Javni grešnici

Odredbe Rimskog obrednika o uskraćivanju pričesti javnim grešnicima

Postoji više razloga zašto razlikujemo javne grešnike (peccatores publici) i tajne grešnike (peccatores occulti). Nije ista stvar ako netko tajno čini grijeh i ako to čini javno. Javni grijesi nose dodatno obilježje sablazni. Sablazan je riječ ili čin koji drugom čovjeku daje prigodu da duhovno strada, tj. da padne u grijeh. Na primjer, ako dijete čuje kako njegovi roditelji psuju, može i samo naučiti da psuje. Ako mladić vidi da njegov najbolji prijatelj živi u bludnoj vezi, može i sam dobiti poticaj da krene istim putem. Dakle, sablazan je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu.

Govoreći o grešnicima kojima treba (javno) uskratiti pričest, sv. Toma Akvinski razlikuje tajne i javne grešnike (Summa theologica, III, q. 80, a. 6):

"...circa peccatores distinguendum est. Quidam enim sunt occulti, quidam vero manifesti; scilicet per evidentiam facti, sicut publici usurarii aut publici raptores; vel etiam per aliquod iudicium ecclesiasticum vel saeculare."

("…glede grešnika treba razlikovati. Naime, jedni su tajni, a drugi su očiti, to jest po očitoj činjenici, kao javni kamatari ili javni otimači; ili također po nekoj crkvenoj ili svjetovnoj presudi.")

Tradicionalni Rimski obrednik (u poglavlju o sakramentu Euharistije) kaže sljedeće o dužnosti svećenika da uskrati sv. pričest javnim grešnicima:

"Arcendi autem sunt publice indigni; quales sunt excommunicati, interdicti, manifestique infames, ut meretrices, concubinarii, foeneratores, magi, sortilegi, blasphemi, et alii ejus generis publici peccatores, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet, et publico scandalo prius satisfecerint."

("A treba odbiti one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, kao bludnice, konkubinarci, kamatari, oni koji se bave magijom, kockanjem, hulitelji i drugi grešnici iste vrste; osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Istaknuti moralni teolog Joseph Aertnys među javne grešnike svrstava i "urednike bezbožnih i bestidnih dnevnika, autore knjiga iste vrste" ("redactores impiorum vel obscoenorum diariorum, auctores librorum ejusdem generis"). Pogledaj: J. Aertnys, Theologia moralis juxta doctrinam s. Alphonsi, lib. VII., tract. II., cap. IV., n. 149.

Kad danas pogledate kakvi sadržaji izlaze u običnim "mainstream" novinama, teško da biste mogli pronaći neku veću razliku između "običnih novina" i otvoreno bezbožnih i bestidnih medija. Nemoral se otvoreno slavi i u jednima i u drugima.

Među javne grešnike ubrajaju se, dakako, i članovi osuđenih i zabranjenih organizacija (masoni, komunisti itd.).

Ovdje trebamo naglasiti da nazivanje nekoga "javnim grešnikom" nije nekakva etiketa, niti je to svrha samo sebi. Cilj je, dakako, obraćenje grešnika, ali i zaštita drugih vjernika od opasnosti koje nose javne sablazni.

Dobro je poznato kakve su teške pokore određivane javnim grešnicima u prvim stoljećima kršćanstva. Mnogi su morali godinama vršiti javnu pokoru, prije nego što bi bili pripušteni sv. pričesti. Ipak, javne pokornike iz tih starih vremena treba razlikovati od javnih grešnika o kojima danas govorimo. Stari javni pokornici bili su kršćani koji su se pokajali za grijehe, ispovjedili, a preostalo im je još da izvrše pokoru (zadovoljštinu) za te grijehe – što su činili dugotrajnom javnom pokorom.

Kad danas govorimo o javnim grešnicima, mislimo na ljude koji se nisu pokajali za grijehe, već uporno (i javno) ustraju na opakom putu.

Broj osoba koje javno žive u stanju smrtnog grijeha porastao je do zastrašujućih razmjera zadnjih desetljeća. Potrebno je, stoga, istražiti jesu li na taj rast utjecale i reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila ili nisu.

Potražit ćemo odgovor na to pitanje, promatrajući dva aspekta ove problematike:
1) Postkoncilske promjene u pastoralu;
2) Postkoncilske izmjene kanonskog prava.

1) Javni grešnici i pastoral

Tradicionalni katolički nauk kaže da je jedno od duhovnih djela milosrđa: grešnika prekoriti (opomenuti). O toj temi moglo bi se mnogo toga napisati, ali ovdje nemamo ni vremena ni prostora da ulazimo u detalje.

Istražite što sv. Toma Akvinski naučava o dužnosti bratske opomene, posebno o pitanjima tko je i kada dužan opomenuti grešnika (Summa theologica, II-II, q. 33, a. 2-7). Ta dužnost u određenim situacijama obvezuje sve kršćane, a posebno one kojima po njihovu staležu pripada briga za duhovno dobro drugih osoba: roditeljima za djecu, vladarima za podanike, biskupima i svećenicima za vjernike.

Sv. Toma kaže da su oni kojima je povjerena duhovna briga o drugima dužni potražiti ih kako bi ih opomenuli zbog grijeha (II-II, q. 33, a. 2 ad 4um):

"...qui habet spiritualiter curam alicuius debet eum quaerere ad hoc quod eum corrigat de peccato."

("...tko ima duhovnu brigu o nekome, dužan ga je potražiti kako bi ga opomenuo za grijeh.")

Sv. Alfonz Liguori ističe da se to odnosi i na župnike, koji imaju dužnost opomenuti svoje župljane ako vide da se oni nalaze u stanju smrtnog grijeha.

Sv. Alfonz tako piše u svojem priručniku za ispovjednike (Praxis confessarii, n. 199.):

"Tenetur Parochus se informare de iis qui vivunt in peccato lethali, ut eos corrigat: de inimicitiis et scandalis, praesertim inter sponsos, ut, quantum possibile est, illis afferat remedium. Inquit S. Thomas (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Qui habet specialem curam alterius, debet eum quaerere ad hoc, ut corrigat de peccato. Et quando scandalum est alicujus personae potentis (et praecipue Sacerdotis) cui ipse non valet remedium afferere, debet saltem de hoc episcopum certiorare pro remedio opportuno: et ob quemcunque respectum, aut timorem hoc non potest omittere. Bonus pastor tenetur dare vitam pro ovibus suis."

("Župnik je dužan informirati se o onima koji žive u smrtnom grijehu, kako bi ih opomenuo: za neprijateljstva i sablazni, osobito među zaručnicima, kako bi im donio lijek, koliko je moguće. Kaže sv. Toma (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Tko ima duhovnu brigu o drugome, dužan ga je potražiti, kako bi ga opomenuo za grijeh. A kada je riječ o sablazni neke moćne osobe (a posebno svećenika), kojem sam ne može pružiti lijek, treba barem obavijestiti biskupa za prikladan lijek: i ovo ne može propustiti ni zbog kakvog obzira ili straha. Dobar pastir dužan je dati život za svoje ovce.")

Nadalje, sv. Alfonz kaže da župnik mora jasno dati do znanja da neće dati odrješenje na ispovijedi zaručnicima koji se ponašaju kao da su već u braku, niti njihovim roditeljima koji to dopuštaju (Praxis confessarii, n. 204.):

"Et loquendo de sponsis, qui domos sponsarum frequentant, dicat tam ipsos, quam illarum parentes qui hoc permittunt, non posse absolvi, nisi praefatas occasiones auferant."

("I govoreći o zaručnicima koji pohađaju kuće zaručnica, neka kažu da ni oni, ni njihovi roditelji, koji ovo dopuštaju, ne mogu biti odriješeni, ako ne uklone ove prigode.")

Ako pogledate stara izvješća o pastoralnim vizitacijama, primijetit ćete da se među ostalim podacima o župama, navodi i to koliko u župi ima ljudi koji javno žive u teškom grijehu, tj. u grešnim vezama.

To je jedan od važnih pokazatelja koji dobro govori o tome je li pastoralni rad uspješan ili neuspješan. Ako u župi imate ogroman broji ljudi koji (javno) žive u stanju smrtnog grijeha, onda je to očito pokazatelj loših rezultata pastorala.

U vremenima nakon Drugoga vatikanskog koncila do danas, ni jedna riječ se toliko često ne spominje kao riječ "pastoral".
A koji su stvarni rezultati tog "modernog" pastorala, radi kojeg su provedene sve one postkoncilske reforme, od nove liturgije i novih obreda sakramenata, pa sve do novog Zakonika kanonskog prava?
Pitamo za stvarne rezultate koje možemo statistički izmjeriti, a ne o nečijim subjektivnim mišljenjima.

