Borbeni katolicizam u poukama sv. Leopolda Mandića pripadnicima Trećeg reda sv. Franje

 

U razdoblju od prosinca 1907. do veljače 1910. godine, sv. Leopold Mandić objavio je niz od 11 članaka pod nazivom "Poslanje Trećeg franjevačkog reda" u listu Bilten Trećeg franjevačkog reda (Bollettino del Terz’ordine francescano).

Sv. Leopold u tim člancima poučava laičke pripadnike Trećeg reda sv. Franje o njihovoj zadaći na ovom svijetu. A jedna od glavnih zadaća jest obrana vjere. Već prva rečenica kojom sv. Leopold započinje prvi članak otkriva temeljnu poruku našeg sveca:

"Apostol sveti Pavao, kojemu su bile dobro znane neizrecive tajne evanđelja, svjedočio je kako ga je Krist Otkupitelj postavio ne samo da naviješta evanđelje, već i da ga brani: In defensionem Evangelii positus sum (Fil 1, 16)."

U poukama sv. Leopolda Mandića nema ni traga onom lažnom pacifizmu kakav se danas često promovira. Nema ni govora o nekom "dijalogu sa svijetom", "inkluzivnosti" prema "drugačijima", "toleranciji", "otvorenosti prema drugim svjetonazorima" i sličnim stvarima koje se nakon Drugoga vatikanskog koncila bez prestanka ponavljaju, osobito u modernističkim krugovima. Posljedice tog modernog "pacifizma" više su nego očite: potpuna pasivizacija modernih vjernika, koji neće ni okom trepnuti kad vide kako se državnim zakonima krše temeljne vrijednosti Evanđelja, poput nerazrješivosti ženidbe.

Nasuprot takvom "pacifizmu", sv. Leopold govori o borbi protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Poziva pripadnike Trećega reda na borbu:

"Trećoredci i trećoredkinje, birani smo za borbu, jer Krist po nama ratuje i pobjeđuje Sotonu te iznova uvjerava da snaga, moć i vlast Lucifera nikada neće nadvladati Kristovo djelo.
Neka plemenitosti misli i žaru srca odgovara snaga djela. I onda će svatko od nas moći ponoviti s apostolom naroda: In defensionem Evangelii positus sum: Krist Gospodin me postavio za obranu evanđelja."

Možemo reći da sv. Leopold u tim člancima daje pravi tečaj borbenog katolicizma. Svetac gradi svoje upute na temelju pouka sv. Pavla o duhovnom boju (Ef 6, 10-20).

Naime, sv. Pavao u poslanici Efežanima poziva vjernike: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim." Pod opremom Božjom navodi: istinu, oklop pravednosti, spremnost za Evanđelje mira, štit vjere i mač Duha, to jest Riječ Božju.

Sv. Leopold objašnjava značenje tih pojmova. U svečevim poukama možemo razlikovati dvije borbe u kojima se nalazi čovjek na ovom svijetu:
1) borba protiv nevidljivih neprijatelja, tj. zasjeda i napasti demona, te raznih požuda koje opterećuju čovjeka (posljedice istočnog grijeha);
2) borba protiv vidljivih neprijatelja, tj. antikršćanskih ideologija i politika, a posebno nemoralnih medija.

U skladu s ovom podjelom, i mi ćemo prvo izložiti što sv. Leopold kaže o duhovnom boju, a zatim što kaže o borbi s vidljivim neprijateljima.

Riječi sv. Leopolda citiramo prema knjizi "Iz dubine svoga siromašnog srca - Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića" (hrvatski prijevod knjige R. Battela i G. Lazzare "Dall'intimo del mio povero cuore") objavljen 2018. godine u izdanju "Kršćanske sadašnjosti" i Hrvatske kapucinske provincije.

Kao što se moglo očekivati, moderni izdavači u svojim uvodnim napomenama i interpretacijama ovih članaka nastoje "ublažiti" oštrinu riječi i poruke sv. Leopolda. No, kad pogledate same te riječi, jasno vam je da nikakav pokušaj "ublažavanja" ne može proći.

1) Duhovni boj

Prije početka svake borbe, treba dobro upoznati neprijatelja. Stoga, sv. Leopold piše u trećem nastavku svojih članaka o poslanju Trećeg reda, objavljenom u travnju 1908. godine (str. 277. - 278.):

"Dakle, jedan od temeljnih zakona obrane je dobro upoznati neprijatelja prije početka rata.
Mnogi su neprijatelji Kristova evanđelja. Treba ostaviti po strani vidljive neprijatelje, odnosno ljude formirane od tijela i krvi, jer su slabi i nenaoružani kao i mi. Treba misliti na druge neprijatelje, neizmjerno opasnije. Eto, u tom smislu nam govori apostol sveti Pavao: 'Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima' (Ef 6, 12)."

Sv. Leopold jasno kaže da čovjek koji nosi smrtni grijeh na duši pripada Sotoninom kraljevstvu (str. 278.):

"...Sotoninim kraljevstvom koje je započelo s Adamovim grijehom, a završit će grijehom posljednjeg grešnika. To kraljevstvo nije opipljivo, nego se nalazi unutar čovjeka koji nosi smrtni grijeh u duši. Cijeli svijet bezbožnika potječe od Sotone i u tom smislu on je nazvan upraviteljem i poglavarom svijeta, to jest svijeta opakih. Pozvani smo da zaratimo protiv njega i njegovih palih anđela."

Ako netko možda misli da sv. Leopold pretjeruje kad kaže da čovjek koji nosi smrtni grijeh na duši pripada Sotoninom kraljevstvu, podsjećam vas da Sveto pismo kaže: "Tko čini grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska." (1 Iv 3, 8)

Nadalje, vjernik mora biti svjestan da je Sotona snažan i iskusan protivnik.
Sv. Leopold Mandić ističe:

"Božanski Otkupitelj kaže da je Lucifer jaki naoružani [fortis armatus - Lk 11, 21]. Osim toga, on nije sam, već uz sebe ima druge pobunjene duhove.
Jednog dana Isus je zatražio jednog od tih duhova da po ustima nekog opsjednutog kaže vlastito ime. I opaki duh reče: 'Moje je ime legija', to jest odred. Sveto evanđelje kaže da je zloduh tako odgovorio jer mnogi demoni bijahu ušli u tog opsjednutog čovjeka. Dakle, ne bijaše ovaj jednim opsjednut, niti tamo bijahu svi duhovi tame."

Sv. Leopold također naglašava da demoni (pali anđeli) nakon svojeg pada nisu izgubili svoje naravne osobine, koje im pripadaju po anđeoskoj naravi: velika inteligencija, snaga, ustrajnost volje:

"Iako su izgubili sve darove milosti u njihovoj povredi dužnosti, u pobunjenim dusima je ostala cijela narav sa svim njihovim divnim darovima. To su duboki umovi, njihova je volja snažna; njihova snaga da djeluju jednaka je širini uma, žara i čvrstine volje. Ovi ih naravni darovi ne čine sretnima, nego se obrušavaju na štetu čovjeka.
Oni poznaju dobro ljudsku vrstu pozvanu na posjedovanje beskrajnog dobra koje su oni svojevoljno izgubili. I tako u prostranosti svoje spoznaje i žara volje koja je potpuno izopačena, oni plamte vječnom mržnjom protiv čovjeka i usmjeravaju se da nam naude."

Dakle, neprijatelji ljudskog roda dobro su opskrbljeni sredstvima kojima mu mogu nauditi:

"Zato istinito možemo zaključiti da se za Sotonu s pravom kaže 'jaki naoružani'. Eto dakle, prvog neprijatelja evanđelja protiv kojega smo se pozvani boriti."

No, čovjek se suočava s još jednim problemom. Problemom koji čovjek nosi unutar samoga sebe: posljedicama istočnog grijeha (koje ostaju i nakon što je sam istočni grijeh izbrisan na krštenju), a to su sklonost na zlo, požude, neznanje uma i slabost volje.

O tim posljedicama istočnog grijeha sv. Leopold kaže sljedeće (str. 281. - 282.):

"Tko razumije ljudsku narav, pokvarenu istočnim grijehom, lako razumije mudrost svetog Pavla kad nas prije svega upozorava na oružje istine. Prema Pavlovom savjetu trebamo opasati slabine i bokove.
Slabinama i bokovima označuje se opća pohlepa ili nered osjetila, ili bolje rečeno požuda tijela. 'Moji bokovi puni su opsjena' (Ps 37, 8), ispovijeda o sebi ponizno David nakon svojih padova.
Ovu poniznu Davidovu ispovijest može ponoviti svaki čovjek; kao i onu kojoj odmah pridodaje sam pokajnik: 'Na tijelu mi ništa zdravo nema'.
I sveti Pavao još otvorenije o tome govori: 'Opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha' (Rim 7, 23)."

Sv. Leopold dodaje da Sotona poznaje ove ljudske slabosti i koristi ih kako bi ljude naveo na grijeh:

"Sotona dobro poznaje krhkost ljudske puti, nered naših osjetila te kako osjetila teže za ugodom bez obzira na red, istinu i pravednost. Sotona iskorištava i zavodi tijelo, posipa osjetila novim tamama i čini da se ona počinju javljati sa svojim lažnim svjetlom. Tijelo se lažno predstavlja kao istinsko dobro. Osim toga, đavao pali žar strasti i eto kako čovjek postane žrtva svojih životinjskih nagona."

Osim tjelesnih požuda, u čovjeku se javlja i sklonost prema oholosti. Neuredne težnje za častima i slavom, kao i želje da drugi ljudi prepoznaju i veličaju njegove kvalitete, uspjehe i sposobnosti.

Sv. Leopold o toj nesreći ljudskog roda kaže sljedeće (str. 284.):

"U žalosnu baštinu koju smo svi naslijedili od naših praroditelja, uvršten je i neobuzdan duh oholosti i taštine što je kazna za prvi grijeh. Svi unutar sebe osjećamo sklonost da žudimo za čašću i slavom.
Nesretan je čovjek koji sluša svoju pokvarenu izopačenu narav, a čast i slavu smatra dokazom svoje izvanrednosti i dobre kvalitete. U toj naklonosti on griješi protiv istine i pravednosti, jer sebi prisvaja čast i slavu koju treba dati Bogu samom, koji je pravo počelo i posljednja svrha svakog stvorenja.
Sotona vrlo dobro poznaje našu krhkost i slabost, i zna se njima okoristiti, stoga je on glava taštih i oholih."

No, sv. Leopold nas uči i o oružju s kojim ćemo se suprotstaviti tim našim neprijateljima, koje ne vidimo tjelesnim očima (str. 279.):

"Ali kojim ćemo se oružjem suočiti s toliko strašnim neprijateljem? Koristit ćemo se duhovnim i nadnaravnim oružjem: jer je neprijatelj čisti duh i dobrano nadvisuje našu narav.
'Ubuduće' - veli nam apostol Pavao - 'jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj'.
Ali kojim sredstvima ćemo se sjediniti u Kristu Otkupitelju? Sredstva sjedinjenja su vjera, ufanje i ljubav."

Dakle, prvo trebamo imati bogoslovne kreposti: vjeru, nadu i ljubav.
Govori sv. Leopold:

"Vjerom u Krista mi svečano izjavljujemo poštovanje Bogu, i taj čin podvrgavanja Božjoj vlasti pobjeđuje Sotoninu oholost.
Ufanjem duša se diže i uspinje prema Bogu ne bojeći se navala neprijatelja.
Ali, Sotona se boji najviše naše ljubavi. Ta ljubav nije bilo kakva ljubav; to je ljubav prijateljstva u kojem dva srca žele uzajamno dobro i po kojoj jedna osoba postaje ciljem drugoj osobi. Tako od dva srca nastaje jedno jedino srce."

Znamo iz Evanđelja što nam Isus Krist govori o tom prijateljstvu: "Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam." (Iv 15, 14)
Stoga, sv. Ivan Apostol kaže: "Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške." (1 Iv 5, 3)

Dakle, ne može netko tvrditi da je Božji prijatelj, a istodobno kršiti Božje zapovijedi. Bogoslovna krepost ljubavi isključuje svaki smrtni grijeh. Čim netko počini smrtni grijeh, gubi posvetnu milost, a time i bogoslovnu krepost ljubavi.

