U prošlom tekstu vidjeli smo crkvene dokumente koji osuđuju protestantske organizacije koje se nazivaju "biblijskim društvima". Danas ćemo pogledati kako istaknuti katolički teolozi govore o opasnosti koju "biblijska društva" predstavljaju za vjeru i vjernike.
O toj su temi pisali i najpoznatiji svjetski teolozi u 19. i 20. stoljeću, kao i mnogi hrvatski teolozi. Njihove rasprave pokazuju da su papinske osude "biblijskih društava" bile itekako dobro utemeljene. To nisu bile nekakve "ishitrene odluke", nego dobro promišljeni odgovor na stvarnu opasnost koja prijeti katoličkoj vjeri.
Od teologa svjetskog glasa, ističu se dva isusovca: Giovanni Perrone i Louis Billot.
Giovanni Perrone (1794. – 1876.) bio je u prvim generacijama koje su stupile u Družbu Isusovu nakon obnove reda 1814. godine. Postao je profesor dogmatske teologije na Rimskom kolegiju 1824. godine. Između ostaloga, Perone je predavao dogmatsku teologiju mladom Vincenzu Gioacchinu Pecciju, budućem papi Leonu XIII. Sudjelovao je u teološkim raspravama koje su dovele do proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije. Imao je i istaknutu ulogu na Prvom vatikanskom koncilu.
Njegovo najpoznatije djelo su Praelectiones theologicae u devet svezaka, inače jedno od najvažnijih katoličkih teoloških djela 19. stoljeća.
U prvom svesku tog djela, Perrone postavlja sljedeću tezu (Praelectiones theologicae, vol. I., ed. 27. Ratisbonae, 1856., str. 234.):
"Jure optimo romani pontifices societates biblicas nuncupatas veluti noxias et perniciosas iteratis decretis improbarunt"
("S punim pravom rimski su prvosvećenici opetovanim dekretima odbacili društva, koja se nazivaju biblijska, kao štetna i pogubna")
Perrone dokazuje da su "biblijska društva" i po svojem podrijetlu, i po duhu koji u njima vlada, kao i po svojim učincima, štetna i pogubna za vjeru.
Njihovo podrijetlo vidi u zavisti protestanata prema velikim uspjesima katoličkih misionara u dalekim zemljama:
"Sane societates biblicae anno 1804. in sinu anglicanismi ac protestantismi ortum suum habuerunt ex zelotypia, quam acatholici conceperunt adversus catholicae religionis progressum apud infideles et exteras nationes."
("Zaista, biblijska društva nastala su godine 1804. u krilu anglikanizma i protestantizma iz zavisti koju su nekatolici imali prema napredovanju katoličke religije među nevjernicima i stranim narodima.")
O duhu koji u njima vlada:
"Spiritus, qui in ipsis dominatur, est spiritus oppositionis adversus ecclesiam catholicam, ut ipsimet biblici non semel et voce et scriptis editis professi sunt. Sibi proposuerunt, sub specie propagandi evangelii, eversionem catholicae ecclesiae; tractatus teterrimis in eam calumniis redundantes ubique una cum Bibliis disseminarunt; ad subvertendos catholicos magno submiserunt numero emissarios, atque in dies submittunt. Biblia foede detruncarunt et corruperunt juxta uniuscujusque sectae placita, ut anglicani anglicanismum, lutherani lutheranismum, calviniani calvinismum, methodistae methodismum, rationalistae rationalismum, et ita porro reliquae omnes incautis propinarent atque propinent."
("Duh, koji u njima vlada, duh je protivljenja Katoličkoj Crkvi, kao što su sami bibličari ne jednom priznali i glasom i pismom. Zadali su si, pod izlikom promicanja Evanđelja, rušenje Katoličke Crkve; posvuda su zajedno s Biblijama širili najgroznije rasprave protiv nje [Crkve], pune kleveta; kako bi oborili katolike, razaslali su velik broj poslanika i svakim ih danom šalju. Bibliju su grdno osakatili i pokvarili, svatko prema volji svoje sekte, tako anglikanci prema anglikanizmu, luterani prema luteranizmu, kalvinisti prema kalvinizmu, metodisti prema metodizmu, racionalisti prema racionalizmu, a tako su je sve ostale [sekte] nudile i nude neopreznima.")
O njihovim učincima ili plodovima:
"Effectus demum causae respondent; etenim adeo infideles non ducunt ad fidem, ut potius eos ab illa abducant, et catholicos quosque prave dispositos nitantur donis muneribusque pervertere. Biblia vero ipsa temere distributa, immo verius projecta quotidianae profanationi exponunt: siquidem ad usus plane indecoros, ad quaestum ex devendita charta, ad plantarum inoculationem aliaque ejusmodi destinant, qui ea suscepere. Divisiones praeterea serunt, cum sectae, ex quibus societates coalescunt, inter se oppositae sint, inter neophytos seu proselytos suos biblici aemulationem excitant ac odia religiosa."