Postavite si pitanje: Koliko danas ljudi javno živi u stanju smrtnog grijeha? Teško je dati konačnu brojku, ali postoje indikacije koje pokazuju koliko stanovništvo neke zemlje drži do predbračne čistoće i bračnog morala.
Jedan od pokazatelja su podaci o broju djece rođene izvan braka.

Prema Eurostatu, 2018. godine u Europskoj uniji bilo je osam država u kojima je više djece rođeno izvan braka, nego djece rođene u braku.
Ne čudi to što se ovdje nalaze liberalne protestantske države poput Švedske, Danske i Nizozemske, nego to što se u samom vrhu nalaze (nekoć) katoličke zemlje poput Francuske, Portugala i Slovenije.

U Francuskoj je 60% djece rođeno izvan braka, u Portugalu 56%, a u susjednoj Sloveniji 58%.
Oprostite, ali te brojke nisu samo posljedica sekularizacije, nego i "modernog pastorala".

Rekao bih da problem postoji na tri razine:
1) moderni vjeronauk za djecu i mlade (ne uči se tradicionalni katekizam, nego neki "moderni nauci");
2) propovijedi koje vjernici slušaju u crkvama, a na kojima očito ne čuju ništa protiv grešnih veza;
3) propuštanje sankcioniranja javnih grešnika. Mislim na one koji, i nakon opomene, ostanu tvrdokorni u grijehu. Danas se, uglavnom, ne koristi čak ni ono malo sankcija koje za slučajeve tvrdokornih grešnika predviđa novi Zakonik kanonskog prava: uskrata sakramenata, uskrata crkvenog sprovoda.

Kombinacija ovih faktora dovela je "moderne vjernike" u stanje svijesti u kojem se oni ne boje habitualno živjeti u stanju smrtnog grijeha.

Ljudi u gore spomenutim zemljama sigurno su puno puta čuli kako svećenici propovijedaju o miru u svijetu, o prihvaćanju stranaca i uključivosti, ali nikada nisu čuli propovijed o strahoti grijeha, o obveznosti Božjega zakona, o dužnostima čuvanja čistoće, o odvratnosti bludnog grijeha, o posljedicama grijeha, o četiri posljednje stvari…

Pretpostavljam da je lakše govoriti o stvarima na koje nemaš nikakav utjecaj (kao što su klimatske promjene i rat na Bliskom istoku), nego govoriti o kreposti čistoće, i tako se zamjeriti velikom broju ljudi koji žive u nečistoći.

I tako ta moderna religija postaje samo folklor… Pije se kuhano vino na adventskim sajmovima, kite se borovi, a moralni život stanovništva je gori nego u starih pogana… Dok prelati govore o ratovima u svijetu i o nejednakoj raspodjeli bogatstva.

No, temeljni problem je to što se u modernim sjemeništima ne uči tradicionalna katolička teologija (koja je uslijed postkoncilskih reformi zamijenjena nekim "novim teologijama"). Sada je pitanje imaju li klerici, koji su prošli kroz "modernu formaciju", uopće ispravno shvaćanje o pojmu grijeha i o njegovim posljedicama. A ovdje ne govorimo samo o onim najglasnijim modernistima, koji doslovno veličaju i slave grijeh na svojim sinodalnim putevima.

2) Javni grešnici u kanonskom pravu

Jedna od brojnih razlika između tradicionalnog kanonskog prava i novog Zakonika kanonskog prava iz 1983., jest izostanak pojma "javni grešnik". Naime, izraz "javni grešnik" ("peccator publicus") ne spominje se nigdje u novom Zakoniku.

U kanonu 915. gdje se govori o uskraćivanju pričesti tvrdokornim grešnicima, i u kanonu 1007., gdje se govori o uskraćivanju bolesničkog pomazanja, takve osobe označuju se opisno: "qui in manifesto gravi peccato obstinate perseverent" ("oni koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu").

U kanonu 1184., gdje se govori o uskraćivanju crkvenog sprovoda, takve osobe se nazivaju "peccatores manifesti" ("očiti grešnici").

Za razliku od toga, tradicionalni Zakonik kanonskog prava iz 1917. izričito koristi termin "javni grešnik".
Tako, primjerice, govoreći o udruženjima vjernika, Zakonik iz 1917. kaže da javni grešnici ne mogu biti primljeni (kan. 693. § 1.):

"Acatholici et damnatae sectae adscripti aut censura notorie irretiti et in genere publici peccatores valide recipi nequeunt."

("Nekatolici i oni koji su upisani u osuđenu sektu, ili su notorno upali u cenzuru, i općenito javni grešnici, ne mogu biti valjano primljeni.")

U kanonu koji govori o uskraćivanju sv. pričesti javnim grešnicima, isti se nazivaju "publice indigni" ("javno nedostojni") - kan. 855. § 1.:

"Arcendi sunt ab Eucharistia publice indigni, quales sunt excommunicati, interdicti manifestoque infames, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet et publico scandalo prius satisfecerint."

("Treba odbiti od Euharistije one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Ovdje treba primijetiti da se u novom Zakoniku iz 1983., u kanonu 915., koji govori o uskraćivanju sv. pričesti, ne spominje da javni grešnici trebaju prvo zadovoljiti za javnu sablazan prije nego što pristupe sv. pričesti. Novi Zakonik samo kaže:

"Ad sacram communionem ne admittantur excommunicati et interdicti post irrogationem vel declarationem poenae aliique in manifesto gravi peccato obstinate perseverantes."

("Neka se ne pripuštaju svetoj pričesti izopćeni, ni kažnjeni interdiktom, pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugi koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.")

Dakle, u novom Zakonu se ne navode ona dva uvjeta o kojima govori Zakonik iz 1917.: da se za javne grešnike (prije pripuštanja sv. pričesti) treba znati da su se pokajali i popravili, te zadovoljili za javnu sablazan.

Također, stari Zakonik je stroži i jasniji od novoga u pitanju uskrate crkvenog sprovoda javnim grešnicima. Tako stari Zakonik izričito zabranjuje sprovod onima koji su namjerno počinili samoubojstvo, onima koji su poginuli u dvoboju, pripadnicima masonskih i drugih istovrsnih društava (kan. 1240.).

Još jedno mjesto gdje se u Zakoniku iz 1917. spominje pojam "javni grešnik" jest kanon 1066., koji kaže da župnik ne smije prisustvovati ženidbi javnog grešnika, ako se ovaj odbije prije toga ispovjediti i pomiriti s Crkvom:

"Si publicus peccator aut censura notorie innodatus prius ad sacramentalem confessionem accedere aut cum Ecclesia reconciliari recusaverit, parochus eius matrimonio ne assistat, nisi gravis urgeat causa, de qua, si fieri possit, consulat Ordinarium."

("Ako javni grešnik ili osoba koja je notorno upala u cenzuru, odbija prvo pristupiti sakramentalnoj ispovijedi ili se pomiriti s Crkvom, neka župnik ne prisustvuje njegovoj ženidbi, osim kada to traži važan [hitan] razlog o kojem se treba, ako može, posavjetovati s ordinarijem.")

Netko će možda reći: "Kazne ne mogu potaknuti ljude da se poprave." No, je li to baš tako?
U vrijeme dok su se gore spomenute odredbe provodile, među vjernicima je bilo puno manje javnih grešnika nego što ih ima danas.

Jedna stara poslovica kaže: "Qui differt poenas, peccandi laxat habenas." ("Tko odgađa kazne, popušta uzde grijesima.")

To se dobro vidi u postkoncilskom pastoralu. Godinama niste htjeli upotrijebiti nikakve sankcije protiv ljudi koji javno žive u grijehu, i sad imate situaciju da je toliko porastao broj ljudi koji žive u grešnim vezama: da imate čitave države u kojima se više djece rađa izvan braka nego u braku. Ne treba ni spominjati što to govori o mišljenju "modernih vjernika" o sakramentu ženidbe.

Uostalom, kako biskup ili svećenik može mirne duše gledati kršenje Božjih zapovijedi?
Gdje je tu ljubav prema Bogu? Gdje je revnost za Božji zakon?

Sv. Bonaventura kaže u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa):

"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."

("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")

Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju.

Pogledaj: Ljubav prema Bogu traži širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti među ljudima. 