Sv. Leopold Mandić vrlo jasno govori (str. 279.):

"Ako me tko ljubi - veli Božanski Otkupitelj - čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (usp. Iv 14, 23).
Kada Sotona bude osjetio da smo tako ujedinjeni s Kristom, vidjet će da je u nama razoreno njegovo kraljevstvo.
Dakle, trebamo se uvijek više u vjeri ujedinjavati s Kristom i njegovim evanđeljem i onda će Kristova milost uvijek biti obilata u našim dušama.
Tako ćemo za Božje neprijatelje postati velika nevolja. Branit ćemo sve više u nama samima Kristovo evanđelje protiv Sotone koji će se osjetiti ponižen i pobijeđen. Jer Pismo nam govori: 'Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas'."

Što se tiče kršćanske nade, izrazito je važno što sv. Leopold ne govori o nadi u nekakvu ovozemaljsku sreću (kako o "nadi" govore modernisti), nego govori da je Evanđelje usmjereno na posjedovanje nevidljivih (nebeskih) dobara (str. 281.):

"Oružje kršćanske vojske su istina i pravednost, jer evanđelje cilja na posjedovanje nevidljivih dobara koja nadilaze sva osjetila."

U četvrtom nastavku svojih članaka (srpanj 1908.), sv. Leopold ističe da uz bogoslovne kreposti trebamo uzeti i ostalo oružje koje preporučuje sv. Pavao (str. 281.):

"U našem članku o poslanju Trećeg franjevačkog reda iz mjeseca travnja, naglasili smo tri teološke vrline - vjeru, ufanje i ljubav - kao najjača oružja protiv Sotone.
Ali apostol Pavao se ne zadovoljava time. On potanko izlaže sva oružja koja se trebaju upotrijebiti protiv ovog neprijatelja: 'Potrebno je - da se naoružamo sa svime, i da osiguramo cijelu našu osobu od glave do stopala, jer neprijatelji protiv kojih trebamo ratovati su dusi silne snage' (usp. Ef 6, 11-15).
Apostol nabraja vojnu opremu koristeći se slikama iz svojeg vremena: oklopa koji štiti grudi, opreme koja pokriva noge, kacige, štita, mača. Apostol govori da istina za nas treba biti kao vojni pojas, a pravednost kao oklop.
Spremnost i revnost u ispovijedanju evanđelja i izvršavanju njegove riječi treba biti obuća koja štiti naše noge. Naš štit je vjera, naša kaciga je kršćansko ufanje, a mač je riječ Božja."

Trebam također svratiti vašu pozornost na ono što sv. Leopold govori o važnosti ispravne spoznaje. U skladu s tradicionalnom filozofijom i teologijom, sv. Leopold ističe da je ispravna spoznaja preduvjet za ispravnu ljubav (str. 282.):

"Prvi izvor svake ljubavi je spoznaja, bez obzira je li razumna ili osjetna. Nemoguće je da čovjek voli to što na nikakav način ne poznaje. Ako je ta ljubav uzrokovana svjetlom istine i pravednosti, ljubav će biti ispravna i sveta. Ako je ljubav uzrokovana zabludom i laži, bit će lažna i opaka.
Eto zašto nam apostol Pavao ukazuje na istinu kao na prvo oružje za obranu kraljevstva Božjeg u nama."

Nužno je o ovom duhovnom boju govoriti već djeci na vjeronauku. U suprotnom bi vrlo lako mogla pasti u habitualne smrtne grijehe već u ranoj dobi.

Imajte na umu da danas djeca posvuda gledaju zle primjere. Nažalost, i kod svojih roditelja često vide samo primjere grijeha i nemorala. To može postati čak i prepreka za prihvaćanje katoličkog nauka.

Na primjer, kako će dijete "razvedenih roditelja" prihvatiti katolički nauk o nerazrješivosti ženidbe?
U tom slučaju sami roditelji svojim primjerom djetetu svjedoče protiv katoličkog nauka. Djetetu vlastiti roditelji postaju svjedoci protiv Evanđelja. Svjedoci protiv samog naravnog zakona.

Mislim da je to primjer onoga što kaže Sveto pismo: neprijatelji čovjeku postaju članovi njegove vlastite obitelji. To je u Starom zavjetu rekao već prorok Mihej: "neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi" (Mih 7, 6). U Novom zavjetu iste riječi ponavlja Isus Krist: "neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi" (Mt 10, 36).

Uz sve loše primjere koje dijete može vidjeti u vlastitoj obitelji, dolaze i opaki primjeri koje susreće u školi. Ne samo kod opakih školskih kolega, nego i u samom školskom programu. Danas se u mnogim liberalnim zemljama djeci u državnim školama nameće "spolni odgoj". Učitelji u sklopu školske nastave djecu uče bludnosti.

A ovdje je već desetljećima stari problem liberalnih medija koji šire i veličaju nemoral. Zatim, ideologije i političke skupine koje promiču nemoralne zakone.

Očito je, dakle, da katolička vjera ima i vidljive neprijatelje, a ne samo nevidljive neprijatelje.

Tako dolazimo do drugog dijela pouka sv. Leopolda Mandića, gdje svetac uči pripadnike Trećega reda kako se trebaju suprotstaviti onima koji javno šire bezbožnost i nemoral.

2) Borba protiv neprijatelja vjere i morala

Kao što u duhovnom boju prvo trebamo spoznati s kakvim se neprijateljima suočavamo, tako i u borbi s vidljivim neprijateljima: prvo treba znati tko su nam protivnici. Počnimo s ideologijama koje ruše kršćansko društvo.

Sv. Leopold Mandić u osmom članku o poslanju Trećeg reda iz veljače 1909. godine govori o opasnosti ideologije socijalizma (str. 292.):

"Socijalizam napreduje i obećava da će riješiti radničko pitanje i postaviti prividno ekonomsko dobro, ali u biti širi najodbojniju nemoralnost. Socijalizam tako ne izgrađuje, već dokrajčuje ljudsku propast."

Što se tiče sekularizma i liberalizma, tj. ideja o "slobodi misli" i "slobodi savjesti", sv. Leopold Mandić citira govor pape sv. Pija X. kardinalskom zboru od 24. siječnja 1909. Između ostaloga, navodi ove riječi sv. Pija X. (str. 294.):

"Stoga današnja mladež u takozvanoj slobodi misli i savjesti koja se stvara za ateizam, postaje instrumentom razaranja pomoću tiska koji uništava i ruši."

Sv. Leopold jasno poručuje da pripadnici Trećega reda sv. Franje ne smiju pasivno promatrati kako se u građanskom društvu širi nemoral, već mu se trebaju aktivno suprotstaviti (str. 296.):

"Po naravi vlastitog poslanja, Treći franjevački red ne smije ograničiti svoje djelovanje na posve duhovno polje sudjelujući na sastancima i pristupajući svetim sakramentima. Treći red pozvan je braniti Božje zakone, suočiti se s neprijateljima koji bi htjeli iz civilnog društva izbrisati sve evanđeoske tragove."

Sv. Leopold poseban naglasak stavlja na borbu za medije.
Gotovo cijeli IX. članak o poslanju Trećeg reda sv. Leopold Mandić posvećuje temi tiska. Govori kako je važno da Treći red pokrene katolički tisak.

Mediji su važni za oblikovanje onoga što se naziva "javno mnijenje". Liberalni mediji već dugo vremena imaju ključnu ulogu u padu vjerskog života u zapadnom svijetu.

To je očito već po sljedećoj usporedbi: Moderni vjernik nedjeljom na sv. misi sluša propovijed svećenika u trajanju od 5-6 minuta, dok je ostalih 24 sata na dan (7 dana u tjednu) izložen liberalnim medijima i zabavnoj industriji (glazba, film...) koji mu često nude sadržaje nespojive s katoličkom vjerom, pa čak i s osnovnim naravnim moralom.
Nije teško zaključiti što će imati veći utjecaj na njegovo razmišljanje: pet minuta svećenikove propovijedi ili pak dugi sati provedeni pred televizijom, internetom itd.

U vrijeme sv. Leopolda Mandića glavni je medij bio tisak (novine). Svetac, stoga, govori o potrebi da Treći red sv. Franje pokrene svoj tisak:

"U ovoj borbi koju trebaju povesti protiv neprijatelja Crkve prvotna oružja trebaju biti istina i pravednost. Stoga, prije svega, Treći red se treba boriti na polju ideja, jer su ideja i misao prirodno prvi izvor ljudskih djelatnosti. Dakle, Treći franjevački red treba prije svega početi svoje djelovanje tako da pokrene svoj tisak."

Sv. Leopold upućuje pripadnika Trećeg reda da pogledaju primjer neprijatelja Crkve:

"Doista, tisak je jedno od sredstava kojim mi drugima prenosimo naše ideje. A u tome nam naši neprijatelji dobrano mogu biti učitelji. U njihovoj školi ćemo biti dovoljno dobro podučeni kako se trebamo služiti tiskom na spasenje kršćanskog naroda kao što se oni njime služe da ga upropaste.
Danas ova Otkupiteljeva rečenica više nego ikad zvuči istinitom: 'Sinovi tame su snalažljiviji, razboritiji od sinova svjetla' (usp. Lk 16, 8).
Ova mudrost i razboritost koju Evanđelje pripisuje sinovima tame ne treba se shvatiti na apsolutni način. Bezbožnici nisu razboriti zato što idu putem zloće i grijeha, nego su u tom smislu istinski luđaci. Stoga Pismo govori da je broj luđaka beskrajan. Ali bezbožnici su nazvani domišljatima i zalažu se sa svom snagom duše da bi postigli cilj."

Zatim sv. Leopold iznosi sljedeću ocjenu:

"Psihološki je zakon čovjeka, razumskog bića, da se udruži s onim koji mu je sličan. Stoga postoji uzrečica: 'Reci mi s kime se družiš, reći ću ti kakav si.' Tako i sinovi tame, podučeni od Sotone, svoga poglavice, neprestano objavljuju knjige i časopise u civilnom društvu i može se ispravno reći da se gotovo svaki građanin opsjeda lošim tiskom."

Sv. Leopold je uistinu žalio zbog pogubnih posljedica zlih medija:

"Tko se zamisli nad beskrajnim moralnim ruševinama uzrokovanim lošim tiskom, može zaplakati kao Jeremija nad ruševinama razorenog Jeruzalema."

U sljedećem članku (rujan 1909. god.) sv. Leopold Mandić naglašava sljedeće:

"Kako se Treći franjevački red treba odnositi prema tisku? Trećoredci trebaju tisak učiniti svojim oružjem za obranu evanđelja, isto kao što ga bezbožnici upotrebljavaju protiv evanđelja. Propaganda u tisku može se podijeliti na dva dijela: propagandu u novinama i propagandu u knjigama i brošurama. O ovoj drugoj propagandi ćemo govoriti u sljedećem članku, a sada ćemo govoriti samo o novinarstvu.
Novinarstvo, razmatrano s moralne strane, može biti podijeljeno na bezbožno novinarstvo i dobro novinarstvo. Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Izrazito je važna ova zadnja Leopoldova rečenica: "Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Dakle, bezbožni i nemoralni tisak zabranjen je već po samom naravnom zakonu.

Zašto je to važno?
Neki ljudi misle da je zbog ukidanja Indeksa zabranjenih knjiga nakon Drugoga vatikanskog koncila, katolicima odjednom postalo dopušteno čitati bezbožne i nemoralne knjige i tiskovine... Nije!

Nemoralne tiskovine zabranjene su već samim naravnim zakonom, a ni sam papa nema vlast da ukine naravni zakon.

Svaki ljudski zakon koji je protivan naravnom zakonu (prirodnom moralnom zakonu), nevaljan je sam po sebi; i čovjek ga ne smije obdržavati.
To vrijedi i za papinske zakone. Na primjer, ako bi papa donio dokument koji kaže da je dopušteno čitati nemoralne knjige, taj dokument bio bi nevaljan sam po sebi.

Zato je izrazito važno što sv. Leopold kaže: "Što se tiče bezbožnih novina, njih mogu zabraniti crkveni zakoni, ali njih zabranjuje i prirodni zakon."

Nažalost, danas i na pseudo-desnoj političkoj sceni ima velik broj ljudi koji slave ideju "slobode govora" po uzoru na američki liberalizam, koji lažno predstavljaju kao "konzervativizam" (!?)... Kakav je to "konzervativizam" u kojem se svakom dopušta da javno iznosi svaku gadariju koja mu padne na pamet?
Koji su plodovi te američke "slobode govora"? Dovoljno je spomenuti kakvi filmovi izlaze iz Hollywooda, sve pod zaštitom izopačene "slobode govora".

U ovom našem vremenu opasnost liberalnih medija još je daleko veća nego što je bila u vrijeme sv. Leopolda Mandića. Ipak, naš svetac jasno je vidio moralno rasulo koje su izazvale liberalne novine već u ono vrijeme.

U svojem posljednjem članku o ovoj temi, sv. Leopold opet poziva pripadnike Trećeg reda sv. Franje da se bore na medijskom i promidžbenom području (str. 304.):

"Ali djeca Trećeg franjevačkog reda pozvani su posebnim zvanjem da izvrše ovu Božju zamisao. Oni trebaju braniti evanđelje društvenom akcijom: tiskom, živom riječi, propagandom. Trebaju braniti evanđelje dobrim primjerom, jer su svjetlo svijeta. Trebaju ga braniti molitvom i krvnom žrtvom, to jest prolijevanjem vlastite krvi, što je sada, hvala Bogu, prilično rijetka pojava među civiliziranim narodima. Stoga trećoredci trebaju svakodnevno braniti evanđelje vlastitom nekrvnom žrtvom, odnosno bez prolijevanja krvi."

Pouke sv. Leopolda Mandića lijepo pokazuju izvorni cilj i svrhu Trećega reda sv. Franje.
Težnja prema savršenstvu (koliko je moguće u svjetovnom staležu) podrazumijeva duhovni boj na osobnoj razini. No, važna je i borba za pobjedu katoličke vjere i morala na široj društvenoj razini.

Treba istaknuti da je sv. Leopold i u privatnim pismima poticao svoje prijatelje da se na društvenom polju bore za katoličku vjeru.

Dok je još imao nepunih 17 godina, sv. Leopold napisao je u pismu Andriji Korneru, 30. ožujka 1883.:

"Prvo, gaji nježnu ljubav prema Presvetom Isusovu i Marijinu Srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve."

Nakon dosta godina, sv. Leopold opet u pismu ohrabruje Kornera ovim riječima (str. 100. - 111.):

"Istina, na sve strane širi se nemoral i kriminal. No istina je također da neprijatelj nikada neće nadvladati. Naš Gospodin govori: Vrata paklena neće nadvladati (Mt 16, 18). Ali Bog nas je upozorio da će sotona uvijek nasrtati sa zgnječenom glavom. Stoga se nasuprot tolikim otpadima nalaze postojani katolici, oni što vjeruju, što čvrsto vjeruju. Ja, koji sam blizu mnogim dušama, mogu ovo posvjedočiti."

U pismu Antoniju Settinu od 23. prosinca 1908., sv. Leopold Mandić ističe da je Gospodin na osobiti način s onima koji se bore na društvenom polju (str. 222.):

"Prije svega: s kim je božanski Otkupitelj? Ponajprije, On se nalazi u srcu onih koji ga ljube, to jest u srcu onih koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju te imaju mnogo dobre volje. Ako me tko ljubi - On govori - ja i moj Otac doći ćemo k njemu i nastanit ćemo se u njegovu srcu (usp. Iv 14, 23). Osim toga, On je sa svojim vjernicima svojom izvanrednom, iako posve nevidljivom prisutnošću na osobiti način kada se oni bore za njegovu stvar. Vaše gospodstvo neka osjeća svu ljubav vjernika prema našem Otkupitelju i Bogu, i zatim neka se jednako bori na katoličkom i društvenom polju."

Možda se sada pitate: Zašto se danas o ovoj borbi nigdje (službeno) ne govori?
Zašto danas u samom Trećem redu sv. Franje nema ni traga ovom borbenom katolicizmu koji zastupa sv. Leopold Mandić?

Zato što je cijeli Treći red temeljito izmijenjen u reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila, kad je i preimenovan u Franjevački svjetovni red (novo pravilo iz 1978. godine). Nakon reformi, red je počeo nalikovati na nevladinu udrugu koja se bavi ekologijom, promicanjem suživota među različitim religijama i širenjem sekularnog pacifizma.

No, sve je to u skladu s općenitom agendom postkoncilskih modernista koji žele vojujuću Crkvu pretvoriti u pacifističku "nevladinu organizaciju" ili "udrugu za ljudska prava". Tako da modernisti mogu ostvariti svoj san: utapanje u liberalno društvo.
Izgleda da mnogi klerici prihvaćaju takav smjer: ne toliko iz ideoloških uvjerenja, koliko iz pragmatičkih ili komformističkih razloga... Kako bi si osigurali udoban život u današnjem društvu, smatraju da je potrebno odbaciti sve vjerske i moralne propise koji bi ih mogli dovesti u sukob s liberalnim režimima koji trenutno vladaju zapadnim svijetom.

Međutim, takva stajališta daleko odstupaju od tradicionalne svrhe Trećeg reda, koju je sv. Leopold vrlo dobro izrazio.

Pouke sv. Leopolda u skladu su s papinskim 

učiteljstvom i franjevačkom tradicijom

Sve što je sv. Leopold govorio o ulozi Trećeg reda u skladu je s naukom papa.

Kao što sam pisao na ovom blogu još prije deset godina, Treći je red od svojeg osnutka imao posebnu ulogu u obrani Crkve od njezinih neprijatelja.
Pape su oduvijek visoko cijenili tu obrambenu ulogu Trećeg reda. Tako papa Leon XIII. u enciklici Auspicato (17. rujna 1882.) ističe da su trećoredci još u 13. stoljeću stajali u prvim redovima obrane katoličke vjere, protiv krivovjeraca albigenza i protiv pristaša izopćenog cara Fridrika II.
Papa Grgur IX. koji je vodio tešku borbu s Fridrikom II., naziva trećoredce Kristovom vojskom i novim Makabejcima.

Ponovit ću još nešto što sam tada pisao, jer se izravno tiče ove teme.

Treći red sv. Franje je u Hrvatskoj i BiH tijekom 1920-ih imao desetke tisuća članova. Kako bi svaki hrvatski trećoredac točno znao svoja prava, obveze i dužnosti, izdan je Katekizam Trećega reda sv. Franje.

Znakovito je objašnjenje koje katekizam daje za motive koji su vodili papu Leona XIII. u izdavanju konstitucija Trećeg reda:

"Zato da Treći red sv. Franje osobito podigne i svim vjernicima preporuči, jer je vidio u njemu najljepše sredstvo, kojim se može izliječiti ćudoredna pokvarenost ljudi."

I ovaj je katekizam istaknuo da je Treći red: "vjerna vojska svete Crkve u borbi protiv njezinih neprijatelja".

Iste poruke možete vidjeti i u ostalim priručnicima i molitvenicima Trećega reda, čak i u onima koji su izdani u vrijeme kad je naša zemlja bila pod komunističkom vladavinom.

Dovoljno je pogledati molitvenik Serafsko cvijeće iz 1959. godine.

U ono vrijeme se nisu sramili isticati da se Treći red otvoreno borio protiv "slobodoumnih" načela Francuske revolucije. Uostalom, pape koji su se istaknuli borbom protiv liberalizma, bili su svi članovi franjevačkoga Trećeg reda: bl. Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X. i Pio XI.
Priručnik Serafsko cvijeće u povijesnom dijelu baš naglašava tu borbu između Trećega reda i liberalizma Francuske revolucije (str. 31.):

"Radi velike revnosti triju ogranaka prvoga Franjevačkog reda oko promicanja TR u 18. vijeku on je vrlo napredovao sve dok nije strahovita bura francuske revolucije nanijela kršćanstvu veliku štetu i polomila mnoge grane na svetom stablu Crkve. Tada je ujedno majka ove revolucije, slobodoumna prosvjeta, kao potajna kuga harala svijetom i slabila vjerski život sve do polovice 19. vijeka. Istom kada je papa Pio IX urešen trećoredskim odijelom pred cijelim svijetom ožigosao načela liberalaca (u 'Silabu' od 8. prosinca 1864.) i kad je zatim njegov nasljednik 'trećoredski papa' veliki Leon XIII poznavajući prilike vremena prigodom 700. godišnjice rođenja sv. Franje (g. 1882.) potaknuo sve biskupe na širenje TR..."

Što se tiče borbe protiv liberalnog tiska i liberalnih medija, u samom ispitu savjesti molitvenik se izričito poziva na Indeks zabranjenih knjiga (str. 301.).

Zanimljivo je da se još 1966. godine u molitveniku Biserje sv. Ante među dužnostima trećoredaca navode:

"5. Izbjegavaj nečedne plesove, nečedne kazališne, filmske i televizijske predstave i bučne zabave.

6. Čuvaj se nepotrebnog zaklinjanja i nepristojnih razgovora.

7. Bori se protiv zle i nečedne štampe."

Sve je to iščeznulo nakon provođenja reformi poslije Drugoga vatikanskog koncila i donošenja novog pravila FSR-a 1978. godine.

Danas umjesto borbe protiv "zle i nečedne štampe", gledamo borbu protiv klimatskih promjena.
Umjesto širenja katolicizma, danas se ističu "ekumenizam" i "međureligijski dijalog".
O prestanku isticanja čednosti i pokorničkog života - ne treba ni govoriti.

No, poznavanje izvornog duha Trećeg reda sv. Franje potrebno je kako bi se shvatile pouke sv. Leopolda Mandića, kao i drugih velikih svetaca koji su pisali o Trećem redu. 

 

Tko želi razumjeti riječi svetaca o ulozi Trećeg reda u kršćanskom društvu, uzet će prvo neki od službenih priručnika Trećeg reda i proučiti kako se u njima definira njegova svrha. Gore spomenuti izvori dostupni su na internetu, i svatko ih može sam proučiti.

1) Katekizam Trećeg reda sv. Franje (1923. god.)

2) Molitvenik i priručnik Serafsko cvijeće (1959. god.)

3) Molitvenik Biserje sv. Ante (1966. god.)

 

Édouard Hugon o crkvenom nauku o Kristu Kralju

7. veljače 1929. umro jedan od istaknutih teologa 20. stoljeća: dominikanac Édouard Hugon.
Rođen je 25. kolovoza 1867. kao Florentin-Louis Hugon u obitelji pobožnih seljaka u općini Lafarre (biskupija Puy-en-Velay) u Francuskoj. Bio je najstarije od 13 djece u obitelji. Od malih nogu pokazivao je nadarenost za učenje. Znao je katekizam još prije nego što je naučio čitati. U školi je bio jedan od najboljih učenika.

Pridružio se Redu propovjednika s 18 godina u Rijckholtu u Nizozemskoj. U tom su mjestu dominikanci iz Lyona izgradili samostan i crkvu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije 1882. godine. Hugon je uzeo redovničko ime Édouard.

Zaređen je za svećenika 24. rujna 1892. Predavao je filozofiju i teologiju u raznim mjestima, i napokon u Rimu. Od 1909. do 1929. predavao je teologiju na budućem Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum).

Među njegovim djelima, trebamo istaknuti potpuni pregled tomističke filozofije (Cursus philosophiae thomisticae) u četiri sveska, kao i dogmatske traktate (Tractatus dogmatici) u tri sveska.

Hugon je bio visoko cijenjen kod trojice papa (sv. Pio X., Benedikt XV. i Pio XI.). Imao je važnu ulogu u proglašenju sv. Efrema Sirca i sv. Petra Kanizija crkvenim naučiteljima. Bio je suradnik i pomoćnik kardinala Pietra Gasparrija u pripremi njegova poznatog katekizma.

Zanimljivo je pogledati pismo pape Pija XI. upućeno Hugonu 25. veljače 1923., koje stoji na početku prvog sveska njegovih dogmatskih traktata (izdanje iz 1927. godine).

U tom pismu Pio XI. hvali poznatu Hugonovu sposobnost da poveže školsku dogmatsku teologiju s najdubljom pobožnošću:

"...neque ignoramus proximum decessorem Nostrum id tibi honori tribuisse, quod religionis mysteria faciliore expositione ad captum fidelium aptasses sacrasque disciplinas ad pietatem fovendam percommode adhibuisses."