("Napokon, njihovi učinci odgovaraju uzroku. Naime, dosad nisu priveli nevjernike k vjeri, nego su ih prije od nje odvratili, a nastoje darovima i poklonima izopačiti poneke katolike opaka vladanja. Njihove Biblije, koje su olako razdijelili - štoviše, pobacali - svakim se danom izlažu profanaciji. Naime, oni koji su ih primili, koriste ih za posve nečasne radnje: za dobit od prodanog papira, za inokulaciju biljaka i druge slične stvari. Osim toga, siju podjele, jer se sekte iz kojih su izrasla društva, nalaze u međusobnom sukobu, bibličari među svojim neofitima i obraćenicima potiču nadmetanje i vjersku mržnju.")
Zanimljiva opažanja o "biblijskim društvima" iznosi i poznati francuski teolog Louis Billot u svojem djelu Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.).
Djelatnost "biblijskih društava" temelji se na protestantskom mišljenju da svi vjernici trebaju istraživati Sveto pismo i tako doći do spoznaje vjerskih istina. No, Billot iznosi razloge koji pokazuju zašto se nikada u povijesti Crkve nije očekivalo od laika da istraživanjem Svetoga pisma dođu do spoznaje vjerskih istina:
"Ad hoc enim ut quis privato Scripturae examine, in cognitionem veritatis revelatae devenire possit, oportet primo ut noverit legere. Oportet secundo ut propria inquisitione certior fiat de auctoritate Bibliorum in ratione regulae fidei a Deo inspiratae. Oportet tertio ut sciat hanc regulam in codice quem prae manibus tenet, incorrupte conservari. Oportet quarto ut vel intelligat linguas in quibus ipsa originalis scriptura conscripta fuit, vel certe habeat in promptu versiones in noto sibi idiomate. Oportet quinto ut de fidelitate versionum eam per seipsum certitudinem acquirat, quae cum dubio prudenti compossibilis non sit."
("Naime, kako bi netko mogao privatnim istraživanjem Sv. Pisma doći do spoznaje objavljene istine, potrebno je prvo da zna čitati. Drugo, potrebno je da je vlastitim istraživanjem postao siguran o autoritetu Biblije u pogledu pravila vjere koju je Bog nadahnuo. Treće, potrebno je da zna ovo pravilo održati nepokvarenim u knjizi koju drži u rukama. Četvrto, potrebno je da ili zna jezike na kojima je originalno Pismo bilo napisano, ili da barem ima pri ruci prijevode na jezik koji poznaje. Peto, potrebno je da sam stekne sigurnost o vjernosti tog prijevoda, koja nije spojiva s razboritom sumnjom.")
Ogromna većina laika kroz cijelu povijest kršćanstva nije ispunjavala ove uvjete. Stoga, ne stoje protestantske tvrdnje da svaki laik može i treba proučavati Bibliju.
Zanimljivi su Billotovi navodi o tome kako su vođe protestantske reformacije u 16. stoljeću izradili mnoge prijevode Biblije na narodne jezike, ali se ti prijevodi međusobno nisu slagali. Tako su i među samim protestantskim vođama nastali sukobi o prijevodima Biblije:
"Crescit porro difficultas, quia cum ab initio Reformationis multae prodierint versiones in linguas vernaculas, nulla fuit quae ab ipsis Reformatorum principibus non damneretur."
("Porasla je, nadalje, teškoća, jer su od početka Reformacije izašli mnogi prijevodi na narodne jezike; a nije bilo nijednog koji sami poglavari Reformacije nisu osudili.")
I sam Luther (dvadeset godina nakon što je izradio svoj prijevod Biblije) morao je priznati da je mnogo puta pogriješio u prevođenju, jer je previše vjerovao glosama židovskih rabina.
Ako se ovakvi problemi javljaju kod prijevoda na europske jezike, možete misliti što se događa s prijevodima na neeuropske jezike.
Billot spominje pomutnju koju su "biblijska društva" izazvala s prijevodima na te jezike (str. 356.):
"Unde non mirum si ex ipsissimis Societatum Biblicarum relationibus compertum sit, versiones innumeras auctorum iudicio debuissent retractari, propter absurditates, impietates, et errores quibus abundabant."
("Stoga, nije čudno što se iz samih izvještaja biblijskih društava opaža da su se nebrojeni prijevodi, po sudu njihovih autora, morali povući, zbog apsurdnosti, bezbožnosti i zabluda kojima su obilovali.")