 

To je trebala biti rijetka iznimka, a ne svakodnevna pojava

U zadnje vrijeme izjave jednog svećenika o braku između katolika i muslimana izazivaju brojne komentare na internetu. Naslovi koji se ovih dana šire po portalima govore: "Crkva dopušta brak s muslimanom, ali pod jednim uvjetom".

To nije točno. Bilo bi točnije da ti naslovi kažu: "Crkva zabranjuje brak s muslimanom, osim u izuzetnom slučaju ako se ispune ovi i ovi uvjeti..."

Riječ je o ženidbenoj zapreci različite vjere (disparitas cultus), koja ženidbu čini nevaljanom.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. god. kaže u kanonu 1070. § 1.:

Nullum est matrimonium contractum a persona non baptizata cum persona baptizata in Ecclesia catholica vel ad eandem ex haeresi aut schismate conversa."

("Ništetna je ženidba sklopljena između nekrštene osobe s osobom krštenom u Katoličkoj Crkvi ili onom koja se u nju obratila iz krivovjerja ili raskola.")

Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. ima sličnu formulaciju, ali umjesto riječi "nullum est" ("ništetan je") donosi riječi "invalidum est" ("nevaljan je") - kan. 1086. § 1.:

"Matrimonium inter duas personas, quarum altera sit baptizata in Ecclesia catholica vel in eandem recepta nec actu formali ab ea defecerit, et altera non baptizata, invalidum est."

("Nevaljana je ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga nije krštena.")

Da bi takva ženidba bila valjana, potrebno je dobiti dispenzu (oprost od zakona) kod nadležne crkvene vlasti. A za dobivanje te dispenze potrebno je ispuniti određene uvjete, među kojima se posebno ističe to da sva djeca budu krštena i odgojena u katoličkoj vjeri.

Međutim, čak i kad se (uz dispenzu) sklopi valjani brak s muslimanom, taj brak nije sakrament.
Zašto? Zato što sakramente može primiti samo krštena osoba. Krštenje se naziva vratima svih ostalih sakramenata. Bez krštenja ne može se primiti ni jedan drugi sakrament, pa tako ni sakrament ženidbe. Stoga, ženidba između krštene i nekrštene osobe nije sakramentalna.

Katolik koji se odluči za brak s nekrštenom osobom, sam sebe lišava sakramentalne milosti.

To je vrlo važna stvar o kojoj se premalo govori kad su u pitanju ovakvi brakovi.

Trebalo bi također ljudima pokazati odredbe sinoda iz prvih stoljeća Crkve, koje strogo zabranjuju veze i brakove sa židovima i poganima.
Naravno, na tim se sinodima nisu spominjali muslimani, jer u ono vrijeme islam još nije ni postojao. Muhamed je osnovao islam tek u 7. stoljeću.

Ipak, jasno je da se crkvene zabrane tih brakova odnose i na muslimane, kao i na sve druge nekršćane.

No, postavlja se pitanje: Zašto Crkva u izuzetnim okolnostima dopušta sklapanje braka s nekrštenim osobama?

Ako čitate klasične teologe, primijetit ćete da su oni smatrali da je ova dispenzacija namijenjena prvenstveno za područja gdje živi malo katolika, kao što su misijske zemlje, a ne za europske zemlje gdje katolici čine većinu stanovništva.

Bukvalno govoreći, kako u novootkrivenim misijskim zemljama živi malo katolika, tamošnji vjernici (ako žele zasnovati obitelj) često nemaju drugog izbora nego tražiti supružnika među nekatolicima. Za njih je prvenstveno namijenjen oprost od ženidbene zapreke razlike vjere.

Ali, to nikako ne možete reći za zemlje poput Hrvatske u kojima katolik lako može pronaći supružnika iste vjere. Koje bi opravdanje mogao imati hrvatski katolik da traži supružnika među pripadnicima druge religije?

Prümmer piše u svojem priručniku za moralnu teologiju (Manuale theologiae moralis, tom. III., Herder, 1960., str. 586.):

"In regionibus catholicis raro conceditur haec dispensatio, praesertim si agitur de matrimonio ineundo cum iudaeo."

("U katoličkim zemljama rijetko se udjeljuje ova dispenzacija, osobito ako se radi o sklapanju ženidbe sa židovom.")

Eto, u Prümmerovo vrijeme bila je rijetkost da netko u Europi dobije dopuštenje da sklopi brak s nekrštenom osobom.
A danas?

Što se promijenilo nakon svih postkoncilskih reformi? 

Na stranicama Švicarske biskupske konferencije (za frankofoni dio Švicarske) možete vidjeti njihove upute za ženidbe s nekrštenim osobama. Ovdje oni otvoreno kažu da se dispenza za zapreku razlike vjere dodjeljuje "praktički uvijek". 

 

Kako je moguće da ono što je prije Drugoga vatikanskog koncila bila rijetka iznimka, nakon Koncila postane nešto svakodnevno: što se dopušta "praktički uvijek"?

To možete usporediti s proglašenjima ženidbe ništetnom. Prije Drugog vatikanskog koncila, to je bila rijetkost s kojom se prosječan vjernik nikada ne bi susreo u svojem životu. A danas je traženje proglašenja ženidbe ništetnom postalo toliko često da su ga u Americi prozvali "Catholic Divorce" ("katolički razvod"), jer praktički svatko tko se želi razvesti, traži da mu se crkvena ženidba proglasi ništetnom. Razina relativizacije sakramenta ženidbe je dosegla zastrašujuće razmjere.

Dio te relativizacije je, svakako, i odviše liberalno dopuštanje brakova s nekatolicima.

Opet pitam: Koje bi moglo biti opravdanje da katolik u zemljama poput Hrvatske sklopi brak s nekrštenom osobom?

Nemojte samo govoriti o nekakvim neobjektivnim kriterijima poput "zaljubljenosti"... To su prolazne pojave, koje ne mogu biti čvrst temelj na kojem će čovjek graditi svoj život.

Čovjek je biće obdareno razumom i slobodnom voljom. Kad je riječ o životnim odlukama, poput odluke o životnom staležu, čovjek se ne može voditi strastima i požudama kao nerazumna životinja.

Ovdje se treba prisjetiti što je sveti arkanđeo Rafael učio mladog Tobiju o ženidbi.

Za kršćansko razumijevanje ženidbe iznimno je važna starozavjetna Knjiga Tobije, i to naročito ona upozorenja koja daje arkanđeo Rafael u Tob 6, 16-17 i Tob 6, 22.

U Vulgati ovako glasi Tob 6, 16-17:

"Tunc angelus Raphael dixit ei: Audi me, et ostendam tibi qui sunt, quibus praevalere potest daemonium. Hi namque qui coniugium ita suscipiunt, ut Deum a se et a sua mente excludant, et suae libidini ita vacent, sicut equus et mulus, quibus non est intellectus - habet potestatem daemonium super eos."

("Tada mu je anđeo Rafael rekao: 'Poslušaj me, i pokazat ću ti koji su oni koje može nadvladati demon. Naime, oni koji ženidbu tako primaju, da Boga isključuju od sebe i svojega uma, i tako se predaju svojoj požudi, poput konja i mazge, koji nemaju razuma - nad njima ima vlast demon.' ")

Drugo važno mjesto su one riječi iz Tob 6, 22, koje u Vulgati glase:

"accipies virginem cum timore Domini, amore filiorum magis quam libidine ductus"

("uzet ćeš djevicu sa strahom Gospodnjim, vođen više ljubavlju prema djeci [potomstvu], nego prema požudi")

Kako bi djeca zaista bila odgojena u katoličkoj vjeri redovito je potrebno da odrastaju u katoličkom okruženju, a ne u nekakvom "međureligijskom" okruženju. No, čini se da postkoncilski "progresisti" baš žele takva međureligijska okruženja.

Kakve informacije dobivaju obični vjernici o sklapanju braka s muslimanima? 

Na internetskim stranicama Švicarske biskupske konferencije možete pronaći dvije brošure iz 2007. odnosno 2009. godine, koje daju upute o brakovima s muslimanima.

Ne znam jesu li obje brošure pisale iste osobe, ali se čini da je druga brošura nešto liberalnija od prve. Analizirat ćemo pobliže poruke ovih brošura, jer one pokazuju sve kontradikcije postkoncilskog pristupa ovakvim brakovima. S jedne strane, žele ispuniti zahtjeve kanonskog prava, a s druge strane, žele biti u dobrim odnosima s muslimanskom zajednicom u multikulturalnom društvu.

Kao prvo, uznemirujuće je što se u prvoj brošuri takav brak naziva "mariage catholico-musulman" ("katoličko-muslimanski brak") kao da je tu riječ o nekakvom sinkretističkom spajanju između dviju religija.

Ipak, brošura kaže da Crkva ne potiče sklapanje brakova s muslimanima, "posebno zbog posljedica koje to ima na vjerskoj, kulturnoj i društvenoj razini, te na razini međureligijskog dijaloga", navodeći da se i sami muslimani protive takvim brakovima. No, odmah zatim brošura kaže da se tu prvenstveno radi o "pastoralnoj službi" koju treba pružiti osobama kojih se to tiče... A znamo da riječ "pastoral" u rječniku "progresista" praktički podrazumijeva da je sve dopušteno.

Brošura nastavlja da Crkva poštuje "izbor jednog para za katoličko-muslimanski brak" ("le choix d’un couple pour un mariage catholico-musulman") i želi im pomoći "pastoralnim pristupom razlučivanju".

Autori brošure svjesni su da muslimani imaju potpuno drugačiji pogled na brak, jer ga oni gledaju prvenstveno kao ugovor:

"Brak u muslimanskoj tradiciji je prvenstveno ugovor pred muslimanskim svjedocima, kao i nagodba o odšteti za razvod."

Među poteškoćama s muslimanske strane ističe se dozvola poligamije (muškarac može imati više žena):

"U slučaju braka između katolika i muslimana, potrebno je posebno provjeriti je li muslimanski partner spreman ostati vjeran jednom supružniku i željeti mu dobro, te izjavljuje li katolički partner svoju predanost neraskidivosti njihove zajednice."

Evo jedne kontradikcije. Prva brošura kaže da "katolički partner" mora pokazati svoju "predanost neraskidivosti njihove zajednice". No, druga brošura kaže da je preporučljivo da prije braka sklope građanski ugovor pred javnim bilježnikom o svim spornim pitanjima, među kojima i o pravima u slučaju razvoda. Kako se onda netko može obvezati na neraskidivost braka, ako je već prije sklopio ugovor koji predviđa situaciju razvoda?
Kaže druga brošura o tom ugovoru:

"...preporučljivo ga je sastaviti pred bilježnikom prije vjenčanja. Na taj se način, u okviru švicarskog prava, mogu unaprijed riješiti sporna pitanja, kao što su provođenje vjenčanja, prava supružnika na obrazovanje djece (ne samo tijekom braka već i u slučaju rastave ili razvoda), vjerska pripadnost djece i supruge, nasljedna prava i rješavanje imovine, pravo na razvod braka, pravo na uzdržavanje za sebe i djecu, zaštita osobnih doprinosa i pravo na pravednu podjelu imovine u slučaju rastave ili razvoda."

Čini se da autore prve brošure posebno zabrinjava muslimansko stajalište o podređenosti žene svojem mužu. Ali, pritom ne navode što o podložnosti žena kaže Sveto Pismo, osobito apostoli sv. Pavao (Ef 5, 22-24; Kol 3, 18; Tit 2, 5) i sv. Petar (1 Pt 3, 1-5).

Umjesto Svetog Pisma, autori brošure pozivaju se na UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koja govori o ravnopravnosti muškaraca i žena.

Kontradikcije se mogu vidjeti i u načinu sklapanja takvog braka.
Prva brošura kaže:

"Privola se mora dati pred svećenikom ili njegovim izaslanikom u prisutnosti dvaju svjedoka, tijekom Liturgije riječi, bez euharistijskog slavlja. Niti jedna druga ceremonija vjenčanja prema islamskom obredu ne smije se održati. To ne isključuje muslimansko 'svadbeno slavlje', pod uvjetom da ne sadrži elemente suprotne vjeri katoličke strane."

Druga pak brošura kaže:

"U duhu deklaracije Drugog vatikanskog koncila "Nostra aetate" o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama, sasvim je zamislivo da muslimanske tekstove, posebno one iz Kurana ili islamske tradicije, mogu čitati rođaci ili poznanici muslimanskog supružnika - pod izričitim uvjetom da ne zamjenjuju liturgijske i biblijske tekstove i da ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini."

Nejasno je što autori misle pod tekstovima iz Kurana koji "ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini"... Pa, već samo nazivanje Muhameda "prorokom" proturječi kršćanskoj vjeri. 

Nadalje, u drugoj brošuri možete vidjeti očitu kontradikciju u pitanju odgoja djece iz takvih brakova. S jedne strane, autori spominju da katolička strana mora izraziti svoju volju da odgoji djecu u katoličkoj vjeri. No, s druge strane, kažu da djeca pripadaju "dvjema kulturama" i govore o nekom nejasnom "prenošenju vjere" (nije jasno koje vjere):

"Pripadnost dvjema kulturama može biti obogaćujuća za djecu, ali može predstavljati i izazove. Roditelji će morati biti svjesni prenošenja vjere."

A kažu i ovo:

"Muslimansko-kršćanski par nije bojno polje za teološke sporove, već mjesto gdje se najbolje od svake religije primjenjuje u konkretnoj praksi i pokazuje istinsko poštovanje prema vjeri onog drugog."

Čini se da potiču i sudjelovanje u aktivnostima druge vjerske zajednice:

"Poželjno je da se muslimansko-kršćanski par obveže ne samo na poštivanje vjerskih i zajedničkih obveza svakog partnera, već i da drugi partner djelomično sudjeluje u zajedničkom životu, barem u aktivnostima ili susretima bez vjerskih činova (prijateljska druženja, razmjene mišljenja)."

Očekuju valjda i da katolička strana treba učiti o islamu:

"Supružnici će morati vježbati međusobno slušanje i učiti o međusobnoj kulturi i religiji."

Jasno je da su ovakve stvari bile potpuno nezamislive prije Drugoga vatikanskog koncila i svih postkoncilskih ekumenskih i međureligijskih novina.

Dovoljno je spomenuti poslanicu "O kršćanskoj ženidbi" od 25. siječnja 1939., koju su popisali svi tadašnji hrvatski biskupi na čelu s bl. Alojzijem Stepincem.
Evo što ta poslanica kaže o mješovitim ženidbama:

"Da mogu zaručnici postići u braku doista željenu sreću, moraju da budu u svim važnim stvarima iste misli, istog osjećaja; a najvažnija je stvar sveta vjera. Brak može biti sretan samo tada, ako su jedno i drugo zadahnuti istim živim vjerskim osjećajima.
Ako supruzi nijesu složni u najvažnijoj stvari, to jest u vjeri, dolazi u obitelji često do mnogih nesuglasica: katolička je strana u opasnosti, da padne u vjerski nemar ili da uopće posvema zaboravi na svoje katoličke dužnosti.
Mješovite ženidbe nadalje otežavaju i uz povoljne okolnosti katolički odgoj djece: tako vode katoličkog roditelja i djecu u veliku opasnost.
S ovih razloga Crkva najstrože zabranjuje mješovite ženidbe i nikada ih ne odobrava.
Da se spriječe veća zla, katolička ih Crkva trpi iz važnih razloga, ali samo tada, kada je katolički odgoj djece osiguran i kada je odstranjena svaka pogibao duševne propasti.
Ako nekatolički zaručnik ne će da pristane na ove uvjete, Crkva ne može dopustiti mješovitu ženidbu.
I kad Crkva dopusti ženidbu s nekatoličkim drugom, moramo naglasiti da se ženidba smije sklopiti samo po katoličkom obredu. Katolička strana ne smije nikada, niti prije vjenčanja niti poslije vjenčanja, izjaviti svoju bračnu privolu pred nekatoličkim svećenikom. Crkveni zakon kazni ovakav griješni čin izopćenjem iz Crkve.
Ujedno moramo spomenuti, da ni pred Bogom ni pred Crkvom nije nikakav brak, ako se katolik vjenča po nekatoličkom obredu."

Pogledaj: Biskupska poslanica O kršćanskoj ženidbi. 

Crkva koja svjedoči o uspjehu pobožnosti prema Duhu Svetomu

Završili smo duhovsku osminu, ali ne smijemo nakon ovog vremena zanemariti pobožnost prema Duhu Svetomu. O važnosti te pobožnosti svjedoči nam jedna mala crkva u Lici: crkva Duha Svetoga u Mušaluku.

Ova crkva jest mala, ali je velika po svojem značenju za povijest ovog kraja. Ona označava oslobođenje ovog kraja od turske vlasti i obnovu katoličke vjere u ovom dijelu naše domovine.

Crkvu je izgradio svećenik Marko Mesić, poznati junak u borbama za oslobođenje Like od turske vlasti.

Podsjetimo se da je Lika bila pod turskom vlašću više od 160 godina (1527.-1689.), pa je zato u toj pokrajini živjelo dosta muslimana. Mesić je nakon oslobođenja Like djelovao kao misionar među tim muslimanima, koje je uspješno obratio i pokrstio.

O vjerskom radu Marka Mesića ovako piše Radoslav Lopašić u knjizi Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, objavljenoj 1888. godine (str. 63.):

"Ma da se Marko Mesić prema duhu i potrebi vremena, u kojem je živio, mnogo bavio i vojnimi i upravnimi poslovi na veliku korist naroda i domovine, nije on ipak nikada zanemario svoju svećeničku dužnost, brineći se neumorno za probitak kršćanstva i katoličke crkve. Ne samo što su ponajviše njegovom brigom i marom ostavši u zemlji Muhamedovci pokršteni, on se takodjer brinuo za vjerske stvari i probitke i svih ostalih žitelja ličkih. Dogadjalo se nekoliko puta, da je Mesić bio kroz dulje vrieme jedini katolički svećenik za obje županije i za više tisuća vjernika, koje je posvuda marljivo pohadjao i narod u vjeri kriepio.
Mesićevom brigom osnovane su god. 1690. prve katoličke župe u: Budaku, Perušiću, Pazarištu, Ribniku i u Novom. Poslije su takodjer najviše Mesićevom skrblju i mukom podignute župe god. 1691. u Karlobagu, god. 1692. u Kosinju gornjem, zatim god. 1702. u Podlapači, god. 1704. u Lovincu, god. 1706. na Udbinji, g. 1708. u Smiljanu i napokon god. 1709. u Rudopolju. Što je bilo bolje gradjenih džamija, te su pretvorene u kršćanske crkve, a gdje nije bilo džamija, tu su za prvu potrebu podignute crkve od drva. U Lovincu, u Karlobagu, Jablancu, u gornjem Kosinju, Perušiću, Pazarišću, i na svojem dobru u Mušaluku podigao je Mesić crkve od kamena."

Imamo precizne podatke o uspjesima Mesićeva misionarskog rada (Lopašić, str. 53.):

"Po službenoj svjedočbi kaptola senjskoga krštena su u Lici i Krbavi nastojanjem Mesićevim 882 odrasla Turčina, osim djece, koja niesu brojena, a pretvorene su četiri džamije: u Perušiću, u Budaku, u Bilaju i u Ribniku u kršćanske crkve. Ostale su nekrštene samo neke osobito starije žene, koje se protiviše krstu."

Isti je rad nastavljen i u najzabačenijim mjestima (str. 53.-54.):

"Osim Turaka u Perušiću pokršteno je njih po nekoliko i u Budaku, u Novom, u Kaniži i na Udbinji, pa još i po drugih mjestih, kud je bilo raztreseno po nekoliko muhamedovskih obitelji, tako da je svih pokrštenih Muhamedovaca bilo u popisu god. 1696. 1700 odraslih duša."

Mesić sigurno ne bi uspio u svojem apostolskom radu da nije imao pobožnost prema Duhu Svetomu, kojem je posvetio crkvu koju je 1700. godine izgradio u Mušaluku.

O toj crkvi piše Lopašić (str. 58.):

"G. 1700. sagradi Mesić nekoliko stotina koračaja od svoga Mušalučkog dvora crkvicu, koju posveti sv. Duhu. Mala je to crkvica, danas dosta ruševna, sa zidom na pročelju poput tornja, u kojem su dvie šupljine za zvona. Više vrata izvana ima na ploči latinski napis, koji kaže, da si je tu Mesić odabrao i pokopalište."

Ovaj natpis možete pobliže vidjeti na forumu "Naša Lika":

Tekst natpisa prema čitanju Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Nadpisi sredovječji i novovjeki u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., str. 144.-145.):

Kao što možete vidjeti, natpis počinje pojedinim stihovima himna Veni, Creator Spiritus:

"Veni Creator Spiritus, Mentes tuorum visita, Hostem repellas longius, Pacemque dones protinus. Per te sciamus da Patrem, noscamus atque Filium; Teque utriusque Spiritum, Credamus omni tempore."

("O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika, dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj. Daj da po tebi upoznamo Oca, da spoznamo i Sina; i uvijek vjerujemo da si Ti Duh obojice.")

Zatim se navode podaci o crkvi (prema Lopašićevu čitanju):

"Anno post Christum natum 1700. Post reocupationem Liccae et Corbaviae anno XI. ecclesia Spiritus Sancti aedificata fuit ab admodum Reverendo Domino Marco Messich, primo missionario in Lica et Corbavia ac archidiacono in eadem patria. Et qui si Deo placuerit, hic et sepelietur."

("Godine 1700. nakon Kristova rođenja. 11. godine nakon oslobođenja Like i Krbave, crkva Duha Svetoga bila je izgrađena od velečasnog gospodina Marka Mesića, prvog misionara u Lici i Krbavi, i arhiđakona u istoj domovini. I ako se Bogu bude svidjelo, ovdje će biti i pokopan.")

Mesić je htio biti pokopan u ovoj crkvi. On je tu želju izrazio i u svojoj oporuci. Međutim, Mesić ovdje nije pokopan, nego najvjerojatnije u Karlobagu, gdje je umro 2. veljače 1713.

Natpis na crkvi Duha Svetoga je zaista spomenik pobožnosti Duhu Svetomu, što je bez ikakve sumnje pomoglo Mesiću u njegovu misionarskom radu na obraćenju muslimana.

Sigurno je i Mesić volio moliti himan Veni, Creator, kad je uklesao njegove stihove na crkvu u kojoj je htio biti pokopan.

Taj himan je posebno koristan katoličkim intelektualcima i javnim djelatnicima kojima je potrebno da im Duh Sveti prosvijetli um i pokaže put kojim trebaju ići. Himan je visoko cijenio i bl. Ivan Merz.

Merz se dugo bavio mišlju o osnivanju katoličkog dnevnog lista, koji je isprva namjeravao nazvati "Križ", a kasnije se odlučio za naziv "Kristov stijeg".
U nacrtu pravila za redakciju tih novina, Merz piše:

"Pošto list Kristov Stijeg imade apostolsku misiju, koja se sastoji u tome da se cjelokupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima, koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira s katoličkog stajališta sve pojave javnog života, to je potrebno da sami redaktori lista budu ne samo katolici koji se zadovoljavaju minimumom vjerskoga života. Za svakoga su redaktora zato potrebite dvije stvari:
1. da se neprestano sam izgrađuje u onoj struci, čiji mu je referat povjeren;
2. da energično teži za svetošću.

Sredstva
Da se uzmogne udovoljiti prvoj točci, to valja stajati na stanovištu da glavni redaktori ne smiju biti okupljeni svojim poslom preko šest sati dnevno i da im se osim toga mora osigurati pristojna egzistencija. Što se tiče druge točke, to svaki redaktor mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitaoca, ako on ostaje isključen iz euharistijskog pokreta i ako se on ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva.
Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog redaktora laika tražiti da se obveže sub levi da će ispunjavati dok je član redakcije slijedeće:
1. posvetiti će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka;
2. pričestiti će se barem dva puta mjesečno (ali se preporuča da to čini svake nedjelje);
3. ispitati će si dnevno savjest;
4. dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duh. štivu...
5. dnevno će izmoliti jedan Veni Creator;
6. barem će jednom na sedmicu postiti za uspjeh katoličkog pokreta;
7. nastojati će imati stalnog ispovjednika;
8. barem jednom će obaviti duhovne vježbe;
9. pristupiti će četiri puta godišnje s ostalim suradnicima, a po mogućnosti s ostalim zaposlenim osobljem na zajedničku sv. Pričest, koja se ima prikazati za umrle drugove, za svećenički podmadak i uspjeh katoličkog pokreta;
10. prije toga će obaviti zajednički križni put;
11. On će, čuje li koji važniji prigovor o pisanju Kristovog Stijega, koje ne bi bilo u duhu Crkve, o tome pitati savjet kod svog ispovjednika.
Ove obveze imaju zadaću pojačati unutarnju disciplinu samih urednika i učiniti ih kanalima Božje Milosti. Ne kaže se tim da je to sve. Ovisi o inicijativi svakog pojedinca da još više učini, čineći djela duševnog i tjelesnog milosrđa, čineći ono što im je neugodno."

Pretkoncilski pape podijelili su oprost od 5 godina svakom vjerniku koji izmoli himan Veni, Creator (a potpuni oprost ako se moli svaki dan kroz mjesec dana, uz uobičajene uvjete). Po novoj disciplini oprosta, može se dobiti potpuni oprost ako se himan izmoli na Novu godinu ili na blagdan Duhova, a u ostale dane djelomični oprost.

 

Zadnja slika prikazuje himan Veni, Creator u: Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine.

 

Blagdan posvete Bazilike sv. Franje Asiškoga

U franjevačkoj tradiciji 25. svibnja slavi se blagdan posvete Bazilike sv. Franje u Asizu. Toga dana slavi se spomen dvaju važnih događaja. Na blagdan Duhova 25. svibnja 1230., relikvije sv. Franje prenesene su iz crkve sv. Jurja u novu baziliku sv. Franje u Asizu. Točno 23 godine poslije toga, 25. svibnja 1253. papa Inocent IV. posvetio je baziliku i odredio da se spomen na taj događaj slavi svake godine.

Ipak, zborna molitva tradicionalne mise tog blagdana spominje samo prijenos relikvija sv. Franje:

"Deus, qui beati Patris nostri Francisci corpus Passionis Filii tui signaculis decorasti, et animam in caelis mirabiliter sublimasti: concede propitius: ut, qui ejusdem Translationem celebramus, carnem nostram cum vitiis crucifigere, et ad caelestem patriam pervenire valeamus."

("Bože, koji si tijelo blaženoga oca našega Franje uresio biljezima Muke Sina tvojega i dušu čudesno uzdigao na nebesa: podaj milostivo da mi koji slavimo njegov prijenos, uzmognemo raspeti svoje tijelo s opačinama, i dospjeti u nebesku domovinu.")

Vrlo je zanimljivo pogledati stare fotografije bazilike, jer ćete na njima vidjeti što danas nedostaje...

Kao što je već spomenuto, tijelo sv. Franje isprva je bilo položeno u crkvi sv. Jurja u Asizu.
Fra Stanko Petrov ovako opisuje sprovod i prijenos tijela sv. Franje (Sv. Franjo i njegova manja braća, Makarska, 1963., str. 42):

"Sutradan je u nedjelju ujutro uz neopisivo slavlje i pratnju bezbrojnoga mnoštva Svečevo tijelo preneseno u Grad i sahranjeno u crkvi sv. Jurja, zaštitnika vitezova, a od tih nitko nije bio slavniji od Franje, Kristova viteza. Ni pune dvije godine kasnije, 15. srpnja 1228. opet je sav Asiz bio na nogama: svečano je dočekao Papu Grgura IX., bivšeg Franjina kardinala Hugolina, koji je malo mjeseci poslije svečeve smrti bio izabran za papu (19. III. 1227.). I sutradan je (u nedjelju) svečana kanonizacija obavljena u crkvi sv. Jurja na svetim moćima samog Slavljenika - sv. Franje Asiskoga....
U Gospinu mjesecu, 25. V. 1230. svete su Franjine moći prenesene u kriptu nove veličanstvene bazilike koju je Grgur IX dao sagraditi na čast svoga svetog Prijatelja, gdje i danas počivaju. Samostan podignut uz tu baziliku zove se Sacro Convento - Sveti samostan, jedan od najsjajnijih spomenika katoličkog svijeta. A i Svetac koji tu počiva ide u broj najslavnijih sinova svete katoličke Crkve. Čuvaju ga vjerno braća konventualci."

Samu posvetu Bazilike sv. Franje izvršio je papa Inocent IV. na godišnjicu prijenosa svečevih relikvija.
U 18. stoljeću papa Klement XIV. odredio je da ovaj blagdan moraju slaviti "svi koji vojuju pod zastavom serafskog patrijarha", kako kaže VI. čitanje u tradicionalnom franjevačkom časoslovu:

"Anno autem ducentesimo quinquagesimo tertio supra millesimum, Innocentius Papa quartus, ejusdem translationis recurente die, quae incidit in Dominicam quintam post Pascha, ipsum sancti Francisci templum summa celebritate consecravit, ejusque consecrationis memoriam per singulos annos recolendam statuit. Hoc festum postea Clemens quartus decimus ab omnibus sub seraphici Patriarchae vexillo militantibus celebrandum voluit, et Pius decimus ritu duplicis secundae clasis decoravit."

("A godine tisuću dvjesto pedeset i treće, papa Inocent IV. na dan istog prijenosa, koji je došao na petu nedjelju po Uskrsu, posvetio je hram sv. Franje najvećim slavljem i odredio da se spomen ove posvete treba slaviti svake godine. Kasnije je Klement XIV. odredio da ovaj blagdan slave svi koji vojuju pod zastavom serafskog patrijarha, a Pio X. uresio ga je dvostrukim obredom drugog razreda.")

Nadajmo se da će se i u ovu baziliku vratiti tradicionalna liturgija za koju je izgrađena.

IZVORI: 

1) Fra Stanko Petrov - Sv. Franjo i njegova manja braća

2) Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-seraphicum

 

Sv. Bernardin o razlozima zašto postati redovnik

20. svibnja proslavljen je blagdan sv. Bernardina Sijenskoga (1380.–1444.). Sv. Bernardin je poznat kao jedan od najvećih propovjednika svojega vremena. Svojim je propovijedima potaknuo tisuće ljudi na obraćenje, pokoru i promjenu života.

Učinak njegova apostolskog rada najbolje se vidi u stotinama ljudi koje je potaknuo da napuste ovaj svijet i posvete se Bogu u redovničkom životu. Prema životopisu sv. Bernardina, koji je napisao sv. Ivan Kapistran, u trenutku kad se sv. Bernardin pridružio franjevcima opservantima bilo ih je u Italiji oko 130 u 20 malih samostana. Do smrti sv. Bernardina broj im se povećao na više od 4000 redovnika, i to u više od 200 samostana.

Postavlja se pitanje: Kako je sv. Bernardin uspio privući tolike ljude u redovnički život?
Odgovor na to pitanje možete pronaći u njegovim propovijedima u kojima govori o vrijednosti i smislu redovničkog života.

Ako analizirate argumente sv. Bernardina, vidjet ćete da se temeljito razlikuju od argumenata kojima danas "moderne" redovničke zajednice pokušavaju privući nove članove.

Na primjer, ako pogledate internetske stranice modernih redovničkih zajednica, primijetit ćete da gotovo uvijek svoju poruku počinju riječima: "ako osjećaš poziv", "ako osjećaš težnju", "osjećaš li poziv" i sl.

Nasuprot tome, sv. Bernardin ne govori puno o "osjećajima", nego svojim slušateljima predstavlja konkretne prednosti koje redovnički život donosi čovjeku za vječni život.

Iz nekog razloga, moderne redovničke zajednice ustručavaju se govoriti o nebeskoj nagradi za vječni život, pa radije navode sve moguće sekundarne motive kako bi mlade privukli u samostan. Kao da misle da mlade ljude samo zemaljski motivi mogu privući u samostan.
Ili možda misle da obećanje nebeske nagrade nije dovoljan motiv?

Zaboravlja se da sam Gospodin Isus Krist osobama koje su se posvetile njegovoj službi obećava nebesku nagradu:

"I tko god ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti." (Mt 19, 29)

Gospodin je rekao bogatom mladiću:

"Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Lk 18, 22)

Sv. Bernardin Sijenski, stoga, jasno govori o zaslužnosti redovničkog života za vječni život.

U svojoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De Evangelio aeterno, sv. Bernardin posvećuje 24. propovijed temi redovništva.
Ovdje sv. Bernardin detaljno objašnjava zašto su djela učinjena iz redovničkih zavjeta zaslužnija od djela učinjenih bez redovničkih zavjeta.

Prvo, zato što su ta djela učinjena snažnijom voljom:

"Primo ratione firmationis: ex voto enim, et voti actione sequitur in vovente firmitas major. Ad laudem igitur boni operis pertinet quod voluntas firmetur in bono; sicut utique ad gravitatem pertinet culpae quod voluntas sit obstinata in malo. Patet enim quod qui aliquid vovet voluntatem suam firmat ad id quod vovet: et sic, quum implet quod voverat, opus bonum ex firmata voluntate procedit."

("Prvo, iz razloga čvrstoće: jer iz zavjeta i činom zavjeta slijedi kod zavjetovanoga veća čvrstoća. Pohvali dobrog djela pripada to da se volja učvrsti u dobru, kao što na težinu grijeha spada to da je volja okorjela u zlu. Naime, očito je da onaj koji nešto zavjetuje pričvršćuje svoju volju za ono što zavjetuje: i tako, kada ispunjava ono što je zavjetovao, dobro djelo proizlazi iz učvršćene volje.")

Ta čvrstoća volje potiče redovnika da se brižnije čuva grijeha:

"Praeterea, quanto magis mens ejus qui est in gratia horret mortalem culpam, et id quod aufert sibi spem aeternae vitae... tanto magis et tanto firmius conatur in oppositum suum. Sed id quod ante votum licitum erat per votum fit illicitum, et mortale: igitur plus incomparabiliter habet horrere illud post ipsum votum, quam ante votum; et tanto amplius in oppositum conari...")

("Osim toga, koliko se više duša onoga tko je u milosti grozi smrtnog grijeha i onoga što bi joj oduzelo nadu vječnog života... toliko više i toliko čvršće nastoji oko onoga što mu je suprotno. Ali, ono što je prije zavjeta bilo dopušteno, po zavjetu postaje nedopušteno i smrtni grijeh: zato se nakon zavjeta neusporedivo više treba groziti toga nego prije zavjeta; i toliko više treba nastojati oko onoga što je tom [grijehu] suprotno...")

Nadalje, sv. Bernardin ističe da redovnici mogu očekivati veću Božju pomoć od drugih ljudi:

"Quanto magis in aliquo opere adest nobis divinum adjutorium, et spes et confidentia major de illo; tanto firmius, et cum majori securitate id operamur; et possumus operari. Sed per votum ista utique augentur, et amplificantur, sicut supra per Augustinum et Anselmum patet, et sicut etiam ratio dictat. Nam, quanto nos amplius Deo damus, aut subjicimus, et quanto amplius eum honoramus, et ipsi in ejus servitio nos applicamus, tanto divinum adjutorium familiarius nobis adest, et tanto securiores nos possumus, et debemus esse de praesentia, et adjutorio ejus."

("Koliko nam više u nekom djelu dolazi božanska pomoć, i veća nada i pouzdanje u nju; toliko snažnije i s većom sigurnošću djelujemo i možemo djelovati. Ali, po zavjetu se ovo, svakako, povećava i umnožava, kao što je očito iz gore navedenih riječi Augustina i Anzelma, i kao što kaže razum. Naime, koliko više dajemo Bogu ili koliko mu se više podložimo, i koliko ga više častimo, i združimo se s njegovom službom, toliko nam bliže pristupa božanska pomoć, i toliko možemo i trebamo biti sigurniji o njegoj prisutnosti i pomoći.")

Sv. Bernardin zaključuje:

"Ex dictis patet quod facere aliquid ex voto, non solum est melius, et magis meritorium, sed etiam utilius est, et expedientius, quam illud idem facere sine voto."

("Iz rečenog je očito da učiniti nešto iz zavjeta, ne samo da je bolje i više zaslužno, nego je također korisnije i primjerenije, nego učiniti isto bez zavjeta.")

Velika je, dakle, vrijednost redovničkih zavjeta koji posvećuju djela redovnika.
Zašto danas mladima nitko ne govori o redovništvu na takav način?

Sv. Bernardin navodi sve prednosti redovništva pozivajući se na argumente sv. Bernarda iz Clairvauxa:

"Quod per illuminatam divinitus rationem, ac experientiam certam devotus Bernardus intelligens, ait: Bonum est nos hic esse, scilicet, in statu religionis. Quare? Quia homo ibi vivit purius, cadit rarius, resurgit velocius, incedit cautius, quiescit securius, irroratur frequentius, purgatur citius, moritur confidentius, et praemiatur copiosius. In quibus sacris verbis exprimit novem rationes, quare sit melius facere bonum in statu religionis, quam extra religionem; et maxime in saeculari statu."

("To je pobožni Bernard, shvaćajući po božanski prosvijetljenom razumu i sigurnom iskustvu, rekao: Dobro nam je ovdje biti, to jest u redovničkom staležu. Zašto? Jer čovjek ondje čišće živi, rjeđe pada, brže ustaje, opreznije hoda, sigurnije počiva, češće se nadahnjuje, brže se čisti, pouzdanije umire i obilnije se nagrađuje. U ovim svetim riječima izražava devet razloga zašto je bolje činiti dobro u redovničkom staležu nego izvan redovništva, a poglavito u svjetovnom staležu.")

Pretpostavljam da danas nije "politički korektno" reći da je redovnički stalež bolji od svjetovnog staleža. U liberalnim "vjerskim" krugovima otvoreno se promiče ideologija egalitarizma, prema kojoj su svi staleži jednaki.

No, zato liberalni klerici ne mogu objasniti mladim ljudima zašto bi od svih staleža izabrali baš redovnički stalež.

Sv. Bernardin nije imao takvih problema. On je znao mladim ljudima točno objasniti smisao redovničkog života i razloge zašto ga mladi trebaju prihvatiti.

Štoviše, u članku III. gore spomenute propovijedi, sv. Bernardin navodi dijalog između učitelja i učenika o ulasku u redovničku zajednicu. U obliku dijaloga između starijeg redovnika i kolebljivog mladića, sv. Bernardin odgovara na sve argumente koje protivnici redovništva iznose protiv redovničkog života.

To je jedan od najljepših tekstova koje je napisao sv. Bernardin. Navest ću samo par citata.

Na prigovor mladića da čovjek može postići savršenstvo i bez zavjeta (poput Abrahama koji je posjedovao veliko materijalno bogatstvo), učitelj odgovara da je moguće postići savršenstvo u svjetovnom staležu, ali jako teško. Za to su potrebne velike kreposti, koje nisu česte u svijetu.

Zatim dodaje:

"Praeterea ille actus est magis meritorius qui offertur Deo a persona magis grata: unde Gen. 4. Respexit Dominus ad Abel, primo, et ad munera ejus, secundo. Sed persona cum voto, ceteris paribus, est amplius Deo grata: igitur magis meretur propter illud votum."

("Osim toga, više je zaslužan onaj čin koji Bogu prinosi osoba koja mu je više mila; zato se kaže u Knjizi postanka 4, 4: Gospodin milostivo pogleda na Abela, prvo, i njegove darove, drugo. Ali, osoba sa zavjetom, ceteris paribus, više je mila Bogu: stoga, više zaslužuje zbog tog zavjeta.")

Na početku ovog teksta spomenuto je kako se danas govori samo o "osjećaju poziva" - ali, to je samo jedan od znakova zvanja.
Sv. Bernardin ističe da je uz to potrebno da čovjek ima odluku da će izbjegavati grešne prigode i odluku da će nastojati duhovno napredovati:

"Signum autem quod ducatur Spiritu Dei triplex est: Primum est jucunditas mentis ex affectione consideratae religionis, secundum est propositum cavendi circumstantias peccatorum, tertium est propositum proficiendi in melius."

("A znak da ga vodi Duh Božji jest trostruk: Prvo je slatkoća duše iz čuvstva u razmišljanju o redovništvu, drugo je odluka da će se čuvati grešnih prigoda, treće je odluka o napredovanju na bolje.")

Napokon, učitelj iz Bernardinova dijaloga otvoreno upozorava mladića da se pripremi na kušnje i napasti:

"Ex quo te video divinitus evocatum, gratias ago Domino Deo meo qui te sic dignatus est inspirare. Referam tibi quod Eccl. 2. ait: Fili, accedens ad servitutem Dei, sta in justitia, et timore, et praepara animam tuam ad tentationem. Multa insurgent adversum te, et contra impraeparata amplius tunc dimicabunt. Time pericula quae expectabas, sed amplius time pericula quae ignoras."

("Iz ovoga što vidim kako si božanski pozvan, zahvaljujem Gospodinu Bogu mojemu, koji se udostojao da te tako nadahne. Spominjem ti ono što kaže Crkv. 2, 1: Sine, pristupajući služenju Bogu, stoji u pravednosti i strahu, i pripravi dušu svoju na kušnju. Mnogo toga će ustati protiv tebe, i tada će se još više boriti protiv onoga što nije pripravljeno. Boj se opasnosti koje očekuješ, ali još više boj se opasnosti koje ne poznaješ.")

Na kraju mladića potiče na ustrajnost:

"Unum ultimum ad mentem tuam reduc. Persevera, persevera, persevera: nam non coronabitur, nisi qui legitime certaverit. Ille vero legitime certat qui usque in finem in sancto proposito perseverat; quia, teste Domino, non qui incoepit, sed qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit."

("Jednu posljednju stvar prizovi u sjećanje. Ustraj, ustraj, ustraj: jer se ne okrunjuje nijedan koji se nije zakonito borio (2 Tim 2, 5). A zakonito se bori onaj tko sve do kraja ustraje u svetoj odluci; jer po Gospodinovu svjedočanstvu, ne onaj tko započne, nego tko ustraje do kraja, taj će biti spašen (Mt 10, 22).")

Jedna od najstarijih slika sv. Bernardina, nastala oko 1444. godine, prikazuje kako svetac drži otvorenu knjigu na kojoj su napisane riječi sv. Pavla: "Quae sursum sunt sapite, non quae super terram." - "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)

Kod svečeva podnožja napisane su riječi sv. Ivana: "Nolite diligere mundum" - "Ne ljubite svijet" (1 Iv 2, 15)

Sv. Bernardin govorio je o redovništvu i u svojoj drugoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De christiana religione, serm. XVI.
Sv. Bernardin i ovdje objašnjava zašto je bolje biti u redovničkoj zajednici nego u svjetovnom staležu.

Naravno, prvi je razlog to što u redovničkoj zajednici čovjek živi u većoj čistoći:

"Prima ratio, quare melius sit in sancta religione, quam in statu saeculi conversari, est, quia homo vivit purius, et maxime propter tria. Primo propter obedientiam, secundo propter castitatem, tertio propter paupertatem."

("Prvi razlog zašto je bolje nalaziti se u svetom redovništvu, nego u svjetovnom staležu, jest to što čovjek tamo živi čišće, a ponajviše zbog tri stvari. Prvo, zbog poslušnosti; drugo, zbog čistoće; treće, zbog siromaštva.")

Drugo, u redovničkoj zajednici čovjek ima manje prigoda da sagriješi:

"Secunda ratio est; quia in religione homo cadit rarius. Et maxime, quia ibi fugit tria, quae communiter ducunt ad casum. Fugit enim primo vitiosas occasiones, secundo vitiosas conversationes, tertio vitiosas consuetudines."

("Drugi je razlog to što u redovništvu čovjek rjeđe pada. A najviše zato što ondje izbjegava tri stvari koje obično vode do pada. Naime, izbjegava prvo, opake prigode; drugo, opake razgovore; treće, opake običaje.")

Naravno, ova prednost redovničkih zajednica moguća je jedino ako su samostani u skladu s tradicijom zatvoreni svjetovnim utjecajima... Teško da se to može reći za neke postkoncilske "moderne samostane", gdje praktički svatko može ući i izaći, gdje se gleda televizija, gdje redovnici imaju "slobodu" da izlaze kamo žele i kada žele... U takvom slučaju nema neke velike razlike između života u samostanu i života u svijetu.

Treći razlog, koji navodi sv. Bernardin, jest mogućnost bržeg ustajanja u slučaju pada:

"Tertia ratio est, quia in religione resurgit homo velocius. Licet tanquam homo quandoque cadat: tria adiutoria in religione magis, quam in saeculo iuvant ad resurgendum. Primum est lectio, secundum exhortatio, tertium exemplatio. Primum ad resurgendum adiutorium est lectio: quotidie enim leguntur libri sanctorum atque doctorum lucida documenta; quotidie audiuntur in mensa et extra mensam praeteritorum resurgentium manifesta exempla."

("Treći je razlog to što u redovništvu čovjek brže ustaje. Premda, kao čovjek, ponekad padne: u redovničkoj zajednici ima tri pomoći koje mu pomažu da brže ustane nego u svijetu. Prvo je čitanje, drugo poticaj, treće primjer. Prva pomoć za ponovno ustajanje jest čitanje: naime, svakodnevno se čitaju knjige svetaca i lucidni dokumenti naučitelja; svakodnevno se čuju kod objeda i izvan objeda očiti primjeri onih [svetaca] koji su opet ustali.")

I ova prednost redovničkih zajednica moguća je samo u samostanima koji se drže tradicionalne discipline glede duhovnog čitanja kod obroka. Sv. Bernardin govori o blagotvornom učinku čitanja knjiga svetaca i crkvenih naučitelja.
Ovu pogodnost sigurno nećete naći u liberalnim samostanima u kojima se čitaju modernističke knjige.

Treba spomenuti još jednu važnu stvar: pokora. Svaki je čovjek dužan činiti pokoru.
Samostan je u tom smislu povlašteno mjesto, gdje redovnici trebaju živjeti pokorničkim životom.
Sv. Bernardin kaže sljedeće o toj ulozi čišćenja i pokore:

"Quilibet ergo de culpis suis indiget expurgari. Sed qui considerat sacrae religionis statum, non solum ad merita cumulanda, verumetiam ad crimina velocius expurgada dignoscere poterit ordinatam, quia perfectionem paenitentiae in se comprehendit."

("Svakomu je, dakle, potrebno da se očisti od svojih grijeha. No, tko razmisli o stanju svetog redovništva, ne samo u prikupljanju zasluga, nego i u bržem čišćenju od zlodjela, može spoznati kako je uređeno, jer u sebi obuhvaća savršenstvo pokore.")

Opet, to je moguće samo u samostanima u kojima se obdržavaju tradicionalne pokorničke prakse. To nećete pronaći u modernističkim zajednicama koje su eliminirale sve što podsjeća na pokoru.

Sv. Bernardin je isticao važnost duhovnog života u redovničkim zajednicama:

"Primo enim frequentantur in religione quaedam exercitia spiritualia, ut puta officium divinum, oratio privata, aqua benedicta, videre et adorare saepius Sacramentum, Dominica oratio, Credo, Missarum frequentatio, meditatio Christi passi, tunsio pectoris cum contritione et devotione, intrare Ecclesiam consecratam, celebrare Missas, communicare devote, confessio sacramentalis, confessio generalis et similia."

("Prvo, naime, u redovništvu se često obavljaju određene duhovne vježbe, kao što je božanski oficij, privatna molitva, blagoslovljena voda, često gledanje i klanjanje Presv. Sakramentu, Gospodnja molitva, Vjerovanje, često pohađanje misa, razmatranje o muci Kristovoj, udaranje u prsa s kajanjem i pobožnošću, ulaženje u posvećenu crkvu, slavljenje misa, pobožno pričešćivanje, sakramentalna ispovijed, opća ispovijed i slično.")

Kad pogledate sve prednosti redovničkog života o kojima govori sv. Bernardin, jasno vam je da se one mogu ostvariti samo ako se u samostanu obdržavaju pravila katoličke tradicije.

Bez tradicionalne liturgije ne može biti tradicionalnog redovništva.

Bez tradicionalnog pokorničkog života, redovničke zajednice ne mogu imati onaj učinak čišćenja koji spominje sv. Bernardin.

Uostalom, i sam sv. Bernardin je izabrao franjevački red zbog pokorničkog života.

To možete jasno vidjeti u tradicionalnom franjevačkom časoslovu (Rimsko-serafski brevijar) na blagdan sv. Bernardina 20. svibnja, u čitanjima II. noćnice gdje se opisuje svečev život i djelovanje.

Ovako se u V. čitanju opisuje kako je sv. Bernardin kao mladić, vodeći pokornički život, izabrao franjevački red:

"Quo ut sibi viam muniret, aediculam in extrema urbe conduxit; in quam cum sese abdidisset, asperrimam omni ex parte vitam trahebat, Deum assidue orans, ut, quid sibi sequendum esset, ostenderet. Quare divinitus factum est, ut beati Francisci Ordinem prae ceteris optaret, in quo humilitate, patientia, aliisque religiosi hominis virtutibus excelluit."

("Kako bi si učvrstio put, unajmio je stanak na rubu grada, gdje se povukao; vodio je vrlo strog život, ustrajno moleći Boga da mu pokaže što treba slijediti. Zato mu je božanski dano da je više od drugih poželio Red blaženoga Franje, u kojem se isticao poniznošću, strpljivošću i drugim redovničkim krepostima.")

Zaključno, kada uzmemo u obzir sve što je sv. Bernardin govorio o redovničkom zvanju, o njegovim prednostima i zaslugama, potpuno je jasno da on govori o tradicionalnom redovništvu ukorijenjenom u tradicionalnoj liturgiji i disciplini.

Stoga, ako redovničke zajednice teže za blagodatima o kojima govori sv. Bernardin, moraju težiti obnovi i povratku katoličkoj tradiciji.

____________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU

1) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De Evangelio aeterno

2) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De christiana religione

3) Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-seraphicum