("...nije nam nepoznato da je Naš neposredni prethodnik pridao tvojoj časti to što si otajstva vjere lakšim obrazloženjem prilagodio shvaćanju vjernika i svete discipline vrlo prikladno primijenio za poticanje pobožnosti.")

Pio XI. i malo kasnije hvali upravo to obilježje Hugonovih djela, koja uz pouku o vjerskim istinama, pružaju čitatelju "iskrice pobožnosti" ("pietatis igniculos").

Naime, Hugon na kraju mnogih pouka u svojim teološkim djelima dodaje napomenu pod nazivom "Pietatis corollarium" u kojoj pokazuje kako dogmatske istine, koje smo naučili iz teologije, možemo povezati sa svojom pobožnošću i duhovnim razmatranjem. Tako nam teološki udžbenici mogu postati poticaj za duhovno razmatranje. Obilježje je velikih teologa povezivanje teorije s praksom osobnog vjerskog života.

Édouard Hugon imao je znatan utjecaj na nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista. Pomagao je u pripremi enciklike Pija XI. Quas primas kojom je ustanovljen blagdan Krista Kralja.

Iz tog razloga, zanimljivo je pogledati kako Hugon u svojom teološkim djelima objašnjava bit i svrhu tog blagdana i općenito nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista.

Hugon o ovoj temi piše u drugom svesku svojih teoloških traktata, koji govori o Kristu Otkupitelju. Koristimo V. izdanje, objavljeno 1927. godine.

Ovdje na str. 693. nalazimo poglavlje pod nazivom "De Jesu Christo Rege" ("O Isusu Kristu Kralju").

O Kristu Kralju mnogo su govorili već starozavjetni proroci, ali mi ćemo početi od samih riječi Isusa Krista, koji kaže:

"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle, i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio." (Mt 28, 19)

Hugon ovako tumači te riječi (str. 695.):

"Hinc ipse Christus dicit: 'Data est mihi omnis potestas in coelo et in terra (Matth., XXVIII, 18, 19).' Ubi affirmatur jus ipsius in omnes gentes, ita ut gentes teneantur obligatione audiendi ejus doctrinam, docete, et sese subjiciendi, ejus legibus, qua ex ejus baptismo derivantur, baptizantes..."

("Zato sam Krist kaže: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28, 18-19).' Ondje se potvrđuje njegovo pravo na sve narode, tako da su svi narodi dužni obvezom slušati njegov nauk - naučavajte, i podložiti se njegovim zakonima, koji se izvode iz njegova krštenja - krsteći ih...")

Isus Krist je Kralj i kao Bog i kao Čovjek. Hugon ističe da su u zabludi oni koji žele ograničiti Kristovu vlast bilo u jednom bilo u drugom pogledu (str. 699.):

"Satis non est, confiteri Christum ut Deum esse regem, cum id in dubium vertere esset ejus divinitatem impetere; nec sufficit agnoscere in Christo homine regnum mere spirituale, quia id esset restringere imperium quod Scriptura et Traditio absque restrictione Christo adscribunt."

("Nije dovoljno ispovijedati da je Krist [samo] kao Bog kralj, jer dovesti to u sumnju značilo bi osporavati njegovo božanstvo, i nije dovoljno priznati u Kristu čovjeku samo duhovno kraljevstvo, jer bi to značilo ograničiti njegovu vlast, koju Sv. Pismo i Tradicija pripisuju Kristu bez ograničenja.")

Kristova vlast proteže se ne samo na pojedince, nego i na čitavo ljudsko društvo (str. 704.):

"Homines enim in societate adunati non idcirco e dominio Christi exeunt, sed ipsi tota societas subest. Quod omnino liquebit, si recolamus Christum ut Deum esse societatis auctorem, conservatorem, benefactorem, et ut Verbum incarnatum esse, in praesenti humani generis conditione, principium et fontem, a quo innumera auxilia recipit societas et sine cujus influxu nequit salva consistere."

("Naime, ljudi koji su okupljeni u društvo, nisu time izašli iz Kristove vlasti, nego njemu je podložno čitavo društvo. To će nam postati posve jasno ako se prisjetimo da je Krist kao Bog početnik, održavatelj i dobročinitelj društva, a kao Utjelovljena Riječ, u sadašnjem stanju ljudskog roda, on je počelo i izvor iz kojeg društvo prima nebrojene pomoći i bez čijeg utjecaja ne može opstati.")

Za ljudsko društvo vrijedi isto što i za pojedince: Krist je jedini Spasitelj (str. 705.):

"Verum, in praesenti conditione, gratia, quavis, sive in singulos homines sive in societatem universam, ab unico fonte Christo Redemptore, derivatur. Quapropter, de societate, haud secus ac de singulis, valent, verba S. Petri: 'Et non est in alio aliquo salus, nec aliud nomen est sub coelo datum hominibus, in quo oporteat nos salvos fieri.' (Act., IV, 12.)"

("Uistinu, u sadašnjem stanju, svaka milost, bilo za pojedine ljude, bilo za čitavo društvo, izvodi se iz jednog izvora: Krista Otkupitelja. Zbog toga, za društvo kao i za pojedince vrijede riječi sv. Petra: 'I nema ni u kome drugom spasenja; i nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.' (Dj 4, 12)")

Hugon ističe da ove istine potvrđuje i iskustvo (str. 706.):

"Iterum experientia comprobatur gentes et societates quae Christi et Ecclesiae influxui subtrahunt, miserrimo diaboli et peccati jugo subesse, apud paganos presertim elucet; ubi autem viget ille influxus, omnia recte componi."

("Opet, iskustvo dokazuje da se narodi i društva, koja se odvraćaju od utjecaja Krista i Crkve, podlažu bijednom jarmu đavla i grijeha, što je posebno očito kod pogana. Ondje pak gdje vlada onaj [Kristov] utjecaj, sve je ispravno posloženo.")

Kao što govori sam papa Pio XI. u enciklici Quas primas, ideologija državnog laicizma najveći je suvremeni protivnik nauka o Kristu Kralju.

Laicizam je politički sustav koji se temelji na ideji da država treba biti "religijski neutralna". Dakle, laicisti zastupaju ideju o državi bez ikakve službene religije, odnosno o državi koja se u svojem zakonodavstvu uopće ne obazire na Božje zakone.

Hugon naziva laicizam najvećim zločinom našeg vremena ("scelus nostra aetate maximum") i apostazijom:

"Scelus nostra aetate maximum, est illa populorum et societatum apostasia a Deo, quasi non esset Deus aut posset societas absque Deo institui et regi."

("Najveći zločin našega vremena je onaj otpad naroda i društava od Boga, kao da Bog ne postoji ili da se društvo može ustanoviti i upravljati bez Boga.")

Nadalje, Hugon objašnjava da postoje tri oblika u kojima se javlja zabluda laicizma. Ujedno obrazlaže kako nauk o Kristu Kralju pobija zablude laicizma.

Prvo, laicizam tvrdi da je religija samo privatna stvar:

"Imprimis contendit, religionem esse ordinis mere privati neque inter officia que societatem externam spectant esse reponendam. Si autem proclamatur universale Christi imperium, jam vindicatur jus divinum et elucet veritas quam exponebat Leo XIII: 'Natura et ratio quae jubet singulos sancte religioseque Deum colere, quod in ejus potestate sumus et quod ab eo profecti ad eumdem reverti debemus, eadem lege adstringit civilem communitatem.'"

("Na prvom mjestu, tvrdi da religija pripada privatnom redu i da se ne smije stavljati među dužnosti koje se tiču vanjskog društva. No, ako se proglasi sveopća Kristova vlast, već time brani se božansko pravo i sjaji istina koju je iznosio Leon XIII: 'Narav i razum, koji zapovijedaju svakom pojedincu da sveto i pobožno štuje Boga, jer smo u njegovoj vlasti, i od njega potječemo, i njemu se trebamo vratiti, istim zakonom obvezuju građansko društvo.'")

Drugo, laicizam tvrdi da svatko može izabrati religiju koja mu se najviše sviđa:

"Secundo, asserit laicismus, si qua religio forte sit amplectenda, liberum esse unicuique et praesertim societati, quam maluerit profiteri. Proclamato autem Jesu Christo omnium gentium et societatum rege et domino, constat eo ipso unicam esse religionem, quam Christus mundo attulit, ut exponit idem Leo XIII: 'Omninoque debent eum in colendo numine morem usurpare modumque quo coli se Deus ipse demonstraverit se velle...'"

("Drugo, laicizam tvrdi da ako možda treba prigrliti neku religiju, svakomu je slobodno, a posebno društvu, da ispovijeda onu koju želi. No, ako se proglasi da je Krist kralj i gospodar svih naroda i društava, samim je time očito da postoji samo jedna religija koju je Krist donio na svijet, kao što obrazlaže isti Leon XIII.: 'U štovanju Boga u potpunosti su dužni uzeti onaj običaj i način štovanja za koji je sam Bog pokazao da želi biti štovan tim načinom...'")

Treće, laicisti ne žele da se govori o nadnaravnom redu i o obvezama koje za čovjeka proizlaze iz tog reda:

"Tertio, laicismus maxime abhorret ab ordine supernaturali. Sicut enim diabolus ab initio peccavit rejiciendo finem supernaturalem, sic laicismo, qui diabolicum spiritum redolet, proprium est odio maximo habere, omnibusque mediis supernaturale insectari."

("Treće, laicizam se najviše grozi nadnaravnog reda. Naime, kao što je đavao od početka sagriješio odbacivši nadnaravni cilj, tako je laicizmu, koji zaudara đavolskim duhom, vlastito to da ima najveću mržnju prema nadnaravnom i da ga progoni svim sredstvima.")

I ovdje proglašenje nauka o Kristu Kralju djeluje kao protulijek:

"At in ipso Christo, Verbo Dei pro nobis incarnato, exhibetur et manifestatur supernaturale, ac proinde, dum agnoscitur Christus rex, necessitas et veritas ordinis supernaturalis asseritur, et dira lues laicismi propulsatur; simulque divina Ecclesiae missio inculcatur."

("Ali, u samom Kristu, Riječi Božjoj koja se za nas utjelovila, pokazuje se i očituje nadnaravno, i stoga, dok se priznaje Krist Kralj, proglašava se nužnost i istinitost nadnaravnog reda, i odbija se pogubna kuga laicizma; a istodobno se ističe božansko poslanje Crkve.")

Kristu Kralju treba se sve podložiti: ljudski razum, ljudski zakoni, ljudsko društvo (str. 709.):

"Sicque stabilietur pro tota societate obligatio subjiciendi omnia Christo; intellectum scilicet doctrinae Christi; leges humanas legi Christi, et societates temporales societati spirituali, quad est Ecclesia Christi."

("I tako se učvršćuje obveza za čitavo društvo da sve podloži Kristu; to jest, da razum podloži Kristovu nauku; ljudske zakone Kristovu zakonu, a vremenita društva duhovnom društvu, a to je Kristova Crkva.")

Sada dolazimo do potrebe za posebnim blagdanom Krista Kralja. Stoga, Hugon u sljedećem članku objašnjava razloge za uvođenje ovog blagdana.

Važna svrha blagdana Krista Kralja jest da gore spomenuti crkveni nauk iznese na najsvečaniji način pred oči cijeloga svijeta:

"Sic quoque, nostra aetate, victrix fulgebit veritas, si speciale ac solemnissimum in universa Ecclesia festum celebretur, quo etiam adversarii fracti et confusi appareant. Illa festivitas, modo externo et hominibus accommodato, proclamabit Christum esse Regem, cui debent gentes et societates subjicere et intellectum et disciplinam et mores et instituta et totam vitam, ut exposuimus superius."

("Tako će također i u našem vremenu zasjati pobjednička istina, ako se u čitavoj Crkvi slavi poseban i vrlo svečan blagdan, kojim će i protivnici biti slomljeni i smeteni. Ova će svetkovina, na vanjski i ljudima prilagođen način, proglasiti da je Krist Kralj, kojemu narodi i društva trebaju podložiti i razum, i disciplinu, i običaje, i ustanove, i čitav život, kao što smo gore obrazložili.")

Hugon daje zanimljiv podatak da je sv. Pio X. još u vrijeme dok je bio patrijarh Venecije tražio da se ustanovi takav blagdan:

"Jam, priusquam ad Apostolicam Cathedram eveheretur, Pius X, existens episcopus et Patriarcha, petebat ut festum hujusmodi instibueretur; cui consentiebant, eminentissimi Ferrari, Manara, Richelmy, etc. Nostris diebus petitiones hujusmodi ita fuerunt multiplicata, ut vocem totius orbis referrent, quam audivit summus Pontifex Pius XI."

("Još prije nego što je uzdignut na apostolsku katedru, Pio X. dok je bio biskup i patrijarh, tražio je da se ustanovi takav blagdan, a s njim su se slagali i preuzoriti Ferrari, Manara, Richelmy, itd. U naše vrijeme ovakve molbe toliko su se umnožile da su pokazivale odjek glasa cijeloga svijeta, koji je čuo vrhovni svećenik Pio XI.")

Dakle, sama ideja o blagdanu Krista Kralja postojala je dugo vremena prije nego što je blagdan službeno uveden. Osjećala se potreba za takvim blagdanom, koji bi pred cijelim svijetom slavio vlast Krista Kralja nad ljudskim društvom.

Važno je pogledati kako Hugon objašnjava što je predmet (objekt), motiv i svrha blagdana Krista Kralja:

"In praesenti autem quaestione objectum est omnino determinatum, cum agatur de Jesu Christo rege universali gentium et societatum, cujus regia dignitas in Scriptura et Traditione certissime asseritur; viget etiam speciale motivum specialisque finis, ut scilicet pessima laicismi lues propulsetur, et jura divina vindicentur, dum instauratur pax Christi in regno Christi."

("U sadašnjem pak pitanju, predmet je posve određen, jer se radi o Isusu Kristu, sveopćem kralju naroda i društava, čije je kraljevsko dostojanstvo najsigurnije potvrđeno u Sv. Pismu i Tradiciji; na snazi je također poseban motiv i posebna svrha, to jest da se suzbije najgora kuga laicizma i da se obrane božanska prava, dok se obnavlja mir Kristov u kraljevstvu Kristovu.")

Hugon daje i objašnjenje zašto je posljednja nedjelja u listopadu izabrana za dan svetkovine Krista Kralja:

"Oportet autem ut festum novum a toto populo celebretur; et idcirco die dominica, ut possit fieri omnium concursus et magna solemnitas; atque, ut appareat distinctio a festo SS. Sacramenti et a festo SS. Cordis, celebrandum erit postea, circa finem anni liturgici, ante festum omnium Sanctorum, sicut ipsum regnum Jesu Christi in regno Sanctorum completur et absolvitur."

("Potrebno je pak da novi blagdan slavi cijeli puk, i zato je izabrana nedjelja, kako bi se svi mogli okupiti i kako bi bila velika svečanost. K tome, kako bi bila očita razlika u odnosu na blagdan Presvetog Sakramenta [Tijelovo] i blagdan Presvetog Srca, treba ga kasnije slaviti, oko kraja liturgijske godine, prije blagdana Svih svetih, kao što se samo kraljevstvo Isusa Krista ispunjava i dovršava u kraljevstvu svetih.")

U postkoncilskoj novoj liturgiji iz 1969. godine blagdan Krista Kralja premješten je na zadnju nedjelju liturgijske godine, kao što je i temeljito izmijenjen pogled na taj blagdan. Umjesto o kraljevanju Isusa Krista nad ljudskim društvom, govori se samo općenito o Kristu kao kralju svega stvorenoga.
A borbu protiv laicizma nitko od modernih klerika više niti ne spominje.

Možda je i to jedan od razloga zašto se Édouard Hugon danas prešućuje.
Na primjer, ako otiđete na internetsku stranicu "dominikanci.hr", nigdje nećete naći spomen njegova imena.
S druge strane, pronaći ćete na toj stranici mjesto gdje se perjanice neomodernizma - Congar, Chenu i Schillebeeckx - nazivaju "istaknutim dominikanskim teolozima" (!). A oni su upravo napustili dominikansku teologiju i zamijenili je svojim novotarijama. Između ostaloga, oni su zastupali upravo onaj laicizam protiv kojeg se Hugon borio.

Stvarno žalosno... Jer dominikanski red imao je stvarno sjajnih teologa u 20. stoljeću, kao što su Hugon, Merkelbach, Prümmer... Ali, nijednoga od njih danas ne spominje stranica "dominikanci.hr". Naprotiv, ističu predstavnike "nove teologije"... Congar, Chenu, Schillebeeckx... One koji su prije Drugog vatikanskog koncila bili pod raznim kaznama Svete Stolice zbog svojih nekatoličkih stajališta.

Nažalost, slične stvari možete vidjeti i kod isusovaca.
Družba Isusova imala je u prošlosti stvarno izvrsne teologe: sv. Robert Bellarmin, sv. Petar Kanizije, Franjo Suárez, Leonard Lessius, Ivan de Lugo, Louis Billot... Ali, nijednoga od njih ne ističu oni koji danas upravljaju Družbom. Naprotiv, oni ističu samo neomoderniste poput Karla Rahnera.

Nije čudo da su obje redovničke zajednice doživjele nagli pad nakon Drugoga vatikanskog koncila. Prepolovile su se i u broju članova. Družba Isusova imala je 1965. godine 36.038 članova, a do 2020. pala je na 14.439 članova. Dominikanski red imao je 1965. godine 9506 članova, a do 2020. taj broj je pao na 5588 članova.

No, nije najveći problem u gubitku članova, nego u gubitku identiteta. A taj gubitak identiteta usko je povezan s uništenjem teološke tradicije ovih redovničkih zajednica.

Dogodilo se nešto paradoksalno. Svi znaju da su dominikanci i isusovci izvorno bili poznati po snažnoj borbi protiv krivovjerja i angažiranom širenju katoličke vjere (misije). A nakon II. vatikanskog koncila pali su u ruke onih koji promiču potpuno suprotna stajališta: toleranciju prema krivovjerju, ekumenizam, laicizam, pa čak i međureligijski sinkretizam.

Nužan preduvjet za obnovu ovih redovničkih zajednica (kao i svih drugih redovničkih zajednica) jest odbacivanje neomodernizma, i povratak tradicionalnoj katoličkoj teologiji.

Zato je potrebno ponovno otkriti klasične teologe kao što je Édouard Hugon. I ne samo otkriti, nego i vratiti njihova djela u školovanje mladih klerika.

Danas možete na internetu pronaći Hugonova glavna filozofska i teološka djela.

TOMISTIČKA FILOZOFIJA - Cursus philosophiae thomisticae

1) Logika - Logica

2) Kozmologija - Cosmologia

3) Biologija i psihologija - Biologia et psychologia

4) Metafizika - Metaphysica

DOGMATSKI TRAKTATI - Tractatus dogmatici

1) O Presvetom Trojstvu, Bogu Stvoritelju, o anđelima i ljudima - De Deo uno et trino, de Creatore et Gubernatore, de angelis et de homine

2) O istočnom grijehu i milosti, o Utjelovljenoj Riječi i Otkupitelju, o Blaženoj Djevici Mariji - De peccato originali et de gratia, de Verbo incarnato et Redemptore, de B. Virgine Maria Deipara

3) O sakramentima i o posljednjim stvarima - De sacramentis ac de novissimis

  

Katolički teolozi o opasnosti "biblijskih društava"

U prošlom tekstu vidjeli smo crkvene dokumente koji osuđuju protestantske organizacije koje se nazivaju "biblijskim društvima". Danas ćemo pogledati kako istaknuti katolički teolozi govore o opasnosti koju "biblijska društva" predstavljaju za vjeru i vjernike. 

O toj su temi pisali i najpoznatiji svjetski teolozi u 19. i 20. stoljeću, kao i mnogi hrvatski teolozi. Njihove rasprave pokazuju da su papinske osude "biblijskih društava" bile itekako dobro utemeljene. To nisu bile nekakve "ishitrene odluke", nego dobro promišljeni odgovor na stvarnu opasnost koja prijeti katoličkoj vjeri.

Od teologa svjetskog glasa, ističu se dva isusovca: Giovanni Perrone i Louis Billot.

Giovanni Perrone (1794. – 1876.) bio je u prvim generacijama koje su stupile u Družbu Isusovu nakon obnove reda 1814. godine. Postao je profesor dogmatske teologije na Rimskom kolegiju 1824. godine. Između ostaloga, Perone je predavao dogmatsku teologiju mladom Vincenzu Gioacchinu Pecciju, budućem papi Leonu XIII. Sudjelovao je u teološkim raspravama koje su dovele do proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije. Imao je i istaknutu ulogu na Prvom vatikanskom koncilu.

Njegovo najpoznatije djelo su Praelectiones theologicae u devet svezaka, inače jedno od najvažnijih katoličkih teoloških djela 19. stoljeća.

U prvom svesku tog djela, Perrone postavlja sljedeću tezu (Praelectiones theologicae, vol. I., ed. 27. Ratisbonae, 1856., str. 234.):

"Jure optimo romani pontifices societates biblicas nuncupatas veluti noxias et perniciosas iteratis decretis improbarunt"

("S punim pravom rimski su prvosvećenici opetovanim dekretima odbacili društva, koja se nazivaju biblijska, kao štetna i pogubna")

Perrone dokazuje da su "biblijska društva" i po svojem podrijetlu, i po duhu koji u njima vlada, kao i po svojim učincima, štetna i pogubna za vjeru.
Njihovo podrijetlo vidi u zavisti protestanata prema velikim uspjesima katoličkih misionara u dalekim zemljama:

"Sane societates biblicae anno 1804. in sinu anglicanismi ac protestantismi ortum suum habuerunt ex zelotypia, quam acatholici conceperunt adversus catholicae religionis progressum apud infideles et exteras nationes."

("Zaista, biblijska društva nastala su godine 1804. u krilu anglikanizma i protestantizma iz zavisti koju su nekatolici imali prema napredovanju katoličke religije među nevjernicima i stranim narodima.")

O duhu koji u njima vlada:

"Spiritus, qui in ipsis dominatur, est spiritus oppositionis adversus ecclesiam catholicam, ut ipsimet biblici non semel et voce et scriptis editis professi sunt. Sibi proposuerunt, sub specie propagandi evangelii, eversionem catholicae ecclesiae; tractatus teterrimis in eam calumniis redundantes ubique una cum Bibliis disseminarunt; ad subvertendos catholicos magno submiserunt numero emissarios, atque in dies submittunt. Biblia foede detruncarunt et corruperunt juxta uniuscujusque sectae placita, ut anglicani anglicanismum, lutherani lutheranismum, calviniani calvinismum, methodistae methodismum, rationalistae rationalismum, et ita porro reliquae omnes incautis propinarent atque propinent."

("Duh, koji u njima vlada, duh je protivljenja Katoličkoj Crkvi, kao što su sami bibličari ne jednom priznali i glasom i pismom. Zadali su si, pod izlikom promicanja Evanđelja, rušenje Katoličke Crkve; posvuda su zajedno s Biblijama širili najgroznije rasprave protiv nje [Crkve], pune kleveta; kako bi oborili katolike, razaslali su velik broj poslanika i svakim ih danom šalju. Bibliju su grdno osakatili i pokvarili, svatko prema volji svoje sekte, tako anglikanci prema anglikanizmu, luterani prema luteranizmu, kalvinisti prema kalvinizmu, metodisti prema metodizmu, racionalisti prema racionalizmu, a tako su je sve ostale [sekte] nudile i nude neopreznima.")

O njihovim učincima ili plodovima:

"Effectus demum causae respondent; etenim adeo infideles non ducunt ad fidem, ut potius eos ab illa abducant, et catholicos quosque prave dispositos nitantur donis muneribusque pervertere. Biblia vero ipsa temere distributa, immo verius projecta quotidianae profanationi exponunt: siquidem ad usus plane indecoros, ad quaestum ex devendita charta, ad plantarum inoculationem aliaque ejusmodi destinant, qui ea suscepere. Divisiones praeterea serunt, cum sectae, ex quibus societates coalescunt, inter se oppositae sint, inter neophytos seu proselytos suos biblici aemulationem excitant ac odia religiosa."

("Napokon, njihovi učinci odgovaraju uzroku. Naime, dosad nisu priveli nevjernike k vjeri, nego su ih prije od nje odvratili, a nastoje darovima i poklonima izopačiti poneke katolike opaka vladanja. Njihove Biblije, koje su olako razdijelili - štoviše, pobacali - svakim se danom izlažu profanaciji. Naime, oni koji su ih primili, koriste ih za posve nečasne radnje: za dobit od prodanog papira, za inokulaciju biljaka i druge slične stvari. Osim toga, siju podjele, jer se sekte iz kojih su izrasla društva, nalaze u međusobnom sukobu, bibličari među svojim neofitima i obraćenicima potiču nadmetanje i vjersku mržnju.")

Zanimljiva opažanja o "biblijskim društvima" iznosi i poznati francuski teolog Louis Billot u svojem djelu Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.).

Djelatnost "biblijskih društava" temelji se na protestantskom mišljenju da svi vjernici trebaju istraživati Sveto pismo i tako doći do spoznaje vjerskih istina. No, Billot iznosi razloge koji pokazuju zašto se nikada u povijesti Crkve nije očekivalo od laika da istraživanjem Svetoga pisma dođu do spoznaje vjerskih istina:

"Ad hoc enim ut quis privato Scripturae examine, in cognitionem veritatis revelatae devenire possit, oportet primo ut noverit legere. Oportet secundo ut propria inquisitione certior fiat de auctoritate Bibliorum in ratione regulae fidei a Deo inspiratae. Oportet tertio ut sciat hanc regulam in codice quem prae manibus tenet, incorrupte conservari. Oportet quarto ut vel intelligat linguas in quibus ipsa originalis scriptura conscripta fuit, vel certe habeat in promptu versiones in noto sibi idiomate. Oportet quinto ut de fidelitate versionum eam per seipsum certitudinem acquirat, quae cum dubio prudenti compossibilis non sit."

("Naime, kako bi netko mogao privatnim istraživanjem Sv. Pisma doći do spoznaje objavljene istine, potrebno je prvo da zna čitati. Drugo, potrebno je da je vlastitim istraživanjem postao siguran o autoritetu Biblije u pogledu pravila vjere koju je Bog nadahnuo. Treće, potrebno je da zna ovo pravilo održati nepokvarenim u knjizi koju drži u rukama. Četvrto, potrebno je da ili zna jezike na kojima je originalno Pismo bilo napisano, ili da barem ima pri ruci prijevode na jezik koji poznaje. Peto, potrebno je da sam stekne sigurnost o vjernosti tog prijevoda, koja nije spojiva s razboritom sumnjom.")

Ogromna većina laika kroz cijelu povijest kršćanstva nije ispunjavala ove uvjete. Stoga, ne stoje protestantske tvrdnje da svaki laik može i treba proučavati Bibliju.

Zanimljivi su Billotovi navodi o tome kako su vođe protestantske reformacije u 16. stoljeću izradili mnoge prijevode Biblije na narodne jezike, ali se ti prijevodi međusobno nisu slagali. Tako su i među samim protestantskim vođama nastali sukobi o prijevodima Biblije:

"Crescit porro difficultas, quia cum ab initio Reformationis multae prodierint versiones in linguas vernaculas, nulla fuit quae ab ipsis Reformatorum principibus non damneretur."

("Porasla je, nadalje, teškoća, jer su od početka Reformacije izašli mnogi prijevodi na narodne jezike; a nije bilo nijednog koji sami poglavari Reformacije nisu osudili.")

I sam Luther (dvadeset godina nakon što je izradio svoj prijevod Biblije) morao je priznati da je mnogo puta pogriješio u prevođenju, jer je previše vjerovao glosama židovskih rabina.

Ako se ovakvi problemi javljaju kod prijevoda na europske jezike, možete misliti što se događa s prijevodima na neeuropske jezike.
Billot spominje pomutnju koju su "biblijska društva" izazvala s prijevodima na te jezike (str. 356.):

"Unde non mirum si ex ipsissimis Societatum Biblicarum relationibus compertum sit, versiones innumeras auctorum iudicio debuissent retractari, propter absurditates, impietates, et errores quibus abundabant."

("Stoga, nije čudno što se iz samih izvještaja biblijskih društava opaža da su se nebrojeni prijevodi, po sudu njihovih autora, morali povući, zbog apsurdnosti, bezbožnosti i zabluda kojima su obilovali.")

Jasno je da ovo isto vrijedi i za prijevode liturgijskih knjiga na narodne jezike.
Što, primjerice, reći o liturgijskim knjigama na afričkim i azijskim jezicima? Tko uopće može nadzirati jesu li one ispravno prevedene ili nisu? Tko to može provjeriti?
Već ta činjenica dovoljno govori u prilog nužnosti jednog liturgijskog jezika za cijelu (zapadnu) Crkvu.
Zato je važno i da postoji jedna Biblija (latinska Vulgata) za cijelu Crkvu.

Od hrvatskih teologa, koji su govorili o temi zabranjenih knjiga, treba prije svega istaknuti Josipa Pazmana.
Pazman je 1904. godine napisao vrlo opširno tumačenje konstitucije Leona XIII. Officiorum ac Munerum (koja govori o zabranjenim knjigama) pod nazivom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga.

Evo što Josip Pazman u toj knjizi kaže o "biblijskim društvima" (str. 120.-121.):

"Protestanti, kako je poznato, ne priznavaju u stvarima vjere i ćudoregja ugleda Crkve katoličke, pa tako ni u tom, koji je pravi, istiniti smisao sv. Pisma. A da im se tobož ne može prigovoriti, da se u tom ne ravnaju po nekom načelu, postaviše si za načelo, da je ono pravi, istiniti smisao riječi sv. Pisma, koji si svaki pojedinac sam stvori po svojem osobnom osvjedočenju. Prema tomu naravno slijedi, da svaki mora sam čitati sv. Pismo, a po tom i imati ga. A zato treba izdavati i rasprostirati svete knjige. To je pojedincima teško, pa zato osnovaše u tu svrhu posebna društva. O takovim društvima govori i zakonodavac. Biblijska društva odabraše si za zadaću širiti po svijetu bibliju. Glavno im je načelo, 'the Bible alowe', t. j. jedino biblija, samo biblija. Postala su ta društva u Engleskoj pod konac 17. vijeka, a u 18. raširila su se po protestantskoj Njemačkoj. Nu sva ta društva daleko natkrili englesko i inostrano biblijsko: društvo 'the British and Foreign Bible Society', utemeljeno 7. ožujka 1804. u Londonu. Posao je toga društva bibliju, i to bez opazaka, bez tumača, po Engleskoj i po svim drugim zemljama, bile one kršćanske ili muhamedovske ili poganske zemlje, prema silama rasprostranjavati. Da taj posao izvede, dalo je to društvo bibliju prevesti gotovo u sve jezike ovoga svijeta."

Pogledajte kako Josip Pazman odgovara onima koji smatraju da su "biblijska društva" korisna za vjeru (str. 122. -123.):

"Na prvi mah bi se moglo mnogomu čudno činiti, za što Crkva odsugjuje ovako korisna društva s ovako plemenitim ciljem, kao što su ta biblijska društva. Ta to može biti samo u interesu Crkve katoličke, misle mnogi, ako postoje ta društva, koja omogućuju, da do svetih knjiga može doći svatko, svi narodi i svi ljudi.
No ipak su to zla i pogubna društva, a njihova je svrha upravo sotonska. Iznajprije biblija nije pučka knjižica, kako za kršćane tako za židove, muhamedovce i pogane, kakovom ju htjedoše učiniti biblijska društva.
Biblija je teško razumljiva knjiga, nejasna i puna dubokih tajni. Bibliju može s korišću čitati samo onaj, koji je dobro podučen u kršćanskoj vjeri, i koji ima pri ruci ili dobar tumač ili dobrog učitelja, da mu tamna mjesta rastumači, i koji k čitanju pristupa dobrom nakanom, da čuje riječ Božju i nju u životu obdržava. Biblija nije knjiga za čitanje, nego više za pobožno duhovno razmišljanje. Ona krije u sebi riječ Božju, pa treba svjetla odozgor, da se riječ Božja može razumjeti. Jedino Crkva katolička imade pravo i vlast, da sv. Pismo tumači i u dvojbi odluči, kako se ima ovo ili ono razumjeti."

Pogledajmo što sami stručnjaci za Sveto pismo, poput prof. Josipa Volovića, kažu o "biblijskim društvima".
Josip Volović bio je profesor biblijskih znanosti Staroga zavjeta i hebrejskog jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Volović u svojoj knjizi Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta iz 1903. godine kaže sljedeće o "biblijskim društvima" (str. 146.):

"U početku 19. vijeka učinilo se u Engleskoj Britansko i inostrano biblijsko društvo, koje nastoji rasprostirati Bibliju po Engleskoj i izvan nje. Zato se je pobrinulo, da se Sveto Pismo vremenom prevede u mal' ne sve jezike svijeta, te ga prodaje po neznatnu cijenu a i badava daje. Za tim primjerom nastaše i u drugim zemljama ovakova protestantska biblijska društva; no ipak sva skupa ne dogjoše ravna društvu Engleskomu.
Ova biblijska društva pape su ne jedan put osudili, i Biblije, što ih u narodnim jezicima ona objelodanjuju, ne dopušta Crkva katolička svojim vjernima, jer ih ne izdaju, kako bi trebalo."

Volović u bilješci ispod teksta napominje da "biblijska društva" nisu imala praktički nikakvog uspjeha u širenju vjerskog života u Engleskoj, koja i dalje tone u sekularizam:

"Nego od ovako silnog truda uspjeh je ipak vrlo slab. Ni megju samim protestantima nije se tim religijosno mišljenje i življenje ni malo podiglo, a kamo li da bi se što postiglo kod drugih."

Prije Drugoga vatikanskog koncila, svi su više-manje tako govorili.
Prof. Janko Oberški u svojem djelu Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958., str. 168.) ovako govori o "biblijskim društvima":

"Katolička Crkva ne simpatizira s radom tih biblijskih društava zato, jer su njihova izdanja Biblije bez ikakva komentara i bez crkvenog odobrenja, a često im nije ni prijevod pouzdan. Štoviše, pape su u više navrata osudili raspačavanje biblijskih prijevoda ovih društava (Pio VII., Leon XII., Pio VIII., Grgur XVI., Pio IX., Leon XIII.)."

Kao što smo vidjeli u prošlom tekstu, "biblijska društva" navode se među zabranjenim društvima u Silabu bl. Pija IX. (Syllabus errorum).
Zanimljivo je, stoga, pogledati kako pojedini hrvatski teolozi govore o zabrani "biblijskih društava" u svojim komentarima Silaba.

Josip Gunčević piše u svojem djelu Silab i moderne zablude iz 1921. godine (str. 42.):

"Biblička društva u protestantskim rukama, uzela su sebi za zadaću širiti poznavanje sv. Pisma, ali su ga zlonamjerno prevodili i tumačili u protukatoličkom duhu."

Više podataka Gunčević daje u svojem djelu Indeks zabranjenih knjiga iz 1924. godine (str. 62.):

"Potpuno su zabranjene čitati knjige, koje sadrže originalni tekst Sv. Pisma ili koji od nabrojenih prijevoda, objelodanjen od nekatolika ili preveden u koji od živih jezika. Kod nas je to prijevod Vukov, Daničićev i ono nepregledno mnoštvo protestantskih izdanja Sv. Pisma, što ga biblička protestantska društva na milijune rasturuju po svemu svijetu, pa i kod nas.
Danas se bave grozničavo izdavanjem Sv. Pisma protestanti, evangelici, pa i Židovi, pak je namjestu ova crkvena zabrana, jer ne može biti ni govora o savjesnosti pri prevađanju, ni o čistoći teksta kod tih izdanja. Sv. je Pismo izvor objave i temelj kršć. vjere, pak ga nastoje krivovjerci, nekršćani, a osobito racionaliste iskriviti i preobraziti."

Hrvatska straža, najvažniji list hrvatske katoličke inteligencije početkom 20. stoljeća, godine 1907. donosi komentar Silaba (Hrvatska straža, god. V., sv. III., str. 339.) koji kaže sljedeće o "biblijskim društvima":

"Biblijska društva idu za tim, da sv. pismo rašire u narodnom jeziku. Nu zna se, da štošta ispuštaju u prevodu, štošta krivo prevode, i tako zabašuruju istinu. Razumije se, da se time vjerni katolički puk može zavesti u bludnju. Stoga se vrhovnomu pastiru i učitelju ne smije zamjeriti, što vukove razdirače tjera od Isusova stada."

To je sve što jedan katolik treba znati o "biblijskim društvima". Katolik koji stvarno želi upoznati Sveto pismo, sigurno ga neće tražiti od protestantsko-ekumenskih "biblijskih društava".

______________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Giovanni Perrone SJ – Praelectiones theologicae (vol. I., Ratisbonae, 1856.)

2) Louis Billot SJ – Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.)

3) Josip Pazman – Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga

4) Josip Volović – Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta

5) Janko Oberški – Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958.)

6) Josip Gunčević – Silab i moderne zablude

7) Josip Gunčević – Indeks zabranjenih knjiga

8) F. Binički i L. Brusić - Hrvatska straža (god. V., sv. III.).

 

Papinske osude tzv. biblijskih društava

"cunctas supradictas Societates Biblicas 

dudum a nostris Decessoribus reprobatas 

Apostolica rursus auctoritate condemnamus"

("sva gore spomenuta biblijska društva, 

koja su odavno odbacili naši prethodnici, 

iznova apostolskom vlašću osuđujemo")

Papa Grgur XVI., enciklika Inter praecipuas

 

Vjerojatno ste čuli da je organizacija koja se naziva "Hrvatsko biblijsko društvo" izradila novi prijevod Biblije na hrvatski jezik, koji je objavila u suradnji s nakladnom kućom "Verbum" i listom "Naša ognjišta".

Mnogi su komentirali tu vijest, a da se uopće nisu zapitali: Što su to "biblijska društva"? Kada su osnovana? Kakav je odnos Katoličke Crkve prema tim organizacijama?

Biblijska društva su protestantske organizacije koje su se javile krajem 17. stoljeća u Engleskoj. U 18. stoljeću proširila su se u protestantskim dijelovima Njemačke, a i drugdje po Europi. Ipak, najveći su utjecaj stekla na engleskom govornom području. U Londonu je 7. ožujka 1804. osnovana organizacija pod nazivom "British and Foreign Bible Society". Od te organizacije potječu moderna "biblijska društva".

Budući da protestanti ne priznaju učiteljsku vlast Katoličke Crkve u pitanjima vjere i morala, pa tako ni u pitanjima o istinitom smislu Svetoga pisma, temeljno je protestantsko načelo postalo ono čudno mišljenje da svaki vjernik treba posjedovati Bibliju (na narodnom jeziku) i vlastitim proučavanjem doći do njezina značenja. Zato "biblijska društva" tiskaju prijevode bez ikakvih komentara i tumačenja.

Trebamo naglasiti da se protestantizam od svojih početaka u 16. stoljeću širio putem samovoljno izrađenih prijevoda Biblije na narodne jezike, koji se u velikoj mjeri razlikuju od tradicionalnog Svetog pisma.

Dovoljno je da se samo jedna riječ krivo prevede, pa da cijela rečenica dobije iskrivljeno značenje. A protestantski prijevodi obiluju pogreškama, jer su izrađeni bez ikakvog obzira na crkvenu tradiciju. Zato bi se i ta "biblijska društva" prije trebala nazvati: društva za iskrivljavanje Biblije.

Katolička Crkva je najoštrije osudila ova "biblijska društva".
Ubrzo nakon njihova osnutka, "biblijska društva" prvi je osudio papa Pio VIII. breveom od 29. lipnja 1816., zatim papa Leon XII. enciklikom Ubi primum od 5. svibnja 1824.; papa Pio VIII. enciklikom Traditi humilitati od 24. svibnja 1829., papa Grgur XVI. enciklikom Inter praecipuas machinationes od 7. svibnja 1844., te papa bl. Pio IX. enciklikama Qui pluribus od 9. studenoga 1846. i Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. Zabranu prijevoda Biblije, koje su izdala "biblijska društva", spominje i papa Leon XIII.

Kad pogledate taj dugi niz papinskih osuda, onda stvarno možete zaključiti da su "biblijska društva" za vjeru izrazito opasne organizacije.

Nažalost, nemamo vremena da analiziramo svaki od navedenih papinskih dokumenata. Ograničit ćemo se, stoga, samo na osude koje su izrekli papa Grgur XVI. i papa bl. Pio IX. U njima je vrlo dobro izraženo sve što jedan prosječan katolik treba znati o "biblijskim društvima".

Papa Grgur XVI. - enciklika Inter praecipuas machinationes

Enciklika pape Grgura XVI. Inter praecipuas machinationes (7. svibnja 1844.) najopširniji je papinski dokument koji govori o "biblijskim društvima". Pogledajmo najvažnije pouke iz te enciklike.

Papa Grgur XVI. počinje encikliku ovim riječima:

"Inter praecipuas machinationes, quibus nostra hac aetate Acatholici diversorum nominum insidiari cultoribus Catholicae veritatis, eorumque animos a sanctitate Fidei avertere connituntur, haud ultimum tenent locum Societates Biblicae, quas in Anglia primum institutas, ac longe hinc lateque diffusas..."

("Među poglavitim smicalicama, kojima u ovo naše doba nekatolici raznih imena vrebaju na štovatelje katoličke istine, i njihove duše nastoje odvratiti od svetosti vjere, nipošto nije posljednje mjesto ono koje drže biblijska društva, koja su prvo osnovana u Engleskoj i odatle su se naširoko i nadaleko raširila...")

Papa Grgur XVI. podsjeća biskupe kako je već sv. Petar Apostol upozoravao da neuki i nepostojani ljudi ("indocti et instabiles") iskrivljuju Pavlove poslanice, slično kako to rade pogrešni prijevodi protestantskih društava:

"Sed vos quidem minime latet, Venerabiles Fratres, quorsum haec Societatum earumdem molimina pertineant. Probe enim nostis consignatum in sacris ipsis Litteris monitum Petri Apostolorum Principis, qui post laudatas Pauli epistolas, esse ait in illis quaedam difficilia intellectu, quae indocti, et instabiles depravant, sicut et ceteras Scripturas, ad suam ipsorum perditionem: statimque adjicit: vos igitur fratres, praescientes custodite, ne insipientium errore traducti excidatis a propria firmitate (2 Petr. III. 16. 17)."

("No, vama nipošto nije nepoznato, časna braćo, kamo spadaju ova društva i njihova nastojanja. Dobro, naime, znate da je u samim Svetim pismima zabilježeno upozorenje Petra, prvaka apostola, koji nakon hvaljenja Pavlovih poslanica, kaže da u njima ima ponešto teže za razumijevanje, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast: i odmah dodaje: vi, dakle, braćo, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezumnika, otpali od svoje postojanosti (2 Pt 3, 16-17).")

Dakle, sami apostoli upozoravaju na opasnost iskrivljavanja Svetoga pisma. Nemojte zaboraviti da su sva krivovjerja u povijesti nastala zbog pogrešnog tumačenja Svetoga pisma.

Papa Grgur XVI. ističe da su krivovjerci već u antičkim vremenima pokušavali mijenjati tekst Svetoga pisma:

"Hinc et perspectum Vobis est vel a prima christiani nominis aetate hanc fuisse propriam haereticorum artem, ut repudiato verbo Dei tradito, et Ecclesiae Catholicae auctoritate rejecta, Scripturas aut manu interpolarent, aut sensus expositione interverterent (Tertullianus lib. de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.)."

("Odatle vam je i dobro poznato da je već od prvih vremena kršćanskog imena ovo bilo vlastito krivovjercima: da su odbivši predanu Božju riječ i odbacivši autoritet Katoličke Crkve, ili rukom interpolirali Pisma, ili su im smisao iskrivili tumačenjima (usp. Tertulijan, de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.).")

Zatim, Grgur XVI. ističe da se zbog neukosti ili nepažnje prevoditelja vrlo lako mogu uvući pogreške u prijevode na narodne jezike:

"Nec denique ignoratis, quanta vel diligentia vel sapientia opus sit ad transferenda fideliter in aliam linguam eloquia Domini: ut nihil proinde facilius contingat, quam ut in eorumdem versionibus per Societates Biblicas multiplicatis gravissimi ex tot interpretum vel imprudentia vel fraude inserantur errores, quos ipsa porro illarum multitudo et varietas diu occultat in perniciem multorum."

("Napokon, nije vam nepoznato kakva je pažljivost i mudrost potrebna za vjerno prevođenje Gospodinovih riječi na drugi jezik: da se zato ništa lakše ne bi dogodilo, nego da se u same prijevode, koje umnažaju biblijska društva, uvuku najteže zablude; bilo zbog nerazboritosti, bilo zbog prijevare tolikih prevoditelja, a što samo njihovo mnoštvo i raznolikost kroz duže vrijeme prikriva na propast mnogih.")

Nadalje, običaj je tih "biblijskih društava" (od njihova osnutka do danas) da tiskaju prijevode Biblije bez ikakvih tumačenja. U tome se kod njih očituje već spomenuto temeljno protestantsko načelo: da svatko može tumačiti Bibliju po svojem vlastitom nahođenju. Uostalom, to je razlog zašto se protestantizam raspao na tisuće sekta: jer svatko tumači Bibliju kako želi.

I to je razlog zašto se protestanti nikada neće ujediniti, bez obzira na sve pokušaje njihovih ekumenista. Naime, ako vi nemate jedan središnji autoritet, tj. učiteljstvo koje je nadležno za autentično tumačenje Svetoga pisma, onda vam samo čitanje Biblije neće mnogo pomoći da se složite čak niti oko temeljnih vjerskih istina.

A što su oni mislili? Da će dati svakom laiku u ruke prijevod Biblije na narodni jezik, i da će onda on sam utvrđivati sadržaj kršćanske religije? Danas dobro vidimo kako je to završilo.

Papa Grgur XVI. u enciklici precizno upozorava i na tu zabludu "biblijskih društava":

"Ipsarum tamen Societatum parum aut nihil omnino interest, si homines Biblia illa vulgaribus sermonibus interpretata lecturi in alios potius quam alios errores dilabantur; dummodo assuescant paullatim ad liberum de Scripturarum sensu judicium sibimetipsis vindicandum, atque ad contemnendas Traditiones divinas ex Patrum doctrina in Ecclesia Catholica custoditas, ipsumque Ecclesiae magisterium repudiandum."

("Ipak, sama društva malo ili nimalo ne zanima ako ljudi, koji će čitati ove Biblije prevedene na pučke jezike, padnu u sve veće i veće zablude, dok se postepeno ne naviknu na prisvajanje slobodnog suda o smislu Pisama i na prezir prema božanskim Tradicijama, koje se po nauku otaca čuvaju u Katoličkoj Crkvi, i da treba odbaciti i samo učiteljstvo Crkve.")

Grgur XVI. podsjeća da je čelnicima protestantske "reformacije" jedno od glavnih oruđa bilo iskrivljeno tumačenje Biblije prevedene na narodne jezike:

"...Luterani Calvinianique Acatholici, incommutabilem Fidei doctrinam incredibili prope errorum varietate oppugnare ausi, nihil intentatum relinquebant ut fidelium mentes deciperent perversis explicationibus sacrarum Litterarum, editisque per suos asseclas novis illarum in popularem sermonem interpretationibus..."

("...luteranski i kalvinistički nekatolici, drznuli su se napasti nepromjenjivi nauk vjere gotovo nevjerojatnom raznolikošću zabluda; ništa nisu ostavili netaknuto kako bi prevarili umove vjernika izopačenim tumačenjima svetih Pisama, koje su njihovi sljedbenici izdali u njihovim novim prijevodima na pučki jezik...")

Slično protestantima, i jansenisti u 17. i 18. stoljeću podigli su viku protiv Crkve, jer ne daje svim vjernicima slobodu u čitanju Svetog pisma na narodnom jeziku.
O tome papa Grgur XVI. kaže sljedeće:

"Non defuere interim novi ex Jansenii schola Sectarii, qui hanc Ecclesiae Sedisque Apostolicae prudentissimam oeconomiam mutuato a Luteranis Calvinianisque stilo reprehendere non sunt veriti, quasi Scripturarum lectio unicuique fidelium generi omni tempore, atque ubique locorum utilis et necessaria esset, atque ideo nemini posset auctoritate ulla interdici.

("Međutim, nije nedostajalo ni novih sektaša iz Jansenove škole, koji se nisu ustručavali ovu vrlo razboritu uredbu Crkve i Apostolske Stolice napadati, posudivši stil od luterana i kalvinista, kao da je čitanje Pisama korisno i nužno svakoj vrsti vjernika u svakom vremenu i na svakom mjestu, te da se nikakvom vlašću ne može zabraniti.")

Ovu jansenističku zabludu osudili su papa Klement XI. i papa Pio VI., kako nas podsjeća Grgur XVI.:

"Hanc vero Jansenianorum audaciam graviori censura reprehensam habemus in solemnibus judiciis, quae toto plaudente Catholico Orbe contra illorum doctrinas tulerunt bini rec. mem. Summi Pontifices, nimirum Clemens XI in Constitutione Unigenitus anni 1713, et Pius VI in Const. Auctorem Fidei 1794."

("Ovu pak drskost jansenista imamo osuđenu težim cenzurama u svečanijim presudama, koje su protiv njihovih učenja, uz pljesak čitavog katoličkog svijeta, donijela dvojica vrhovnih svećenika poštovane uspomene, to jest Klement XI. u konstituciji Unigenitus godine 1713. i Pio VI. u konstituciji Auctorem fidei 1794.")

Iz navedenog vidimo da je osuda politike "biblijskih društava" sadržana već u crkvenim osudama protestantizma i jansenizma. Papa Grgur XVI. to lijepo potvrđuje:

"Ita igitur antequam instituerentur Societates Biblicae, jamdudum in commemoratis Ecclesiae Decretis fideles praemuniti fuerunt adversus haereticorum fraudem in specioso illo divinas Litteras ad communem usum diffundendi studio latentem."

("Tako, dakle, prije nego što su osnovana biblijska društva, već su odavno vjernici u spomenutim dekretima Crkve upozoreni protiv prijevare krivovjeraca, koja se krije pod izlikom nastojanja za širenjem božanskih Pisama u opću upotrebu.")

I sad dolazimo do ključnog trenutka u enciklici Grgura XVI.
Papa Grgur XVI. svojom vrhovnom apostolskom vlašću osuđuje "biblijska društva" i njima slične organizacije:

"...cunctas supradictas Societates Biblicas dudum a nostris Decessoribus reprobatas Apostolica rursus auctoritate condemnamus; et nostri pariter Supremi Apostolatus judicio reprobamus nominatim et condemnamus memoratam novam societatem Christiani Foederis superiore anno Neo-Eboraci constitutam, et alia ejusdem generis sodalitia si quae jam ei accesserint aut in posterum accedent."

("...sva gore spomenuta biblijska društva, koja su odavno odbacili naši prethodnici, iznova apostolskom vlašću osuđujemo; i jednako tako vrhovnim apostolskim sudom poimenično odbacujemo i osuđujemo spomenuto novo društvo Kršćanskog saveza, koje je prošle godine osnovano u New Yorku, i druga društva iste vrste, ako su mu već pristupila ili će mu kasnije pristupiti.")

Nadalje, papa Grgur XVI. daje do znanja svim katolicima da im je zabranjeno učlaniti se u "biblijska društva":

"Hinc notum omnibus sit, gravissimi coram Deo et Ecclesia criminis reos fore illos omnes, qui alicui earumdem Societatum dare nomen, aut operam suam commodare seu quomodocumque favere praesumpserint."

("Zato, neka svima bude znano da će biti krivci preteškog zločina pred Bogom i Crkvom svi oni koji se učlane u bilo koje od tih društava ili se usude pomagati im ili ih podržavati na bilo koji način.")

Papa Grgur XVI. također potvrđuje tradicionalne odredbe Crkve o prevođenju Svetog pisma na narodne jezike. Podsjeća da su knjige, koje se ne drže crkvenih odredaba, zabranjene općim zakonima o zabranjenim knjigama.

Osude pape bl. Pija IX.

Papa bl. Pio IX. u više dokumenata osuđuje "biblijska društva".
U enciklici Qui pluribus od 9. studenoga 1846. osuđuje "biblijska društva" odmah nakon osude tajnih društava (masoni, karbonari...):

"Hoc volunt vaferrimae Biblicae Societates, quae veterem haereticorum artem renovantes, divinarum Scripturarum libros contra sanctissimae Ecclesiae regulas vulgaribus quibusque linguis translatos, ac perversis saepe explicationibus interpretatos, maximo exemplarium numero, ingentique expensa omnibus cuiusque generis hominibus etiam rudioribus gratuito impertiri, obtrudere non cessant, ut divina traditione, Patrum doctrina, et catholicae Ecclesiae auctoritate reiecta, omnes eloquia Domini."

("Ovo žele podmukla biblijska društva, koja obnavljajući staru spletku heretika, knjige božanskih Pisama, prevedene na sve pučke jezike protivno pravilima presvete Crkve, te često protumačene izopačenim objašnjenjima, ne prestaju u najvećem broju primjeraka i uz velike troškove, besplatno dijeliti ljudima svake vrste, pa i neukima, kako bi odbacivši božansku tradiciju, nauk otaca i autoritet Katoličke Crkve, sve Gospodinove riječi tumačili po svojem privatnom sudu i izokretali njihov smisao, i tako pali u najveće zablude.")

Bl. Pio IX. zatim podsjeća na encikliku Grgura XVI. Inter praecipuas i ponavlja osudu "biblijskih društava":

"Quas Societates suorum Decessorum exempla aemulans recol. mem. Gregorius XVI, in cuius locum meritis licet imparibus suffecti sumus, suis Apostolicis Litteris (encyc. Inter praecipuas machinationes) reprobavit, et Nos pariter damnatas esse volumus."

("Ova je društva Grgur XVI., poštovane uspomene, na čije smo mjesto došli premda nejednakih zasluga, nasljedujući primjere svojih prethodnika, svojim apostolskim pismom (enciklika Inter praecipuas machinationes) odbacio i Mi jednako tako želimo da budu osuđena.")

U enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849., papa bl. Pio IX. kaže sljedeće:

"Inter diversa insidiarum genera, quibus vaferrimi Ecclesiae humanaeque Societatis inimici populos seducere annituntur, illud certe in praecipuis est, quod nefariis consiliis suis iamdiu paratum in novae Artis librariae pravo usu invenerunt. Itaque in eo toti sunt, ut impios libellos et Ephemerides ac Pagellas mendacii, calumniarum et seductionis plenas edere in vulgus, ac multiplicare quotidie non intermittent. Immo et praesidio usi Societatum Biblicarum, quae a Sancta hac Sede iamdudum damnatae sunt, Sacra etiam Biblia praeter Ecclesiae regulas in vulgarem linguam translata, atque adeo corrupta, et in pravum sensum infando ausu detorta difundere, illorumque lectionem sub Religionis obtentu fideli plebi commendare non verentur."

("Među raznim vrstama zasjeda, kojima podmukli neprijatelji Crkve i ljudskog društva nastoje zavesti narode, zasigurno je poglavito sredstvo koje su u svojim bezbožnim namislima davno našli u opakom korištenju novog književnog umijeća. I tako su se čitavi dali na izdavanje narodu bezbožnih knjižica i dnevnika i listova punih laži, kleveta i zavođenja, a ne ustručavaju se svakodnevno ih umnožavati. Štoviše, korištenjem okrilja biblijskih društava, koja su odavno osuđena od ove Svete Stolice, ne srame se širiti i svete Biblije, prevedene na narodne jezike mimo pravila Crkve, i toliko iskvarene, i besramnom drskošću srozane u izopačenom tumačenju, a njihovo čitanje preporučuju vjernom puku pod izlikom bogoštovlja.")

Trebamo spomenuti i encikliku Quanta cura od 8. prosinca 1864., koja donosi znameniti Silab (Syllabus errorum).
U Silabu bl. Pija IX. osuđuju se i "biblijska društva", i to u istom pasusu kao i socijalizam, komunizam, tajna društva (masoni, karbonari...) i društva liberalnih klerika ("Societates clerico-liberales").

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum, ed. XI., Friburgi Brisgoviae, 1911., str. 467.

Kad ove činjenice iznesete današnjim modernistima, nastaje muk. Što će vam modernisti odgovoriti na sve ove papinske osude? Ništa.

Modernisti su lukavi. Oni vam nikada neće reći u lice ono što stvarno misle: "Svi pape prije Drugoga vatikanskog koncila bili su u krivu." - To oni misle, ali to neće nikada otvoreno reći.

Modernisti žele da se navedeni dokumenti jednostavno ne spominju. Oni žele da tradicionalni katolički nauk padne u zaborav.

Njima je nužno da i svećenici i laici zaborave tradicionalni katolički nauk, jer jedino neinformiranim ljudima mogu podmetati svoje zablude.

Međutim, koliko je meni poznato, čak ni postkoncilski pape nikada nisu ukinuli svečanu osudu "biblijskih društava", koju su izrekli papa Grgur XVI. i bl. Pio IX., kao što nisu ukinuli ni zabranu učlanjivanja u masonske lože.

Osude "biblijskih društava" ponavljaju se i u postkoncilskim izdanjima Denzingerova Enchiridiona.

Zašto se onda dopušta tim društvima da utječu na moderne prijevode Biblije?
Naime, taj utjecaj javlja se već u 1960-ima i 1970-ima: bilo izravno (kad članovi tih društava sudjeluju u samom prevođenju) bilo neizravno (kad se kao predložak za prevođenje koriste takozvana "kritička izdanja" tekstova koja su izdala ta društva).

I to je jedna od tih postkoncilskih apsurdnih situacija: Društva koja su na papiru i dalje osuđena (i zabranjena), sudjeluju u izradi novih prijevoda Biblije.

Osim toga, ovdje se vidi kako je postkoncilska protestantizacija nastupala: prvo tiho i prikriveno, a zatim sve otvorenije i bezobzirnije. Nekoć katolički narodi odjednom su se našli izloženi praksama koje nemaju veze s katoličkom tradicijom i koje su puno bliže vjerovanjima nekatoličkih skupina.

I hrvatski narod bio je izložen vrlo intenzivnoj protestantizaciji nakon Drugoga vatikanskog koncila: preko protestantizacije u liturgijskoj reformi, zatim preko širenja kripto-protestantskih pokreta poput "karizmatskog" i "neokatekumenskog" pokreta, pa putem raznih "ekumenskih inicijativa" i moderne vjerske literature, protestantske glazbe; i napokon, putem novog ikonoklazma: "modernih crkava" koje izgledaju kao prazne dvorane.

Protestantizacija je dosegla takve razmjere da u Hrvatskoj ima nemali broj ljudi koji su katolici samo po imenu. Izjašnjavaju se kao katolici, ali im je razmišljanje posve protestantsko.

Velik doprinos protestantizaciji dali su i moderni prijevodi Biblije, koji su napustili tradicionalna katolička biblijska pravila.
Ovdje spada ne samo novi prijevod "Hrvatskog biblijskog društva", nego i "Zagrebačka Biblija" iz 1968. godine, koju je izdao državni izdavač "Stvarnost" (i koji je zapravo bio inicijator izrade tog prijevoda).

Taj prijevod je 1974. otkupila izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost"... To je desetljećima bio jedini dostupan prijevod hrvatskoj javnosti. No, moramo reći da je taj prijevod izrazito netradicionalan, posebno u prijevodu Starog zavjeta. Vjerojatno ste i sami vidjeli mnoge primjere neukih vjernika koji su čitanjem tog prijevoda stekli posve pogrešne i nekatoličke predodžbe o značenju riječi Svetoga pisma.

Ovdje se nužno treba povući i pitanje prijevoda postkoncilske nove liturgije, tj. odgovornosti urednika tih prijevoda i onih koji su ih trebali nadzirati.

Je li njima stalo do točnih prijevoda? Nije.

Kako to znamo?
Da je njima stalo do točnih prijevoda, onda bi barem riječi "pro multis" u pretvorbi točno preveli kao "za mnoge". No, oni uporno inzistiraju na krivom prijevodu "za sve ljude". Time pokazuju da su im liberalne agende važnije od točnosti prijevoda.