Jasno je da ovo isto vrijedi i za prijevode liturgijskih knjiga na narodne jezike.
Što, primjerice, reći o liturgijskim knjigama na afričkim i azijskim jezicima? Tko uopće može nadzirati jesu li one ispravno prevedene ili nisu? Tko to može provjeriti?
Već ta činjenica dovoljno govori u prilog nužnosti jednog liturgijskog jezika za cijelu (zapadnu) Crkvu.
Zato je važno i da postoji jedna Biblija (latinska Vulgata) za cijelu Crkvu.
Od hrvatskih teologa, koji su govorili o temi zabranjenih knjiga, treba prije svega istaknuti Josipa Pazmana.
Pazman je 1904. godine napisao vrlo opširno tumačenje konstitucije Leona XIII. Officiorum ac Munerum (koja govori o zabranjenim knjigama) pod nazivom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga.
Evo što Josip Pazman u toj knjizi kaže o "biblijskim društvima" (str. 120.-121.):
"Protestanti, kako je poznato, ne priznavaju u stvarima vjere i ćudoregja ugleda Crkve katoličke, pa tako ni u tom, koji je pravi, istiniti smisao sv. Pisma. A da im se tobož ne može prigovoriti, da se u tom ne ravnaju po nekom načelu, postaviše si za načelo, da je ono pravi, istiniti smisao riječi sv. Pisma, koji si svaki pojedinac sam stvori po svojem osobnom osvjedočenju. Prema tomu naravno slijedi, da svaki mora sam čitati sv. Pismo, a po tom i imati ga. A zato treba izdavati i rasprostirati svete knjige. To je pojedincima teško, pa zato osnovaše u tu svrhu posebna društva. O takovim društvima govori i zakonodavac. Biblijska društva odabraše si za zadaću širiti po svijetu bibliju. Glavno im je načelo, 'the Bible alowe', t. j. jedino biblija, samo biblija. Postala su ta društva u Engleskoj pod konac 17. vijeka, a u 18. raširila su se po protestantskoj Njemačkoj. Nu sva ta društva daleko natkrili englesko i inostrano biblijsko: društvo 'the British and Foreign Bible Society', utemeljeno 7. ožujka 1804. u Londonu. Posao je toga društva bibliju, i to bez opazaka, bez tumača, po Engleskoj i po svim drugim zemljama, bile one kršćanske ili muhamedovske ili poganske zemlje, prema silama rasprostranjavati. Da taj posao izvede, dalo je to društvo bibliju prevesti gotovo u sve jezike ovoga svijeta."
Pogledajte kako Josip Pazman odgovara onima koji smatraju da su "biblijska društva" korisna za vjeru (str. 122. -123.):
"Na prvi mah bi se moglo mnogomu čudno činiti, za što Crkva odsugjuje ovako korisna društva s ovako plemenitim ciljem, kao što su ta biblijska društva. Ta to može biti samo u interesu Crkve katoličke, misle mnogi, ako postoje ta društva, koja omogućuju, da do svetih knjiga može doći svatko, svi narodi i svi ljudi.
No ipak su to zla i pogubna društva, a njihova je svrha upravo sotonska. Iznajprije biblija nije pučka knjižica, kako za kršćane tako za židove, muhamedovce i pogane, kakovom ju htjedoše učiniti biblijska društva.
Biblija je teško razumljiva knjiga, nejasna i puna dubokih tajni. Bibliju može s korišću čitati samo onaj, koji je dobro podučen u kršćanskoj vjeri, i koji ima pri ruci ili dobar tumač ili dobrog učitelja, da mu tamna mjesta rastumači, i koji k čitanju pristupa dobrom nakanom, da čuje riječ Božju i nju u životu obdržava. Biblija nije knjiga za čitanje, nego više za pobožno duhovno razmišljanje. Ona krije u sebi riječ Božju, pa treba svjetla odozgor, da se riječ Božja može razumjeti. Jedino Crkva katolička imade pravo i vlast, da sv. Pismo tumači i u dvojbi odluči, kako se ima ovo ili ono razumjeti."
Pogledajmo što sami stručnjaci za Sveto pismo, poput prof. Josipa Volovića, kažu o "biblijskim društvima".
Josip Volović bio je profesor biblijskih znanosti Staroga zavjeta i hebrejskog jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Volović u svojoj knjizi Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta iz 1903. godine kaže sljedeće o "biblijskim društvima" (str. 146.):
"U početku 19. vijeka učinilo se u Engleskoj Britansko i inostrano biblijsko društvo, koje nastoji rasprostirati Bibliju po Engleskoj i izvan nje. Zato se je pobrinulo, da se Sveto Pismo vremenom prevede u mal' ne sve jezike svijeta, te ga prodaje po neznatnu cijenu a i badava daje. Za tim primjerom nastaše i u drugim zemljama ovakova protestantska biblijska društva; no ipak sva skupa ne dogjoše ravna društvu Engleskomu.
Ova biblijska društva pape su ne jedan put osudili, i Biblije, što ih u narodnim jezicima ona objelodanjuju, ne dopušta Crkva katolička svojim vjernima, jer ih ne izdaju, kako bi trebalo."
Volović u bilješci ispod teksta napominje da "biblijska društva" nisu imala praktički nikakvog uspjeha u širenju vjerskog života u Engleskoj, koja i dalje tone u sekularizam:
"Nego od ovako silnog truda uspjeh je ipak vrlo slab. Ni megju samim protestantima nije se tim religijosno mišljenje i življenje ni malo podiglo, a kamo li da bi se što postiglo kod drugih."
Prije Drugoga vatikanskog koncila, svi su više-manje tako govorili.
Prof. Janko Oberški u svojem djelu Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958., str. 168.) ovako govori o "biblijskim društvima":
"Katolička Crkva ne simpatizira s radom tih biblijskih društava zato, jer su njihova izdanja Biblije bez ikakva komentara i bez crkvenog odobrenja, a često im nije ni prijevod pouzdan. Štoviše, pape su u više navrata osudili raspačavanje biblijskih prijevoda ovih društava (Pio VII., Leon XII., Pio VIII., Grgur XVI., Pio IX., Leon XIII.)."
Kao što smo vidjeli u prošlom tekstu, "biblijska društva" navode se među zabranjenim društvima u Silabu bl. Pija IX. (Syllabus errorum).
Zanimljivo je, stoga, pogledati kako pojedini hrvatski teolozi govore o zabrani "biblijskih društava" u svojim komentarima Silaba.
Josip Gunčević piše u svojem djelu Silab i moderne zablude iz 1921. godine (str. 42.):
"Biblička društva u protestantskim rukama, uzela su sebi za zadaću širiti poznavanje sv. Pisma, ali su ga zlonamjerno prevodili i tumačili u protukatoličkom duhu."
Više podataka Gunčević daje u svojem djelu Indeks zabranjenih knjiga iz 1924. godine (str. 62.):
"Potpuno su zabranjene čitati knjige, koje sadrže originalni tekst Sv. Pisma ili koji od nabrojenih prijevoda, objelodanjen od nekatolika ili preveden u koji od živih jezika. Kod nas je to prijevod Vukov, Daničićev i ono nepregledno mnoštvo protestantskih izdanja Sv. Pisma, što ga biblička protestantska društva na milijune rasturuju po svemu svijetu, pa i kod nas.
Danas se bave grozničavo izdavanjem Sv. Pisma protestanti, evangelici, pa i Židovi, pak je namjestu ova crkvena zabrana, jer ne može biti ni govora o savjesnosti pri prevađanju, ni o čistoći teksta kod tih izdanja. Sv. je Pismo izvor objave i temelj kršć. vjere, pak ga nastoje krivovjerci, nekršćani, a osobito racionaliste iskriviti i preobraziti."
Hrvatska straža, najvažniji list hrvatske katoličke inteligencije početkom 20. stoljeća, godine 1907. donosi komentar Silaba (Hrvatska straža, god. V., sv. III., str. 339.) koji kaže sljedeće o "biblijskim društvima":
"Biblijska društva idu za tim, da sv. pismo rašire u narodnom jeziku. Nu zna se, da štošta ispuštaju u prevodu, štošta krivo prevode, i tako zabašuruju istinu. Razumije se, da se time vjerni katolički puk može zavesti u bludnju. Stoga se vrhovnomu pastiru i učitelju ne smije zamjeriti, što vukove razdirače tjera od Isusova stada."
To je sve što jedan katolik treba znati o "biblijskim društvima". Katolik koji stvarno želi upoznati Sveto pismo, sigurno ga neće tražiti od protestantsko-ekumenskih "biblijskih društava".
______________________
IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:
1) Giovanni Perrone SJ – Praelectiones theologicae (vol. I., Ratisbonae, 1856.)
2) Louis Billot SJ – Tractatus de Ecclesia Christi (tom I., ed. III., 1909.)
3) Josip Pazman – Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga
4) Josip Volović – Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta
5) Janko Oberški – Introdukcija u Sv. Pismo St. Zavjeta (I. dio, 1958.)
6) Josip Gunčević – Silab i moderne zablude
7) Josip Gunčević – Indeks zabranjenih knjiga
8) F. Binički i L. Brusić - Hrvatska straža (god. V., sv. III.).
Nema komentara:
Objavi komentar