su promjenjivi sami po sebi: mijenjaju se iz naraštaja u naraštaj. Ima li smisla podvrgavati Bibliju promjenama koje prate narodne jezike? Treba li svakih pedeset godina mijenjati prijevod Biblije, u skladu s promjenama u narodnom jeziku?

Sv. Franjo Saleški daje vrlo aktualnu ocjenu tog pitanja:

"Kad bismo, dakle, imali (posebno za javne službe) Biblije svatko na svojem jeziku, bilo bi potrebno svakih pedeset imati revoluciju, a u svakom slučaju s dodavanjem, oduzimanjem ili mijenjanjem mnogo toga nauštrb svete točnosti Svetog pisma, a to se ne bi moglo učiniti bez velikog gubitka."

Zato Crkva treba Bibliju u nepromjenjivom (latinskom) jeziku:

"Ukratko, više je nego razumno da se tako sveto pravilo kao što je sveta Božja Riječ čuva u ustaljenim [nepromjenjivim] jezicima, jer se ne bi moglo održati u ovom savršenom integritetu unutar bastardnih i nestabilnih jezika."

Ipak, sv. Franjo Saleški ne zabranjuje prevođenje Biblije na pučke jezike, ako se ti prijevodi drže odredaba Tridentskog koncila:

"No, obavještavam vas da sveti Tridentski koncil ne odbacuje prijevode na pučki jezik, koji su tiskani vlašću ordinarija. On samo zapovijeda da ih ne bi smjeli početi čitati bez dozvole poglavara. Ovo je vrlo razumna mjera opreza protiv stavljanja ovog oštrog i dvosjeklog mača u ruke onoga koji bi se njime mogao ubiti."

Sv. Franjo poručuje da Crkva ne odobrava da svatko tko zna čitati uzme Bibliju (na narodnom jeziku) i počne čitati:

"Crkva, dakle, ne odobrava da svatko tko zna čitati, bez daljnjeg jamstva o svojoj sposobnosti, osim onoga u što on sam sebe uvjerava u vlastitoj preuzetnosti, rukuje ovim svetim spomenom, niti je uistinu ispravno da to odobrava."

To je što se tiče privatnog čitanja Svetoga pisma. Što se tiče javnih službi (liturgije), sve je posve jasno: trebaju se obavljati na nepromjenjivom liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako prevoditi časni tekst Svetog pisma na svim stranama, pokrajinu po pokrajinu, najveći dio, a možemo reći i sve što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Pitanje točnosti prijevoda nije jedino pitanje koje se povlači kod prijevoda Biblije na narodne jezike. Javlja se također pitanje o sposobnosti čitatelja da razumije ono što čita.

2) Hoće li čitatelji ispravno shvatiti Bibliju?

Čak i kad je Sveto pismo točno prevedeno na narodni jezik, tko jamči da će ga čitatelji ispravno shvatiti?

Evo što sv. Franjo Saleški kaže o mišljenju kalvinista da svatko može razumjeti Bibliju:

"Mašta očito ima veliku moć nad hugenotskim shvaćanjima, kad ih tako apsolutno uvjerava o tom velikom apsurdu: da su Pisma svakomu laka i da ih svatko može razumjeti."

Sv. Franjo im upućuje dobro pitanje: Ako je Sveto pismo lako za razumijevanje, zašto vam je onda potrebno toliko biblijskih komentara i tumačenja?

"Ako je istina da je Pismo tako lako za razumijevanje, čemu koriste toliki komentari koje su izradili vaši službenici, što je predmet tolikih harmonija, što je korist od tolikog mnoštva škola teologije?"

Napomenimo da sami apostoli nikada nisu rekli da je Sveto pismo puku lako za razumijevanje. Naprotiv, sv. Petar u svojoj drugoj poslanici govori o teškoćama u razumijevanju poslanica sv. Pavla i opasnosti da ih se krivo protumači (2 Pt 3, 16-17). To i sv. Franjo Saleški predbacuje svojim protestantskim protivnicima:

"Zasigurno, sv. Petar ne dijeli vaše mišljenje, on nas uvjerava u svojoj 2. poslanici da u poslanicama sv. Pavla ima određenih točaka koje je teško razumjeti, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast."

Sv. Franjo daje niz primjera iz svojega vremena koji pokazuju kako su pojedini ljudi iz puka potpuno krivo shvatili dijelove Biblije koji su im pročitani na narodnom jeziku.

Mislite li da je danas bolje?
Što ćete dobiti time da date svakoj neukoj osobi Bibliju u ruke?

Evo, nakon pada komunizma u Republici Hrvatskoj su pojedini dijelovi Biblije postali čak i lektira na nastavi hrvatskog jezika u I. razredu gimnazije. Doduše, tu se Biblija više promatra u kulturnom pogledu, kao veliko djelo svjetske književnosti.

Tako je, primjerice, Pjesma nad pjesmama ušla u školsku lektiru.
Što ste time dobili?
Što ćete dobiti ako jednom 15-godišnjaku date u ruke Pjesmu nad pjesmama? On će sve krivo shvatiti.

Isto tako, ako nekoj neukoj osobi date u ruke psalme, ta osoba će mnogo toga krivo shvatiti. Kad vidi da se u psalmima spominju riječi "Izrael", "Jeruzalem", "Sion", pomislit će da se to odnosi na današnju židovsku državu... Kao što misle američki protestanti, a i neki njihovi oponašatelji u Hrvatskoj. Potpuno krivo.

U stvarnosti, psalmi donose proročanstvo o Kristu i Crkvi. U psalmima riječi "Izrael", "Jeruzalem", "Sion" označavaju Katoličku Crkvu, a ne današnje Židove.

Stoga, ako već dajete ljudima da čitaju psalme, dajte im i tumačenje psalama crkvenih naučitelja poput sv. Augustina i sv. Roberta Bellarmina.

I ako dajete ljudima da čitaju Pjesmu nad pjesmama, onda im dajte i tumačenje Pjesme nad pjesmama crkvenih naučitelja poput sv. Bernarda.

I ako dajete ljudima da čitaju Knjigu o Jobu, onda im dajte i tumačenje Joba u djelu pape sv. Grgura Velikoga (Moralia in Job).

Ali, ne možete ljudima davati samo tekst Biblije bez katoličkog tumačenja.

To se odnosi ne samo na laike, nego i na svećenike. Ni svećenik ne može shvatiti Sveto pismo ako ne proučava tumačenja Svetoga pisma u djelima svetih otaca i crkvenih naučitelja.

Naravno, od većine laika ne možete očekivati da se posvete proučavanju crkvenih naučitelja. Međutim, trebaju naučiti barem katekizam. Mislim, dakako, na tradicionalni katekizam, a ne na modernističke katekizme.

Kad vjernik usvoji osnove katoličkog nauka, onda može i plodonosno čitati Bibliju.

Na kraju podsjećam da link na Kontroverzije sv. Franje Saleškoga možete pronaći u tekstu: Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma.